Jedanput sam u glavnoj džamiji Balebeka držao pouke grupi nezainteresiranih ljudi, koji nisu znali put iz svijeta forme u svijet suštine. Primijetio sam da se moj duh ne razgara i da moja vatra ne djeluje na njihova sirova drva. Pokazalo se nekorisnim savjetovati stoku i držati ogledalo pred slijepima. Ipak, vrata misli bila su otvorena, a riječi su se vukle u lancu. Objašnjavajući ovaj kur'anski ajet: „Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice”, izložih to pa izgovorih stihove:
Prijatelj je bliži meni, nego ja sam sebi;
Ali je čudno što sam ja od njega daleko.
Šta da činim, kome da se potužim
Kad je on u mom naručju, a ja od njeg odvojen.
Još sam bio opijen vinom tih riječi, u ruci sa neispijenom čašom do kraja, kad neki prolaznik naiđe pokraj tog skupa. Na njega je djelovao posljednji moj stih; pošto ispusti jak krik, i drugi se uskomešaše, a neznalice na tom skupu se uzbudiše. Ja povikah:
„Slava Allahu, oni što su daleko, ali svjesni i sabrani, pokazuju se blizu, a oni što su blizu nisu u stanju da spoznaju, pa su daleko.”
Kada onaj ko sluša ne shvaća,
Ne traži od govornika jakog zanosa.
Široko rasprostri raspoloženje i volju
Kako bi rječiti govornik pogodio cilj.
(Gulistan, Šejh Sadi Širazi)