Musa, alejhisselam

Autor: Haris Čengić

I dio

Boravak Benu Israila u Misiru i rođenje Mūsāovo i Harunovo, alejhimesselam

Potomci Jakuba Israila, alejhisselam, su se u Misiru (Egiptu), kako vidjesmo, naselili u vremenu kada je Jūsuf, alejhisselam, bio najbliži saradnik tadašnjeg misirskog vladara. Povjerenje i ugled što ih je miljenik Allaha dragoga, Jūsuf, alejhisselam, uživao kako kod vladajućih struktura, tako i kod stanovništva, učinili su da su i njegova porodica i njegov narod Benu Israil u to vrijeme naišli na srdačan prijem u Misiru. Dobili su lijepe predjele za život sa dosta obradive zemlje gdje su živjeli u toleranciji i poštovanju sa svim svojim komšijama. Tako je bilo za vrijeme Jūsufa, alejhisselam, i tako je ostalo izvjesno vrijeme (predanja kažu nekoliko stotina godina, a dragi Allah najbolje zna) nakon njegove smrti.

Međutim, nakon isteka tog perioda lijepog života i blagostanja položaj Benu Israila u Misiru radikalno se pogoršao. Oni su bili porobljeni i pali su u bijedu i neimaštinu. Bili su prisiljeni naporno raditi za račun Egipćana i njihove države. Faraoni su ih angažirali i radi gradnje raznih velikih građevina, tako da su bili prisiljeni da na ubitačnoj žegi, pod bolnim udarcima bičeva, mijese blato i slamu praveći cigle, da vuku ogromne, tonama teške, kamene blokove i obavljaju ostale teške fizičke poslove, baš kao što su i svi robovi u ta drevna vremena morali činiti.

Nije nam poznato zbog čega su Egipćani izmijenili svoj odnos prema Israilu. Postoje mišljenja da je Jūsuf, alejhisselam, boravio u Misiru u doba kada su tamo vladali Hiksi, pa su oni prihvatili Benu Israil i omogućili im lijep život, a kada su egipatski faraoni okončali vladavinu Hiksa porobili su Israil budući da su ih smatrali saveznicima Hiksa. No, mi se ne slažemo sa ovim i smatramo da je egipatski vladar prihvatio Jūsufa, alejhisselam, i Israil iz razloga koji su već navedeni u uvodnom dijelu ovoga poglavlja.

Prema tome, smatramo da Israil nije bio porobljen zbog savezništva sa Hiksima, a zbog čega se to desilo nije nam poznato. Moguće je da je prosto bila u pitanju oholost i uobraženost faraona koji su željeli da dođu do velikog broja robova i jeftine radne snage; moguće je i da je bila u pitanju vjerska mržnja Egipćana mnogobožaca prema Israilu koji su bili muslimani; moguće je i ono što stoji u Starom zavjetu - da su se Egipćani pobojali da ih Israil brojčano ne nadjača i preuzme vlast na njihovoj zemlji. Dragi Allah najbolje zna. No, koji god da je razlog to nam nije bitno - bitno nam je ovom prilikom samo istaći činjenicu da su Israilćani zapali u ropstvo i veoma težak položaj u Misiru.

Čestiti i iskreni vjernici Israila takav su svoj položaj pravilno shvatali kao iskušenje od dragog Allaha, Gospodara svih svjetova i nastojali su da ga stoički podnose. Ali i pored toga se dešava da onima koji su pod teretom velikog iskušenja izgleda da vrijeme sporije teče, pa su se tako i njima dani pretvorili u mjesece, mjeseci pretvorili u godine, a godine u stoljeća. Nije nam znano koliko je vremena trajala ta kušnja – prenosi se da je proteklo nekoliko stotina godina, a Allah dragi najbolje zna.

Jedno je sigurno - oni među Israilom koji bijahu iskreni i istrajni u vjeri dobivali su pomoć i podršku od svoga Gospodara, pa su mogli valjano podnositi kušnju dobro znajući da je to put sticanja većega Allahova zadovoljstva i viših deredža kod Njega. Osim toga, znali su i to da će kako svaka kušnja neumitno ima svoj kraj tako i njihova jednoga dana prestati i oni biti izbavljeni te, za sve ono što su predeverali, i nagrađeni. Izbavljenje im je bilo i konkretno nagoviješteno obzirom da se prenosi kako je u njihovoj tradiciji još od Ibrahima, alejhisselam, bilo sačuvano predskazanje koje je kazivalo da će se u njegovome potomstvu roditi dječak koji će srušiti egipatskoga vladara.[1] Ovo očekivanje obećanoga izbavitelja predstavljalo im je ''svijetlo u tunelu'' i olakšavalo im tmurnu svakodnevicu.

Po našem mišljenju ajet Kur'ana:

Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali uzviknuli: "Kada će već jednom Allahova pomoć!?" Eto, Allahova pomoć je zaista blizu (2:214);

otkriva nam Allahovu mudrost da Njegova pomoć i olakšanje dolaze upravo onda kad iskušenja nad Njegovim iskrenim robovima dosegnu vrhunac. Vjerujemo da se ta Mudrost iskazala i u ovom slučaju, jer je rođenju od dragog Allaha im obećana izbavitelja prethodio vrhunac patnje Israila u Misiru – sistematsko ubijanje njihove muške novorođenčadi.

Naime, Ibn Kesir nam prenosi od Taberija da je jedne noći Faraon usnio san u kojem je vidio vatru koja iz Jerusalema dolazi u Misir i spaljuje sav Egipat, ali poštedi Israil.[2]Uplašen i veoma uznemiren zbog tog sna, odmah ujutro sazvao je sve astrologe, mâge i svećenike da mu ga protumače. Oni su mu rekli da san znači da će se među porobljenim Israilom roditi dječak koji će biti uzrok propasti Egipta. Čuvši to Faraon je odmah naredio da se svako israilsko muško novorođenče odmah ubije, a žensko u životu ostavi.

Tako je ionako težak položaj Israila dosegao svoj vrhunac budući da su bili došli u situaciju da im, nakon izvjesnog vremena, i sam fizički opstanak dođe u pitanje. Možda je u tome i bio razlog (dragi Allah najbolje zna) da sve to bude početak njihova izbavljenja.

Prvo im je, nakon izvjesnoga vremena, došlo olakšanje. Egipatski velikodostojnici su Faraonu iznijeli sasvim utemeljen prigovor, upozorivši ga da će ako i dalje ostane na snazi njegov dekret o ubijanju muške novorođenčadi Benu Israila, njihova država relativno brzo ostati bez robovske radne snage. Faraon je prihvatio taj argument i donio je novi dekret po kome je trebalo jedne godine ubijati israilsku mušku novorođenčad, a naredne godine ih ostavljati u životu. Tim dekretom Faraon je, i ne znajući to, neutralisao svoj podli plan, još jednom potvrdivši iskonsku mudrost koja kaže da ni jedan zemaljski silnik i zulumćar ne može izmijeniti odredbu dragoga Allaha, Gospodara svih svjetova.

Naime, Allahovom odredbom se ''sigurne'' godine (kada su muška djeca pošteđivana) u jednoj iskrenoj vjerničkoj porodici Benu Israila iz redova plemena Levita rodio sin kom su dali ime Harun. Harunovo rođenje bilo je, voljom dragoga Allaha, početak procesa koji će okončati patnju Israila u Egiptu i omogućiti im povratak u postojbinu njihovih predaka, svetu zemlju Ken'an.

Mi ćemo ti kazati neke vijesti o Mūsāu i faraonu, onako kako je bilo, i to za one ljude koji vjeruju. Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali. (28:3-6)

Ovi ajeti nam jasno govore da je volja dragoga Allaha bila da Faraon i njegova svita, kao i ostali Egipćani koji su učestvovali u zločinu protiv Israila, dožive baš ono čega su se od Israila plašili - da im se rodi dječak koji će biti sevep[3] propasti Egipta. Čak štaviše, Allahova odredba je bila da se izbavitelj rodi u godini u kojoj je trebao biti ubijen i da ga lično Faraon othrani u vlastitom domaćinstvu.

Kao da je Allahova volja htjela da Faraon, oholi zločinac koji je mislio da ubijanjem nedužne djece može zaustaviti Odredbu istinskoga Gospodara svih svjetova, bude ponižen tako što će lično othraniti onoga čije je rođenje htio spriječiti, a koji će za njega i njegove sljedbenike propast značiti.

Nekoliko godina nakon Harunovog rođenja majka njegova je ponovo ostala u drugom stanju. Njezino strahovanje je započelo još od momenta kada je saznala da ponovo čeka dijete, jer je znala da njegovo rođenje pada u godinu u kojoj se muška djeca ubijaju. Ako bude žensko, onda je u redu, ali šta ako bude sin? Ovo je pitanje kod čitave porodice izazivalo veliku strepnju. Muž njezin i ona znali su da trudnoća mora biti sakrivena, pa je, što je više mogla, izbjegavala kontakte sa bilo kime. Njihova strahovanja su doživjela svoj vrhunac kada je rodila dječaka. Dojila ga je uz veoma veliku opreznost i u tajnosti, ali je znala da tako ne može dugo izdržati, jer je dijete bilo veoma živahno, a time i bučno, dok je u blizini bilo veoma mnogo kako egipatskih ušiju, tako i ušiju njihovih obavještajaca.

Međutim, stvar je već odavno, Allahovom odredbom još od praiskona, bila riješena. Dragi je Allah, Milostivi, Svemilosni iznad svih spletki nevjernika, pa je tako ova čestita vjernica dobila od Njega nadahnuće kako da postupi. Prema tom nadahnuću ona je svoga sina stavila u malu košaru od trske (koju je prethodno oblijepila smolom) i pustila ga u vode Nila. Svojoj kćerci je rekla da drži na oku košaricu i da je obalom prati da vidi gdje će dospjeti. Po Allahovoj naredbi vode Nila su milostivo donijele košaricu do mjesta gdje je Faraonova porodica običavala boraviti. Uskoro je tu stigla Faraonova žena sa svojim pratiljama, moguće i u društvu Faraona lično i nekih pripadnika dvorske svite. Primijetili su košaricu i kada je ona ugledala bebu u njezinom srcu se, Allahovom voljom, pojavila toliiko velika ljubav prema djetetu, da ga je odlučila prihvatiti u svoju porodicu. Uspjela je nagovoriti Faraona da i on na to pristane. Tako je zločinac doživio veliko poniženje a da toga nije bio niti svjestan jer je u vlastiti dom na odgajanje prihvatio upravo onoga radi čijega je ubistva pobio toliko nevine djece Israila. Niti on niti bilo koji od njegovih ljudi nisu ništa predosjetili. Dragi Allah je tako zaštitio Svog miljenika od opasnosti i pružio mu najsigurnije utočište u tim za njega vrlo opasnim vremenima. Također, milostivi Gospodar nije zaboravio ni njegovu majku koja je poslušno zanemarila svu svoju majčinsku ljubav i izvršila Allahovu uputu da sina pusti u vode Nila, pa joj dođe radost od Gospodara u vidu povratka njezina voljenoga čeda.

Naime, Allahova volja je bila da dijete nije htjelo prihvatiti grudi bilo koje žene koja bi ga pokušala podojiti. Kraljica je shvatila da mu je život zbog toga u opasnosti i počela je strahovati. U tome strahu odmah je, bez protivljenja ili pak sumnje, prihvatila prijedlog israilske djevojčice koja se nenadano tu našla da im ona pronađe dojilju za bebu. Tako je dječakova sestra odvela kraljicu i njezine pratilje do svoje majke. Srce plemenite vjernice još od onoga trena kad je ona sina svoga niz rijeku pustila u majčinskoj boli, kako Kur'an kaže, ostade prazno, tako da se ona, kad ga ugleda u naručju Egipćanki, od silnih emocija umalo nije izdala i otkrila da mu je ona majka. Međutim, Allah dragi je učvrstio njeno srce u vjeri pa je ona zadržala kontrolu nad sobom i on je ostao skriven. Naravno, dijete je odmah prihvatilo grudi ove žene, pa je kraljica odlučila da nju angažuje kao dojilju svoga usvojenoga sina. Tako je Mūsā,[4] alejhisselam, vraćen svojoj majci i porodici na čuvanje i dojenje. Porodica mu je imala koristi i u tome što ih je radi toga kraljica izdašno darivala i opskrbljivala sa svime što im je trebalo, a bili su i zaštićeni od zla Faraonovih ljudi. Majka njegova je Allahu dragome zahvaljivala na ovoj velikoj blagodati jer je vidjela kako joj je sin dobio lijepo i sigurno utočište, a uz to je i ona imala priliku njegovati ga i gledati ga kako raste. Istina, moraše tajiti da je on njihovo dijete, ali im to nije isuviše teško padalo obzirom da su znali da je to uvjet njegove sigurnosti.

I Mi nadahnusmo Mūsāovu majku: "Doji ga, a kada se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti." I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. I žena faraonova reče: "On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti." A oni ništa ne predosjetiše. I srce Mūsāove majke ostade prazno, umalo ga ne prokaza, da Mi srce njeno nismo učvrstili i učinili je vjernicom. I ona reče sestri njegovoj: "Idi za njim!" I ona ga ugleda izdaleka, a oni nisu bili ništa primijetili. A Mi smo mu već bili zabranili dojilje, pa ona reče: "Hoćete li da vam ja pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti?" I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito; ali većina njih ne zna. I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. (28:7-14)

Tako je Mūsā, alejhisselam, (Mojsije) rastao u Faraonovoj kući kao njihov usvojenik okružen dvorskim blještavilom i ugodnostima aristokratskoga života. Kraljevsku obitelj je smatrao svojom porodicom, a vlastitu je majku poznavao samo kao majku po mlijeku. Kraljica ga je istinski prihvatila kao vlastito dijete i voljela ga je svim svojim srcem. Tradicionalno se prenosi (u što nemamo nikakvog razloga sumnjati, a dragi Allah najbolje zna) da je ta Faraonova supruga bila niko drugi do Allahova miljenica hazreti Asija,[5] koja je direktno pomenuta u Kur'anu,[6] a u Hadisima je za nju jasno rečeno da ona po svojim duhovnim, moralnim i svim drugim svojstvima kod dragog Allaha spada u četiri najodabranije žene ikad stvorene.[7]

Međutim, njezin suprug daleko je bio od toga. Izgleda da su njegovo zlo i okrutnost bili sevep tome da je Mūsā, alejhisselam, morao živjeti dunjalučki dio svoga života pod kušnjom umanjene sposobnosti govora. Naime, Ibn Kesir bilježi predanje[8] koje kaže da je jednom prilikom, dok je Mūsā, alejhisselam, još bio dijete, Faraon posumnjao da je taj dječak ipak opasnost po njega, pa ga je odlučio pogubiti. Hazreti Asija se opet zauzela za dijete slagavši da je ono veoma glupo za svoje godine i da kao takvo nikome ne može biti prijetnja. Faraon je odlučio ispitati njegovu pamet pa je pred njega postavio ukusni plod i komad žeravice, veoma pažljivo posmatrajući za čime će od ponuđenoga dijete posegnuti. Naravno, dijete je krenulo posegnuti za slatkim voćem, ali je jedan melek u trenu okrenuo njegovu ruku ka žeravici. Stavio je žeravicu u usta i žestoko opržio jezik. Pošto je svakom jasno da bi samo dijete sasvim umanjenih intelektualnih sposobnosti krenulo jesti žeravu umjesto slatkog ploda, zločinac se umiri i poštedi mu život ubijeđen da je riječ o sasvim bezopasnom glupaku. Tako je Mūsā, alejhisselam, konačno bio sačuvan od opasnosti koja mu je prijetila od toga zločinca, ali je morao platiti cijenu da je u kasnijem periodu svoga života otežano govorio zbog posljedica ove ozljede jezika.

Izrastao je, Allahovom milošću, u mladića veoma velike snage, znanja i mudrosti. To su bili darovi dragog Allaha, njegova Gospodara, Milostivog, kako je i navedeno u Kur'anu časnom:

I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. (28:14)

Voljom dragog Allaha Faraon i zločinci oko njega nisu mogli uočiti izuzetnu mudrost, oštroumnost i znanje darovane Faraonovu usvojeniku, već su ga i dalje smatrali glupim i sasvim bezopasnim.

Medjen

Nakon što je Mūsā, alejhisselam, svoje djetinjstvo i jedan dio svoje mladosti proveo u Misiru (Egiptu) živeći kao usvojenik kraljevske porodice došlo je vrijeme da napusti svoj dom. Sudbina njegova, po Allahovoj odredbi, bila je da naredni period života provede kao pastir u Medjenu. Konkretan povod (sevep) tomu bilo je ubistvo jednoga čovjeka.

Naime, jedne prilike je Mūsā, alejhisselam, ušao u neki egipatski grad, inkognito, bez ikakve pratnje i ceremonija koje su bile uobičajene za članove kraljevske porodice. Bio je i obučen kao sasvim običan čovjek pa niko nije mogao znati o kome je riječ. Kretao se među ulicama i sokacima tog egipatskog mjesta i u jednom je trenutku primijetio kako se tuku dva čovjeka. Jedan od njih dvojice bijaše Israilćanin, a drugi bijaše Egipćanin. Primijetivši njegovo prisustvo Israilćanin ga je pozvao u pomoć. Mūsā, alejhisselam, se umiješao u tuču i šakom udario Egipćanina koji je odmah pao kao pokošen. U momentu je Mūsā, alejhisselam, shvatio da je Egipćanin mrtav i da on snosi teret njegovoga ubistva. Shvatio je da je učinio grijeh jer se umiješao u uličnu tuču, a da nije ni provjerio zašto su se oni tukli, i nije znao na čijoj su strani istina i pravda. Saznanje da je jedan čovjek ubijen njegovom rukom, i to u situaciji kad se nije znalo da li je opravdano primijenjivati silu, duboko ga je zaboljelo i on se iskreno pokajao dragome Allahu zbog tog svog brzopletog i nepromišljenog čina. Allah, Milostivi, Svemilosni, oprostio je miljeniku Svome tu pogrešku, ali je Mūsā, alejhisselam, ipak, narednu noć proveo u strahu i bojazni da se ne otkrije ubistvo. Sutradan je opet zatekao istog onog Israilćanina kako se ponovo tuče, ovaj put sa drugim čovjekom. Tako se još jednom uvjerio u svoju jučerašnju pogrešku, jer je bilo očevidno da je taj Israilćanin nasilnik i kavgadžija koji često upada u konfliktne situacije i okršaje. Ovoga puta Mūsā, alejhisselam, je htio ispraviti svoju pogrešku i sada postupiti, ne prema nepravednoj logici koja traži da se uvijek bude na strani svoga sunarodnika pa makar on bio i u krivu, već po principu istine i pravde. Zato je nasrnuo na Israilćanina. Nizak moral i pokvarena duša ovoga nasilnika i nevaljalca iz redova Israila se posebno pokazala i time što je on tom prilikom izdao svoga jučerašnjega spasioca vičući na sav glas da on hoće da ga ubije, baš kako je jučer ubio onoga Egipćanina.

I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Mūsā ga udari šakom i usmrti. "Ovo je šejtanov posao!"; uzviknu, "on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi!'' Gospodaru moj," reče onda, "ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!" I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv. "Gospodaru moj," reče, "tako mi blagodati koju si mi ukazao, više nikada nevjernicima neću biti od pomoći!" I Mūsā u gradu osvanu prestrašen, očekujući šta će biti, kad ga onaj isti od jučer pozva ponovo u pomoć. "Ti si, zbilja, u pravoj zabludi!"; reče mu Mūsā, i kad htjede ščepati zajedničkog im neprijatelja, reče mu onaj: "O Mūsā, zar ćeš ubiti i mene kao što si jučer ubio čovjeka? Ti hoćeš da na zemlji silu provodiš, a ne želiš da miriš." (28:15-19)

Tako je svim prisutnima objelodanjeno da je upravo Mūsā, alejhisselam, počinitelj jučerašnjeg ubistva. Ta informacija je došla do načelnika tog mjesta koji je odmah sazvao na sastanak ostale lokalne vlastodršce i tom prilikom su se dogovorili da ubiju Musāa, alejhisselam. Međutim, dragi Allah je zaštitio Svoga plemenitoga roba od zla pa je jedan čestiti čovjek saznao za te namjere, i otrčao do Musāa, alejhisselam, da ga na vrijeme upozori.

I jedan čovjek s kraja grada dotrča: "O Mūsā,"; reče on, "glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik." I Mūsā iziđe iz grada, ustrašen, iščekujući šta će se desiti. "Gospodaru moj," reče, "spasi me naroda koji ne vjeruje!" (28:20,21)

Kada je Mūsā, alejhisselam, pobjegao iz tog mjesta, znao je i to da mora izmaći u drugu zemlju i da se više ne smije vraćati u Misir.

Na ovom mjestu je interesantno uočiti da sva ova dešavanja u dotičnom egipatskom mjestu upućuju na to da Mūsā, alejhisselam, već tada više nije uživao privilegije člana kraljevske kuće. Naime, lokalni vlastodršci ne bi se nikada usudili da atakuju na život jednog člana kraljevske porodice pa makar on i ubio Egipćanina. Može se zamisliti samo to da bi oni u takvom slučaju izvijestili Faraona o tome šta se dogodilo, ali se nikako ne može zamisliti da bi se usudili kažnjavati nekoga od njegove porodice. Isto tako, inkognit ulazak Musāa, alejhisselam, u to mjesto, kao i njegov strah od Egipćana zbog čega je i odlučio da bježi iz zemlje, također nas upućuju na pretpostavku da se on u to doba već bio udaljio od Faraona i od vladarske porodice.[9] Osim navedenoga, izgleda da je Mūsā, alejhisselam, tada već znao istinu o sebi i svome porijeklu na što upućuje njegova prvobitna brzopleta odluka da pritekne u pomoć ''svome'' protiv ''tuđinca''. Ovo su neke pretpostavke koje izgledaju logičnim, a dragi Allah najbolje zna kada je i kako Mūsā, alejhisselam, saznao istinu o sebi i svome porijeklu, i kada se i zašto odvojio i udaljio od Faraona i njegove porodice.

Nakon ove digresije vraćamo se našoj temi. Kada je uspio da izmakne od Egipćana, Mūsā, alejhisselam, je dobio od Gospodara svoga nadahnuće da krene prema Medjenu. Išao je danima kroz pustinjske predjele istočnog Misira, Sinaja i sjevero-zapadne Arabije, sam, ali pod pažnjom i milošću dragoga Allaha, Gospodara svjetova svih, Koji mu je omogućio da, bez obzira na samoću i vjerovatnu slabu opremljenost, taj opasni put pređe sasvim bezbjedno. Nakon dugotrajnog i veoma iscrpljujućeg putovanja došao je do Medjena, odnosno, preciznije rečeno, došao je do ''medjenske vode'', kako je to mjesto u prevodu Kur'ana časnoga imenovano. Pretpostavljamo da je riječ o oazi u kojoj je bilo dosta bunareva, iz kojih se voda crpala u korita odakle su se napajali ljudi i stoka.

Mūsā, alejhisselam, je krenuo ka vodi da se napije i onda primijetio jednu veoma čudnu situaciju. Mnogo pastira je napajalo svoju stoku, što je bilo sasvim normalno, ali ono što ga je začudilo bilo je ponašanje dvije mlade i lijepe djevojke koje su bile malo podalje od njih, i svoju su stoku odbijale od vode. Zainteresovan, prišao im je i upitao ih o tome. Odgovorile su da one ne smiju sa svojom stokom prilaziti vodi sve dok ostali čobani ne odu, tako da svoju stoku mogu napojiti tek nakon što oni napoje svoju. Prenosi se da je bunar bivao zatvoren ogromnim kamenom, kojeg bi čobani, svi zajedno, pomakli i tako mogli crpiti vodu. Nakon što bi završili, kamen bi vraćali na svoje mjesto, tako da djevojke nisu mogle crpiti vode za sebe i svoju stoku, već su se morale zadovoljiti vodom koja bi u koritima preostala iza čobana. Da li je bilo ovako ili su im grubijani prosto zabranjivali pristup, Allah to najbolje zna. Uglavnom, njihova prava su im od ostalih pastira nepravedno i na najgrublji način bivala uskraćena. Otac im je bio veoma star, a brata nisu imale, tako da u kući nije bilo snažna muškarca koji bi se mogao izboriti za oduzeta im prava.

Mūsā, alejhisselam, im je napojio stoku[10], i potom se, kada su njih dvije otišle, smjestio u hladovinu da se odmori. Glad ga je mučila a nije imao šta da jede, pa je uputio dovu svome Gospodaru, spreman da zahvalno prihvati svaku hranu koja bi mu bila pružena.

I kad se uputi prema Medjenu, on reče: "Gospodar moj će mi pokazati Pravi put!" A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. "Šta vi radite?", upita on. "Mi ne napajamo dok čobani ne odu", odgovoriše one, "a otac nam je veoma star." I on im je napoji, a onda ode u hladovinu i reče: "Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!" I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: "Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!" I kad mu on dođe i kaza mu šta je doživio, on reče: "Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!'' "O oče moj," reče jedna od njih, "uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana." "Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje", reče on, "ali trebaš me osam godina služiti; a ako deset napuniš, biće dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar." "Neka bude tako između mene i tebe!", reče Mūsā, "koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili." (28:22-28)

Mūsā, alejhisselam, je tako, kako nam navedeni ajeti Kur'ana jasno kažu, Allahovom milošću ponovo dobio dom. Prenosi se da je oženio mlađu sestru i da je, radeći u kući svoga punca i čuvajući njegovu stoku, ispunio duži rok, onaj od punih deset godina.

Dragi Allah najbolje zna, a po svemu sudeći ne treba sumnjati u istinitost predanja koja kažu da je njegov punac bio Šuajb, alejhisselam,[11] zato što je to rečeno u hadisima koje nalazimo u više izvora, a za ovu priliku navodimo sljedeći:

... Žene sa najispravnijom pronicljivošću su dvije koje su svoju pronicljivost dokazale u pogledu Musāa. Jedna od njih je faraonova žena, kada je rekla: 'On će biti radost i meni i tebi! Ne ubij ga!'; a druga je Šuajbova kćerka kada je rekla: 'Oče moj, uzmi ga u najam, a najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana.' ...[12]

[1] Ovu predaju bilježi i Ibn Kesir u svome djelu ''Kazivanja o vjerovjesnicima'' na strani 316.

[2] Isto (u fusnoti je navedeno da predaju bilježi Et-Taberi u svom Tarihu 1/388/Me'arif).

[3] Sevep - po Allahovoj odredbi i dopuštenju konkretni uzrok nečega.

[4] U Starom zavjetu se govori da mu je ime dala Egipćanka koja ga je usvojila, što je logično jer mu roditelji nisu smjeli dati imena da ga ne bi otkrili. Dragi Allah najbolje zna.

[5] Ali, čak i u slučaju da nije riječ o hazreti Asiji možemo sasvim osnovano pretpostaviti (velika je stvar da je baš njoj dragi Allah povjerio miljenika Svoga na čuvanje i odgoj) da je riječ o čestitoj, plemenitoj i milostivoj ženi visokih moralnih vrijednosti. No, ponavljamo, mišljenja smo da je to baš hazreti Asija, a dragi Allah najbolje zna.

[6] Kur'an, 66:11.

[7] O hazreti Asiji će, ako dragi Allah da, biti više govora u posebnom kazivanju u dodacima ovoga poglavlja.

[8] Kazivanje o Vjerovjesnicima, str. 336.

[9] To se prema svemu onome što nam je poznato desilo nakon hazreti Asijine smrti obzirom da se Mūsā, alejhisselam, sigurno nikada nije od nje emotivno odvojio – njihov mubarek odnos pomajke i usvojenog djeteta ispunjen najljepšim osjećajima ljubavi i poštovanja ostaje do kraja neokrnjen u svoj svojoj čistoti i ljepoti. Imajući ovo u vidu, ubijeđeni smo da se Mūsā, alejhisselam, odvojio od Faraonove porodice tek nakon njene smrti, a dragi Allah najbolje zna.

[10] Ibn Kesir prenosi kako je Omer ibn Hattab izjavio da je Mūsā, alejhisselam, sam pomjerio onaj kamen, što je inače mogla učiniti samo skupina ljudi; ili im je on lično napojio stoku, a ostali čobani mu se nisu smjeli suprostaviti jer je visoka i krupna ličnost Mūsāova, alejhisselam, odavala čovjeka velike fizičke i duhovne snage; kako je uistinu bilo Allah dragi najbolje zna.

[11] Šuajb, alejhisselam, je bio Allahov vjerovjesnik poslat stanovnicima Medjena u vremenima prije Mūsāa, alejhisselam, ali je još dugo živio nakon propasti svoga naroda, pa je dočekao, u dubokoj starosti ali još vitalan, da mu Mūsā, alejhisselam, postane zet. O tome je više rečeno u kazivanju o Šuajbu, alejhisselam.

[12] Hadis navodi hafiz Mehmed Karahodžić (''Turi Sinâ - Sinajska gora'', str. 27) bez navoda zbirke u kojoj se isti bilježi niti ocjene vjerodostojnosti. No, kako se hadisi sa istom porukom da je Mūsā, alejhisselam, oženio Šuajbovu, alejhisselam, kćer nalaze i u drugim izvorima u to ne treba, kako rekosmo, sumnjati. Dragi Allah najbolje zna.

II dio

Dolina Tuva

Nakon što je Musa, alejhisselam, u Medjenu proveo onoliko godina koliko je, još u praiskonu, Allahovom voljom određeno i zapisano u Lehvi-mahfuzu (Ploči pomno čuvanoj na kojoj su zapisane Allahove Odredbe o svim stvarima), došlo je vrijeme da on spozna istinu o sebi i sudbini svojoj, odnosno o zadaći koju je imao da obavi.

Sve je počelo njegovim odlaskom, zajedno sa svojom čeljadi, od svoga punca. Koji je konkretan razlog njegovog odlaska iz Medjena bio i kuda se bio zaputio nije nam poznato, a to i nije naročito bitno. Uglavnom, on i njegova porodica su bili na putu kada se jedne noći desilo da su zalutali. Pošto je shvatio da su se izgubili, Musa, alejhisselam, je, najvjerovatnije, odlučio da zastanu i da sačekaju zoru kako bi pronašli put po danu. U jednom trenutku Musa, alejhisselam, je u mrkloj noći uočio svjetlo jedne vatre koja je gorjela nedaleko od mjesta na kome su se nalazili. Odlučio je da ode do vatre u nadi da će od onih koji tamo konače dobiti informacije o putu, kao i zapaljenu granu kojom bi zapalio vatru u svome bivaku. Ženi i djeci je rekao da ostanu na tom mjestu gdje su bili dok se on ne vrati nazad. Krenuo je ka vatri, nesvjestan da time započinje jedan sasvim novi život za njega lično, i jedno od najznačajnih zbivanja u cjelokupnoj historiji ljudske civilizacije općenito. Kur'an Časni nas pomno informiše o tom veličanstvenom događaju:

A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: "Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati." A kad do nje dođe, neko ga zovnu:

"O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj, da bih ti uvijek na umu bio! Čas oživljenja će sigurno doći, od svakog ga tajim, kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti. I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u nj onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen. A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?"

"Ovo je moj štap", odgovori on, "kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe."

"Baci ga, o Musa!", reče On. I on ga baci, kad on zmija koja mili. "Uzmi je i ne boj se", reče On, "Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije. I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna; i eto znamenje drugo, da ti pokažemo neka od Naših velikih čuda. Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!"

"Gospodaru moj," reče Musa, "učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga, da bi razumjeli govor moj, i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog; osnaži me njime, i učini drugom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili, i da bismo Te mnogo spominjali. Ti, uistinu, znaš za nas."

"Udovoljeno je molbi tvojoj, o Musa!"; reče On, "a ukazali smo ti milost Svoju još jednom, kada smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnućem stječe: 'Metni ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.' I Ja sam učinio da te svako voli i da rasteš pod okom mojim. Kada je sestra tvoja otišla i rekla: 'Hoćete li da vam pokažem onu koja će se o njemu brinuti?'; Mi smo te majci tvojoj povratili da se raduje i da više ne tuguje. A ti si ubio jednog čovjeka, pa smo te Mi brige oslobodili i iz raznih nevolja te spasili. I ti si ostao godinama medu stanovnicima Medjena, zatim si, o Musa, u pravo vrijeme došao; i Ja sam te za Sebe izabrao.

Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti, idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!"

"Gospodaru naš," rekoše oni, "bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači."

"Ne bojte se!"; reče On, "Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim. Idite k njemu i recite: 'Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi put slijedi! (20:9-47)

Odnosno, na drugom mjestu:

I kad Musa ispuni ugovoreni rok i krenu sa čeljadi svojom, on ugleda vatru na jednoj strani brda. "Pričekajte!"; reče čeljadi svojoj, "vidio sam vatru, možda ću vam od nje kakvu vijest donijeti, ili zapaljenu glavnju, da se ogrijete."

A kad dođe do vatre, neko ga zovnu s desne strane doline, iz stabla, u blagoslovljenom kraju: "O Musa, Ja sam Allah, Gospodar svjetova! Baci štap svoj!" I kad vidje da se poput hitre zmije kreće, on uzmače i ne vrati se. "O Musa, priđi i ne boj se, sigurno ti se nikakvo zlo dogoditi neće! Uvuci svoju ruku u njedra svoja, pojaviće se bijela, a bez mahane, i priberi se tako od straha! To su dva dokaza od Gospodara tvoga faraonu i glavešinama njegovim; oni su, zaista, narod raskalašeni."

"Gospodaru moj," reče, "ja sam ubio jednog njihovog čovjeka, pa se bojim da i oni mene ne ubiju. A moj brat Harun je rječitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao pomoćnika da potvrduje riječi moje, jer se bojim da me ne nazovu lašcem.

"Pomoći ćemo te bratom tvojim", reče On, "i obojici ćemo vlast dati, pa vam se oni neće usuditi prići; s Našim znamenjima vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postaćete pobjednici." (28:29-35)

Osim u navedenim, ajetima, ovaj je veličanstveni događaj opisan i na drugim mjestima u Kur'anu, a mi smo se, ovom prilikom, zadržali na ovome. Iz sadržaja svih kur'anskih ajeta koji o ovome govore moglo bi se zaključiti da je ovo bila prva Objava koju je primio Musa, alejhisselam. Te večeri, u toj blagoslovljenoj dolini Tuva, Musa, alejhisselam, je, stojeći pored žbuna u kojem je gorjela vatra, a da ga nimalo nije sagorijevala (to je bilo Čudo koje je privuklo njegovu pažnju), po prvi put slušao uzvišeni govor dragog Allaha, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, i od Njega dobio emanet, čast i odgovornost Vjerovjesništva i Poslanstva, emanet koji je do kraja svoga, ovosvjetskoga, života vjerno čuvao, ostajući do kraja iskren i dosljedan u ispunjenju zadaće koja mu je tada data u obavezu. Tom prilikom, kako se jasno vidi iz naprijed navedenih ajeta, Vjerovjesništvo je, uz njega, dobio i njegov stariji brat Harun, alejhisselam, čime se objelodanila još jedna veličanstvena i plemenita mudrost dragog Allaha, svjetova svih Stvoritelja i Gospodara.

Naime, očevidno je da je govorna mahana, koja je bila kušnja Musaova, alejhisselam, i koja ga je pratila za svo vrijeme dunjalučkoga života, bila sevep (uzrok) da i Harun, alejhisselam, od dragog Allaha dobije emanet Vjerovjesništva kako bi on svojom rječitošću mogao pomoći mlađem bratu u njegovoj zadaći. Odavde se jasno vidi koliko čovjek griješi kada nestrpljivo, pa i bezobrazno, svome Gospodaru postavlja pitanje: ''Zašto baš meni kušnja, šta sam ja sagriješio!?'' Musa, alejhisselam, jedan od Allahu najdražih i najvoljenijih stvorenja, morao je prihvatiti govornu mahanu kao svoju sudbinu u ovosvjetskom životu, a ne znajući razlog toga dugo vremena, tačnije sve dok nije, bez toga da je i pitao, saznao dvije plemenite i prelijepe dragocijenosti koje su time neposredno bile uzrokovane: njegov život je bio spašen i njegov brat je dobio status Allahovog Vjerovjesnika. I ovo je jedan od mnogobrojnih slučajeva iz kojih čovjek treba da izvuče pouku da nikad ne treba da nestrpljivo sudi o Allahovim kušnjama jer ono što On, Jedan, Jedini odredi to je uvijek, bez izuzetka, dobro bez imalo zla, pravda bez imalo nepravde, savršenstvo bez imalo manjkavosti.

Nakon ove digresije vraćamo se opisu života Musaova, alejhisselam.

Musa, alejhisselam, i Faraon

Nakon što se povratio svojoj porodici i upoznao ih sa svim onim što mu se desilo, oni su, ujutro, nastavili putovanje, ali ne više kao izgubljeni putnici u noći, jer Musa, alejhisselam, nije više bio izgubljen, sada je, Allahovom milošću, tačno znao kuda da ide i u fizičkom smislu (uputio se ka Misiru), i u duhovnom smislu (uputio se ka izvršenju od dragog Allaha mu postavljene zadaće i čitav svoj daljnji život tomu posvetio). Stigao je u Misir i sastao se sa svojim bratom Harunom, alejhisselam, koji je, najvjerovatnije, već i sam bio dobio od dragog Allaha Objavu i tako saznao o zadaći koju su imali obaviti. Nakon što se smjestio sa svojom čeljadi u Misiru, među svojim narodom, Benu Israilom, trajno vezavši, Allahovom Voljom, svoju dunjalučku sudbinu sa njihovom, stiglo je vrijeme da njih dvojica odu do Faraona.

Izgleda da su osjećali izvjesnu dozu straha, jer je nasilje Faraona bilo općepoznato, ali im je Objava izbacila taj strah iz prsa i osnažila ih istinskim tevekulom (oslanjanjem na dragog Allaha): 

Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti, idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!" "Gospodaru naš," rekoše oni, "bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači." "Ne bojte se!"; reče On, "Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim. Idite k njemu i recite: 'Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi put slijedi! Nama se objavljuje da će, sigurno, stići kazna onoga koji ne povjeruje i glavu okrene.'" (20:42-48)

Stigli su na Faraonov dvor i po službenom protokolu prijavili se za susret sa njim. Naravno, po Allahovoj volji, koja je još davno odredila da se sastanu sa Faraonom i kažu mu ono što treba, nikako nisu mogli biti odbijeni, pa su se Musa i Harun, alejhimesselam, u zakazano vrijeme našli ispred Faraona i njegove svite u dvorskoj prijestolnoj dvorani.

Rekli su mu, kako je i navedeno u naprijed navedenim ajetima, da su oni poslati od Allaha, Boga, Jednog, i Jedinog, koji je Gospodar svih svjetova, pa tako i Misira. Rekli su mu i to da mu je od Boga naređeno da oslobodi od ropstva Israilćane i pusti ih da izađu iz Misira kako bi oni tako započeli put povratka u blagoslovljenu zemlju Ken'an, odnosno u Palestinu kako je mi danas zovemo.

I ovom prilikom se potvrdila drevna mudrost da riječi istine direktno pogađaju sujetu svakog tiranina i nasilnika, pa je Faraon ove riječi shvatio kao višestruku uvredu. Pun oholosti i inata prvo je Musau, alejhisselam, prigovorio na dobročinstvu koje mu je ranije bilo pruženo u njegovoj kući:

"Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?"; reče faraon, "i uradio si nedjelo koje si uradio i još si nezahvalnik?" "Ja sam onda ono uradio nehotice", reče, "a od vas sam pobjegao zato što sam se vas bojao, pa mi je Gospodar moj mudrost darovao i poslanikom me učinio. A dobročinstvo koje mi prebacuješ, da nije to što si sinove Israilove robljem učinio?" (26:18-22)

 Musa, alejhisselam, se nije ustručavao da pokuša Faraonu objasniti razloge davnoga ubistva i njegova bijega iz Misira, jer je, svakako, osjećao zahvalnost, ljubav i poštovanje prema Faraonovoj ženi koja ga je prihvatila i ljubavlju obasula kao dijete. Međutim, te riječi objašnjenja nisu dotakle Faraonovo srce, jer ih je on, kako mi mislimo, izrekao tek onako, usput. Pravi razlog njegove srdžbe bio je taj što mu je u lice rečeno da ima neko ko je iznad njega, ko je Gospodar njegov, Bog koga on treba da obožava; kao i to što mu je javno bilo izdato naređenje da ga izvrši. Naviknut da mu se svi klanjaju i slijepo, bez ijedne riječi neposluha, izvršavaju njegova naređenja, kao i da ga čak, neuzubillah, i bogom zovu; smatrao je najvećom drskošću da mu se kazuje kako ima neko iznad njega i da mu se izdaju naređenja. Zbog toga se suprostavio Musau i Harunu, alejhimesselam, i započeo verbalni duel sa njima. Tu rasprava je ovjekovječena kroz Kur'an Časni:

"A ko je Gospodar svjetova?"; upita faraon. "Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, ako vjerujete", odgovori on. "Čujete li ?"; reče onima oko sebe faraon. "Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka", reče Musa. "Poslanik koji vam je poslan, uistinu, je lud", reče faraon. "Gospodar istoka i zapada i onoga što je između njih, ako pameti imate", reče Musa. A faraon reče: "Ako budeš kao boga nekog drugog osim mene priznavao, sigurno ću te u tamnicu baciti!" "Zar i onda kad ti budem očigledan dokaz donio?"; upita on. "Pa daj ga, ako istinu govoriš!"; reče faraon. I Musa baci štap svoj, kad on, zmija prava, a onda izvadi ruku iz njedara, kad ona, onima koji su gledali, bijela. "Ovaj je zaista vješt čarobnjak", reče glavešinama oko sebe faraon, "hoće da vas čarolijom svojom iz zemlje vaše izvede. Pa šta savjetujete?" "Ostavi njega i brata njegova!", rekoše, "a u gradove pošalji da sakupljaju, sve čarobnjake vješte će ti dovesti." (26:23-37)

"Pa ko je Gospodar vaš, o Musa?"; upita faraon. "Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo." "A šta je sa narodima davnašnjim?"; upita on. "O njima zna sve Gospodar moj, u Knjizi je, Gospodaru mome ništa nije skriveno i On ništa ne zaboravlja. On je za vas Zemlju posteljom učinio i po njoj vam prolaze utro, i On spušta s neba kišu!"

Samo Mi dajemo da uz njenu pomoć u parovima niče bilje raznovrsno. Jedite i napasajte stoku svoju! To su dokazi za one koji pameti imaju. Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.

I Mi smo faraonu sve dokaze Naše pokazali, ali je on ipak porekao i da povjeruje odbio. "Zar si došao da nas pomoću vradžbine svoje iz zemlje naše izvedeš, o Musa?"; upitao je. "I mi ćemo tebi vradžbinu sličnu ovoj doista pripremiti! Zakaži nam ročište koga ćemo se i mi i ti pridržavati, onako kako odgovara i nama i tebi!" "Neka ročište bude za praznik", reče Musa, "i nek se narod izjutra sakupi." (20:49-59)

Iz navedenih ajeta jasno se vidi još jedna mudrost drevna, u Kur'anu Časnome na više mjestâ ovjekovječena, koja kazuje da oni koji neće da vjeruju u Gospodara svoga, uvijek mu'džize kojima su svjedoci smatraju običnim čarobnjaštvom i opsjenom, odnosno sihrom, odbijajući da pouku prihvate i dragom Allahu se predaju i pokore. Tako je i Faraon, vidjevši kako se pred njegovim očima Musaov, alejhisselam, drveni štap bačen na pod u živu zmiju pretvara; odnosno kako mubarek ruka njegova bijela postaje svaki put kada je on iz njedara izvuče, odbio da u tome vidi veliko i istinsko Čudo Gospodara i Stvoritelja svoga i jasan znak Njegov. Naprotiv, sve je to ležerno prokomentarisao kao obično čarobnjaštvo. Otišao je i dalje od toga i poželio da Musau, alejhisselam, pokaže kako i kod njega ima ljudi koji su u stanju da štapove i konopce u zmije pretvaraju. Zbog toga je odlučio da sakupi sve poznate čarobnjake koji su u Misiru obitavali da oni javno pokažu isto što i Musa, alejhisselam, kako bi tako potpuno obezvrijedio njegovu poruku. Sa druge strane i Musau, alejhisselam, je odgovaralo da se to sve odvija u javnosti, pred što je moguće većim brojem ljudi, kako bi svi oni čuli poziv Gospodara njihova, pa je predložio vrijeme predstojećeg misirskog praznika kada se uobičajeno u prijestonici sakupljalo dosta Egipćana iz svih krajeva zemlje. Faraon je taj prijedlog prihvatio. Kako se tog prazničkog dana odvijao ovaj neobični dvoboj Kur'an Časni nam, na više mjesta, jasno kazuje:

I čarobnjaci se u određeno vrijeme i označenog dana sabraše, a narodu bi rečeno: "Hoćete li se iskupiti, da budemo uz čarobnjake, ako oni budu pobjednici!" A kad dođoše, čarobnjaci faraona upitaše: "Da li će nama, doista, pripasti nagrada ako mi budemo pobjednici?" "Hoće'', odgovori on, "bićete tada sigurno meni najbliži." Musa im reče: "Bacite ono što želite baciti!" I oni pobacaše konope svoje i štapove svoje i rekoše: "Tako nam dostojanstva faraonova, mi ćemo svakako pobijediti!" Zatim Musa baci svoj štap, koji, odjednom, proguta ono što su oni lažno izveli. Čarobnjaci se onda na tle baciše i rekoše: "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova, Gospodara Musaova i Harunova!" "Da povjerujete njemu prije dopuštenja moga!"; viknu faraon. "On je vaš učitelj, on vas je čarobnjaštvu naučio, a vi ćete zapamtiti; poodsijecaću vam ruke i noge vaše unakrst i sve ću vas porazapinjati!" "Ništa strašno!"; rekoše oni, "mi ćemo se Gospodaru svome vratiti. Mi se nadamo da će nam Gospodar naš grijehe naše oprostiti zato što smo prvi vjernici." (26:38-51)

I faraonu čarobnjaci dođoše. "Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?"; upitaše. "Da"; reče, "i bićete mi, zaista, bliski." "O Musa"; rekoše onda, "hoćeš li ti ili ćemo mi baciti?" "Bacite vi"; reče on. I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše. I Mi naredismo Musau: "Baci štap svoj!"; i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli. I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi, a čarobnjaci se licem na tle baciše. "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova", povikaše, "Gospodara Musaova i Harunova!" "Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!"; viknu faraon. "Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtićete vi! Izodsijecaću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda će vas sve razapeti!" A oni rekoše: "Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti! Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!" (7:113-126)

I faraon ode, sakupi čarobnjake svoje i poslije dođe. "Teško vama!"; reče im Musa. "Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a, sigurno, neće uspjeti onaj koji laži iznosi!" I oni se, tiho šapćući, stadoše o svome poslu između sebe raspravljati. "Ova dvojica su čarobnjaci", rekoše jedni drugima, "hoće vas vradžbinama svojim iz zemlje vaše izvesti i uništiti vjeru vašu prelijepu; zato lukavstvo svoje pametno pripremite, a onda u red stanite. Ko danas pobijedi, sigurno će postići šta želi!" "O Musa," rekoše oni, "hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?" "Bacite vi!"; reče on, i odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću, i Musa u sebi osjeti zebnju. "Ne boj se!"; rekosmo Mi, "ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti." I čarobnjaci se baciše licem na tle govoreći: "Mi vjerujemo u Musaova i Harunova Gospodara!" "Vi ste mu povjerovali", viknu faraon, "prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i istrajniji." "Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!"; odgovoriše oni, "pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu! Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije." Onoga koji pred Gospodara svoga kao nevjernik iziđe čeka Džehennem, u njemu neće ni umrijeti ni živjeti; a one koji pred Njega iziđu kao vjernici, a koji su dobra djela činili, njih sve čekaju visoki stepeni, edenski vrtovi kroz koje će rijeke teći, u njima će oni vječno ostati, i to će biti nagrada za one koji se budu od grijeha očistili (20:60-76).

Vidimo kako je tog prazničnog dana, pred očima mnogih okupljenih stanovnika Egipta, istina nadjačala laž i prevaru. To je bio još jedan, kristalno jasan, Allahov Znak Faraonu, jer je upravo on bio taj koji je inicirao taj duel. Ono što su njegovi čarobnjaci učinili, u prvi mah je prestrašilo sve prisutne ljude (oči su im bile obmanute pa su, vjerovatno, vidjeli da se njihovi konopi i štapovi pretvaraju u zmije koje se hitro kreću, baš onako kako su čarobnjaci željeli da vide, a što se istinski nije dešavalo, a dragi Allah najbolje zna kako je bilo), pa i Musaâ, alejhisselam, koji je u jednom trenu osjetio zebnju. Međutim, čim je on, po naredbi Allahovoj koju je upravo tog momenta primio, svoj štap bacio, on se, kao i uvijek, u veliku zmiju istinski pretvorio i ona je progutala sve ono što su čarobnjaci bili bacili. Tako se očevidno pokazalo kako je Musa, alejhisselam, iz tog duela izašao kao pobjednik, što niko od prisutnih nije mogao osporiti. Međutim, čarobnjaci su vidjeli, Allahovom milošću, i više od toga. Naime, oni, koji su dobro znali šta su vradžbine istinski, u svojoj bῑti, i kako se one pripremaju, bez imalo sumnje su se osvjedočili da ono što je uradio Musa, alejhisselam, uopće nije bila vradžbina, već nešto što se istinski, bez ikakve obmane, desilo. Tako su shvatili da je to Čudo (mu'džiza) koje je došlo od Boga, Allaha, Gospodara svih svjetova kao Njegovo jasno znamenje ljudima, pa su istoga momenta javno posvjedočili tu istinu koju su spoznali prihvativši Vjeru (islam) kojoj je Musa, alejhisselam, pozivao.

Njihov postupak bio je dodatni šamar Faraonu, koji je doživio da javno bude poražen u duelu sa Musaom, alejhisselam, i, šta više, da njegovi ''borci'' u tom duelu pred svima kažu kako je njegov ''protivnik'' bio u pravu. Sve je to kod njega izazvalo veliki bijes koji se okomio na čarobnjake i učinio ih istinskim šehidima (poznata je izjava Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da je najveći džihad reći istinu ravno u lice nepravednom vladaru), jer je on, gotovo bez i najmanje sumnje u to, svoju prijetnju i ostvario, pa su čarobnjaci, najvjerovatnije, bili mučeni i ubijeni od strane njegovih dželata, ali su na ahiret preselili sa osjećajem istinske sreće i slasti zbog svojega šehadeta. Zbog toga se može reći da je upravo Faraon bio najveća žrtva svoga vlastitoga bijesa, oholosti i inata, jer ga je to još više zaslijepilo, pa nije mogao da spozna ključnu poruku tog cjelokupnog događaja, a to je da su baš čarobnjaci, vješti majstori vradžbina, potvrdili da Mūsā, alejhisselam, nije čarobnjak i da on govori istinu koju treba slijediti. Na isti način su bili zaslijepljeni i velikaši iz Faraonove svite. Svi su se oni, zajedno, zainatili istrajavajući u oholosti, negiranju Musaove i Harunove, alejhimesselam, poruke i odbijanju da puste Benu Israil iz Misira. Čak šta više, odlučili su da još više otežaju položaj Israilćana navođenjem Faraona da ponovo uvede monstruoznu, neko vrijeme prije toga napuštenu, praksu ubijanja muške novorođenčadi Benu Israila:

A glavešine naroda faraonova rekoše: "Zar ćeš ostaviti Musaâ i narod njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?" On reče: "Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima." (7:127)

Tako je narod Benu Israila ponovo zapao u najtežu fazu njihove kušnje u Misiru, ali ovog puta, Allahovom milošću, po posljednji put. Kada su se oni požalili Musau, alejhisselam, na to, on im je preporučio strpljenje i ohrabrio ih skorom budućom pobjedom i izbavljenjem iz Misira:

Musa reče narodu svome: "Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, Zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali." "Zlostavljani smo", rekoše oni, "prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!" A Musa reče: "Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati (7:128,129).

Allahovih devet Čuda opomene i pouke Egipćanima

Idućih nekoliko godina Mūsā i Harun, alejhimesselam, su, zajedno sa narodom Benu Israila, proveli u Egiptu strpljivo podnoseći nanovo zaoštrenu kušnju, a za to im je snagu davala vječna mudrost dragog Allaha koja kazuje da niko od Njegovih odanih robova neće osjetiti čak niti bol od uboda trna, a da mu On za to neće oprostiti grijehe i pripremiti adekvatnu ahiretsku nagradu i najljepšu nadoknadu.

Ova vremenska odgoda ujedno bi i poseban iskaz milosti Er Rahmana (Svemilosnog koji milost daje svima, i vjernicima i nevjernicima) prema Faraonu i njegovom narodu, jer su oni u tom periodu primali opomene od dragog Allaha, periodično, sve jednu iza druge, ne bi li se opametili, pokajali i popravili, i tako se spasili od propasti. Te Znakove su im konkretno donosili Musa i Harun, alejhimesselam, u vidu velikih Allahovih Čuda, svaki put ih opominjući na njihovu obavezu da se predaju i pokore dragom Allahu i da puste Israil po Njegovoj naredbi. Kur'an Časni nam navodi da je tih Znakova (Čuda) bilo devet:

Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: "Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen" (17:101).

Kada Musa reče čeljadi svojoj: "Vidio sam vatru, donijeću vam otuda vijest kakvu ili ću vam donijeti razgorjelu glavnju da biste se ogrijali", neko ga, kada joj se približi, zovnu: "Neka su blagoslovljeni oni koji se nalaze na mjestu na kojem je vatra i oni oko nje, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova! O Musa, Ja sam Allah, Silni i Mudri! Baci svoj štap!" Pa kad ga vidje da se, kao da je hitra zmija, kreće, on uzmače i ne vrati se. "O Musa, ne boj se! Poslanici se kod Mene ne trebaju ničega bojati; a onome koji grijeh počini, a onda zlo dobrim djelom zamijeni Ja ću, uistinu, oprostiti i samilostan biti. Uvuci ruku svoju u njedra svoja, pojaviće se bijela, ali neće biti bolesna, biće to jedno od devet čuda faraonu i narodu njegovu; oni su, doista, narod nevjernički (27:7-12).

Iz naprijed navedenih ajeta jasno je da su u ta Allahova Čuda spadale mu'džize pretvaranja štapa u zmiju i bijele ruke kad se izvuče iz njedara, koje su inače date Musau, alejhisselam, kao posebna Allahova milost i jasno znamenje njegova i Harunova, alejhisselam, poslanstva. Nije nam sasvim jasno da li su ovo dva od devet Allahovih Čuda ili se, zajedno, smatraju jednim od devet Čuda. Naše je mišljenje da su to dva od devet Čuda, a samo Allah dragi istinu o svemu zna. Što se ostalih Allahovih Čuda tiče, Kur'an spominje još šest u sljedećim ajetima:

I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili. I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: "Ovo smo zaslužili", a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala! I govorili su: "Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!" Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv, sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili. I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: "O Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome, onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi ćemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove, sigurno, poslati." I pošto bismo ih nevolje oslobodili, do vremena do kojeg im je bilo određeno da je podnose, oni bi, odjednom, obećanje prekršili. Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša poricali i prema njima ravnodušni bili (7:130-136).

Kako se da zaključiti iz ovih ajeta jedno od tih Čuda su bile gladne, odnosno nerodne godine. Vjerovatno su Musa i Harun, alejhimesselam, upozoravali Faraona da će suša i uništenje usjeva dovesti Misir do gladi ako se ne pokori Allahovoj naredbi, ali je on odbio, pa se zaista i desilo da su usjevi u nekoliko narednih godina propali i Egipat u tim vremenima gladovao, dok su usjevi Israilćana davali dobar prinos kako bi poruka bila što jasnija. Isto tako vidimo da je bilo nastupilo vrijeme velikih poplava, čime su ih, prije nego su se desile, opominjali Musa i Harun, alejhimesselam. Zatim se dalje spominju najezde skakavaca, krpelja i žaba koji su se u izuzetno velikom, čak neizrecivo velikom, broju pojavili u čitavom Egiptu. Svuda ih je bilo, i vani i unutar kuća njihovih, i u odjeći njihovoj, i u posuđu njihovom, i u posteljama njihovim. Praktično su bili prekriveni tim životinjicama pa od njih nisu mogli normalno niti jesti niti piti (prenosi se da su im žabe i u usta uskakale kada bi ih otvorili da nešto pojedu i popiju), niti raditi bilo kakve poslove. Sve ih je to jako uznemiravalo i skoro do ludila dovodilo. Osim ovog nerviranja imali su i praktične štete jer su milijarde skakavaca uništavali njihove usjeve, a milijarde krpelja su sisale krv i njima i njihovoj stoci. Sve su ovo bili više nego jasni Znaci, pogotovo zbog toga što se ništa od ovoga nije dešavalo niti jednom od pripadnika Benu Israila.

Posebno je upečatljivo bilo Čudo pretvaranja vode u krv. Naime, kako se prenosi, jedne prilike su Musa i Harun, alejhimesselam, otišli do Faraona, dok se on nalazio na obali Nila, zajedno sa svojom dvorskom svitom i slugama. Ponovo su ga pozvali da se pokori i preda Allahu, istinskom Gospodaru svega postojećeg, ali je on, kao i uvijek, odbio poziv. Tada je Musa, alejhisselam, po Objavi dragog Allaha, udario svojim štapom u vode Nila, koje su se, na užas čitavog Egipta, pretvorile u krv. Nije samo u koritu Nila krv tekla, već su se u krv pretvorile sve vode u Misiru. Iz svih izvora misirskih izvirala je krv, iz svih bunareva crpila se krv, čak se i sva voda natočena u posudama u krv pretvorila. To je bilo izuzetno veliko Čudo da je svakome, bez izuzetka, moglo biti sasvim jasno da je to od Boga istinskoga, Allaha Znak i opomena, ali su oni i dalje sve to riječima i postupcima svojim tvrdoglavo negirali, poricali i običnim čarobnjaštvom smatrali, iako su, u dubini srca svojih, znali da je sve to sušta istina:

I kad im očito dođoše znamenja Naša, oni rekoše: "Ovo je prava čarolija!" I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (27:13,14)

Dakle, jasno je da su u osnovi takvog ponašanja Faraona i glavešina Misira bili oholost i inat, kao i želja da po svaku cijenu zadrže robovsku radnu snagu. Prosto je nevjerovatna veličina njihovog prkosa i poricanja istine. Bili su svjedoci tako velikih i očevidnih Allahovih Čuda, ali su ih glatko negirali. Trpjeli su bolne, i duhovne i tjelesne, patnje, toliko bolne da su se svaki put obraćali Musau, alejhisselam, da on moli Gospodara svoga da ih te patnje oslobodi, davajući čvrsto obećanje da će nakon olakšanja pravim putem krenuti, ali uvijek su svoje obećanje iznevjerili čim bi vrijeme određeno za kušnju isteklo. Umjesto da je raslo njihovo zdravo i iskreno razmišljanje i preispitivanje samih sebe, samo su rasli njihov inat i prkos. Na kraju je Faraon svojom govorničkom vještinom potpuno zaveo cjelokupan egipatski narod pa su, svi zajedno, zapali u Allahovu srdžbu i kasnije bili, za primjer i kaznu, u Crvenom moru potopljeni, a uz sve to, na budućem svijetu ih čeka žestoka i užasna džehennemska vatra:

Još davno Mi smo poslali Musaâ sa znamenjima Našim faraonu i glavešinama njegovim, i on je rekao: "Ja sam, doista, Gospodara svjetova poslanik!" I pošto im je donio znamenja Naša, oni su ih, odjednom, počeli ismijavati. I Mi smo im dokaze pokazivali, sve jedan veći od drugog, i na muke smo ih stavljali ne bi li se dozvali. "O ti čarobnjače!"; govorili su oni, "zamoli Gospodara svoga, u naše ime, na temelju tebi datog obećanja, mi ćemo, sigurno, Pravim putem poći!" A čim bismo ih nevolje oslobodili, začas bi obavezu prekršili. I faraon obznani narodu svome: "O narode moj," reče on, "zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li? I zar nisam ja bolji od ovog bijednika koji jedva umije govoriti? Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno sa njim nisu došli meleki?" I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod griješni. A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i učinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim. (43:46-56)

I kada im Musa donese Naše jasne dokaze, oni povikaše: "Ovo je samo smišljena čarolija; nismo čuli da se ovako nešto dešavalo u doba predaka naših!" "Gospodar moj dobro zna onoga koji donosi uputstvo od njega", reče Musa, "onoga koji će na kraju pobijediti, a nevjernici, doista neće uspjeti!" "O velikaši," reče faraon, "ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jer ja mislim da je on, zaista, lažac!" A on i vojske njegove bijahu se bez ikakva osnova ponijeli na Zemlji i mislili su da Nam neće biti vraćeni, pa Mi dohvatismo i njega i vojske njegove i u more ih bacismo; pogledaj kako su skončali nevjernici! A bili smo ih učinili vođama koji su pozivali u ono zbog čega se ide u vatru, a na Sudnjem danu niko im neće pomoći, i popratismo ih prokletstvom na ovome svijetu, a na onome svijetu biće od svakog dobra udaljeni. (28:36-42)

Dva primjera pouke

Osim naprijed navedenih čuda, od Allaha dragoga poslanih kao jasan Njegov znak, posebnu su pouku predstavljali slučajevi dvojice ljudi koji su u to drevno doba živjeli u Misiru. Jedan od njih je bio po svome porijeklu Israilćanin poznat po imenu Karun, a drugi Egipćanin, čak šta više, rođak Faraonov (prenosi se da mu je bio amidžić).

Karun je, iako je bio pripadnik Benu Israila (i za njega se prenosi da je čak bio amidžić Musaov i Harunov, alejhimesselam, a samo dragi Allah zna da li je tako), sarađivao sa Egipćanima i bio u Faraonovoj službi, tako da je aktivno sudjelovao u nemilosrdnom tlačenju vlastitoga naroda. Bilo mu je dato ogromno materijalno bogatstvo koje je mamilo uzdahe iz prsa i usta svih onih Israilćana kod kojih vjera nije bila čvrsta baš onako kako bi trebalo. Zato su njegova ličnost i njegova sudbina bili kušnja, ali i velika  pouka svim ljudima i Israilćanima i Egipćanima:

Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. "Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!"; govorili su mu ljudi iz naroda njegova, ''i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine." "Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim", govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili, a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. "Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!"; govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, "on je, uistinu, presretan." "Teško vama!"; govorili su učeni, "onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena." I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: "Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?" Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj. (28:76-83)

Iz navedenih ajeta vidi se da je Karun, zbog svoga nevjerstva, zuluma i oholosti, kažnjen na ovom svijetu tako što se jedne prilike na mjestu gdje se nalazio njegov dvorac, na užas svih očevidaca, otvorila zemlja, pa je njegov dvorac, zajedno sa njim i njegovim riznicama nestao u tom bezdanu kome se nije vidjelo kraja. I ovo je bilo još jedno veliko Čudo Allahovo, kojemu su bili svjedoci stanovnici Misira koji su živjeli u to vrijeme. Osim toga, ovaj slučaj je, s obzirom na to da je ovjekovječen Kur'anom Časnim, ujedno i velika pouka svim generacijama ljudi, sve do Sudnjeg Dana kakva je i kolika je kušnja materijalno bogatstvo i moć na ovom svijetu, i koliko su ljudi skloni iskvarenosti i oholosti kada ga posjeduju. Blago li se onome kome Allah dragi bogatstvo dadne na dunjaluku pa ga on troši na Njegovu putu, a teško li se takvome ako se on oholi, uzobijesti i smatra neovisnim o svome Gospodaru. Ova konstatacija jedna je od najvećih mudrosti koje su iznjedrile predaje (hadisi) koje se prenose od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

Drugi primjer, veličanstven je po svojoj ljepoti. Riječ je o Faraonovom amidžiću, dakle jednom od plemića Misira, pripadniku vladarske kuće, koji je bio vjernik, musliman, ali je svoje vjerovanje krio od okoline. Pošto je boravio u dvoru i kretao se u Faraonovom društvu, bio je svjedok svih poziva i opomena koje su Musa i Harun, alejhimesselam, u ime dragog Allaha, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, upućivali Faraonu. On je bio prisutan jedne prilike kada su Musa i Harun, alejhisselam, opominjali Faraona, a kojom prilikom je taj zločinac čak zatražio od misirskih velikaša da ga podrže u ubistvu Musaâ i Haruna, alejhimesselam: 

Mi smo poslali Musaâ sa znamenjima Našim i dokazom jasnim faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: "Čarobnjak i lažov!" A kada im je on donio Istinu od Nas, rekli su: "Ubijajte opet mušku djecu onih koji vjeruju u ono što on govori, a ostavljajte u životu njihovu žensku djecu!" Ali, lukavstva nevjernika su uvijek uzaludna. "Pustite vi meni", reče faraon, "da ubijem Musaâ, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmjeni ili da u zemlji nered ne izazove. "Musa reče: "Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!" (40:23-27)

Odgovor dragog Allaha na dovu miljenika Svoga bila je intervencija ovog misirskog plemića, koji više nije mogao ostati po strani s obzirom da je uvidio da su sada životi Musaâ i Haruna, alejhimesselam, došli u opasnost. Odlučio je da se javno suprostavi Faraonu i velikašima Misira, stajući u zaštitu Musaâ i Haruna, alejhimesselam, i da, isto tako javno, pokuša opomenuti vlastiti narod i pozvati ih na pravi put:

A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče: "Zar da ubijete čovjeka zato što govori: 'Gospodar moj je Allah!', onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže. O narode moj, danas vama pripada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?"

A faraon reče: "Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti."

A onda onaj vjernik reče: "O narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv poslanika bili urotili, kao što je to bilo sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih, a Allah nije nepravedan robovima Svojim. O narode moj, plašim se šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti. Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allah više neće poslije njega poslati poslanika!' Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja, one koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju jos veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika. Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog."

"O Hamane," reče faraon, "sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao do staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac." I eto tako su se faraonu njegova ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćen od Pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na njegovu štetu.

I onda onaj vjernik reče: "O narode moj, ugledajte se u mene, ja ću vam na Pravi put ukazati! O narode moj, život na ovome svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna. Ko učini zlo, biće prema njemu kažnjen, a ko učini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa (40:28-40).

Ali narod Egipta nije slušao ove riječi istine i pouke, već su se okrenuli njegovom zlom rođaku, Faraonu i njemu povjerovali. U tom smislu su istrajavali na svojoj mušričkoj vjeri i tradiciji, naslijeđenoj od njihovih predaka, a ovoga čestitog plemića su pozivali da se i on ''osvijesti'' i povrati ''svome'' narodu i ''svojoj'' tradiciji, tako da je konačno razilaženje njega od svoje rodbine i svoga naroda postalo neizbježno:

O narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim, a vi mene pozivate u vatru: pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnome, Onome koji mnogo prašta. Nema nimalo sumnje u to da se oni kojima me pozivate neće nikome ni na ovome ni na onome svijetu odazvati i da ćemo se Allahu vratiti i da će mnogobošci stanovnici u ognju biti. Tada ćete se sigurno mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi." I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi. Oni će se ujutro i navečer u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: "Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!" (40:41-46)

Iz ovih ajeta je vidljivo da su Egipćani zamrzili ovoga vjernika, pa je on izgubio svoj plemićki status u njihovoj zajednici, čak su Faraon i njegova svita, pravili planove i da ga odstrane iz svoje sredine ili čak i ubiju, ali ga je dragi Allah sačuvao od njih i njihova zuluma i spletki. Koliko nam je poznato on je, kada je po Allahovoj Odredbi došlo vrijeme za to, zajedno sa Musaom i Harunom, alejhimesselam, zauvijek napustio Misir i, najvjerovatnije, sve do kraja svoga dunjalučkoga života, bio jedan od njihovih odanih drugova i sljedbenika, a dragi Allah najbolje zna.

III dio

Izlazak

Nakon što se ispunio rok, određen od strane Allaha, Živog, Vječnog, u kojem su Egipćani dobivali opomene i šansu za spasenje, došlo je, konačno, vrijeme izlaska Benu Israila iz Misira i prestanka njihove dugotrajne kušnje i patnje koju su tamo podnosili. Nije nam poznato šta je to, konkretno, navelo Faraona i njegove glavešine, do tada tako tvrdoglave i uporne u inatu, da popuste i dozvole izlazak Benu Israila iz Egipta. Moguće da im je Allah dragi jednostavno u tom vremenu smekšao srce, ili su im dosadile stalne pritužbe i molbe njihova naroda da puste Israilćane ne bi li tako prestale tegobe koje su ih sustizale. Samo dragi Allah zna kako je uistinu bilo, i samo On, Sveznajući, zna da li ima i koliko ima istine u onome što je u starozavjetnoj Knjizi izlaska zapisano po ovom pitanju, a što smo se mi odlučili ovom prilikom spomenuti zbog značaja koji tom događaju pridaje tradicija Judaizma.

Naime, u Starom zavjetu (Izlazak, 11-13) zapisano je da je Bog (Allah, odnosno Jahve, kako je On tamo imenovan) poslao posljednju u nizu opomena i kazni Faraonu i njegovu narodu, kaznu koja je bila tako žestoka da je odmah skršila svaku njihovu želju za daljnjim inatom i odbijanjem izvršenja onoga što je od njih traženo. Riječ je o usmrćenju prvorođenog djeteta svake porodice u Egiptu. Musa, alejhisselam, je dobio Objavu u kojoj mu je rečeno da će određene noći umrijeti prvorođeno dijete u svakom domu egipatskom, od Faraonovog prvorođenog sina koji ga je na prijestolu trebao naslijediti, pa sve do prvorođenog sina najsiromašnije porodice njegova naroda. Tada je naređeno da svako domaćinstvo Benu Israila, do utvrđenog dana, pripremi po jedno muško, jednogodišnje jagnje ili kozle, bez mahane, koje mora zaklati kada nastupi suton tog dana i obavezno njegovom krvlju obilježiti dva dovratnika i nadvratnik njihovog doma. Morali su ga ispeći i te noći čitavo pojesti i to uz beskvasni hljeb i gorko zelje. Pri tome su morali biti i potpuno spremni za putovanje. Kada je nastupila ponoć melek Azrail (Knjiga izlaska kaže da je to bio Bog, lično, ali mi smo, bez sumnje, ubijeđeni da je to bio melek Azrail jer je, prema onome što nalazimo u Kur'anu i hadisima, njemu stavljeno u dužnost usmrćivanje ljudi kada dođe njihov edžel, a i zbog toga što smo se uvjerili da se u starozavjetnim tekstovima dešava da se melek zamijeni sa otjelovljenim Bogom, neuzubillah, Allahu se utječemo od ovoga, pa se bojimo da bi i ovdje mogao biti takav slučaj, a Allah istinu zna) se spustio u Misir i uzeo dušu prvorođenog djeteta u svakom domu čija ulazna vrata nisu bila krvlju obilježena. Te noći se strašan jauk boli razlegao čitavim Egiptom, jer nije bilo kuće u kojoj neko nije umro. Faraon je tada konačno, i sam skrhan bolom zbog smrti svoga sina, dao dozvolu Benu Israilu da napuste Egipat.

Evo, ovako govori Knjiga izlaska o tom događaju u Egiptu, a vjerska tradicija Judaizma, pomenutu noć slavi kao blagdan Pashe (Pesaha) što se može prevesti kao ''praznik prolaska, zaobilaženja''. Ovako su ga nazvali zato što je smrt te noći zaobilazila domove Benu Israila i, prolazeći mimo njih, harala egipatske domove.

Ponavljamo, s obzirom na to da Kur'an Časni uopće ne govori o pomoru prvorođene djece Misira, isto tako, niti u hadisima, barem koliko je nama trenutno poznato, nema podataka o tome, a imajući u vidu osvjedočenu činjenicu (molimo vidjeti Kur'an Časni, 5:13) da je ljudski intervencionizam u Bibliji zaklonio ili izmijenio istinite riječi Allahovih Knjiga Tevrata, Zebura i Indžila, mi zaista izražavamo veliku rezervu u istinitost ovakvog odvijanja događaja, a dragi Allah najbolje zna.

Ono što pouzdano znamo je to da su Musa i Harun, alejhimesselam, jedne prilike, vjerovatno u stanju ogorčenja zbog tolikog stepena oholosti, poricanja istine, i raznih drugih iskvarenosti Faraona i glavešina njegovih, uputili dragome Allahu dovu protiv njih:

I Musa reče: "Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!" "Uslišena je molba vaša!"; reče On, "a vas dvojica na Pravome putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!" (10:88,89)

Vidimo da je ova dova primljena, pa u tom smislu možemo osnovano pretpostaviti da je Faraonov pristanak da Israilćani mogu poći, ujedno bio i početak propasti njegove, velikaša njegovih, i cjelokupne vojske njegove. Ovo kažemo zbog toga što je odlazak Israilćana bio uzrok velike srdžbe Egipćana, koja se pojavila kratko nakon toga, i koja ih je navela da krenu u fatalnu potjeru za njima. Njihova srdžba i odluka o potjeri, dodatno su bile motivirane još jednom značajnom činjenicom, a to je da su Israilćani sa sobom ponijeli veliku količinu misirskog zlata.

Nije nam baš sasvim jasno kako se desilo da Benu Israil dođu u posjed tako velikog materijalnog bogatstva, a koje je ranije pripadalo Egipćanima. Knjiga izlaska kazuje da je Israilćanima putem Objave bilo naređeno da od svojih misirskih komšija u zajam zatraže zlatnike, zlatni nakit i razne druge dragocijenosti izrađene od zlata, a da je Bog omekšao srca Egipćana, pa su im oni dragovoljno sve te dragocijenosti dali u zajam. Moguće da se tako zaista i desilo da bi se ispunila Allahova odredba da Faraon i vojska njegova kasnije krenu u potjeru za njima, kada su vidjeli da su im izmakli sa svim tim silnim bogatstvom, a Allah dragi jedino zna kako je doista bilo.

U svakom slučaju može se reći da su Benu Israil to veliko materijalno bogatstvo stekli sa Allahovim znanjem i dopuštenjem, na što upućuju sljedeći ajeti časnoga Kur'ana:

I Mi ih (Egipćane) izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi (26:57-59).

Zemlja i sva njezina bogatstva vlasništvo su samo dragog Allaha i On to u naslijeđe daje od Svojih robova kojima On hoće, pa su tako, ma koji način sticanja konkretno bio u pitanju, Israilćani to zlato, bez ikakve sumnje, dobili na halal način.

Nakon što je Faraon dao dozvolu za odlazak, Musa i Harun, alejhimesselam, okupili su cjelokupan narod Benu Israila i krenuli u pravcu Ken'ana. Kolona je bila veoma dugačka i brojala je, kako se prenosi, oko šest stotina hiljada ljudi, ne računajući žene i djecu. Svi su, koliko nam je poznato, išli pješice ili na zaprežnim kolima (dakle, uglavnom nisu koristili jahalice) i vodili su sa sobom svoju, i krupnu i sitnu, stoku. Takođe su ponijeli i tijelo Jusufa, alejhisselam, jer im je u sjećanju bila duboko utisnuta njegova oporuka da mu tijelo ponesu u Ken'an kada dođe vrijeme da napuste Misir. Tu oporuku su držali u sjećanju i prenosili sa jedne generacije na drugu za svo vrijeme koje su proveli u Misiru (prenosi se da je proteklo oko četiri stotine i dvadeset šest godina, računato prema sunčevom kalendaru, od dolaska Benu Israila u Misir u vrijeme Jakuba i Jusufa, alejhimesselam, pa do njihovog izlaska otuda u vrijeme Musaâ i Haruna, alejhimesselam, a dragi Allah zna koliko su oni zaista tamo ostali), pa su je Musa i Harun, alejhimesselam i ispunili. Kolona je, najvjerovatnije, bila organizirana tako da su Benu Israil bili raspoređeni prema vlastitoj plemenskoj pripadnosti idući pod zastavama i obilježjima svoga plemena, a starješine svih dvanaest plemena su bili u stalnom kontaktu sa Musaom i Harunom, alejhimesselam, koji su se nalazili na čelu kolone. Neizmjerna radost koju su osjećali zbog toga što su dočekali sjaj sunca slobode nakon višestoljetne olujne noći njihove patnje u Misiru, i njihova zahvalnost dragom Allahu, još su više bili pojačani Njegovim očevidnim Znamenjima koje su stalno imali pred očima, i danju i noću. Naime, prenosi se da su danju pred sobom vidjeli vertikalni oblak koji je, poput nekog stuba, dosezao od zemlje do neba, a noću bi se taj stub od oblaka pretvorio u stub od vatre, odnosno od svjetlosti. Ti Allahovi Znakovi su stajali ispred njih, i to uvijek u pravcu kojim su trebali ići, tako da su se uvijek prema njima mogli orijentisati na svome putovanju ka Svetoj zemlji. Nakon nekog vremena dosegli su obalu Crvenog mora.

Za to vrijeme iskvarenost Faraona, njegovih glavešina i većine Egipćana (Musau i Harunu, alejhimesselam, povjerovala je, nažalost, samo manjina od pripadnika misirskog naroda, a većina ih je, u strahu od Faraona i njegova zuluma, kako nam to jasno kazuje ajet časnoga Kur'ana 10:83, odbila da povjeruje i ostali su vjerni Faraonu i vlastitoj mnogobožačkoj tradiciji) prešla je granicu sa koje više nema povratka, tako da su oni, relativno brzo nakon odlaska Israilćana, u svojim srcima osjetili veliku srdžbu prema njima, srdžbu koja je dodatno bila pojačana činjenicom da je značajna količina njihovog zlata sada bila u rukama Benu Israila. Vjerovatno su i ranije ezijete i kušnje, poslate im od dragoga Allaha kao pouke i opomene, pogrešno pripisivali Mūsāu, alejhisselam, i njegovom narodu. Sve je to uticalo na to da raspoloženje većine Egipćana bude takvo da su se oni željeli žestoko osvetiti Israilćanima, pa se veliki broj njih spremno odazvao pozivu na mobilizaciju koji su Faraonovi izaslanici prenosili u svakom misirskom naselju. Tako je Faraon sakupio sve što je mogao sakupiti od ljudi, vojne opreme i jahalica, te formirao veliku i veoma dobro naoružanu vojsku, koja je bila odlučna u želji da masakrira Benu Israil.

Prenosi se da je ta vojska brojala oko milion i šest stotina hiljada boraca. Vojskom je komandovao lično Faraon, a u njezinim redovima su bili i svi njegovi velikaši. Gordi i oholi zbog svoje, očevidne, brojčane nadmoći nad Israilćanima, sa srcima ispunjenim žestokom srdžbom i bolesnom željom za brutalnim ubijanjem nemoćnih ljudi, jezdili su preko pustinje, vozeći se na dvokolicama i jašući na jahalicama, brzo smanjujući prednost u prostornoj udaljenosti koju su imali Israilćani, jer su oni išli pješice i bili usporeni silnom masom zaprežnih kola i stoke. Međutim, po Allahovoj odredbi, nisu ih mogli stići sve dotle dok oni ne dosegnu obalu Crvenog mora.

Dvije su se skupine ugledale za vrijeme izlaska sunca. Israilćani su bili na obali, ispred njih se prostiralo Crveno more, na desnom i lijevom boku bile su im visoke planine, a za leđima moćna i veoma brojna egipatska vojska, koja im se sve brže približavala. Izgledalo je da su u zamci u kojoj će svi stradati, pa su u srcima osjetili strah. Požalili su se Musau, alejhisselam, ali ih je on umirio odlučnim riječima, punim iskrene i duboke vjere u dragog Allaha i oslanjanja na Njega (tevekula):

I Mi objavismo Musau: "Kreni noću s robovima Mojim, ali bićete gonjeni." I faraon posla po gradovima sakupljače: "Ovih je zaista malo i rasrdili su nas, a mi smo svi budni!" I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi. I oni ih, kad se sunce rađalo, sustigoše. Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: "Samo što nas nisu stigli!" "Neće!"; reče on, "Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati." (26:52-62)

Tada je Musa, alejhisselam, dobio Objavu od dragog Allaha, Stvoritelja, plemenitog Gospodara svih svjetova, kojom mu je bilo naređeno da zagazi u plićak i udari svojim štapom po morskoj vodi. Musa, alejhisselam, je tada zagazio u plićak Crvenog mora i udario štapom svojim po njegovoj vodi. I tada se započeo dešavati veličanstveni događaj, jedno od najvećih Allahovih Čuda i pouka ljudima, Čudo koje je trajno zapisano u sjećanju ljudske civilizacije na Zemlji, sve do Sudnjeg Dana: Pred očima svih očevidaca vode Crvenog mora su se rastavile formiravši dvije vodene planine između kojih je ostao suhi prolaz po morskom dnu sve do suprotne obale. Krenuli su tim prolazom, vjerovatno, prvo žene i djeca, dok su odrasli muškarci hodili iza njih kako bi ih zaštitili od Egipćana. Međutim, ta zaštita nije bila potrebna, jer je dragi Allah sve već davno bio odredio pa Egipćani nikako nisu mogli ući u taj prolaz niti minutu ranije niti kasnije, u odnosu na ono što im je bilo određeno. Postoje predaje da su meleki zadržavali Faraona i njegovu vojsku, a postoje i predaje da je Allah postavio plameni zid, barijeru koja je razdvajala Egipćane od Musaâ, alejhisselam, i njegove lične pratnje, koji su, vjerovatno, još uvijek stajali na morskoj obali i čekali da svi pripadnici zajednice uđu u prolaz, prije nego što oni uđu. Egipćani su bili zadržani na obali dovoljno dugo da bi Israilćani, do posljednjeg čovjeka, mogli preći na drugu obalu, i za svo to vrijeme su, htjeli to ili ne, bili svjedoci još jednog velikog Allahovog Čuda, veličanstvenog Znamenja i jasne opomene. Međutim, umjesto da ih to navede na razmišljanje, oni su u svojim srcima, izgleda, još veću zlobu osjećali, tako da su, svi, od prvog do posljednjeg, odmah čim im se put otvorio hitro ujahali u prolaz, nastojeći da što prije sustignu i pobiju Israilćane.

Za to vrijeme Musa, alejhisselam, je izašao na drugu obalu i htio je, uvjerivši se da je i posljednji Israilćanin bezbjedno prešao na drugu obalu, ponovo udariti štapom po vodi kako bi se ona povratila u normalno stanje i tako postala neprelazna, spasonosna, prepreka između njih i Faraona, ali je u tom trenutku dobio Objavu:

Ostavi more nek miruje, oni su vojska koja će, zaista, potopljena biti (44:24).

Tada mu je postalo jasno da će to biti teška, ali i zaslužena kazna Egipćanima zbog njihovih mnogobrojnih grijeha. Musa, alejhisselam, je stajao na sinajskoj obali Crvenog mora sa štapom u ruci i čekao naredbu svoga Gospodara, a Faraon i njegova vojska, puni bijesa i zlobe, jurili su po suhom morskom dnu, između ogromnih vodenih planina koje su im se uzdizale sa lijeve i desne strane. Kada su svi Egipćani bili toliko daleko u prolazu da niti jedan od njih više nije mogao dosegnuti bilo koju od morskih obala, Musau, alejhisselam, je Objavom naređeno da ponovo udari štapom po morskoj vodi. Kada je on to uradio morske su se vode zatvorile nad Faraonom i njegovom vojskom, sve skupa ih potopivši, zajedno sa svim njihovim konjima i ostalim jahalicama. Ukočeni od užasa, Egipćani nisu ništa mogli učiniti da izbjegnu strašnu kaznu koju su morali pretrpjeti zbog svojih dugogodišnjih grijeha i zuluma, kao i tvrdoglavog odbijanja da se pokaju, povrate i predaju svome istinskome Gospodaru, dragom Allahu. Njihova strašna sudbina ostala je opomenom i poukom svim budućim generacijama ljudi, sve do Sudnjeg Dana:

I Mi objavismo Musau: "Udari štapom svojim po moru!"; i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo; i Mi onda tamo one druge (faraona i njegovu vojsku) približismo, a Musaâ i sve one koji bijahu s njim spasismo; i one druge potopismo. To je, zaista, pouka, a većina njih nisu bili vjernici, a Gospodar tvoj je, doista, silan i milostiv (26:63-68).

Faraon se, istina, pokušao u zadnjem trenu pokajati, ali je to pokajanje došlo isuviše kasno:

I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!" "Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe", ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama (10:90-92).

Vidimo, dakle, da Faraonovo pokajanje nije bilo primljeno i na taj način se, još jednom, obistinila Allahova Riječ, Zakon koji vrijedi za sve Njegove neposlušne robove:

A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: "Mi vjerujemo u Allaha, u Njega jedinog, a odričemo se onih koje smo Njemu ravnim smatrali!" Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali, i tada bi nevjernici stradali (40:84,85).

Ranije navedeni ajet nam jasno kazuje još jednu interesantnu činjenicu da je Faraonovo mrtvo tijelo bilo spašeno, kako bi ostalo poučnim primjerom ljudima nakon njega. Ibn Kesir bilježi da su mnogi Faraonovi savremenici u Misiru vjerovali čak i to da je on besmrtan, tako da su čak i neki od Israilćana bili pomislili da je on, kao takav, preživio kataklizmu, ali ih je dragi Allah oslobodio toga sujevjerja jasno im pokazavši Faraonovo mrtvo tijelo, koje je, vjerovatno, jedino izronilo na površinu mora, između svih ostalih koja su ostala u morskim dubinama, i plutalo, iako je borbeni oklop još bio na njemu. U svakome slučaju, sigurno je to da su i život ovoga tiranina, i njegova sudbina, i njegovo očuvano tijelo, jasna pouka i upozorenje svima nama kakav je kraj svih oholih tiranina i zulumćara koji nepravedno čine nasilje ljudima (trebamo se dobro zamisliti i zbog nasilja koje čovjek čini i biljkama i životinjama, dakle prema svim Allahovim stvorenjima), i koji odbijaju da slijede Zakone dragoga Allaha, Svemoćnog, Pravednog, Strogog i Silnog, ali ujedno i Svemilosnog, Samilosnog.

Vrlo je interesantna činjenica da se propast Faraona i njegove vojske desila desetog dana mjeseca muharrema po lunarnom kalendaru (Dan Ašure), o čemu nas informiše hadis koji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ibn Abbas, a bilježe Buhari i Muslim u svojim zbirkama, a u kome se kaže da su Jevreji u Medini postili Dan Ašure zato što je toga dana uništena Faraonova vojska u dubinama Crvenog mora, pa je Muhammed, alejhisselam, oporučio cjelokupnom svome Ummetu da i mi postom obilježavamo ovaj mubarek dan.

Sinaj

Nakon što su Musa i Harun, alejhimesselam, zajedno sa čitavim svojim narodom, prešli Crveno more i stupili na tlo sinajskog poluotoka, nastavili su svoje putovanje, ali ne više prema Ken'anu na istoku, već su pošli obalom Sinaja prema jugu. Ovako su postupili prema Objavi, jer je dragi Allah, još u praiskonu, odredio da Njegov miljenik i sugovornik, Musa, alejhisselam, dođe na Sinajsku goru, pa su se prema njoj i uputili.

Putujući zajedno sa svojim narodom i svakodnevno posmatrajući njihovo ponašanje Musa, alejhisselam, je vremenom počeo uviđati i osjećati njihove mahane i slabosti, koje su se na različite načine izražavali u njihovoj vjeri, iskrenosti i moralu. Tako je, jedne prilike, na svoje zaprepaštenje, uvidio da neki među njima čak nemaju niti jasnu i čistu spoznaju o svome Stvoritelju i Gospodaru:

I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim. "O Musa," rekoše, "napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!" "Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!"; reče on. "Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade. Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, a On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?" (7:138-140)

Tada se objelodanilo da su srca nekih Israilćana još uvijek bila pod jakim uticajem idolopokloničke tradicije u čijem su okruženju egzistirali. Naime, koliko je nama znano, većina narodâ što življahu u ta drevna vremena bijahu mnogobošci i idolopoklonici, pa je pripisivanje ''božanskoga statusa'' raznim fiktivnim likovima iz njihovih mitova i mašte, ili pak nekim stvarnim stvorenjima koje je dragi Allah stvorio i koja su apsolutno o Njemu ovisna, te njihovo izjednačavanje sa istinskim Bogom, Stvoriteljem i Gospodarom, kao i prikazivanje njihovih likova u formi idola, bila rasprostranjena i uobičajena praksa. Takvoj ''modi vremena'' bila su sklona srca nekih među Benu Israilom, pa su i oni željeli da to uvedu u svoju tradiciju kako bi imali ''vidljivog boga'' da mu ibadet čine. Čak i ako se desilo to da je tom prilikom od Musaâ, alejhisselam, traženo da izradi kip koji bi prikazao izgled Jahvea, odnosno Allaha, kojemu su željeli ibadet činiti, to je opet apsolutno neprihvatljivo sa stanovišta istinske Allahove Vjere i Njegovog vječnog Zakona, a Allah dragi zna kako je zaista bilo. Uglavnom, Musa, alejhisselam, je tada svojim odlučnim nastupom ovo zlo u korijenu suzbio i tako je ovaj incident sretno okončan bez ikakvih, barem koliko je nama poznato, ozbiljnijih posljedica.

Međutim, naredni incident, koji se desio neko vrijeme nakon prvog, desio se u mnogo dramatičnijim okolnostima. Ovaj drugi incident je pokazao da svi Israilćani nisu imali čvrstu i jaku vjeru u istinitost riječi Musaâ i Haruna, alejhimesselam. O ovome govore sljedeći ajeti časnoga Kur'ana:

Sljedbenici Knjige traže od tebe (Muhammede) da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Musaâ su tražili i više od toga, kad su, uglas, rekli: "Pokaži nam Allaha!" Zato ih je, zbog bezdušnosti njihove, munja ošinula. Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili, a Musau smo očitu vlast dali (4:153);

I kada ste (dragi Allah se obraća Israilćanima) uglas rekli: "O Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!"; munja vas je ošinula, vidjeli ste. Zatim smo vas, poslije smrti vaše, oživili da biste zahvalni bili. (2:55,56).

Vidimo, dakle, kako je ovoga puta bilo iskazano direktno nevjerovanje u Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, i njihovu misiju. U stvari, na neki način je, čak, iskazana nevjera i u dragog Allaha, jer su neki od Israilćana, na jedan krajnje drzak način, svoju odanost Mūsāu, alejhisselam, i svoje vjerovanje u njegova Gospodara, uvjetovali time da svojim očima vide dragog Allaha. Veličina drskosti i krajnjeg bezobrazluka te skupine Israilćana, još više se očitovala u činjenici da je takav zahtjev došao od strane onih koji su se neko vrijeme prije toga lično, vlastitim ušima i očima, osvjedočili u tolika čuda koja su bila poslata Faraonovom narodu, odnosno od strane onih koji su svojim vlastitim nogama prošli suhim prolazom kroz Crveno more. Toliki stepen nezahvalnosti i pokvarenosti nije mogao proći nekažnjen, pa je izgrednike pogodila munja sa nebesa i sve ih pobila. Međutim, kako kaže jedan znameniti hadisi-kudsi, Allahova milost je iznad srdžbe Njegove, tako da je Onaj koji usmrćuje i oživljava oživio izgrednike, koje je netom ranije munja bila pobila.

Nakon što se situacija ponovo vratila u normalno stanje, nastavili su svoje putovanje prema jugu obalom Crvenog mora, sve dok nisu došli do planinskog masiva po kojem je čitav poluotok dobio ime - Sinajske gore (Turi Sini, na arapskom jeziku). Kada su došli do podnožja Sinajske gore, Mūsā, alejhisselam, je podigao logor u jednoj dolini koja je bila dovoljno velika da su se svi tu mogli smjestiti. On je još ranije dobio Objavu od dragog Allaha da se mora sam popeti na Sinajsku goru, tako da je povjerio svome bratu Harunu, alejhisselam, da ga, sve dok se ne vrati, zastupa među narodom u svojstvu njegovog zamjenika.

Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: "Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!" (7:142)

Kada je došlo vrijeme polaska, u logor je došao melek Džibril da povede Musaâ, alejhisselam, do mjesta određenog za susret sa uzvišenim Allahom. Džibril nije bio vidljiv nikome od Israilćana osim Musau, alejhisselam, a vjerujemo i Harunu, alejhisselam. Međutim, ipak ga je osim njih dvojice, sa znanjem i dopuštenjem dragog Allaha, mogao vidjeti još jedan Israilćanin koji se zvao Samirija. Samirija nije nikome govorio šta je vidio i iskoristio je priliku da uzme nešto zemlje ispod Džibrilove stope, odnosno, vjerovatno, sa mjesta na kojem je ostao trag od Džibrilove stope, a Allah najbolje zna. Musa, alejhisselam, to nije primijetio i krenuo je, u društvu plemenitog i cijenjenog Džibrila, uz Sinajsku goru sve dok nije došao do mjesta koje je dragi Allah odredio za susret. Tada je začuo Glas čija se savršenost i ljepota našim ograničenim mjerilima nikako ne mogu iskazati, Glas dragog Allaha.

I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" "Ne možeš Me vidjeti"; reče, "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!" "O Musa," reče On, "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" (7:143,144)

Ovi plemeniti ajeti, posebna su pouka svima nama. Još jednom je jasno potvrđeno kako je Musa, alejhisselam, na ovom svijetu bio iznimno odlikovan i počašćen slušanjem Allahovog Govora, tom posebnom i, na ovom svijetu veoma rijetkom blagodati, kojom, vjerujemo, nisu bili na dunjaluku obdareni čak niti svi Allahovi poslanici. Također vidimo i predivnu pouku da viđenje Allahovog lica, odnosno Njegov pogled, na ovom svijetu ne može niti masivna planina izdržati (rekli bismo niti bilo kakav materijalni oblik, a dragi Allah zna najbolje), a da se sa zemljom potpuno ne sravni.

Tada je, na blagoslovljenoj Sinajskoj gori, Allah, Gospodar i Stvoritelj svih svjetova, objavio Musau, alejhisselam, Tevrat, Knjigu putokaza, upute, milosti, pouke, zakona, i svakih drugih neizmjernih blagodati. Tada su Benu Israil dobili svoj Furkan (Furkan je jedno od imena časnoga Kur'ana, i ima značenje Knjige koja razdvaja istinu od laži i koja zbog toga predstavlja nepogriješivi putokaz na ovome svijetu - Tevrat, Zebur i Indžil su imali isto svojstvo za Benu Israil). O ovome veličanstvenome događaju časni Kur'an nam govori na više mjesta, a mi smo, ovom prilikom, odabrali sljedeće ajete:

"O Musa," reče On, "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. "Primi ih svojski, a narodu svome zapovijedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!" ... (7:144,145).

Iz navedenih ajeta jasno je da je Tevrat originalno objavljen u vidu zapisa na kamenim pločama ''na kojima je bila napisana pouka i objašnjenje o svemu i svačemu''. Objavljivanje Tevrata kompletirano je u roku od četrdeset noći, koliko je Musa, alejhisselam, ostao na Sinajskoj gori.

Međutim, za to vrijeme u dolini se odvijala prava drama. Neko vrijeme nakon što je Musa, alejhisselam, otišao, u logoru Benu Israila započela je žestoka smutnja, kojoj je uzročnik bio Samirija. On je, na neki način (nije nam poznato kako se to konkretno desilo), uspio ubijediti neke Israilćane da mu dadnu egipatsko zlato, od kojeg je onda izlio statuû teleta. Prilikom izljevanja statue on je u zlato bacio onu zemlju, što ju je ranije uzeo ispod Džibrilove stope, tako da je zlatno tele, na neki način, postalo živo i počelo glasno mukati. Ovo je veoma interesantan momenat koji neki mufesiri Kur'ana objašnjavaju tako što kažu da melek Džibril, s Allahovim dopuštenjem, sobom nosi izvjesnu količinu životvorne energije (nazovimo je tako), koja se donekle zadržala u zemlji po kojoj je on hodio, a koju je uzeo Samirija. Zato je, vjerujemo samo u kratkom i ograničenom vremenu, tele oživjelo i glasom se javilo, kada je on bacio tu zemlju na njega, a Allah najbolje zna kako je uistinu bilo. Koliko god da je taj vremenski period u kome je zlatno tele bilo živo i glasno mukalo trajao, to je ipak bilo dovoljno dugo da su se Benu Israil mogli potpuno osvjedočiti tom začudnom događaju. Samirija je iskoristio njihovu veliku začuđenost i pozvao ih da zlatno tele počnu obožavati i klanjati mu se, glasno viknuvši:

"Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!" (20:88)

Jedan broj pripadnika Benu Israila povjerovao je Samiriji i počeli su obožavati zlatno tele. Vidjevši ovo svetogrđe i idolopoklonstvo Harun, alejhisselam, se tom zlu energično suprostavio opominjući glasno zabludjele među Israilćanima:

"O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!" (20:90).

Međutim, ta zabludjela skupina Israilćana izgleda da uopće nije uvažavala autoritet Haruna, alejhisselam, tako da njegov poziv kod njih nije imao snagu zbog koje bi se odrekli onoga što su činili, pa su mu odgovorili:

"Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa." (20:91)

Harun, alejhisselam, naravno, nije mogao da toleriše takvo njihovo ponašanje pa ih je i dalje uporno i glasno upozoravao, sve dotle dok stvar nije došla do usijanja, odnosno do momenta kada je čak i njegov život došao u opasnost. Pošto je za svo to vrijeme jedna, vjerujemo znatno brojnija, skupina Israilćana, a dragi Allah najbolje zna, sačuvala čistotu svojih srca i, ostavši vjerna Harunu, alejhisselam, ostala u okrilju istinske Vjere, došlo se na sam rub oružanog sukoba. 

Dvije, međosobno do krvi zavađene, skupine Israilćana stajale su jedna nasuprot druge, a Harun, alejhisselam, je bio u procjepu između njih. Fizički onemogućen da sam natjera zabludjelu skupinu Israilćana da odbace zlo u koje su upali, Harun, alejhisselam, ih je mogao zaustaviti samo tako da povede sebi odanu skupinu u boj protiv njih. Međutim, izgleda da su u njegovom sjećanju izuzetno jako bile utisnute riječi naredbe da čuva red i jedinstvo Benu Israila, koju mu je Musa, alejhisselam, izdao pri odlasku, pa se, vjerovatno, pobojao da bi pretjerano žustra reakcija mogla izazvati razdor i nered unutar zajednice. Odlučio je da sačeka povratak Musaov, alejhisselam. Tako su se Harun, alejhisselam, i odana skupina Benu Israila, distancirali od zla idolopoklonstva u koje su upali ostali, i od njih izdvojili, dok su zabludjeli prakticirali idolopokloničko klanjanje zlatnom teletu.

U međuvremenu na Sinajskoj gori Musau, alejhisselam, je upotpunjeno objavljivanje Tevrata, i on je od dragog Allaha dobio informaciju o onome što se dešavalo u dolini:

"A zašto si prije naroda svoga požurio, o Musa?" "Evo ide za mnom", odgovori on, "a požurio sam k Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan." "Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli", reče On, "njega je zaveo Samirija." I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. "O narode moj," reče, "zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!" "Nismo prekršili dato ti obećanje od svoje volje", odgovoriše. "Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili." A to isto uradio je i Samirija, pa im izlio tele koje je davalo glas kao da muče, i oni su onda rekli: "Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!" Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti, niti im ikakvu korist pribaviti? A njima je Harun još prije govorio: "O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!" "Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa", odgovorili su oni.

"O Harune," povika Musa, "šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?" "O sine majke moje," reče Harun, "ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: 'Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.'"

"A šta si to ti htio, o Samirija?"; upita Musa. "Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli", odgovori on, "pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao." "E onda se gubi!"; reče Musa, "čitavog svog života ćeš govoriti: 'Neka me niko ne dotiče!', a čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog 'boga' kojem si se klanjao; mi ćemo ga, sigurno, spaliti i po moru mu prah rasuti. (20:83-97)

Iz navedenih ajeta jasno se vidi kako je Musa, alejhisselam, bolno i emotivno doživio ovu nevaljalštinu u koju je dio njegovog naroda zapao, i kako je on energično reagovao, kada se vratio. Kur'an Časni nam da drugom mjestu o istome događaju kazuje sljedeće:

I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem Pravim ne vodi? Oni ga prihvatiše i prema sebi se ogriješiše. I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: "Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni!" A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: "Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?"; i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. "O sine majke moje," reče Harun, "narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili." "Gospodaru moj," zamoli Musa, "oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!" One koji su tele prihvatili stići će kazna Gospodara njihova i poniženje još na ovome svijetu; tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži. A onima koji hrđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga, sigurno, oprostiti i samilostan biti. (7:148-153)

Kao što se vidi iz ajeta, neki od Israilćana su i na ovom svijetu kažnjeni zbog svojega zločina, ali je isto tako, kao i uvijek, ostavljena mogućnost Allahovog oprosta iskrenim pokajnicima. Na drugom mjestu Kur'an Časni nam o ovome daje konkretno izviješće:

I kada je Musa rekao narodu svome: "O narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i jedni druge poubijajte. To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On će vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv" (2:54).

Prema vanjskom smislu sadržaja naprijed navedenog ajeta jasno je da su obožavaoci teleta među Israilćanima pobijeni za kaznu zbog svoga zločina. Mi smo ubijeđeni, s obzirom na neupitnu i beskrajnu Allahovu milost, koja, zasigurno, prevazilazi Njegovu srdžbu (kako nam kazuje poznati hadis kudsi kojeg od Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre, a bilježe Muslim, Buhari, Nesai i Ibn Madždže), a isto tako i s obzirom na Njegovu savršenu pravdu, da je smrtna kazna izvršena samo nad onim Israilćanima koji se, i nakon povratka Musaâ, alejhisselam, u logor, nisu istinski i iskreno pokajali zbog svoga grijeha. Prema tome, mišljenja smo da je dragi Allah primio pokajanje svih onih Israilćana koji su se iskreno i potpuno pokajali zbog obožavanja teleta, a smrću su kažnjeni samo oni koji to nisu htjeli učiniti, a dragi Allah najbolje zna nad kojima je od Israilćana izvršena smrtna kazna, odnosno kojima je od njih oprošteno s obzirom na sljedeće Allahove plemenite riječi:

Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili... (4:153).

Veoma je interesantno da neki mufesiri tumače naprijed navedeni ajet (2:54) tako da su kažnjeni Israilćani svojom smrću očistili svoje grijehe, i dobili status šehida, a punu istinu jedino dragi Allah zna.

Nakon što se Musa, alejhisselam, malo smirio, uzeo je bačene kamene ploče sa uklesanim Tevratom i odabrao sedamdeset ljudi koji su, zajedno sa njim, trebali u određeno vrijeme i na određenom mjestu stati pred dragog Allaha. Na putu ih je zatekao jak zemljotres:

I kad Musaâ srdžba minu, on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na Pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje. I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče:

"Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu, mi se, vraćamo Tebi!"

"Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovijesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili postići ono što budu željeli.

Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovijesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:154-158)

Ovi nam ajeti donose još jednu, veoma značajnu i veoma interesantnu činjenicu da je Musa, alejhisselam, još tada, bio informisan od strane dragog Allaha o posljednjem Njegovom poslaniku, koji neće znati niti da čita, niti da piše i koji je zapisan u Allahovim Knjigama koje su njima dostavljene (tada samo Tevratu, a mnogo kasnije i u Indžilu). Tom prilikom su Mūsā i Harun, alejhimesselam, te, zajedno sa njima dvojicom, i čitav Israil, spoznali svoju obavezu da toga obećanoga Poslanika prihvate i slijede u vrijeme kad im on dođe, obavezu o čijem izvršenju ovisi ispunjenje njihova zavjeta data dragome Allahu, odnosno njihova deredža kod dragoga Allaha i boravište u vječnosti budućega svijeta. Tako je prema volji i odredbi dragoga Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, Resulullah Muhammed, alejhisselam, ''Pečat vjerovjesnika'' (Hatemul-enbija), odnosno Allahov posljednji vjerovjesnik i poslanik, postao objektom svekolike čežnje i iščekivanja mnogih generacija potomaka Israilovih (Benu Israila), u dugom vremenskom periodu što se mjeri hiljadama godina, u periodu u kojem su valjane generacije Benu Israila savjesno i veoma brižno čuvale predskazanje o obećanom poslaniku koji neće znati niti da čita, niti da piše. Međutim, nakon nekog vremena, istovremeno sa uklanjanjem originalnoga Božijega govora u Tevratu, kao i mijenjanjem putem ubacivanja ljudskih shvatanja i odmišljanja, što ga učiniše neke slabovjerne i griješenju sklone generacije Israilćana, i ovo predskazanje se zamagli i izbrisa, odnosno izmijeni u učenje o obećanom Mesiji iz loze kralja Davida (Davuda, alejhisselam). Kada je Benu Israilu zaista i stigao Allahov miljenik i odabranik iz Davudove, alejhisselam, loze, Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, on ih je ponovo podsjećao na originalno predskazanje o Muhammedu, alejhisselam, i tako ih pozivao da se povrate izvornosti svoje Vjere. Pošto oni Mesiha Isaâ, alejhisselam, u srcima svojim ne prihvatiše kao Allahova poslanika i ne poslušaše riječi njegove, dragi i svemilosni Allah ih ponovo podsjeti ajetima časnoga Kur'ana, koje smo naprijed citirali (7:157,158) na, tada već drevno, predskazanje o obećanom ''poslaniku koji ne zna da čita i piše'', čije prihvatanje i slijeđenje im bi strogo naređeno.

Nakon ove digresije nastavićemo, inša'Allah, naše kazivanje o Musau i Harunu, alejimesselam.

Iz časnoga Kur'ana i ostalih relevantnih izvora jasno se vidi da je dragi Allah oprostio Benu Israilu obožavanje zlatnog teleta u podnožju Sinajske gore i tako su se, Allahovom beskrajnom milošću i Njegovom velikom ljubavlju prema Musau i Harunu, alejhimesselam, i odabranom narodu Benu Israila, ovi dramatični događaji okončali na najljepši način. Nakon iskušenja zemljotresom i utješne Objave Mūsāu, alejhisselam, koja je umirila i obradovala njihova uplašena srca, Israilćani su se spremili za daljnje putovanje jer je već bilo došlo vrijeme da se pređe na istočnu stranu Sinaja i nastavi put dalje prema istoku, u pravcu svete zemlje Ken'an, koja je od dragog Allaha obećana svim čestitim Ibrāhīmovim, alejhisselam, potomcima.

IV dio

Zavjet

Preuzimanjem Tevrata na Sinaju za Israil je nastupila jedna nova, i veoma značajna, stranica njihove historije. Oni su, još od onog davnog vremena kad je dragi Allah milošću posebnom i velikim počastima darovao Ibrahima, alejhisselam, a time ujedno i njegovo potomstvo, baštinili blagodat, čast, ali i odgovornost odabranog naroda kog je Allah dragi uzdigao nad sve ostale narode. Njihov položaj je bio još i veći i odgovorniji ako se uzme u obzir da su, ako ne na čitavoj Zemlji onda barem u širem regionu, oni bili jedini upućeni narod, jedini narod koji je njegovao i baštinio islam, jedinu od dragoga Allaha objavljenu vjeru, odnosno istinsku i izvornu vjeru Ademovog, alejhisselam, potomstva.[1] Vijekovima su oni islam izučavali i tumačili putem zapisa na pojedinačnim listovima, Suhufima, koje su im dostavljali Allahovi vjerovjesnici i poslanici, kao i putem usmene predaje od njih. Međutim, sa veličanstvenim zbivanjima na Sinajskoj gori nastupila je nova etapa njihove povijesti, jer su tada, barem koliko je nama poznato, po prvi put od dragoga Allaha dobili cjelovitu Knjigu, dakle cjelovitu i zaokruženu Uputu o svim stvarima kako za pojedinca, tako i za čitavu zajednicu u cjelini.

I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta ... (7:145)

Osim što je Tevrat imao svojstvo Upute u svim stvarima, on je imao, i dublji, duhovni značaj koji je izvirao iz Allahovog bereketa koji je bio u njemu pohranjen,[2] tako da su kamene ploče sa Tevratom bile za Israil i svojevrstan simbol stalnoga Allahovoga prisustva među njima. U stvari, preciznije rečeno, simbol stalne Allahove pažnje, ljubavi i milosti prema Israilu, kao i simbol Njegova prisustva među njima, zajedno sa kamenim pločama Tevrata, bio je i Zavjetni kovčeg u kojemu su se one čuvale i nosile.

Zavjetni kovčeg Israila bio je, kako predanja kažu, napravljen od drveta i optočen zlatom. U Starom zavjetu je zapisano da je Mūsā, alejhisselam, dao da se napravi taj kovčeg, a postoje i neke muslimanske predaje da je Kovčeg spušten iz Dženneta, skupa sa Ademom, alejhisselam, i hazreti Havom, pa je bio baštinjen i brižno čuvan od strane Allahovih vjerovjesnika, poslanika i čestitih vjernika iz generacije u generaciju, sve dok nije došao u ruke Musāa i Haruna, alejhimesselam. Allah dragi najbolje zna kada je i kako Zavjetni kovčeg stigao na Zemlju, ali je sigurno to da je on bio jedna od najvećih svetinja Benu Israila. Tevrat je kasnije prepisan na papir i tako korišten u svakodnevnoj upotrebi, a original na kamenim pločama je trajno čuvan u Kovčegu. Nošenje i čuvanje Zavjetnog kovčega imalo je karakter svetog obreda čija je čast, emanet i odgovornost bila povjerena samo odabranim ljudima, svećenicima Benu Israila, koji su se opet imenovali isključivo iz jednog od dvanaest israilskih plemena, plemena Levi.[3]

Svećenici Leviti su, dakle, na neki način bili uzdignuti nad ostalim plemenima Israila, ali su ujedno imali i veće obaveze i odgovornosti u pogledu vjerske ispravnosti, iskrenosti i morala, tako da su, barem prema biblijskoj tradiciji, imali i svoj poseban Zakonik kog su morali slijediti.[4] Mūsā, alejhisselam je za prvoga poglavara svećenika imenovao Haruna, alejhisselam, tako da su on i njegovi potomci, kao prvaci Levita,[5] bili isključivo Božijoj službi posvećeni i provodili su obrede u Allahovome svetom Hramu.

Hram je bio poseban prostor gdje se, na posebnom mjestu, čuvao Zavjetni kovčeg i unutar koga se činio ibadet dragom Allahu, upućivale Mu se dove i prinosili kurbani u vidu žrtve paljenice.[6] U vrijeme Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, sveti Allahov Hram je bio konkretiziran u obliku šatora, kojeg su oni zvali Šatorom sastanka. Šator bi bio postavljen tamo gdje bi Israilćani trenutno bili utaboreni, a kada bi krenuli dalje jednostavno bi ga razmontirali i nosili sa sobom. To je bilo jedino prihvatljivo rješenje za vrijeme njihovog putovanja iz Misira prema Ken'anu pod vodstvom Mūsāa, alejhisselam, a i sa ulaskom u Svetu zemlju nastavili su ovu praksu i vijekovima kasnije, sve dok Sulejman, alejhisselam, nije izgradio Allahov Hram, mesdžid Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u Jerusalemu – otada su se svi obredi vezani za instituciju Hrama uistinu i obavljali u kamenoj građevini Hrama.

Allahov Hram je i u svojoj ranijoj formi pokretnoga Šatora i u kasnijoj formi kamene građevine imao svojstvo Allahova svetoga mjesta (El mekan el muqaddes) koje u svome vremenu predstavlja duhovni centar svih muslimana, sljedbenika Allahove Vjere, koji žive u tome vremenu - mjesta prema kojemu oni okreću svoja lica prilikom uobičajenih ibadeta i molitvi[7] i kojega hodočaste.

Prijem Tevrata, osim onoga što je već navedeno, sobom je nosio još jednu veoma značajnu implikaciju na Israilćane i njihov duhovni život. Naime, spuštanje Tevrata na Sinaju vezuje se, i simbolički i praktično, za davanje zavjeta Benu Israila na iskrenu, potpunu i trajnu predanost dragom Allahu i na smjerno slijeđenje Njegova Zakona. Israilćani su više puta, u svojoj dugoj i burnoj historiji, davali zavjet dragom Allahu na vjernost i odatle su uobičajili sami sebe nazivati Odabranim narodom, narodom koji ima savez sa dragim Bogom. Svakako, ova konstatacija nikako nije pogrešna kada su u pitanju njihove valjane generacije iskrenih muslimana, budući da one i jesu bile narod koji je Allah uzdigao i odabrao nad sve ostale narode što življahu u njihovo doba:

Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih, a između njih bili smo postavili dvanaest starješina, i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao, s Pravog puta je skrenuo." (5:12)

Kur'an časni nam opisuje jedan konkretan slučaj davanja zavjeta Benu Israila dragom Allahu, kada se zbilo još jedno od veličanstvenih Znamenja dragog Allaha za pamćenje i pouku kojemu su Israilćani bili svjedoci:

... i kada smo od vas (dragi Allah se obraća Israilćanima) zavjet uzeli i brdo iznad vas podigli: "Svojski prihvatite ono što smo vam dali i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, da biste se kazne sačuvali!" (2:63)

A kada smo iznad njih brdo podigli, činilo se kao oblak, oni su bili uvjereni da će na njih pasti. "Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu, da biste bili pobožni!" (7:171)

... i iznad njih smo brdo digli, zbog zavjeta koji su dali (4:154)

Vidimo da su Israilćani, prilikom davanja tog konkretnog zavjeta, bili svjedoci kako se obližnja planina digla u vazduh i lebdila iznad njihovih glava, baš poput oblaka. To je bilo još jedno u nizu velikih Allahovih Čuda koje su Israilćani doživjeli. Nama, istina, pouzdano nije poznato da li se ovaj mubarek događaj zbio u vrijeme Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, ili je svjedok i učesnik toga bila neka kasnija generacija Israila, ali smo se bez obzira na to odlučili uvrstiti ovaj primjer u naše izlaganje o životu Musāa i Haruna, alejhimesselam, radi toga što ovdje dolazi na vidjelo jedna mahana i slabost Israila, mahana koja je zadala mnoge glavobolje Mūsāu i Harunu, alejhimesselam, prilikom putovanja prema Svetoj zemlji, i koja je, nažalost, kasnije generacije Israilćana (inače veoma iskvarene) dovela na sam rub propasti. O ovome ćemo, ako dragi Allah da, nešto više kazati u okviru narednog podnaslova ovoga kazivanja.

Pustinja

U nastavku nekih od ajeta časnoga Kur'ana koje smo maločas citirali ističe se sklonost Israilćana ka neiskrenosti i iznevjeravanju datih obećanja i preuzetih obaveza. Kako bi se imala cjelovita sliku Allahove kur'anske poruke mi ćemo, ako dragi Allah da, ponovo navesti te ajete, zajedno sa njihovim nastavcima:

... i kada smo od vas zavjet uzeli i brdo iznad vas podigli: "Svojski prihvatite ono što smo vam dali i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, da biste se kazne sačuvali!"; vi ste poslije toga odustali, i da nije bilo Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, uistinu biste stradali. (2:63,64)

Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih, a između njih bili smo postavili dvanaest starješina, i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao, s Pravog puta je skrenuo." Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mijesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. I ti ćeš (Muhammede) kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih! Allah, uistinu, voli one koji čine dobro. (5:12,13)

... i iznad njih smo brdo digli, zbog zavjeta koji su dali, i Mi smo im rekli: "Na kapiju pognutih glava uđite!"; i još smo im rekli: "O subotu se ne ogriješite!"; i od njih smo čvrsto obećanje uzeli. Ali zato što su zavjet prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: "Naša su srca okorjela", Allah im je, zbog nevjerovanja njihova, srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo (4:154,155)

Vidimo kako Allah dragi kroz kur'anski govor jednim veoma ozbiljnim tonom ističe grijehe Israilćana. Ista se ozbiljnost javlja i u drugim ajetima časnoga Kur'ana koji o ovome govore, od kojih ovom prilikom navodimo sljedeće:

I kada smo od vas vaš zavjet primili, i brdo iznad vas podigli: "Ozbiljno prihvatite ono što vam dajemo i budite poslušni!"; oni su odgovorili: "Čujemo, ali poslušati nećemo!"; srca njihova su, zbog nevjerovanja njihova, još bila nadojena teletom. Reci: "Ružno je to na što vas vjerovanje vaše navodi, ako ste uopće vjernici." Reci: "Ako je u Allaha Džennet osiguran samo za vas, a ne i za ostali svijet, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite." A neće je nikada zaželjeti zbog onoga što čine! A Allah dobro zna nevjernike. I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio poživjeti hiljadu godina, mada ga to, i kada bi toliko živio, ne bi od patnje udaljilo! A Allah dobro vidi ono što oni rade. (2:93-96)

Mi smo od sinova Israilovih zavjet uzeli i poslanike im slali. Kad kod bi im koji poslanik donio ono što nije godilo dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali. Mislili su da neće biti na muke stavljeni, pa su bili i slijepi i gluhi, i onda kad je Allah primio pokajanje njihovo, mnogi od njih su opet bili i slijepi i gluhi; a Allah dobro vidi ono što oni rade. (5:70,71)

Vidimo kako nam časni Kur'an jasno otkriva sklonost ka griješenju mnogih između različitih generacija Israilćana, tu veliku, ozbiljnu, i po njih veoma opasnu, negativnu osobinu. Naravno, da se to ne odnosi na sve njih, jer su, isto tako, mnogi od njih bili i čestiti vjernici dragom Allahu iskreno predani i odani, te vjerovjesnicima i poslanicima Njegovim poslušni. Dragi Allah, uistinu, najbolje zna razlučiti one valjane i one nevaljale među njima, a nama se čini da bi se moglo generalno reći da su ranije generacije Israilćana, pored i kod njih postojećih izvjesnih slabosti, uglavnom bile čestite i pokorne Allahu, Gospodaru svih svjetova i Njegovim vjerovjesnicima i poslanicima. Međutim, njih su, nažalost, naslijedile pretežno iskvarene i griješne generacije, koje su u slučajevima kada su im Allahovi vjerovjesnici i poslanici dolazili sa onim što se nije sviđalo njihovim dušama, odbijali da ih prihvate, te su ih u laž ugonili, a neke čak i pobili. To je naročito došlo do izražaja u vrijeme Zekerijāa i Jahjāa, alejhimesselam, i Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, pa i u vrijeme života i poslanstva Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kada je Kur'anom časnim jasno rečeno da su Israilćani, osim čestitih i iskrenih vjernika među njima koji su, naravno, ostali u okrilju Allahove neizmjerne milosti, na sebe navukli Allahovu srdžbu zbog svojih stalnih i velikih grijeha:

... I poniženje i bijeda na njih padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i što su sve granice zla prelazili. One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabijci, one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati (2:61,62);

I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta prepuštati nad njima vlast nekome ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On oprašta i samilostan je. I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se opametili. I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznoga svijeta, i govorila: "Biće nam oprošteno!" A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi, a oni čitaju ono što je u njoj, da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se! A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu, pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela. (7:167-170).

Prirodno, Israilćani tada definitivno izgubiše status i emanet Allahovog voljenog i odabranog naroda, koji trajno pređe na valjane i iskrene pripadnike Ummeta Resulullaha Muhammeda, alejhisselam.[8]

Što se tiče one generacije Benu Israila što bijaše savremenicima Musāa i Haruna, alejhimesselam, oni spadaju, zahvaljujući neizmjernoj milosti dragog Allaha, u čestite i valjane generacije. Barem mi tako razumijevamo općepoznate, vjerodostojne, hadise u kojima Muhammed, alejhisselam, govori kako mu je na Mir'adžu bila pokazana prilično brojna skupina ljudi za koju je pomislio da predstavlja njegov Ummet, ali mu je bilo kazano da je to Mūsā, alejhisselam, sa svojim narodom.

Međutim, oni su ipak, zbog svoje slabosti, malodušnosti, prevrtljivosti, te nedovoljne iskrenosti i dosljednosti, zadali mnoge glavobolje Mūsāu i Harunu, alejhimesselam, i konačno bili sevep dugogodišnjeg ostanka čitave zajednice u pustinji. Kur'an časni nas jasno informiše o nekim takvim slučajevima, koje ćemo, ako dragi Allah da, takstativno navesti i pokušati opisati uz napomenu da nam nije poznato kada su se tačno, gdje i kojim redoslijedom oni odvijali, pa čak za neke od tih slučajeva ne znamo niti to da li su se uopće i desili za života Mūsāova, alejhisselam, ili kasnije za vrijeme njihova boravka u Ken'anu.

O jednom interesantnom slučaju njihove neodlučnosti i skanjivanja u poslušnosti dragom Allahu i Njegovom poslaniku Mūsāu, alejhisselam, kazuju nam sljedeći plemeniti ajeti kur'anske sure ''Bekare'' (Krava):

A kada je Mūsā rekao narodu svome: "Allah vam naređuje da zakoljete kravu", oni upitaše: "Zbijaš li ti to s nama šalu?" "Ne dao mi Allah da budem neznalica!"; reče on. "Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", rekoše, "da nam objasni kojih godina ona treba biti." "On kaže"; odgovori on, "da ta krava ne smije biti ni stara ni mlada, nego između toga, srednje dobi, pa izvršite to što se od vas traži!" "Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", rekoše, "da nam objasni kakve boje treba biti." "On poručuje", odgovori on, "da ta krava treba biti jarkorumene boje, da se svidi onima koji je vide." "Zamoli Gospodara svoga u naše ime", rekoše, "da nam objasni kakva još treba biti jer nama krave izgledaju slične, a mi ćemo nju, ako Allah htjedne, sigurno pronaći." "On poručuje", reče on, "da ta krava ne smije biti istrošena oranjem zemlje i natapanjem usjeva; treba biti bez mahane i bez ikakva biljega." "E sad si je opisao kako treba!"; rekoše, pa je zaklaše, i jedva to učiniše. I kada ste jednog čovjeka ubili, pa se oko njega prepirati počeli Allah je dao da iziđe na vidjelo ono što ste bili sakrili. Mi smo rekli: "Udarite ga jednim njezinim dijelom!"; i eto tako Allah vraća mrtve u život i pruža vam dokaze Svoje da biste shvatili. Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su, ili još tvrđa, a ima i kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, a ima ga, doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. A Allah motri na ono sto radite. (2:67-74)

Ovdje se jasno vidi kako je među Israilćanima bilo dosta onih koji nisu imali plemenito svojstvo istinskih vjernika da odmah izvršavaju ono što im dragi Allah i Njegov poslanik narede, bez pitanja i pogovora, samo uz riječi: ''Semi'na ve et'ana (Čujemo i pokoravamo se)!''[9] Umjesto toga, oni se skanjuju i kao da jedva čekaju zgodan razlog da ne izvrše naređeno. Kada više nisu mogli izbjegavati izvršenje naredbe, zaklaše kravu i, kako nam to Kur'an jasno veli, ''jedva to učiniše''. Tek kada su zaklali kravu, postalo im je jasno da je ta naredba dragog Allaha bila vezana za slučaj ubistva jednog čovjeka što su neki od njih malo prije toga učinili i onda nastojali prikriti, jer kada su, po naredbi Allahovoj, komadom mesa zaklane krave udarili mrtvo tijelo ubijenog čovjeka, on je oživio, ustao, rekao ko ga je ubio i onda ponovo pao mrtav. To je bilo još jedno veliko Allahovo čudo kojemu su oni bili svjedoci i jasno su vidjeli primjer Allahovog oživljenja mrtvih ljudi, ali su, kako nam naprijed navedeni ajeti jasno kazuju, srca njihova ostala ''kao kamen tvrda ili još tvrđa''.

U Kur'anu su nam navedeni i primjeri odnosa nekih Israilćana prema poštivanju naredbe o suboti. Naime, poznato je da je u Šerijatu koji je za njih tada važio bila veoma stroga naredba o tome da dan subote mora biti posvećen isključivo za ibadet dragom Allahu, pa je tog dana najstrožije bio zabranjen svaki rad, odnosno svako izvršenje ma kakvih ovosvjetskih poslova i aktivnosti. Međutim, griješenju sklonim i dunjaluku pretjerano naklonjenim ljudskim srcima nije bilo lahko čitav dan ništa ne raditi, pa su neki među Israilćanima relativno često kršili ovu naredbu dragog Allaha. Kur'an časni nam spominje jedan zanimljiv primjer njihovog griješenja vezano za naredbu o suboti:

I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili. (7:163)

Veoma je interesantno uočiti kako ih je dragi Allah iskušavao sa ribama, ali isto tako upozoravao i davao pouku koju su znani među njima mogli uočiti i njome se okoristiti. Međutim, kada su neke druge prilike neki od Israilćana oholo i drsko kršili naredbu o suboti, kazna za njih i pouka za ostale bila je mnogo ozbiljnija. Naime, tada su svi prekršioci za kaznu bili pretvoreni u majmune:

I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: "Postanite majmuni prezreni!" (7:166)

Vama (O, Israilćani) je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im mi rekli: "Budite majmuni prezreni!" Savremenicima i pokoljenjima njihovim to smo učinili opomenom, a poukom onima koji se boje Allaha. (2:65,66)

Mada se ove riječi dragog Allaha mogu shvatiti i simbolički, mi smo, ipak, mišljenja da su oholi neposlušnici bili kažnjeni istinskom transformacijom u majmune. Na ovakav zaključak, po našem mišljenju, upućuje poruka plemenitih ajeta da je taj slučaj ostavljen i savremenicima i ostalim pokoljenjima kao opomena i pouka,[10] a dragi Allah najbolje zna.

Posebno dramatičan i, po svojim posljedicama, veoma upečatljiv i dalekosežan slučaj njihove prevrtljivosti desio se na samoj granici Svete zemlje. Naime, kada su se, nakon dugotrajnog i napornog putovanja, Benu Israil približili granicama Svete zemlje Mūsā, alejhisselam, je odlučio da pošalje nekoga u izviđanje, da ih obavijesti o tome kakvo je stanje u zemlji u koju su trebali ući. Među odabranim izviđačima dvojica mladića posebno su se isticala svojom snažnom i iskrenom vjerom, čestitošću, odanošću, plemenitošću, mudrošću i sposobnošću, a što su Mūsā i Harun, alejhimesselam, još odranije uočili. To su bili Jošua ibn Nun i Kalib ibn Jofna. Izviđači su otišli u Svetu zemlju da izvrše svoj zadatak, a ostali članovi zajednice su se ulogorili i čekali njihov povratak. Oduševljenje i radost što im je plemenita zemlja i obećani život u izobilju bio ''na domak ruku'', u prvi mah su se, po povratku Jošue i Kaliba povećali kada su im oni opisali ljepote i blagodati što su ih tamo vidjeli i, pogotovo, kada su im pokazali neke od plodova Svete zemlje koje su sa sobom donijeli. Međutim, to je oduševljenje naglo splasnulo čim su ih Jošua i Kalib izvijestili da su paganska, mnogobožačka plemena i narodi koji tamo žive veoma snažni i brojni. Budući da je, najvjerovatnije, dragi Allah htio da tim mnogobožačkim stanovnicima Svete zemlje istjerivanje odatle od strane muslimana Israila bude kazna zbog njihovih nagomilanih zlodjela i grijeha, Benu Israilu je bila zapovijeđena borba protiv tih naroda.

A kada Mūsā reče narodu svome: "O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao; O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni." (5:20,21)

Ali, Israilćani su bili isuviše slabe vjere, plašljivi i malodušni, tako da im je snaga mnogobožaca unijela strah u kosti i oni nisu smjeli da se upuste u borbu.

Oni rekoše: "O Mūsā, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući, dok god oni iz nje ne iziđu; pa ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda, sigurno, ući." (5:22)

U Starom zavjetu, ali i u utemeljenim islamskim predajama, kaže se da su tada osim, naravno, Musāa i Haruna, alejhimesselam, od svih Israilćana jedino Jošua i Kalib bili čvrste vjere i dragom Allahu iskreno odani, te da su njih dvojica nastojali ubijediti ostale da budu pokorni naredbi dragog Allaha i Musāa, alejhisselam.

Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju rekoše: "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete, sigurno, pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!" (5:23)

Međutim, te riječi nisu imale uticaja na narod, tako da su Israilćani na tom mjestu ponovo učinili jedan izuzetno težak grijeh, a riječi koje su tada izgovorili predstavljale su svojevrstan vrhunac drskosti i bezobrazluka:

"O Mūsā," rekoše oni, "dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!" (5:24)

Prenosi se da su na ovoliko drske riječi Jošua i Kalib u revoltu i očajanju razderali svoju odjeću, a Mūsā i Harun, alejhimesselam, su pali na sedždu. Mūsā, alejhisselam, se, vjerovatno duboko u svom srcu pogođen ovakvom drskosti, obratio dragom Allahu:

"Gospodaru moj," reče Mūsā, "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima griješnim!" (5:25)

Mada bi se, na prvi pogled, iz ovog ajeta dalo uočiti da su tom prilikom samo Mūsā i Harun, alejhimesselam, ostali dragom Allahu iskreni i poslušni, nama izgleda sasvim logičnim da riječi Mūsāove, alejhisselam, da vlada samo sobom i bratom svojim, ne isključuju Jošuû i Kaliba,[11] a dragi Allah najbolje zna. Bilo kako bilo, nakon što se Mūsā, alejhisselam, dovom obrati dragom Allahu da On donese presudu u ovom slučaju, ponovo je, samo dragi Allah zna po koji put, došla do izražaja Njegova posebna milost prema vjernicima, muslimanima (izražena kroz Njegovo uzvišeno Ime ''Er Rahim – Samilosni''), milost koja ne prestaje čak ni onda kada oni čine velike grijehe, pa Israilćani nisu, koliko je nama poznato, bili ni prokleti, ni za džehennem određeni, već su samo morali pretrpjeti kaznu da ne uđu u Svetu zemlju za četrdeset narednih godina.

"Četrdeset godina oni će zemljom lutati", reče On, "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom griješnim!" (5:26)

Prenosi se da je ovo u stvari bila kazna trajne zabrane ulaska u Svetu zemlju za sve punoljetne, za borbu dorasle, Israilćane koji su odbili džihad, jer su oni, svi osim Jošue i Kaliba, izumrli tokom tog četrdesetogodišnjeg izgnanstva u pustinji, pa su u Svetu zemlju kasnije ušla samo njihova djeca.

Veoma je interesantno na ovom mjestu primijetiti da će to isto biti sudbina i Musāa i Haruna, alejhimesselam, koji takođe nikada neće, na ovom svijetu, ući u Svetu zemlju, naravno iz sasvim drugih razloga. Odavde se izvlači pouka da Allahovi vjerovjesnici i poslanici moraju ostati uz svoj narod i pozivati ih na Allahov put, ma koliko oni griješni i nevaljali bili, sve dotle dok ih dragi Allah ne oslobodi te obaveze.[12] Ovo se takođe odnosi i na Allahove miljenike i odabranike, iskreno pobožne i čestite učenjake kojima je dato da naslijeđuju Allahove vjerovjesnike i poslanike. Tako je bilo određeno da su Mūsā i Harun, alejhimesselam, kao i Jošua i Kalib, morali podnositi kušnju izgnanstva u pustinji, iako lično nisu ni na koji način bili uzrokom te kazne. Naravno, da su oni takvu sudbinu sa zadovoljstvom i ljubavi prema dragom Allahu prihvatili bez imalo negodovanja ili pak ljutnje.

S obzirom da više nije dolazio u obzir ulazak u Svetu zemlju morali su se povući natrag u pustinju. Mi ne znamo pouzdano gdje su oni boravili, ali pretpostavljamo da su to bili pustinjski predjeli sjeverne Arabije, južno od rijeke Jordan. Na ovo nas upućuje činjenica da su oni, kasnije kada je istekao rok od četrdeset godina, u Svetu zemlju ušli upravo tako što su prešli Jordan u blizini grada Jerihona, a dragi Allah najbolje zna.

Budući da im je predstojao dugačak period boravka u pustinji, postavilo se ozbiljno pitanje vode, ali i hrane s obzirom da nije bilo obradive zemlje niti pašnjaka za stoku. No, pravednost i milosrđe dragog Allaha i ovog puta su ih riješili briga.

U narodu Mūsāovu ima ljudi koji na Istinu upućuju i koji prema njoj pravedno sude. I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Mūsāu smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: "Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!" Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su sebi nepravedni bili. (7:159,160)

I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i manu i prepelice vam slali: "Jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo!" A oni Nama nisu naudili, sami sebi su nepravdu nanijeli. (2:57)

... i kada je Mūsā za narod svoj vodu molio, Mi smo rekli: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i iz nje je dvanaest vrela provrelo, i svako bratstvo je vrelo iz kojeg će piti znalo. "Jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!" (2:60)

Vidimo, dakle, kako se, sa dopuštenjem dragog Allaha, udarcem štapa Mūsāova, alejhisselam, po stijeni iz nje pojavilo dvanaest izvora pitke vode, dovoljno obilnih da je svaki izvor mogao potpuno podmiriti potrebe jednog od dvanaest plemena Israila. Tako je svako pleme imalo izvor za sebe i nije bilo gužve niti nesuglasica.

Isto tako, kada jednog jutra Israilćani izađoše izvan svojih šatora dočekao ih je fascinantan prizor: svuda okolo zemljište je bilo prekriveno bijelim pahuljicama. Kada su pitali Musāa, alejhisselam, o tome, on im je odgovorio da je to Allahova hrana koja im je poslata. Nazvana je imenom ''mana'', a imala je okus sličan medu. Od mane su pravili nešto poput hljeba. Prenosi se da se mana spuštala svakog dana i to u količini dovoljnoj za taj dan. Jedino bi se petkom ujutro spustila dupla količina mane za petak i subotu, s obzirom na propis da se subotom nisu smjele obavljati nikakve ovosvjetske aktivnosti, a sakupljanje hrane svakako u to spada. Dakle, manu su dobivali samo u količini dovoljnoj za jedan dan. Ako bi neko uzeo manje od uobičajene dnevne količine, to bi mu ipak bilo dovoljno, ali ako bi neko nastojao manu gomilati i stvarati zalihe, sve što bi sačuvao od prethodnog dana sutradan bi se odmah pokvarilo. Gore navedeni ajeti jasno kazuju da su oni od dragog Allaha osim mane za hranu dobivali i prepelice. One su doletale u logor i lebdile svuda okolo, tako da su ih Israilćani mogli sasvim lahko hvatati i peći za jelo. Manu su dobivali za svo vrijeme njihova izgnanstva u pustinji,[13] a jednu mjeru te nebeske hrane Mūsā, alejhisselam, je dao svome bratu Harunu, alejhisselam, da je pohrani u Zavjetni kovčeg kao svetinju za trajno sjećanje na Allahovu veliku blagodat hranjenja čitavog naroda u pustinji. Tako je i učinjeno.

Tako je započeo izgnanički život Benu Israila u pustinji, život koji je, iako u biti kazna, ipak bio praćen Allahovim blagodatima, od kojih osim vode iz stijene, mane i prepelica, te eventualnih ostalih blagodati koje su nam sada nepoznate, možemo još spomenuti i raspoređivanje oblaka iznad njihovih glava tako da su im davali hladovinu u vrijeme žestokih pustinjskih vrućina.

[1] Od Ibrahima, alejhisselam, islam su naslijedili i Arapi, odnosno potomci njegova prvorođenoga sina Ismaila, alejhisselam, ali su oni, nakon što su neko vrijeme smjerno slijedili islam, nažalost, većinom zapali u mnogoboštvo i idolatriju, te su u Allahov Mesdžidul-Haram i Kabu unijeli idole, tako da su, vjerujemo, u doba Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, jedini muslimanski narod bili potomci Ishaka i Jakuba Israila, alejhimesselam, (Benu Israil). Allah dragi najbolje zna.

[2]Ovaj Allahov bereket zasigurno je sadržan u časnome Kur'anu i upravo iz tog bereketa izvire ''čudotvorna'' moć Kur'ana da čisti srca od grijeha i liječi duhovne i tjelesne bolesti. Nemamo razloga da ne vjerujemo da Allahov bereket na isti ili sličan način nisu imale i ostale Allahove Knjige: Tevrat, Zebur i Indžil, a dragi Allah najbolje zna.

[3] U Starom zavjetu se izričito ističe da su Leviti ovaj emanet i blagoslov dobili kao nagradu za to što su u najvećoj mjeri ostali vjerni dragome Allahu u vrijeme kad su neki od Israilćana obožavali zlatno tele na Sinaju i što su kasnije bili najrevnosniji u pokornosti Mūsāu, alejhisselam, prilikom izvršenja kazne nad otpadnicima.

[4] Levitski zakonik u današnjoj verziji Staroga zavjeta predstavlja jednu od pet Knjiga Mojsijevih (Pentateuh, Petoknjižje) – svih pet čine sljedeće knjige: Postanak (Genesis), Izlazak (Exodus), Levitski zakonik (Leviticus), Brojevi (Numeri) i Ponovljeni zakon (Deuteronomium).

[5] Mūsā i Harun, alejhimesselam, poticali su iz plemena Levi.

[6] U ta vremena kurban se nije mogao koristiti za ishranu već se spaljivao na posebnome mjestu, žrtveniku. Unutar Hrama je, naravno, bio postavljen jedan takav žrtvenik.

[7] Benu Israil su, vjerujemo, prilikom svakodnevnih molitvi dragome Allahu lica svoja okretali ka Šatoru i kasnije ka Bejtul-Makdisu, a dragi Allah najbolje zna. A općepoznato je i to da je Ummet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, namaze obavljao licem okrenutim prema Mesdžidul-aksa, odnosno Bejtul-makdisu u Jerusalemu, sve dotle dok u Medini nije došla Objava sa naredbom o promjeni kible prema Kabi u Meki.

[8] Neki ajeti časnoga Kur'ana jasno i nedvosmisleno ističu ovo uništavajuće poskliznuće Israilćana, a, sa druge strane ajet 3:110 jasno ističe da su iskreni pripadnici Ummeta Muhammeda, alejhisselam, ''narod najbolji od svih ostalih naroda''

[9] Tako nam je opisana poslušnost istinski predanih i pokornih vjernika u Kur'anu (2:285).

[10] Ako je pretvaranje u majmune samo simbolički izražaj čini nam se da to onda ne bi mogla biti opomena i pouka drugima, odnosno ne toliko jaka i upečatljiva opomena kao što je fizička transformacija

[11] Poznato je da je, Allahovom odredbom, Jošua ibn Nun bio Allahov miljenik kome je povjereno da bude nasljednik Mūsāâ, alejhisselam. Postoje mišljenja da je on bio čak i Allahov vjerovjesnik, što Kur'anom nije potvrđeno, ali ni negirano. Isto tako se prenosi da je i Kalib ibn Jofna bio dobar čovjek, evlija. Allah najbolje zna njihovu istinsku deredžu, ali je sasvim izvjesno da Jošua i Kalib ne bi bili toliko ugledni kod dragog Allaha da su bili u skupini onih koji su odbili naredbu o džihadu.

[12] Treba se sjetiti primjera Jūnusa, alejhisselam.

[13] U judeo-kršćanskim knjigama se ističe da su manu i prepelice dobivali i prije četrdesetogodišnjeg izgnanstva, odnosno za vrijeme putovanja iz Misira ka granici svete zemlje, što je veoma moguće s obzirom da su i tada putovali često kroz pustinjske predjele u kojima stoka nije mogla opstati i gdje nisu mogli obrađivati zemlju, a dragi Allah najbolje zna kako je uistinu bilo.

V dio

Mūsā, alejhisselam, i hazreti Hidr

Jedan od najzanimljivijih događaja iz Mūsāova, alejhisselam, života svakako je njegov susret sa hazreti Hidrom. Do ovoga je susreta, kako vjerujemo, došlo za vrijeme četrdesetogodišnjeg boravka Israila u pustinji, zbog toga što Mūsā, alejhisselam, obzirom na sve svoje obaveze što su proisticale iz njegova statusa Allahova poslanika, donositelja Tevrata, ranije prosto nije mogao da nađe slobodnog vremena da napusti zajednicu za izvijesno vrijeme u cilju druženja sa hazreti Hidrom. Dragi Allah najbolje zna, a po našem mišljenju to je vrijeme mogao naći jedino za vrijeme izgnanstva u pustinji jer tada, sve do isteka roka, pitanje ulaska u Svetu zemlju više uopće nije bilo aktuelno, a sa druge strane već je, najvjerovatnije, bio stasao dovoljan broj Mūsāovih, alejhisselam, učenika koje je on odgojio i poučio Tevratu i Vjeri općenito, te ih ovlastio da u granicama vlastitog znanja i ovlašćenja učestvuju u vođenju naroda i presuđuju sporove.[1]

Sevep Mūsāovoga, alejhisselam, saznanja o hazreti Hidru i njegove želje da ga lično upozna bilo je jedno pitanje koje su mu postavili Israilćani. Naime, jedne prilike Mūsā, alejhisselam, bio je upitan o tome koji čovjek ima najviše znanja. Odgovorio je da je to on lično, ali ga je prva naredna Objava koju je primio u tome demantovala. Dragi Allah ga je izvijestio da Zemljom hodi jedan Njegov rob koji je upućen u određene stvari o kojima Mūsā, alejhisselam, nema nikakva znanja. Mūsā, alejhisselam, je zamolio dragoga Allaha da upozna tog čovjeka i bilo mu je objavljeno da treba ići do mjesta gdje se sastaju dva mora. Spremio se na put i krenuo u društvu svoga vjernog i čestitog sljedbenika i ujedno ličnog pratioca Jošue ibn Nuna. Stoljećima kasnije ta je zbivanja, pouke jasne i mudrosti plemenite puna, ovjekovječio Kur'an časni u 18. suri El Kehf (Pećina).

A kada Mūsā reče momku svome: "Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići." I kad njih dvojica stigoše do mjesta na kome se ona sastaju, zaboraviše na ribu svoju, pa ona u more kliznu. A kada se udaljiše, Mūsā reče momku svome: "Daj nam užinu našu, jer smo se od ovog našeg putovanja umorili." "Vidi!"; reče on, "kad smo se kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu, sam šejtan je učinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem, mora da je ona skliznula u more; baš čudnovato!" "E, to je ono što tražimo!"; reče Mūsā, i njih dvojica se vratiše putem kojim su bili došli, i nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. "Mogu li da te pratim", upita ga Mūsā, "ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?" "Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati", reče onaj, "a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?" "Vidjećeš da ću strpljiv biti, ako Bog da", reče Mūsā, "i da ti se neću ni u čemu protiviti." "Ako ćeš me već pratiti", reče onaj, "onda me ni o čemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!" (18:60-70)

Kada su se dogovorili Mūsā, alejhisselam, je poslao Jošuû nazad u logor i krenuo u društvu hazreti Hidra.

I njih dvojica krenuše. I kada se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. "Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nesto vrlo krupno!" "Ne rekoh li ja", reče onaj, "da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?" "Ne karaj me što sam zaboravio", reče, "i ne čini mi poteškoće u ovome poslu mome!" I njih dvojica krenuše. I kada sretoše jednoga dječaka pa ga onaj ubi, Mūsā reče: "Što ubi dijete bezgriješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!" "Ne rekoh li ja tebi", reče onaj, ''da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?" "Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam", reče, "onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!" I njih dvojica krenuše; i kad dođoše do jednoga grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. "Mogao si", reče Mūsā, "uzeti za to nagradu." "Sada se rastajemo ja i ti!"; reče onaj, "pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpiti." "Što se one lađe tiče, ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao. Što se onoga dječaka tiče, roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov umjesto njega da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg. A što se onoga zida tiče, on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto, to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!" (18:71-82)

Iz primjera Mūsāa, alejhisselam, i hazreti Hidra možemo izvući pouku o višeslojnosti znanja. Naime, specifičnost hazreti Hidra koja nam je otkrivena u navedenim plemenitim ajetima jeste upravo u tome što je on upućen u neke dublje nivoe znanja, nivoe koji tada ne biše dostupni čak ni takvom jednom velikanu Ademova, alejhisselam, potomstva kakav je Allahov miljenik i odabrani poslanik Mūsā, alejhisselam. Ali, nikako se iz ovoga ne smije brzopleto zaključiti da je deredža hazreti Hidra kod dragog Allaha veća od one na kojoj se nalazi Mūsā, alejhisselam,[2] pa makar on bio i upućen u ono što Mūsāu, alejhisselam, nije poznato. Ovdje je, u stvari, riječ samo o različitim zadaćama kojima su ova dva Allahova miljenika u to doba bili zaduženi.

Mūsā, alejhisselam, je bio zadužen da u svojstvu Allahovog poslanika dostavi Tevrat Israilćanima, objasni im njegove upute, mudrosti, pouke i propise, te im praktičnim ličnim primjerom to konkretno i pokaže. Isto tako, on je bio zadužen vlašću nad njima. Sve je to podrazumijevalo vanjsko znanje o vjeri, moralu, propisima, pitanjima vlasti i sudstva - i van sumnje je da, kada su te stvari u pitanju, u to vrijeme na Zemlji nije bilo upućenijega čovjeka od Musāa, alejhisselam, uz, naravno, i brata njegova Haruna, alejhisselam.[3]

Sa druge strane, hazreti Hidr je tada bio zadužen da u tajnosti, nepoznat među ljudima, izvršava zadaću koja mu je bila data u emanet. Zbog toga on nije, barem kako bi se dalo zaključiti iz onoga što nam je o njemu u ajetima časnoga Kur'ana otkriveno, javno djelovao, pa je čak zahtijevao od Mūsāa, alejhisselam, da ga ni za šta ne pita, niti bilo šta komentariše.

Iz priče o hazreti Hidru se takođe može izvući pouka o tome da se neke stvari nikada ne mogu u cjelini spoznati samo iz njihove vanjštine, odnosno posmatrano samo iz jedne dimenzije, kao i o tome da neke stvari mogu izgledati po svojoj vanjštini ružne, čak i kao najteži grijeh, a da one u svojoj bīti uopće nisu takve.

Ovo zorno ilustrira primjer ubistva dječaka, tako grozan po svojoj vanjštini da se čak niti Mūsā, alejhisselam, bivši očevicem toga, nije mogao suzdržati a da ne iskaže svoju užasnutost. Međutim, kada je hazreti Hidr dao objašnjenje Mūsāu, alejhisselam, a time po Allahovoj volji, i svim čitaocima časnoga Kur'ana, otkriva se plemenita pozadina ovog čina kojim su u stvari spašene dvije vjerničke duše dječakovih roditelja od opasnosti sunovrata u propast nevjerovanja i mnogoboštva, a čemu je njihov nevaljali sin mogao biti uzrokom.

Dakle, buduće veliko zlo bilo je spriječeno tim činom, a hazreti Hidr je svakako imao znanje o tome. U stvari, može se reći da je hazreti Hidr u pomenutim slučajevima na neki način postupao poput meleka, budući da je on tačno znao šta je konkretna Volja dragoga Allaha i prosto je izvršavao ono što je određeno. Tako je hazreti Hidr znao da je dragi Allah, Onaj koji život daje kome hoće i koji usmrćuje koga hoće, odredio da dječak treba da umre i prosto je u tom slučaju, znajući da mu je to od dragog Allaha dopušteno, učinio ono što je inače dužnost meleka Azraila - usmrtio je onoga kome je dragi Allah odredio smrt, i to u vremenu tačno određenom.

Ovako mi shvatamo sljedeće riječi hazreti Hidra:

''Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju.'' (18:82)

Prema tome, možemo zaključiti da je u to vrijeme hazreti Hidr, baš poput meleka, postupao po unutarnjem znanju, direktno od dragog Allaha dobivenom, i upravo zato je, po našem mišljenju, on i djelovao tajno, kao usamljeni čovjek, pojedinac sakriven u svom djelanju od svih ostalih ljudi, kako ih/nas ne bi, obzirom da smo svi zaduženi od dragoga Allaha da postupamo isključivo po vanjskom značenju propisanog Zakona,[4] dovodio u sumnje i nedoumice. Dragi Allah zna najbolje.

Nakon što se okončalo njegovo druženje sa hazreti Hidrom, Mūsā, alejhisselam, se vratio Israilu i izvršenju zadaće njihova duhovnoga i svjetovnoga vodstva, a nama ostaje izvjesna žâl za time što ne saznadosmo nešto više o ovome slučaju, baš kako na kraju jednoga dužeg hadisa, koji bilježi Buhari, veli Muhammed, alejhisselam:

...''Žao nam je što se Mūsā nije još strpio, pa da nam Allah ispriča slučaj njih dvojice u cjelosti.'' [5]

Žalostan primjer Belama ibn Baura

Osim susreta sa hazreti Hidrom, ovaj period Mūsāovog, alejhisselam, života obilježio je susret sa još jednim čovjekom kome je dragi Allah bio podario Svoju blagodat i Svoje ajete i znamenja. Riječ je o Belamu ibn Bauru, čovjeku čiji je primjer, nažalost, suprotan od primjera hazreti Hidra.

Naime, u prošlom podnaslovu ovoga kazivanja vidjesmo da je hazreti Hidr jasno kazao Mūsāu, alejhisselam, prilikom rastanka kako on ništa ne čini po svojem vlastitom nahođenju, već da se u svemu pokorava volji dragoga Allaha, nastojeći misliti, govoriti i djelovati uvijek onako kako je Svemogući zadovoljan. Upravo to da u svemu potčinjava svoje prohtijeve i svoj hīr volji i zadovoljstvu dragoga Allaha, nastojeći ostvariti samo Njegovu ljubav i blizinu i nadajući se samo Njegovoj neizmjernoj nagradi, plemenito je svojstvo svakoga istinskog i iskrenog Allahova roba i miljenika Njegova.

Međutim, za Belama ibn Baura se prenosi da je čak poznavao najveće Allahovo Ime (Ismullahi el-a'zam),[6] ali da je i pored toga propao zbog toga što je, želeći udovoljiti zahtjevima svojega naroda (koji, kako nam neke predaje kazuju, nisu bili muslimani) i ignorišući više očevidnih upozorenja koje je dobio od dragog Allaha, pokušao veliku moć koju mu je to znanje donosilo upotrebiti protiv Allahovog miljenika, Mūsāa, alejhisselam, i njegova naroda.

Belam je dakle, kako nam predanja govore, nažalost, sam sebe izložio propasti zato što je plemenitu blagodat dobivenu od dragoga Allaha htio upotrebiti protivno Njegovoj volji i protiv Njegovih miljenika, a prema svome vlastitom porivu i interesu.

Ovo se najvjerovatnije desilo u vrijeme kada je već isticao rok od četrdeset godina izgnanstva u pustinji, kada je stasala nova generacija Benu Israila i počela se polahko približavati granicama Svete zemlje. Pomjerajući svoja boravišta sve bliže Ken'anu, Mūsā, alejhisselam, ih je doveo blizu granica Belamovog naroda. Belamov narod je bio veoma zabrinut zbog prisustva snažnih i mnogobrojnih došljaka, iako oni nisu pokazivali nikakve agresivne namjere u pogledu njih i njihove države. Njihov vladar je, odlično znajući kakvu je samo moć imala kletva Belama ibn Baura, od njega zahtijevao da prokune Benu Israil i Mūsāa, alejhisselam. Mi ćemo, ako dragi Allah da, ovom prilikom citirati hafiza Ibn Kesira kako je on opisao ovaj događaj:

... On (Ibn Ishak, primjedba autora) dalje navodi da se na putu za Jerusalem desio slučaj Belama ibn Baura, o kome Uzvišeni kaže:

I ispričaj im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio, pa ga je šejtan stigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov primjer je kao primjer psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili. Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni sami sebi nepravdu čine! (7:175-177)

Mi smo o slučaju sa Belamom ranije govorili u našem Tefsiru gdje smo rekli da je on, prema riječima Ibn Abbasa i još nekih, poznavao najveće Allahovo ime, i da je njegov narod od njega tražio da prokune Mūsāa i njegove sljedbenike, ali to nije htio uraditi. Budući da su u tome bili uporni on je, uzjahavši na magaricu, krenuo prema mjestu gdje su bili Izraelćani.

Kada im se približio magarica je kleknula, pa ju je udario i ona je ustala. Nedugo zatim magarica je ponovo kleknula, pa ju je ponovo udario. Ona je ustala pa ponovo kleknula i rekla mu: ''O Belame, gdje ideš? Zar ne vidiš ispred mene meleke kako me odvraćaju? Kuda ideš? Da proklinješ Allahova poslanika i vjernike?'' Ni nakon ovoga on nije htio da siđe sa magarice, nego ju je ponovo udario, pa ga je odnijela na brdo ''Husban'', koje je bilo iznad njih. Gledajući u mjesto gdje su se bili ulogorili Mūsā i Izraelćani, Belam je počeo da ih proklinje, ali mu se jezik spetljao pa je za Mūsāa i njegov narod proučio dovu, a prokleo svoj narod. Njegove pristalice su ga zbog toga počele grditi, pa im se pravdao da ništa drugo nije mogao izustiti. Nakon toga jezik mu se otegnuo do prsa, pa je svojima rekao: ''Sada sam izgubio i ovaj i onaj svijet, ostalo mi je jedino da se služim varkama i lukavštinom.''

Zatim je svojim sljedbenicima naredio da izdvoje i nagizdaju žene, da ih pošalju Izraelćanima da prodaju robu i da im se prepuštaju ne bi li s njima počinili blud, budući da je to bio jedini način da postigne svoj cilj. Tako su svoje žene, nagizdavši ih, poslali u logor Izraelćanima. Jedna od njih, po imenu Kisbeta, dočepala se Zumrija ibn Šeloma, izraelćanskoga prvaka, za koga se kaže da je bio poglavar potomaka Šem'una sina Jakubovoga, i on ju je uveo u svetište. Međutim, čim se sa njom osamio, Allah je među Izraelćane poslao kugu koja je počela da hara.

Kada je to čuo Fenhas ibn el-Ajzar ibn Harun, zgrabio je željezno koplje, provalio u svetište i oboje ih probo, a onda noseći ih na koplju koje je držao u ruci, naslonjeno na struk i priljubljeno uz bradu izašao pred svijet. Zatim je, podigavši ih u vis, rekao: ''Gospodaru, ovako mi postupamo sa onima koji su Tebi neposlušni!'' Tada je kuga prestala da hara, odnijevši prethodno sedamdeset hiljada žrtava.

Neki ovu brojku smatraju pretjeranom i kažu da je od kuge umrlo dvadeset hiljada. Fenhas je bio prvorođenac svoga oca El-Ajzara ibn Haruna. Zato Izraelćani njegovim potomcima od žrtve određuju kujruk, noge i dlaku (vunu) i namjenjuju najbolji dio imetka.

Belamov slučaj koga navodi Ibn Ishak je tačan jer ga u istom obliku navodi i više učenjaka iz ranijih generacija. ...[7]

Evo, vidjesmo kako Ibn Kesir prenosi i smatra tačnom predaju od Ibn Ishaka o ovome događaju, a mi ćemo još napomenuti da se o ovome govori i u Starom Zavjetu (Knjiga brojeva, 22-25) i da je tamo dalje navedeno kako su Israilćani za kaznu zbog izazivanja smutnje i bluda napali Belamov narod i mnoge od njih, a među njima i Belama, pobili (Knjiga brojeva, 31:2-21).

Dragi Allah najbolje zna šta se uistinu desilo sa Belamom ibn Baurom i kakva je njegova sudbina na ahiretu, ali su za nas ovdje posebno značajne pouke koje možemo iz ovog žalosnog slučaja izvući.

Čini nam se da te pouke na veoma lijep način možemo spoznati citiranjem onoga što je hazreti Dželaluddin Rumi o ovome ispjevao u svome, nadaleko poznatom, spjevu ''Mesnevija'':

3290

Iblis i svi šejtani se smiju čovjeku koji misli da je dobar,

a on pun umišljenosti.

Jednog dana kad duša povuče nogu i ti izvrneš kaput,

koliko će ljudi zavikati: Ah, vah, šta bi s nama!

Zlatar se smije kad u izlog stavlja zlato i pozlatu. Dok su

izmješani u izlogu ne zna se, šta je pravo a šta krivo zlato.

U dućanu se pravo zlato smješka,

jer zna da ima sprava koja zlato analizira.

Ja Rabbi, pokrij nas da se ne vidi kakvi smo,

očuvaj nas i ne otkrij naše sramote.

3295

Pravo zlato i pozlata mogu u noći biti skupa.

Ni tada se pravo zlato ne ljuti na patvoreno.

Pravo zlato govori pozlati svojim jezikom:

''O lažljivče! Pazi se, i pokazat će se, ko si ti!

Sto hiljada godina je prokleti Iblis bio od Abdala

i starješina vjernika (meleka).

Bio je u odabranoj grupi, kao prvak.

Prokleti šejtan je udario Adema pesnicom od oholosti.

Bio je osramoćen i usmrdio se kao nečist na suncu.

Belam Baur je bio u svoje doba najpoznatiji pobožnjak

i slovio je među svijetom kao Isā svoga vremena.

3300

Dotjerao je dotle da su mu htjeli sedždu činiti. Kome

je on proučio na zdravlje, taj je odmah ozdravio.

On se suprostavio Mūsāu iz oholosti, i udario šakom,

pa se sa njim desilo da mu je Mūsā učinio Bed-dovu i prokleo ga.

Na stotine i stotine Belama i Iblisa ima na svijetu,

neki od njih su javni a neki tajni. Ali, Allah je njih obojicu

izdvojio, i nama pokazao kako se može zalutati.

Allah je dao pa su ova ova dvojica nesretnika kažnjeni

kako im pripada, a ima još mnogo varalica kao što su oni.

3305

Radi pouke, Allah je ovu dvojicu izdigao za perčin,

da se dozovemo i uvidimo, da niko ne može kazni uteći.

Sa pretpostavkom da si zaista dobar, ali opet pazi na mjeru,

za ime Božije, ne bacaj nogu mimo dozvoljene granice.

Ako, pretpostavimo, ubiješ nekog dobrog i nemoćnog,

ne misli, da te to neće skrhati ispod sedmog kata zemlje.

Prouči ovaj događaj Ad i Semud naroda, pa ćeš vidjeti da su

njihovi pejgamberi na koncu bili pobjednici.

Grmljavina, potop, vjetar, kiša,

to su bile opomene neposlušnim narodima da postoji Bog.

(Mesnevija, prva knjiga, bejtovi 3290 - 3305)

Vidimo iz ovog citata da je primjer Belama ibn Baura sličan primjeru Iblisa, Allahovo prokletstvo nad njim, i ako se pitamo kako je moguće da neko ko je dragom Allahu blizak, ko je obdaren Njegovim znakovima i blagodatima, može propasti, odgovor nam, između ostalog, može dati pouka što je prepoznajemo u naprijed navedenom pjevanju hazreti Rumija, a koja kazuje da je oholost (kibur) izuzetno opasno svojstvo, čak toliko opasno da može, skoro u jednom trenu, poništiti plodove dugotrajnoga ibadeta. Prokleti Iblis je prije svoga buntovništva bio toliko pobožan i čestit da je, mada stvoren kao džin, boravio u društvu meleka.[8] Prema tome, prokleti Iblis se ranijim dugogodišnjim robovanjem i ibadetom bio približio dragom Allahu do te mjere da je imao deredžu meleka sa kojima je zajedno boravio. Baš poput njih on je razgovarao sa dragim Allahom, dobivao naređenja i podnosio izvještaje o izvršenom. Međutim, sebi je dozvolio umišljenost i oholost koje su ga upropastile.

... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od svoga Ruha, vi mu se poklonite!"; meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili, osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik. "O Iblisu!"; rekao je On, "šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?" "Bolji sam od njega", rekao je on, "mene si stvorio od vatre a njega od ilovače." "E, izlazi onda iz Dženneta!''; reče On, "proklet da si! Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti!" "Gospodaru moj!"; reče on, "daj mi vremena do Dana kada će oni oživljeni biti!" "Dajem ti", reče On, "do Dana već određenog." "E tako mi dostojanstva Tvoga," reče "sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!" "Istinom se kunem i istinu govorim", reče Allah, "sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti!" (38:71-85)

Navedeni plemeniti ajeti časnoga Kur'ana jasno nam kazuju da su upravo njegova oholost, uobraženost i umišljenost bili ono što je prokletoga Iblisa navelo na odbijanje pokornosti dragom Allahu, i dalje kako je on sam sebe definitivno strovalio u provaliju propasti dodavši im još i inat u tvrdoglavom nastojanju da, neuzubillah, dragome Allahu ''dokaže'' ispravnost njegova bunta putem navođenja Ademova, alejhisselam, potomstva na odbacivanje puta Objave i slijeđenja njegovog lažnog poziva. Mi smo, naravno, sigurni u to da je cilj prokletog Iblisa zavesti na stranputicu i u propast uvesti što može više Ademovih, alejhisselam, potomaka, dok nismo sigurni da li je naš zaključak da on uistinu želi da ''dokaže'' ispravnost svoga suprostavljanja većoj deredži čovjekovoj, tačan (to, kao i sve ostalo, samo dragi Allah zna), ali nam takav zaključak izgleda logičnim, pogotovu ako se još uzme u obzir i ono što je u Evanđelju po Barnabi zapisano glede ovoga:

''Reci mi, o čovječe, ti koji sudiš drugom čovjeku, zar ne znaš da svi ljudi imaju svoje porijeklo u istoj ilovači? Zar ne znaš da niko nije dobar, sem Bog jedan?; zato je svaki čovjek lažov i grešnik. Vjeruj mi čovječe, da ako ti sudiš drugima zbog krivice, tvoje sopstveno srce mora zbog toga biti suđeno. Oh, kako je opasno biti sudac, oh, koliko ih je stradalo zbog krivog suđenja! Satana je osudio čovjeka da bude podliji od njega samoga; zato se on pobunio protiv Boga, svog stvoritelja: zato se on ne kaje, kao što ja imam saznanje govoreći s njim. Naši prvi roditelji su ocijenili govor Satane dobrim, zato su izbačeni iz raja i bačeno je prokletstvo na svo njihovo potomstvo. Doista, kažem vam, tako mi Boga živog pred kojim stojim, krivo suđenje je otac svih grijeha. Kao što niko ne griješi bez volje, niko i ne želi ono šta ne zna.

Teško zato grešniku koji sudom sudi grijeh vrijednim, a dobro bezvrijednim, koji na račun toga odbija dobro i odabire grijeh. Zasigurno će on podnositi nepodnošljivu kaznu, kad Bog dođe da sudi svijetu.

Oh, koliko je stradalo zbog krivog suđenja i koliko ih je bilo blizu stradanju! Faraon je osudio Mojsija i narod Izraela da su bezbožni, Šaul je osudio Davida da zaslužuje smrt, Ahab je osudio Iliju, Nabukadonosor troje djece koja nisu htjela da obožavaju njihove lažne bogove. Dvojica starješina su presudili Suzanu, i svi idolatrijski prinčevi su sudili prorocima. Oh, strahoviti sud Božiji! Sudac stradava, sudac biva spašen. I zašto ovo, o čovječe, ako ne (zbog) prenagljenosti, oni sude krivo nedužnog?

Kako se dobro, zbog lažnog suda, skoro približilo propasti, pokazano je na braći Josipovoj, koji su ga prodali Egipćanima; Aronom i Miriam, sestrom Mojsijevom, koji su sudili svom bratu. Tri Jobova prijatelja su osudili nevinog Božijeg prijatelja Joba. David je osudio Mefibošeta i Uriju. Kir je presudio Danielu da bude meso za lavove; i mnogi drugi, što je bilo radi ovoga blisko propasti njihovoj. Zbog toga ti kažem, ne sudi i neće ti biti suđeno". A zatim pošto Isus završi svoj govor, odmah mnogi bijahu okrenuti kajanju, oplakujući svoje grijehe; i oni bi se rado odrekli svoga da idu s njim. Ali, Isus reče: ''Ostanite u svojim kućama i odrecite se grijeha i služite Boga sa strahom, i tako ćete biti spašeni; jer ja nisam došao da budem služen nego prije da služim''. Rekavši tako, on iziđe iz sinagoge i grada i povuće se u pustinju da se moli, jer on je jako volio usamljenost.

Kada se on pomolio Gospodu, njegovi učenici mu dođoše i rekoše: ''O gospodaru, mi bismo da znamo dvije stvari: jedna je kako si ti govorio sa Satanom, koji se kao što kažeš ipak ne kaje; druga je, kako će Bog doći da sudi na Dan suda''.

Isus odgovori: ''Doista, kažem vam, ja sam imao sažaljenje prema Satani, znajući njegov pad; i imao sam sažaljenje prema ljudima koje on iskušava da zgriješe. Zato sam se ja molio i postio našem Bogu, koji mi je govorio preko svog anđela Gabriela:

''Šta tražiš ti, o Isuse, šta je tvoj zahtjev?"

Ja sam odgovorio: ''Gospode ti znaš kojem zlu je Satana uzrok, i da kroz njegova iskušenja mnogi stradaju, on je tvoje stvorenje Gospodaru, kojeg si Ti stvorio; zato Gospodaru imaj milosti nad njim''.

Bog odgovori: ''Isuse, gle, Ja ću mu oprostiti, samo učini da on kaže: 'Gospodaru, Bože, moj, ja sam zgriješio, imaj milosti nada mnom, i Ja ću mu oprostiti i vratiti ga u njegovo prvobitno stanje".

''Ja sam se jako radovao'', reče Isus, ''kad sam ovo čuo vjerujući da sam ja učinio ovaj mir. Zato sam pozvao Satanu, koji dođe govoreći: 'Šta moram uraditi za tebe, o Isuse?' " Ja odgovorih: ''Ti ćeš to učiniti za sebe, o Satano, jer ja ne volim tvoje poslove, već sam te pozvao za tvoje dobro''. Satana odgovori: ''Ako ti ne želiš moje usluge, ni ja ne želim tvoje; jer ja sam plemenitiji od tebe, zato ti nisi vrijedan da mi služiš, ti koji si ilovača, dok sam ja duh''. ''Ostavimo ovo'', rekoh ja, ''a reci mi zar ne bi bilo dobro da se ti vratiš svojoj prvoj ljepoti i tvom prvom stanju. Ti moraš znati da anđeo Mikael mora da te na Dan suda udari mačem Božijim sto hiljada puta, a svaki udarac će ti dati bol od deset pakala''. Satana odgovori: ''Mi ćemo vidjeti ko na taj dan može sve; sigurno ću ja imati na svojoj strani mnoge anđele i najmoćnije idolopoklonike koji će zabrinuti Boga, i On će znati kako je veliku grešku počinio prognavši me, zbog podlog (komada) gline''. Tad ja rekoh: ''O satano, ti si slab u razmišljanju, i ti ne znaš šta govoriš''.

Tad Satana na podrugljiv način, mahnuvši svojom glavom, progovori: ''Hajde da uspostavimo mir između mene i Boga; i šta mora da se učini, reci ti, o Isuse pošto si ti oštrouman''. Ja odgovorih: ''Dvije riječi samo treba da se izgovore.'' Satana odgovori: ''Koje riječi?'' Ja odgovorih:"Ove: 'Ja sam zgriješio, imaj milosti prema meni.' " Tad reče Satana: ''Pa ja ću spremno ući u ovaj mir, ako Bog rekne te riječi meni''.

''Sad odlazi od mene'', rekoh ja, ''o prokletniče, jer ti si hrđavi kreator sve nepravde i grijeha, a Bog je pravedan i bez ikakvog grijeha.'' Satana ode vrišteći i reče: ''To nije tako, o Isuse, nego ti govoriš laž da bi se dopao Bogu''.

''Sad razmislite'', reče Isus učenicima, ''kako će on naći milost?'' Oni odgovoriše: ''Nikad, gospodaru, jer se on ne kaje, govori nam sada o Božijem sudu.''

(Evanđelje po Barnabi, 50,51)

Mada se, naravno, ovo evanđelje,[9] uostalom kao niti jedan jedini drugi izvor mimo Kur'ana i Sunneta, ne može u islamu uzimati kao temelj za akaid (nauku o ispravnome vjerovanju), čini nam se da nam ovaj citat može pružiti značajnu pouku o izuzetno velikoj opasnosti koju donose oholost, uobraženost, inat u griješenju i želja da se sudi o drugima po sopstvenome hīru.

Interesantno je, međutim, primijetiti da prokleti Iblis i dalje zadržava priznavanje i poštivanje dragog Allaha kao svoga Gospodara jer Mu se on i nakon buntovništva obraća sa izrazom ''Ja Rabbi (Gospodaru moj)'', pa čak se, kojeg li paradoksa, i kune Njegovim dostojanstvom u svojoj odluci da ostane trajno buntovnik. Iz ovoga možemo uočiti da pitanje direktnog odnosa prema dragom Allahu nije bilo ono što je neposredno Iblisa, a i Belama ibn Baura, navelo na buntovništvo i otpadništvo (obojica su upravo putem svojeg prethodnog dugotrajnog robovanja i ibadeta dragom Allahu postigli položaj i ugled koji su prije njihova otpadništva kod Njega uživali), već je to njihovo neprihvatanje mogućnosti da neko drugo Allahovo stvorenje ima veći stepen (veću deredžu) od njih samih. Prokleti Iblis ne može podnijeti činjenicu da Adem, alejhisselam, kod dragog Allaha ima veći ugled negoli on, pa je bio spreman čak drsko se pobuniti protiv volje i naredbe dragoga Allaha i zainatiti se u nastojanju da dragom Allahu ''dokaže'' da potomci Adema, alejhisselam, ne zaslužuju takav položaj koji im je Gospodar svih svjetova dao. Sa druge strane, Belam ibn Baur je htio svojom dovom, moguće čak i putem zazivanja Allahovog najvećeg Imena, da, kojeg li i ovdje paradoksa, proklinje Musāa, alejhisselam, koji uživa kod dragoga Allaha mnogo veći ugled i mnogo veću deredžu. On je, štaviše, toliko istrajavao u inatu da tako učini, da je uporno zanemarivao tako očevidne znakove upozorenja kao što je govor magarice koju je jahao.

Tako su i prokleti Iblis i Belam ibn Baur propali zbog kibura (oholosti) i tvrdoglavog istrajavanja u grijehu.

Završavajući kazivanje o ovome, želja nam je da predočimo naše razmišljanje o tome kako da se neko ko hoće hoditi putem iskrene pobožnosti i ibadeta, odnosno putem približavanja dragome Allahu, sačuva da se i njemu, sačuvao nas sve zajedno dragi Allah toga, ne desi slično kao i prokletome Iblisu.

Naime, odnos između dragog Allaha, Živog, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, i svakog Njegovog roba ponaosob, mogao bi se posmatrati u dvije dimenzije: ''vertikalnoj'' i ''horizontalnoj''. Vertikalna dimenzija ovoga odnosa bi predstavljala stepene ugleda i bliskosti konkretnih robova koje oni kod dragoga Allaha uživaju, a horizontalna dimenzija bi predstavljala medij intimne komunikacije između Rabba i konkretnoga roba.

U ovom smislu moglo bi se kazati da svaki ašik (zaljubljenik) u dragoga Allaha, što se nastoji smjernom i iskrenom pobožnošću umiliti i približiti svome Gospodaru, u svome srcu njeguje, u manjoj ili većoj mjeri, želju da dostigne što je moguće višu deredžu kod dragog Allaha. Prema tome, želja za vertikalnim usponom je nešto što je prirodno kod svakoga ko voli dragoga Allaha, Njegove Knjige i Njegove poslanike i u njoj, vjerujemo, nema ništa loše. Međutim, opasnost se krije u pitanju može li se, i hoće li se, ova želja svjesno i sa ljubavlju, bez suprostavljanja i ljutnje, reducirati na onaj stepen koji joj je dât od strane dragog Allaha?! Gospodar svih svjetova i Odreditelj svih sudbina i zbivanja, još u praiskonu je odredio kakva će sudbina i položaj na oba svijeta svakoga Njegovog stvorenja biti, i tu uglavnom[10] više nema nikakve izmjene. Ovo je utemeljeno na mnogim ajetima časnoga Kur'ana i vjerodostojnim hadisima od kojih ovom prilikom izdvajamo sljedeće plemenite ajete:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi. (6:59)

... što god ti važno činio, i što god iz Kur'ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj. (10:61)

Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi. (11:6)

Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas čini muškarcima i ženama. I nijedna žena ne zanese niti rodi, a da to On ne zna. I ničiji život se ne produži niti skrati, a da to nije zabilježeno u Knjizi; to je Allahu, uistinu lahko! (35:11)

Takođe su poznati i hadisi u kojima nam se prenose riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ''da su se pera odavno podigla i tinta osušila''.

Prema tome, svakom stvorenju mora biti jasno da mu je u vertikalnoj dimenziji dragi Allah odredio limit, granicu koju ono nikada neće preći. Tako naprimjer, niko od nas koji živimo u vremenu nakon što je stavljen pečat na vjerovjesništvo i poslanstvo, nikada i ni na koji način ne može ostvariti deredžu Allahovog vjerovjesnika i poslanika. Oni čestiti i dragom Allahu zaista iskreno odani među nama imaju šansu da, eventualno, ostvare neke od stepena Allahovih miljenika (evlija), ali niko danas, a i sve do Sudnjeg Dana, ne može postati Allahov vjerovjesnik ili poslanik. Isto tako, niti jedno jedino stvorenje, prema islamskom učenju, ne može kod dragog Allaha ostvariti deredžu veću od Resulullahove, alejhisselam. Ako i jedno jedino stvorenje nosi tu odgovornost i uživa tu blagodat da ništa od stvorenog nije iznad njega, onda je to, svakako, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i, naravno, tik uz njega i odabrani poslanici i vjerovjesnici kao što su: Adem, Nūh, Allahov prijatelj Ibrāhīm, Mūsā, Dāvūd i Mesih Isā, alejhimesselam.

Kod dragog Allaha sve je, dakle, raspoređeno po stepenima.

Gledaj kako jednima dajemo prednost nad drugima; a na onome svijetu razlika u stepenima i prednostima biće, doista, veća. (17:21)

Prema tome, svako od nas ima svoju deredžu u vertikalnoj dimenziji, kao i limit do kojeg se može uspinjati i koliko god da je naše znanje koje nam je dragi Allah darovao, moramo prihvatiti činjenicu da uvijek ima neko ko zna više od nas, jer je dragi Allah jasno rekao:

... Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji. (12:76)

Prihvatimo, dakle, da nam je određen limit u vertikalnom uspinjanju, koji nikada nećemo preći, niti na ovome, niti na budućemu svijetu, i budimo zadovoljni sa tim. Ne dopustimo da se u našem srcu pojavi makar i sjete, a kamo li, ne dao dragi Allah, ljutnje zbog toga što su mnogi iznad nas, što su kod dragog Allaha na deredžama koje mi nikada nećemo dostići.

Ovo je tačka na kojoj se okliznuo prokleti Iblis. Izvucimo pouku iz ovoga i shvatimo da će uvijek biti onih što su kod dragog Allaha bolji i uzvišeniji od nas. Pažljivi budimo jer se može desiti da budemo kušani čak i time da mi znamo nešto više ili bolje od onih za koje pouzdano znamo da su iznad nas, ali ni tada ne smijemo pomisliti da je naša deredža veća od njihove.

Tako imamo sasvim jasan primjer u slučaju kada je nakon bitke na Bedru hazreti Omer ibn Hattab imao ispravnije mišljenje od Resulullahovog, alejhisselam, o tome kako treba postupiti sa zarobljenim mušricima, što je i sama Objava potvrdila (8:67), ali zar je hazreti Omer i jednog jedinog trena i pomislio da je, neuzubillah, on bolji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam?! Iako se u tom konkretnom slučaju, po dopuštenju dragoga Allaha, desilo da je hazreti Omer bio u pravu a Resulullah, alejhisselam, nije, Omer je dobro znao da nije on taj koji treba ispravljati Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, zato što je dragi Allah Lično odabrao baš Muhammeda, alejhisselam, za Svoga posljednjeg poslanika. Allah, hvaljen neka je, iza njega stoji Svojim autoritetom i samo On je taj koji će ga ispraviti ako Muhammed, alejhisselam, pogriješi. Niko drugi, ama baš niko, osim dragog Allaha ne smije sebi dati to za pravo. Naše je da se zadovoljnih srca pokoravamo dragom Allahu i Njegovom poslaniku i niko od nas ne smije niti glas svoj povisiti pred Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, a kamoli šta više.

O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite. (49:2)

Da je kojim slučajem bilo koji drugi čovjek kod dragog Allaha bolji od Muhammeda, sina Abdullahova i od njega primjereniji za ispunjenje emaneta posljednjeg Allahovog poslanika, sigurno bi njega uzvišeni Allah odabrao za Resulullaha. Međutim, upravo zbog toga što je dragi, savršeni i sveznajući Allah, vječno hvaljen neka je, Resulullahom učinio Muhammeda ibn Abdullaha, alejhisselam, jasno je da niko nema za taj položaj primjereniji od njega. To moraju poštovati sva stvorenja i svi svjetovi, baš kako su i svi meleki, inače stvoreni od svjetlosti i uvijek poslušni dragom Allahu bez mogućnosti griješenja, prihvatili da Adem, alejhisselam, ima uzvišeniju deredžu od njihove (i to prihvataju sve do Sudnjeg Dana, pa i kasnije u vječnosti ahireta), bez obzira na to što je on stvoren od zemlje i bez obzira što su on i njegovo potomstvo griješenju skloni, dok je opet Iblis proklet zbog toga što on to drsko i bezobrazno nije htio učiniti.

Ovo isto važi i kada su u pitanju valjani i čestiti Allahovi miljenici i odabranici koje je On, hvaljen neka je, poučio ispravnome tumačenju Kur'ana i Sunneta, i tako ih učinio istinskim nasljednicima Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.[11]

Prema tome, mora se poštovati deredža svakoga onoga koga je dragi Allah iznad nas uistinu postavio zbog toga što je dragi Allah odredio da tako bude.

Drugim riječima, to je red (sunnetullah) kog je dragi Allah uspostavio i nama je naređeno da ga poštujemo:

I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine. (7:56)

Međutim, ovdje se može pojaviti problem zbog sklonosti čovjeka da u onome što radi, naročito onda kada odluči tomu posvetiti čitav život svoj, očekuje nekakav napredak. Vidljiv i opipljiv uspjeh kruna je njegovog ranije uloženog napora i radost njegovom srcu, i to mu je stimulans za dalji trud. Zbog toga stalno prisutno saznanje o granici koja mu se ispriječila negdje na putu i koja je za njega nepremostiva može da bude nešto što mu je teško prihvatiti. Naravno, obzirom da je baš to iskušenje od strane dragoga Allaha, on se mora u velikom džihadu boriti protiv samoga sebe i uporno se izgrađivati tako da u dubini svoga srca bude zadovoljan sa odlukom dragog Allaha. Ovo je naročito značajno za onoga ko želi da čitav svoj život posveti umiljavanju dragom Allahu, nastojeći da Mu što čestitije ibadeti i služi. Međutim, ta borba nije nimalo lahka, pogotovu zbog toga što takav rob žudi da bude makar i malo bliži dragome Allahu i kod Njega voljeniji, da makar i malo dosegne blizinu Allahovoga lica.

Upravo ovdje dolazi do izražaja beskrajna Allahova pravednost i okean Njegove neiscrpne milosti jer je On, vjerovatno i radi toga da ne bi srce koje Ga iskreno voli bilo uskraćeno za blizinu Njegova lica i radost bliskosti Njemu, počastio svako stvorenje ličnim i neposrednim kontaktom, odnosno ličnom ''frekvencijom'' komunikacije sa Njim, direktno, bez ikakvog posrednika. To je ono što bi mi nazvali horizontalnom dimenzijom.

Prema tome, posmatrano u vertikalnoj dimenziji bliskosti dragome Allahu, deredža svakom stvorenju je određena, i određen mu je limit, granica koju ono nikada neće preći. Na vrhu ove ''piramide'' su Allahovi vjerovjesnici i poslanici, a i među njima, su opet, kako nam to neki hadisi kazivaju, posebno odabrani Adem, Nūh, Ibrāhīm, Mūsā, Dāvūd, Mesih Isā i Resulullah, Muhammed, alejhimesselam.

Međutim, kada se odnos između Rabba i svakog pojedinačnog roba posmatra u horizontalnoj dimenziji na vidjelo izlazi beskrajna Allahova milost prema svim stvorenjima u činjenici da je On uspostavio unikatni, neposredni ''kanal komunikacije'' sa svakim pojedinim stvorenjem, bez obzira na njegovu deredžu po bilo kojemu osnovu, čak mu i najstrožije naredivši da ne smije taj ''kanal'' koristiti za obožavanje, ibadet ili upućivanje dova bilo kome drugom osim Njega. Kakva je i kolika to počast stvorenjima može se jasno vidjeti ako uzmemo primjer zemaljskih vladara. Obični anonimni čovjek, ukoliko želi da ostvari direktan kontakt sa vladarem, mora proći čitavu šumu posrednika, da bi na kraju, možda jednom ili nijednom u životu, doživio da ga vladar primi na pet minuta. A dragi Allah, suvereni Vladar i Gospodar svega postojećega, ne samo da je spreman primiti na audijenciju, bukvalno svakog čovjeka koji to hoće, pet puta svakog dana,[12] nego nam je to još učinio veoma velikom obavezom. U stvari, data nam je i veća blagodat jer smo stimulisani da se dragome Allahu obraćamo i mimo propisanih namaza zato što je On spreman saslušati Svoga roba kad god Ga on pozove, u bilo koje doba dana i noći.

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu, odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. (2:186)

On je, čak štaviše, takav postupak kada neko stvorenje svoju najveću i posebnu ljubav, traženje zaštite i blagodati, odnosno sve ono što nazivamo obožavanjem, usmjeri ka nekome ili nečemu drugome mimo Njega, učinio najvećim grijehom, jedinim kojega sigurno neće oprostiti nikome ko se na Sudnjem Danu pojavi njime opterećen.[13]

Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan. (4:116)

Pogledajmo koliko dragi Allah voli da Mu se obraćamo što više i što češće možemo, naravno kao iskreni vjernici. Kolika nam je samo Njegova blagodat data u toj mogućnosti i obavezi da Mu se direktno bez bilo kakvih posrednika obraćamo, a koju mi za ovu priliku nazvasmo horizontalnom dimenzijom bliskosti dragom Allahu. Tu nema deredža ni granica koje se ne mogu preći. Svi ljudi i sva stvorenja bez izuzetka, počevši od Resullulaha, Muhammeda, alejhisselam, pa do najsitnijeg stvorenja, izjednačeni smo u dvije stvari: da nam je dragi Allah svima Bog, osim kojeg drugoga boga nema, jedini Opskrbitelj i jedini Zaštitnik, i da je On omogućio svakome od nas lični kontakt, neposrednu komunikaciju sa Njim bez ikakvih posrednika.

U ovome je naša najveća počast i ovdje je, po našem mišljenju, lijek od bolesti koja je Iblisa od statusa voljenog roba bacila u nizinu prokletnika, jer svako onaj koji žudi za Allahovom blizinom treba govoriti samome sebi nešto poput sljedećega:

''Zašto bi se oholio kad je samo Allah velik, zašto bih se uznosio svojom pobožnošću i dobročinstvom kad je to ionako samo milost koju mi je dragi Allah darovao, i samo Njemu pripada zasluga za to, a meni samo pripada odgovornost za moje grijehe za koje samo od Njega milost i oprost tražim!?

Zašto da žudim za vertikalnom deredžom kada mi je granica još u praiskonu određena - nikad je neću preći, pa makar se i na glavu okrenuo, a iskrenim unižavanjem pred Allahovom veličinom mogu je dosegnuti, jer dragi Allah uzdiže onoga ko pred Njim samog sebe unizuje (zar sedžda upravo nije maksimalno unižavanje sebe pred Allahovom veličinom), a unizuje onoga ko sam sebe hoće uzdignuti svojim kiburom!?

Ako sam uistinu iskren u odanosti dragome Allahu, onda mi zaista nisu potrebni ni slava, ni bogatstvo, ni veliko znanje, ni deredža, ni kerameti da žudim za njima, već mi uistinu samo treba iskrena ljubav prema Njemu i Njegovu poslaniku i istinska tahnana komunikacija sa Njim (munadžat), a to mi je omogućeno kroz horizontalnu dimenziju! Upravo zbog toga želim se potruditi da maksimalno iskoristim tu darivanu mi horizontalnu komunikaciju šaljući Mu svoje, što mogu više iskreno, robovanje, ibadet i dobročinstvo koje želim činiti slijedeći Kur'an i Sunnet, i to samo za Njegovu ljubav i nadajući se Njegovoj blizini i Džennetu na ahiretu.

Ne smeta mi što su u vertikali mnogi iznad mene, jer ja imam svoju horizontalu u kojoj nema nikoga između mene i dragoga Allaha. Zašto bih bio nesretan što nikako ne mogu biti vezir, kada i kao vjerni sluga vezirov svakodnevno mogu ići na razgovor sa dragim Sultanom?!

Ako istinski budem volio Allahova miljenika, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, najvećom ljubavlju među stvorenjima, zar mi njegov šefa'at na Sudnjem Danu, ako dragi Allah da, neće biti dovoljan?!

Ako dragi Allah podari da budem jedan od valjanih sljedbenika Muhammedovih, alejhisselam, naravno dajući sva prava i njegovim valjanim nasljednicima, zar će me na ahiretu mašiti i jedna jedina blagodat i ljepota džennetska, koja, istina, ni tamo neće biti takve ljepote kao njegova, ali šta to mari kad će mi biti lijepo!?

Zar da, ako sam odista iskren, ne volim sve one robove koje je dragi uzvišeni Allah postavio iznad mene i to za Njegovu ljubav?! Kako ih ja mogu ne voljeti kad ih On toliko voli, i kako mi ne može biti zaista drago što su oni iznad mene na oba svijeta!? Kako se, ako uistinu volim Allaha i robujem Mu, mogu tome, poput prokletog Iblisa, suprostavljati kad je to Allahova odluka i volja!?

Zar istinska ljubav nije, kako jedna plemenita mudrost reče, davanje (ako zaista nekog voliš, to dokazuješ time što mu daješ ono što on od tebe potražuje) - pa zar onda mogu voljeti Allaha, a ne činiti ono što mi je naredio i ne biti zadovoljan sa onim što mi je dao!?

Ako volim Allaha dragoga iskreno, onda sam zadovoljan Njime i ''dajem'' Mu moju iskrenu vjeru, predanost i dobročinstvo što više mogu. Ako u tome istrajem zar ne mogu dosegnuti sam vrhunac bliskosti: stanje u kojem je On zadovoljan sa mnom i ja sa Njim zadovoljan - a to je maksimum u horizontali što ga stvorenje može dosegnuti:

Allah će reći: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, pripasti, vječno i zauvjek će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!" (5:119)

Pa, zar mi je, nakon ovoga, uopće važno na kojoj sam deredži i koliko ima boljih od mene na višim deredžama!?''

Gore navedeni ajeti najbolji su zaključak onoga na što smo željeli upozoriti u ovome našem osvrtu na slučaj Belama ibn Baura, a i slučaj prokletog Iblisa, jer nam oni otkrivaju jednu najdragocijeniju mudrost, jednu neizmjernu Allahovu ljubav i milost prema svim Njegovim stvorenjima uključujući svakoga od nas ponaosob, a koja kaže da ne moraš biti poslanik, veliki učenjak ili evlija da bi bio blizak dragome Allahu - dovoljno je to da zaista budeš zadovoljan sa dragim Allahom (na svemu onome što ti kao sudbina od Njega dođe) i da nastojiš da tvoje misli, riječi i djela na ovom svijetu zaista budu takvi da On tobom bude zadovoljan.

Tako ćeš, ako dragi Allah da ostvariti bliskost sa Njim, ljubav i zadovoljstvo Njegovo kroz tihi srčani šapat i komunikaciju u horizontalnoj dimenziji bliskosti dragom Allahu koja nam je svima otvorena i tako ćeš zadovoljan biti sa tvojom deredžom u njenoj vertikalnoj dimenziji.

Ovako bi se nekako, po našem shvatanju, trebao ponašati svaki rob da bi se sačuvao da mu se, ne dao dragi Allah, ne desi propast poput Iblisove ili Belamove.

Blago li se onome ko od dragog Allaha dobije moć na Zemlji, bilo da je ona iskazana znanjem, bogatstvom, snagom, kerametima, ili svime time zajedno, a da to koristi samo za ljubav dragoga Allaha i na Njegovome putu, te uz to sve ljepote vlastite pobožnosti i blagodati ispravno pripisujući dragom Allahu i Njemu zahvaljujući, a sve vlastite grijehe i pogreške sebi samom pripisujući i od dragoga Allaha oprost i zaštitu tražeći. A, teško li se takvome ako ono što posjeduje pripisuje sebi i svome geniju, i svime time nastoji dobiti varljivu nasladu dunjaluka i zadovoljiti vlastite strasti i interese. Prvoga Allahovi darovi uzdižu u najveće visine, a drugome još više propast povećavaju.

O, kolika li je razlika između, uzmimo njih za primjer, vladara i bogataša Sulejmana, alejhisselam, sa jedne strane i Faraona i Karuna sa druge strane; kolika li je samo razlika između ponašanja hazreti Hidra sa jedne strane i ovdje navedenoga ponašanja Belama ibn Baura sa druge strane.

Ovo su, zaista, velike pouke koje, svakako, uvijek treba imati na umu.

[1] U Starom zavjetu se ističe da je Mūsāu, alejhisselam, ideju da pouči neke nadarene Israilćane Zakonu i prepusti im donošenje rutinskih presuda, dao njegov punac, a dragi Allah najbolje zna.

[2] Za Mūsāa, alejhisselam je, bez i najmanje sumnje, poznato da je jedan od Allahovih poslanika i jedan od Njemu najbližih stvorenja. Za hazreti Hidra se opet može reći da nije poslanik jer nema objavljene Knjige i Vjerozakona, ali se pouzdano ne zna da li je vjerovjesnik ili ''samo'' evlija. U stvari, najmanje što se za njega može reći je to da on, bez sumnje, spada u grupu dragom Allahu najbližih miljenika, odnosno evlija. Uzevši u obzir da je deredža evlije niža od vjerovjesničke, i da čak i u slučaju da je hazreti Hidr vjerovjesnik on ipak ne spada u odabrane Ulul-azm poslanike, smatramo da on ima nižu deredžu od Mūsāa, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

[3] Naravno da su njih obojica bili upućeni i u unutarnje znanje o vjeri - i to u onolikoj mjeri koliko im je po volji dragog Allaha priličilo da znaju. Ali, Mūsāovo i Harunovo, alejhimesselam, unutarnje znanje ipak nije bilo onakvo kakvom je dragi Allah poučio hazreti Hidra.

[4] Dobro su poznate Muhammedove, alejhisselam, riječi da mi o drugima sudimo isključivo prema njihovom vanjskom ponašanju, a da je ono što im je u srcima samo dragome Allahu poznato i samo im On sudi po tome.

[5] Ovaj hadis, uz sasvim male i nebitne razlike, navodi kur'ansko kazivanje o ovom događaju koje je naprijed u cijelosti navedeno, pa ga mi ovom prilikom nismo navodili, a zainteresirani ga mogu naći u djelu ''Kazivanja o vjerovjesnicima'' hafiza Ibn Kesira, na stranicama 418-420.

[6] Prema islamskoj tradiciji zasnovanoj na vjerodostojnim hadisima, dragi Allah ispunjava svaku dovu onome ko ga zovne Njegovim najvećim Imenom. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nam nije otkrio koje je to Ime, pa je ono ostalo tajnom. Poznavanje tog Allahovog Imena, jedna je od najvećih Njegovih blagodati ali i odgovornosti koju stvorenje može dobiti, pa su, stoga, i izuzetno rijetki pojedinci kojima je takva blagodat podarena.

[7] Hfz Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str. 466,467.

[8] Postoje dva mišljenja u islamskoj tradiciji glede porijekla prokletog Iblisa. Po jednome on je bio melek, a po drugome džin koji je bio u društvu meleka. Mi smo, naravno ne omalovažavajući utemeljenja prvog mišljenja, ubijeđeni da je ispravno drugo mišljenje zbog ajeta Kur'ana časnoga (18:50) u kome je doslovno rečeno da je Iblis jedan od džina i da zbog toga on nije bio poslušan svome Gospodaru, a i zbog drugih ajeta u kojima je jasno navedeno da je Iblis stvoren od vatre, što je, znamo, svojstvo džina, a dragi Allah najbolje zna. Međutim, ono što se ovdje može istaći je to da se može Iblisa prije njegove propasti simbolički nazivati i melekom obzirom da je tada imao ponašanje meleka i ni po čemu se, osim po porijeklu, nije koliko znamo od njih razlikovao.

[9] O pitanju vjerodostojnosti Evanđelja po Barnabi govorli smo u kazivanju koje govori o Mesihu Isāu, alejhisselam, u podnaslovu ''Muslimani sljedbenici Isāa, alejhisselam''.

[10] Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je jedne prilike kazao da jedino dova koju dragi Allah prihvati može izmijeniti sudbinu. Znači do izmjene sudbine može doći samo i jedino onda ako to odluči dragi Allah prihvativši dovu nekog od Svojih robova i nikakve druge mogućnosti osim ove nema.

[11] U poznatom hadisu, koji bilježe Buhari i Ahmed, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kaže: ''Učenjaci mog ummeta su kao poslanici Benu israila.'' Isto tako, u drugom hadisu, koji bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madždže, Ibn Hibban navedene su Resulullahove, alejhisselam, riječi: ''Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika.''

[12] Sjetimo se vjerodostojnih hadisa u kojima nam Resulullah, Muhammed, alejhisselam, govori da je namaz naš lični Mir'adž.

[13] Naravno da dragi Allah prašta čak i širk onome ko se istinski prije svoje smrti pokaje i nakon toga sve do smrti živi životom iskrenoga muslimana.