Ja i skrbnik siročeta ćemo biti u džennetu bliski kao ova dva prsta – pa je Poslanik a.s. spojio kažiprst i srednji prst

„Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? To je onaj koji grubo odbija siroće/jetima, i koji ne podstiće da se hrani siromah/miskin“. (El-Maun, 1-3).

Pripovjedao je Šejh Salih ef. Ibrišević r.a.:

Dok sam stanovao na Vratniku često sam silazio u čaršiju, do Begove džamije, odbora IZ-e, Preporoda, i radi obaveza. Na tom putu sretao sam jednog čovjeka koji je manirima i svojom naravi pokazivao svojstva evlija. Svakim danom mi je bivao sve više interesantan a moj interes za njega je vremenom prerastao u ljubav. Pomislio bi - Bože dragi imam priliku sjediti sa mnogo učenim ljudima, u društvu uleme, hafiza, a ne primjetih ovakav raskoš lijepih osobina kojima plijeni ovaj čovjek - koji, uzgred, sa aspekta formalnog vjerskog znanja je bio neobrazovan! I tako iz dana u dan, nastojao sam otkriti porijeklo njegovih vanrednih osobina, ali on bivajući samozatajan, nije o sebi previše govorio. Kad bih mu nazvao selam, kratko bi odgovorio stavljajući ruku na srce i osmjehujući se nekako sa stidom, iako stariji od mene. Kad bih ga pitao za zdravlje i općenito kako su on i njegova porodica, o kojoj ništa nisam znao, opet bi odgovarao kratko sa elhamdulillah - hvala Allahu na svemu. Mene je poštovao i stav opšteg poštovanja i učtivosti imao je i prema svim ostalim ljudima. Doveo sam sebe u situaciju da sam tog čovjeka uzeo za predmet mog istraživanja nastojeći mu se primaknuti i odgonetnuti pojedinosti iz njegova života. Sjećam se i jednog mevluda u Mišićnoj džamiji gdje sam držao vaz o veličini ljubavi prema Pejgamberu i nagradi koju zadobije vjernik koji je ispunjen njome navodeći - da neće ašik biti ispitivan u kaburu, i da neće imati teškoća sudnjega dana, kako on sjedi otpozadi pognute glave i plaće krijući suze! Impresivno je bilo vijdeti suze starijeg čovjeka. I tako, moje zavirivanje, pogledanje prema njemu potrajalo je možda i dva ljeta. Dok jednom prilikom u njegovu društvu vraćajući se pješice na Vratnik, dočekah da me on pozove da svratim njemu u kuću na kafu. Obradovah se i pomislih, tamam eto prilike da mu upoznam familiju i osjetim kućni hal, saznam više o njemu. Zamišljao sam da je to kuća nekog pritajenog evlije i da ću pronaći sve u nekom vidljivom skladu. Kad smo stigli u njegovu kuću zatekoh kuću kakve su bile sve kuće bosanske, i žena mu, koja nas dočeka, bi obićna poput svih naših bosanskih hanuma. Počastilili smo se kahvom i lokumom uz razgovor. Nićim nisu pokazali da se razlikuju od drugih. Ali sam duboko vjerovao da postoji neka posebnost kod njih koja pravi razliku iako nevidljiva. Negdje pred kraj razgovora, upitah ih koliko imaju djece. Domaćin mi reče da imaju dvije kćerke koje su se udale, a odmah potom - da oni nisu mogli imati djece i da su nakon završetka drugog svjetskog rata, 1946 ili 47, najdalje 48, negdje na nekom mejdanu današnjeg alipašin polja, čuli da se mogu preuzeti djeca jetimi koji nemaju ni jednog roditelja. I njih dvoje tako odluče da odu dole i potraže sebi dijete. Vele kad su stigli zatekli su mnogo djece i službenike socijalne zaštite koji su vršili raspored jetima po porodicama. Tada su procedure usvajanja djece bile mnogo jednostavnije. Nužda je skraćivala sve procedure, i danas bi trebalo biti tako, a nažalost nije! Njima dvoma su pažnju privukle dvije djevojčice koje su stajale po strani i bile usamljene. Pitali su šta je s njima, pa im rekoše da su nažalost šugave i da ih svi izbjegavaju, a i sestre - pa neće niko dvije jer je prevelik teret u taj vakat a neimaština velika posvuda. Socijalna služba nije dozvolila da ih razdvajaju jer su sestre. Tada je ovaj moj ahbab rekao hanumi: - Boga mi ženo ovo je išaret da mi uzmemo ove dvije djevojčice! - sa čim se ona složila. I tako kroz život, njih dvoje su se posvetili životima djevojčica, liječili ih, hranili ih, odgojili ih, odškolovali ih i naposljetku udali kao svoje kćerke.

One su poslije zaimale svoje porodice i potomke. Ovaj veličanstveni životni put mog neimenovanog ahbaba i hanume mu, uvijek mi je na umi. Imao sam pozitivnu zavist prema njima. U trenu kad sam saznao za ovu njihovu životnu odluku viknuo sam: PA TO JE PORIJEKLO VAŠIH PLEMENITIH OSOBINA! Oni su me u čudu gledali jer nisu znali moje dugogodišnje misli o njima i divljenje njihovim osobinama, ponašanju. Kao da se ovaj njihov životni potez iz fizičkog svijeta, odrazio na njihova stanja "duha" - u nevidljivom svijetu. I jeste, i znam da je to moguće, jer i ozbiljna vjerska literatura donosi dokaze o tim uzročno posljedičnim vezama između vidljivog i nevidljivog svijeta i postupaka koji se po kvalitetu preliju iz jednog u drugi! Koliko je onih koji su nekim svojim vanrednim potezom u životu, praksi, skrenuli na sebe nebeski pogled i zaimali Allahov blagoslov, stekli deređu, ko zna koliko veliku, a za rezultat na njima se od Božijih ukrasa pojavila blagost, darežljivost, samilost, umjerenost, mudrost.  Hvala Allahu pa smo u našem gradu imali ovakve osobe, a mnogo je ovakvih naših sugrađana. Poznato mi je da i danas ima ovakvih ljudi. Oni su dokaz da i u ovom vremenu ima onih koji su spomenuti u hadisu Voljenog  Allahova Poslanika s.a.v.s.: 

„Ja i skrbnik siročeta ćemo biti u džennetu bliski kao ova dva prsta – pa je Poslanik a.s. spojio kažiprst i srednji prst.“ (Ebu Davud).

Na ovog mog ahbaba se odnosi i drugi hadis u kojem stoji da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao:

“Ko bude imao (tri) i dvije kćerke pa se bude lijepo prema njima odnosio, bit će mu zaštita od vatre.” (Tirmizi),

kao i hadis: „Zaista, kada se siroče rastuži, zaplače, zbog njegovog plača potrese se Arš, i Allah dž.š. kaže melekima: „O meleki, ko je taj koji je rasplakao ovo siroče čiji su roditelji pod zemljom (u kaburu)?“ Na to meleki odgovaraju: „Gospodaru naš, Ti to bolje znaš“. Zatim Allah dž.š., kaže: „O meleki, budite svjedoci da Moje zadovoljstvo na sudnjem danu pripada onom ko utješi ovo siroče i udovolji njegovoj potrebi i otkloni njegovu tugu“. (Ahmed)

Priredio: Šejh Muamer Šehić Durmišević