Imam Rabbani, k.s., je cijeli svoj život posvetio borbi protiv onih koji su unosili bid’ate u vjeru. Na tom putu doživio je velike teškoće, te je čak i jedan period proveo u zatvoru. U djelu “Mektubat”, na sljedeći način govori o važnosti čuvanja od bid’ata i o privrženosti nakšibendijskog tarikata Kur’anu i Sunnetu: “Neki ljudi nur časnog Sunneta pokušavaju prekriti tamom bid’ata. Onim što su sami izmislili pokušavaju navući sjenku na svjetlo vjere Allahova Poslanika, s.a.v.s. Ono što je još čudnije jeste to što pojedine skupine te njihove bid’ate smatraju hajrom (dobro). Misle da time upotpunjavaju vjeru, a također i druge ljude podstiču na to. Molim Uzvišenog Allaha da ih uputi na Pravi put.
Zar oni ne znaju da je Allahova vjera potpuna i bez toga, i da je Allah, dž.š., njome zadovoljan, te da je u Časnom Kur’anu kazao: ‘Sada sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.’ (Ma’ide, 3)?
Shodno tome, nastojati ‘upotpuniti’ vjeru bid’atima znači suprotstavljati se Istini. Mudžtehidi su učenjaci koji definiraju vjerske propise. Njihov rad nikako se ne može smatrati unošenjem u vjeru onoga što ne postoji. Iz tog razloga, za propise do kojih su oni došli putem idžtihada, ne može se reći da su bid’at. Jer, idžtihad je dio kijasa (analogija) – četvrtog izvora islamskoga prava. Nakon što smo uskladili svoje vjerovanje prema stavovima ehl-i sunneta ve ‘l-džema’ata, Uzvišeni Allah nas je počastio da krenemo putem nakšibendijskog tarikata. Učinio nas je muridima i sljedbenicima te odabrane skupine.
To je blagodat za koju se ne možemo zahvaliti. Prema mišljenju ovog siromaha, jedan korak na putu nakšibendijskog tarikata vrjedniji je od sedam koraka u drugim tarikatima. Razlog tome je činjenica da je put velikana ovog tarikata put plemenitih ashaba, r.anhum. O tome sam pisao u knjigama i risalama. Plemeniti ashabi, r.anhum, su uzeli veliki udio od svjetla poslanstva. Na isti način, oni koji, slijedeći njih, stignu do kraja ovog puta, ostvarit će veliku korist. A velikani ovog puta – nosioci istinskog muhabeta, isto to žele i traže za sve one koji su na njihovom putu – na njegovom početku, u sredini i na kraju.
Pored toga, za sve one koji su krenuli tim putem, ali još nisu stigli do kraja, velika radosna vijest su i riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: ‘Čovjek je s onim koga voli.’ (Buhari, Edeb, 96; Muslim, Birr, 50; Tirmizi, br. 2385, 2387, 2535; Ebu Davud, br. 5127) Gubitnik na ovom putu je onaj ko uđe u tarikat, ali ne pazi na edebe puta, unosi u tarikat novotarije koje mu ne pripadaju i povodi se za snovima i halovima (stanja). Ako takav, povodeći se za svojim snovima i halovima skrene sa Pravog puta, kakva je u tome krivica tarikata? Istinski sljedbenici nakšibendijskog tarikata su takvi sretnici da onaj ko se druži sa njima neće biti nesretan.
Ko bude u njihovom društvu imat će veliku korist. Jer, oni su Allahovi, dž.š., dostovi. Ko njih vidi prisjeti se Uzvišenog Allaha. Ko gleda samo u njihovu vanjštinu biva zavaran, a ko pronikne u njihov unutrašnji svijet, taj vidi njihovu stvarnu vrijednost.”
Časopis Semerkand