Duhovno putovanje Allahu – Put od imana do ihsana

Znaj da je put prema Allahu, Silnome i Uzvišenome, put srca, a ne put tijela. Nije to put koji se mjeri koracima nogu, niti se doseže snagom udova, već se ostvaruje svjetlom spoznaje (ma‘rifa), čistoćom duše i iskrenošću nijetā. To je unutarnja seoba – suluk – kojom se rob uzdiže iz tmine forme prema svjetlosti istine (hakîka), iz robovanja navici prema robovanju iz ljubavi i svijesti.

Taj put, kako su ga opisali ljudi znanja i uvida, temelji se na tri stepena: iman, islam i ihsan.

Svaki od tih stepena nije tek naziv, već stanje duše i razina unutarnje zrelosti i predstavlja fazu u duhovnom odgoju (terbijjet, kroz koju vjernik čisti svoje srce, uspinje se u duhovnom smislu i ostvaruje bliskost s Allahom. Duhovni put prema Allahu (dželleša'nuhu.) predstavlja proces unutrašnje transformacije koji vodi vjernika od površnog obreda do dubokog, iskrenog i svjesnog robovanja. Iman je korijen. On je svjetlo koje Allah ulijeva u srce roba kada ono napusti oholost i prihvati istinu. To je potvrda srcem, izgovor jezikom, i zadovoljstvo srca objavom. U njemu razum prepoznaje svoga Stvoritelja, a duša se pokorava Njegovim naredbama. Islam je grana toga stabla. On je očitovanje unutarnjeg vjerovanja kroz djela. Onaj ko vjeruje, prirodno se predaje, a predaja Allahu (islam) je uređenje vanjskog svijeta prema zakonu vjere. Ihsan, pak, jeste plod. To je savršenstvo robovanja, gdje rob ne traži Džennet, niti bježi od Džehennema, već obožava svoga Gospodara jer je On dostojan da bude obožavan. To je robovanje sa stidom i ljubavlju, sa sviješću kao da Ga vidiš, a kako Ga ne vidiš – da On u svakom trenutku tebe vidi. Taj stepen dostižu oni čija su srca prošla kroz čišćenje (tazkijje), čija su duše obuzdale strasti.

Putnik na ovom putu (sâlik) ne napušta svijet, već ga nadilazi. On jede, ali se ne prejeda. On govori, ali ne u prazno. On spava, ali njegovo srce bdije. On je s ljudima tijelom, ali s Gospodarom srcem. I svakim danom mu, iman, islam i ihsan obasjavau dušu, koja se kroz suluk, približava svome Gospodaru – ne prostorno, jer On nije u pravcu, već čistoćom srca i istinom robovanja.

1. Iman - Temelj duhovne izgradnje

Prvi korak na duhovnom putu je uspostavljanje čvrstog imana, vjerovanja u osnovne islamske principe: vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, objave, poslanike, Sudnji dan i predodžbu dobra i zla kao Allahove odredbe. U kontekstu duhovnog odgoja, iman nije samo intelektualno prihvaćanje vjerovanja, već i iskreno srčano uvjerenje (jekin) koje vodi ka praktičnom izvršavanju vjerskih dužnosti. Ovo uključuje redovito obavljanje namaza, davanje zekata, post u mjesecu ramazanu i obavljanje hadža, čime se potvrđuje i produbljuje vjernička predanost Bogu. Iman je prvi i neizostavni stub na putu prema Allahu, jer bez njega duhovno putovanje ne može započeti niti se ostvariti. Iman nije puko izgovaranje riječi ili formalno prihvatanje dogmi, već duboko srčano uvjerenje koje se usidruje u najskrivenije ćoškove duše. On je svjetlo koje Allah ulijeva u srce robu da bi ga učinio sposobnim za spoznaju Njegove milosti i veličine. Kao što navodi hanefijska škola, ovo vjerovanje nije puko prihvatanje činjenica, već povezivanje razumskog sa srčanim i emocionalnim aspektom vjere, što vodi do unutrašnje harmonije i sigurnosti.

U kontekstu duhovnog odgoja (terbijet), iman je kao čvrsta stijena na kojoj se gradi dalji duhovni zamak. Vjernik čija je vjera stabilna ne može biti uzdrman prolaznim iskušenjima ili sumnjama, jer je njegov duh ispunjen smirenjem i sigurnošću u Allahovu mudrost i pravdu. Ali iman, ne ostaje zatvoren u sferi samo srca i misli, on se mora očitovati kroz djela. Upravo zato, vjernik potvrđuje svoj iman kroz izvršavanje pet osnovnih temelja islama: namaz, zekat, ramazanski post i hadž kada je u mogućnosti. Pored toga, iman se njeguje kroz stalnu samorefleksiju, traženje oprosta (istigfar), i povećanje zahvalnosti (šukr), što dovodi do pročišćenja srca od šejtanskih utjecaja, oholosti i samodopadljivosti koja zamagljuje svjetlo vjere. Vjernik s istinskim imanom ne traži samo spasenje u budućem životu, nego i bliskost Allahu u svakom trenutku ovoga svijeta, pa stoga žudi za znanjem, zikrom i dobrim djelima koja čine njegovu vjeru živom i djelotvornom. Vjera koja ostaje mrtva i neprožeta djelima nije potpuna, niti može voditi dušu do pravog mira i zadovoljstva. Zato je iman put svjetlosti koji vodi iz tame sumnje i nemira u mir i radost koji je dar Allaha Onima koji iskreno vjeruju.

2. Islam - Praktična primjena vjere i pravni aspekti

Nakon što je vjernik uspostavio čvrsti iman, njegov duhovni put nastavlja se kroz fazu islama, u kojoj se vjerovanje iz srca preseljava u stvarni život, kroz dosljedno izvršavanje propisanih obaveza i moralnih normi. Islam, kao riječ koja znači „predaja“ ili „pokornost“, ogleda se u potpunoj predanosti Allahovoj volji, ne samo kroz obrede, već i kroz svakodnevno življenje u skladu sa Njegovim zakonima. U ovoj fazi, vjernik postaje praktičar svoje vjere, on obavlja namaz, posti, daje zekat, i ako je u stanju, obavlja hadž. Međutim, islam nije samo skup rituala. On je sveobuhvatni zakonodavni sistem koji reguliše ne samo odnos čovjeka prema Stvoritelju, već i njegove međuljudske odnose, društvenu pravdu i moralnu odgovornost. Prava suština islama leži u potpunom usklađivanju svih aspekata života s Božanskim zakonon (šerijat).

Pravni aspekt islama podrazumijeva pridržavanje propisa koji se tiču obreda (ibadeta) i društvenih odnosa (mu‘amelat). Izvršavanje obaveznih ibadeta predstavlja jasnu manifestaciju pokornosti, ali je jednako važno izbjegavati haram (zabranjene stvari) i grijehe, koje udaljavaju čovjeka od Allahovog zadovoljstva i čine prepreku na duhovnom putu. U duhovnom odgoju velika pažnja pridaje se ne samo formalnom izvršavanju propisa, nego i unutrašnjem stanju vjernika dok to čini. Islam nije puko slijeđenje obreda, već živa veza sa Stvoriteljem, u kojoj svako djelo odražava svijest o Allahovoj prisutnosti (tekva). Onaj ko izvršava namaz, ali ga obavlja bez prisutnosti srca, nije dostigao pravu razinu predanosti.

Etika u islamu obuhvata poštovanje prema roditeljima, iskrenost u govoru, pravednost u postupcima, milosrđe prema drugima, i svaku vrlinu koja je Allah zapovijedio, a također se kloni svega što vodi nepravdi i šteti. Također, islam nas uči da uvažavamo druge ljude bez obzira na njihove različitosti, jer su svi ljudi stvoreni od Jednog Tvorca. Za istinskog muslimana, islam je put ka usavršavanju karaktera i punini ljudskosti. Svaki njegov korak je vođen željom da ugodi Allahu. To je motivacija koja mijenja čovjeka, oblikuje njegove misli i ponašanje, i čini od vjere životni stil.

Svjesnost o Allahovoj prisutnosti ili maijje je ključni faktor koji osnažuje prakticiranje islama. Vjernik koji zna da je Allah uvijek prisutan i da ništa ne može sakriti, njeguje stalnu pažnju na svoje postupke i riječi. Na kraju, treba naglasiti da islam, u svom pravom značenju, nije nikakva težina ili ograničenje, već put slobode. Oslobađanja od strasti i zabluda, i povratka Bogu u potpunoj predanosti i ljubavi. Islam je zato put koji svakom čovjeku donosi mir u duši i red u životu, jer ga usklađuje sa univerzalnim zakonom pravde i dobrote.

3. Ihsan - Iskrenost i svjesnost u svakom djelu

Ihsan je kruna duhovnog putovanja – stepen na kojem duša, očišćena od privrženosti prolaznom i posvećena istini, doseže stanje potpune svjesnosti i iskrenosti u odnosu prema svom Gospodaru i svim Njegovim stvorenjima. Kao što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, a ako Ga ne vidiš, znaj da On tebe vidi.“ (Muttefekun alejhi), ova izreka sažima suštinu ihsana, koja nije samo osjećaj, već stanje stalne duhovne budnosti i prisutnosti.

U ovom stupnju, muhsin ne izvršava samo propisane ibadete, već u svakoj riječi i djelu traži Allahovo zadovoljstvo. Svaki njegov pogled, svaki pokret, svaka misao prožeta je sviješću o Božanskoj prisutnosti, zato je ihsan, uistinu, stanje srca i duha, a ne samo djelovanja. Ovo stanje ne može se dostići samo intelektualnim učenjem ili pukim razumijevanjem vjerovanja, već zahtijeva duboku preobrazbu srca (tezkijja). Srca koja su navikla na zikrullah, stalno spominjanje i prisjećanje Allahovih imena i atributa, koje liječe dušu i jačaju vjeru (jekin). Kroz zikr, vjernik pročišćava svoje misli, čisti ih od praznovjerja, sebičnosti i oholosti. Istigfar, traženje oprosta, je neophodni alat na ovom putu. On simbolizira pokajanje i svijest o ljudskoj slabosti i potrebi za Allahovom milošću. Ko čezne za bliskošću Allaha, ne može bez redovnog pokajanja, jer to je izvor duhovne obnove i svježine duše. Salavati na Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem, dodatno produbljuju duhovnu povezanost sa Allahom. Uzvišeni Allah ga je poslao da bude milost svjetovima, i kroz ljubav prema njemu, vjernik se još više približava samom Gospodaru. Ali ihsan nije samo odnos između roba i Allaha, već i odnos prema stvorenjima. Ljepota edaba – lijepog ponašanja, smirenosti, milosrđa, strpljenja i poniznosti prema ljudima, životinjama i svemu što je Allah stvorio, znak je onoga ko je zaista osjetio prisustvo vjere u svom srcu. Takav čovjek ne čini nepravdu, ne povređuje, i uvijek teži pravdi i dobročinstvu. Zbog svega toga, ihsan se smatra najvišim stepenom vjerovanja, jer vodi zbližavanju s Allahom, gdje rob osjeća Njegovu prisutnost neprekidno i u svakom trenu. To je stanje u kojem se duša uzdiže iznad prolaznih briga i iskušenja ovog svijeta, te uči da živi sa stalnom zahvalnošću, strahopoštovanjem i ljubavlju prema svome Gospodaru.

4. Sohbet - Druženje s duhovnim učiteljima i saputnicima

Jedan od ključnih elemenata duhovnog odgoja je sohbet, druženje s duhovnim učiteljima ili muršidima. Kroz sohbet, vjernik ne samo da stječe znanje, već i duhovnu inspiraciju koja ga vodi na putu približavanja Allahu. Ova druženja omogućuju razmjenu iskustava, savjeta i duhovnih uputa koje pomažu u prevladavanju unutarnjih prepreka i jačanju vjere. Sohbet nije samo ders i predavanje, već duhovno iskustvo koje pročišćava srce i dušu. Kroz iskrenu prisutnost i pažljivo slušanje, vjernik se otvara za duhovne upute koje ga usmjeravaju na put istinske predanosti Allahu.

U duhovnom putovanju prema Allahu, jedan od neizostavnih elemenata koji vodi ka uspjehu jeste sohbet – blisko i iskreno druženje s duhovnim učiteljima, muršidima, šejhovima i onima koji posjeduju znanje i iskustvo na putu duhovnog uzdizanja. Puko čitanje knjiga i razmišljanje, premda jako važni, ne mogu zamijeniti blagoslov i snagu koja proizlazi iz zajedničkog druženja s onima čija je duša prosvijetljena i usmjerena Allahu.

Sohbet nije samo prenošenje informacija i suhoparno predavanje, već živo duhovno iskustvo koje prožima srca, pročišćava dušu i budi unutrašnju želju za uzdizanjem. Kroz ovaj razgovor, halke znanja - zikrullaha, vjernik prima nevidljivu snagu, nadahnuće i smjernice koje teško može pronaći samostalno. U atmosferi prijateljstva i iskrene pažnje, riječi pravih duhovnih vođa ulaze duboko u srce, razbijaju sumnje i slabosti, i jačaju vjeru. Učenje kroz sohbet također pomaže u savladavanju unutarnjih prepreka koje vjernika sputavaju na putu, to mogu biti sumnje, strahovi, lijenost, ili pak zaborav na Allahovu prisutnost. Kroz savjete i upozorenja duhovnih učitelja, kao i kroz njihovu ličnu prisutnost, vjernik osvježava svoju duhovnu energiju i nastavlja hodati putem sa obnovljenom snagom i uvjerenjem. U tom druženju, vjernik uči kako primijeniti znanje u vlastitom životu, kako se nositi s iskušenjima, i kako ostati dosljedan na svom putu.

Važno je naglasiti da sohbet nije rezervisan samo za izabrane učenjake, već je dar koji se pruža svakom iskrenom vjerniku koji traži bližinu Allahu i želi očistiti svoje srce. Prava vrijednost ovog duhovnog druženja ogleda se u iskrenoj poniznosti i otvorenosti srca, što omogućava da riječi i savjeti zažive u duši.

Na kraju, sohbet je poput svetog (mukaddes) harema u kojem se okupljaju putnici duhovnog puta, gdje se zajedničkim prizivanjem Allahove pomoći i blagoslova jačaju veze međusobne ljubavi, strpljenja i zajedništva, koje su neophodne za uspjeh u suluku i približavanju Uzvišenom.

5. Hizmet - Služenje Allahu kroz služenje stvorenjima

Na stazi duhovnog odgoja i suluka, hizmet, nesebično služenje drugima, predstavlja vanjski izraz unutrašnje blizine s Allahom. To nije samo čin dobrote prema stvorenjima, već suštinska duhovna praksa kojom rob potvrđuje svoju iskrenost, predanost i ljubav prema Gospodaru. Hizmet je most između onoga što rob osjeća u srcu i onoga što čini u svijetu. Na osnovu kur'anskog imperativa „...i činite dobro, da biste uspjeli“ (El-Hadždž, 77) te brojnih hadisa koji naglašavaju važnost pomoći ljudima, hizmet zauzima posebno mjesto u islamskom duhovnom životu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Najbolji od vas je onaj koji najviše koristi ljudima.“ (Taberani), čime se jasno pokazuje da je vrednovanje kod Allaha usko vezano uz spremnost da se drugima učini olakšanje ili pomoć.

U okviru hanefijskog duhovnog naslijeđa, hizmet se ne razumije kao običan društveni angažman, već kao sredstvo duhovnog rasta. Murid, učenik i putnik na Božijem putu, kroz hizmet uči da nadvlada svoje „nefsansko ja“, koje traži priznanje, zahvalnost i povratnu korist. U tom odricanju od ličnih koristi krije se suština duhovnosti: da ne očekuješ ništa osim Allahovog zadovoljstva.

Kada vjernik, bez da išta traži zauzvrat, nahrani gladnog, posjeti bolesnog, sasluša tužnog, očisti prostor džamije, pomogne starijem, poduči dijete, on ne samo da ispunjava šerijatsku obavezu, već njegovo srce biva pročišćeno, a duša uzdignuta. Hizmet postaje ogledalo njegovog imana i dokaz da njegovo znanje nije mrtvi teret, već živi plod koji hrani. U duhovnim sohbetima, često se naglašava da hizmet nije puka fizička radnja, već stanja srca: poniznost, sabur (strpljenje), šukr (zahvalnost) i ihlas (iskrenost). Onaj ko čini hizmet bez ispravnog unutrašnjeg duhovnog stanja, može se umoriti, postati ogorčen, pa i odustati. Ali onaj ko čini hizmet kao vid ibadeta, čini ga bez prestanka, bez obzira na reakciju ljudi, jer njegova nagrada dolazi od Allaha.

Zato se u tesavvufskim školama hizmet koristi i kao metod odgajanja duše: nije rijetkost da se muridu zada zadatak da mete dvorište, čisti obuću, donosi vodu, pravi i dijeli čaj, kafu, pere posude ili brine o slabima, ne da bi bio ponižen, već da bi se liječio od bolesti srca: oholosti, samodopadanja, umišljenosti.

Na kraju, hizmet ne samo da pomaže onome kome je upućen, već najviše koristi onome koji ga čini. U svakoj kapi znoja, u svakom umoru i odricanju radi drugog, krije se svjetlost kojom Allah obasjava put svoga roba. I upravo u hizmetu se vjernik prepoznaje kao pravi sljedbenik hazreti Pejgambera, Muhammeda, alejhisselam, koji je, iako poslan kao milost svjetovima, sam lično krpio svoju odjeću, pomagao siromasima i služio ummetu.

Zaključak

Duhovno putovanje prema Allahu je proces kojiczahtijeva sabur (strpljenje), ihlas (iskrenost), murakabu (stalni nadzor nad sobom) i potpuni tevekkul (oslonac na Allaha). Kroz nivoe imana, islama i ihsana, vjernik se neprestano izgrađuje, vjerom učvršćuje temelje, praksom oblikuje svakodnevicu, a svjesnošću i ljepotom u djelima oplemenjuje svoje biće. Srce se kroz ove stupnjeve polako čisti od hrđe strasti, zavisti, oholosti i nemara, te postaje zrcalo u kojem se ogleda Allahovo zadovoljstvo. Ovaj proces ne odvija se bez iskušenja, ali onome ko ustraje, Allah otvara vrata blagodati koje nadilaze običan razum. Duhovni put nije izolacija od svijeta. Naprotiv, on se ostvaruje upravo u svijetu, među ljudima, kroz sohbet i hizmet. Duhovno bratstvo, prisustvo učitelja, razgovori s iskrenim robovima, sve to hrani dušu i čuva od stranputice. Kroz sohbet, vjernik se poučava, podstiče i liječi. A kroz hizmet, njegovo znanje prelazi u djelo, pomažući stvorenjima, on iskazuje zahvalnost Stvoritelju.

U kontekstu islamskog duhovnog odgoja, kako nas podučavaju i hanefijski učenjaci čija se misao prenosi od pravih generacija muslimana, nije dovoljno samo znati, potrebno je postati. Jer znanje bez djelovanja je teret, a djelovanje bez iskrenosti je obmana. Samo onaj koji objedinjuje znanje, djelovanje i duhovnu budnost, može se nadati da će biti među onima koje je Allah u Kur’anu opisao kao “Njegove iskrene robove” (el-muhlisin).

Na kraju, cilj nije samo postizanje znanja ili duhovnih stanja, već postizanje Allahovog zadovoljstva (ridvanullah). A to zadovoljstvo dolazi kroz predan život u skladu s Njegovom voljom. Onaj ko iskreno hodi ovim putem, iako često nevidljiv i neshvaćen drugima, na kraju biva uzdignut kod Allaha, jer, Uzvišeni je s onima koji su bogobojazni, koji čine dobro, i koji Ga spominju mnogo...

(Priredio: Ertan Č., dip. isl. nauka)