Učenje Fatihe u raznim prilikama – šerijatska osnova i praksa učenjaka

U islamu, svaka prilika ima svoju propisanu dovu: za ulazak i izlazak iz kuće, za početak i završetak jela, za posjetu mezaru, za odlazak u toalet i mnoge druge situacije. Muslimani bi trebali učiti i primjenjivati te dove kako bi slijedili praksu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, primjećuje se da se sura El-Fatiha često uči u različitim prilikama – bilo da su propisane dove poznate ili ne. Postavlja se pitanje: ima li oslonca u šerijatu za ovakvu praksu? Da li je učenje Fatihe u raznim situacijama opravdano?

Učenje sure El-Fatiha na početku svakog hajirli (dobrog) posla, bilo da se radi o učenju, savjetovanju, traženju rješenja, liječenju, fetvi, mirovnom dogovoru, važnim životnim odlukama ili ličnim potrebama – šerijatski je pohvalan čin. Ova praksa ima utemeljenje u općim šerijatskim dokazima koji ukazuju na posebnost Fatihe u postizanju ciljeva, olakšavanju stvari, ispunjenju potreba i primanju dove. El-Fatiha je nazvana „el-Kafija“ (dovoljna) jer je sadržajem obuhvatna, a značenjem duboka, i zato se preporučuje da se njeno učenje praktikuje kao vid traženja Allahove pomoći u svim važnim situacijama. Brojni učenjaci kroz historiju islama isticali su ovu vrijednost, oslanjajući se na lična iskustva i predanja učenjaka iz prvih generacija, koji su Fatihu učili s nijetom olakšanja i rješenja – i bivali uslišani.

Muhammed b. Allan es-Siddiki es-Šafi‘i u knjizi „Delilu-l-faliħin“ kaže: „Dozvoljeno je da se Fatiha koristi za traženje pomoći; tj. ’nema toga ko je pročita s iskrenom namjerom za ostvarenje neke potrebe, a da mu to ne bude dato – kako i ne bi, kada je Fatiha potpuna i dovoljna (el-Kafija)?“

Tako su postupali i prethodni učenjaci (selefi) bez osporavanja. Ebu Šejh u djelu „Es-Sevab“ prenosi od Ata’a, rahimehullah, da je rekao:

„Kada poželiš nešto, uči Fatihu do kraja i – ako Allah hoće – potreba će ti biti ispunjena.“

Mulla Ali el-Kari el-Hanefi kaže u djelu „El-Esraru-l-merfua“:

„Ovo je osnova običaja ljudi da uče Fatihu radi ispunjenja potreba i ostvarenja važnih ciljeva.“

Šejh Ibnul-Kajjim el-Dževzijje el-Hanbeli pohvalio je praksu učenja Fatihe od strane muftije prilikom izdavanja fetvi, prenoseći to od prethodnih učenjaka, iako se ništa specifično o tome ne prenosi iz sunneta. U knjizi „I‘lamu-l-muvakki‘in“ kaže:

„Priliči muftiji da mnogo dovi autentičnom dovom: ‘Allahu, Gospodaru Džibrila, Mikaila i Israfila, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Znalče nevidljivog i vidljivog, Ti sudiš između Svojih robova u onome u čemu se razilaze. Uputi me, s Tvojom dozvolom, istini u vezi s onim u čemu se ljudi razilaze. Ti upućuješ koga hoćeš na Pravi put.’ Neki učenjaci bi pri fetvi rekli: ‘SubhaneKe, la ‘ilme lena illa ma ‘allamtene, inneke Ente-l-‘Alimu-l-Hakim.’ Neki bi učili Fatihu – i mi smo to sami iskušali i vidjeli da je to od najjačih uzroka za ispravnost (fetve).“

Ibn Kesir u svom tefsiru navodi:

Jahja b. Ebi Kesir ju je nazvao “El-Kafija” (Dovoljna) jer je dovoljna umjesto drugih sura, dok druge sure nisu dovoljne umjesto nje, kao što se navodi u nekim merfu’ predajama:

„Ummu-l-Kur’an (Fatiha) je zamjena za druge (sure), dok druge nisu zamjena za nju.“

Dakle, učenje Fatihe na početku mirovnih skupova, skupova znanja, fetvi i drugih važnih prilika s nijetom olakšanja, šerijatski je pohvaljeno – tako su činili i prethodni i potonji učenjaci. Šejh Jusuf b. Abdul-Hadi el-Hanbeli, poznat kao Ibn el-Mibred, napisao je posebno djelo o tome pod nazivom „Traženje pomoći Fatihom za uspjeh u stvarima“ – štampano u „Džumheretu-l-edža’zi-l-hadisi“, gdje prenosi riječi Ibnul-Kajjima iz Zadu-l-Mead, a zatim dodaje (str. 374–375): „I ja sam sam svjedočio ogromne uspjehe pomoću Fatihe; rijetko mi se desi potreba – bilo dunjalučka ili ahiretska – a da je ne pročitam uz Fatihu, a da mi ne bude ispunjena i posao ne bude uspješan. Koliko puta se desila potreba koja se zakomplikovala, putevi su se zatvorili, prepreke nastupile – pa sam učio Fatihu i sve je bilo riješeno i bolje nego što sam se nadao. Koliko puta se stvar iskomplikovala, pa sam učio Fatihu i nestali su oblaci, raščistilo se i sunce obasjalo… To je veličanstvena sura – zato se drži nje, Allah ti se smilovao, i uči je često za svoje potrebe, bolesti, važna pitanja i sve što ti se dogodi. Ako razmisliš, naći ćeš u tome jasno svjedočanstvo. To je sura s mnogobrojnim vrijednostima, a njene tajne se ne mogu pobrojati – a dragocjenost poznaje onaj ko posjeduje dragulj, mjesto zna onaj ko ga nastanjuje, a učitelja poznaju učenici. Kod Allaha je pomoć – a On je Gospodar uspjeha.“

Allah, Uzvišeni, najbolje zna.

Bajazid ef. Nicević