Istine o sufijama

Autor: Šejh Muamer Šehić Durmišević                                               

ISTINE O SUFIJAMA

Sa Imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog

Hvala Allahu Gospodaru svjetova koji je u časnom Kur’anu rekao: O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, i neka su neprekidni salavati i selami na najčasnijeg od Poslanika, najvećeg Miljenika, Plemenitog Bezgrešnog Vjerovjesnika, Muhameda sina Abdullaha i Amine, na njegovu čistu porodicu i potomke, drugove i nasljednike i sve one koji ih slijede do Sudnjeg dana!

Ljubav prema ummetu, zabrinutost za sigurnost derviša i tekija, neistine i napadi na čast uleme, pripadnika tesavvufa/tarikata koji se objavljuju po društvenim mrežama, potvore o sufijama najgore vrste - pokrenuli su me da napišem ovaj osvrt, iz poštovanja prema onima koji su okaljani, potvoreni, radi podrške zakirima, dervišima, koje ne želimo vidjeti ostavljenim.

Ovo je moje povinovanje riječima Allahova Poslanika s.a.v.s. koji je rekao: U čijem prisustvu bude ponižen musliman, a ne pomogne mu i ne zaštiti njegovu čast, dostojanstvo i ugled, a bude to u stanju učiniti, Allah će ga poniziti pred očima svjedoka na Sudnjem danu! Ovo je i povinovanje načelima tarikatskih škola, kojima pripadam, njihovim utemeljiteljima koji su govorili: onaj ko ne brani čast muslimana, ugled evlija, dostojanstvo čestitih Božijih robova, sufija i tesavvuf kao islamsku disciplinu zasnovanu na Kur'anu i sunnetu, ne pripada nama! Također ovo je izjava moje ljubavi prema odabranim robovima Božijim, iako nisam od njih, a preneseno je u sahihu da je čovjek došao Allahovom Poslaniku s.a.v.s., i rekao: O Allahov Poslaniče, šta mi možeš reći o čovjeku koji voli neku skupinu, ali im djelima ne pripada? odgovorio mu je s.a.v.s.: Čovjek je s onim koga voli!, naposljetku ovo je nastojanje da  oponašam velikane tesavvufa i učenjake koji su branili tesavvuf, sufije i evlije, iznosili vjerske argumente i dokaze, a koje sam koristio u  ovoj argumentaciji, jer ja nisam cjelovit posjednik znanja poput njih, a Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: Ko oponaša neku skupinu, njoj i pripada!

Potvore koje se preslobodno iznose u javnost o tesavvufu, sufijama, tekijama, dervišima, dovištima, mevludima, tevhidima, zikrovima po internetu, društvenim mrežama, od ranije su poznate aktivnosti nezavisnih radikalnih skupina u našoj zemlji. Smutnja koja se unosi među muslimane, komunikacija prepuna tenzije, nemogućnost razgovora, razmirice, sukobi svake vrste, treba da se smiruju i obustavljaju, a nikako potiču, provociraju i zagovaraju. Podsjećam da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: Musliman je u cijelosti svet drugom muslimanu: njegova krv, njegov imetak i njegova čast! I rekao je: Ko vjeruje u Allaha i  Sudnji dan, neka ne uznemirava svoga komšiju! Tumačenja promotora radikalnih učenja - da čast i ugled sufija se ne dovode u vezu sa ovim hadisima, s obzirom da sufije nisu muslimani, dovoljno govori u kakvoj situaciji se nalazimo, ne znajući šta ona donosi sobom u budućnosti! Fanatičnost njihova pristupa, strastvenost u nastupima nepoznatog porijekla, proizvodi strah i brigu u redovnim aktivnostima derviša te za njihova ustavom zagarantovana građanska prava i slobode. Obzirom da živimo u državi koja je definirana kao sekularno, demokratsko društvo, nejasni su motivi djelovanja radikalnih skupina i njihova želja da nekoga u nečemu osvijeste i promjene. Nekorektno je u javnost iznositi svoje lične stavove jer gdje bi nas dovelo da svi iznosimo što mislimo i želimo!? Mi smo u obavezi da poštujemo instituciju kojoj pripadamo i da se u javnom prostoru uvažavamo kao braća, čuvajući norme lijepog ponašanja, a posebno izgovorenu javnu riječ. Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s.: Musliman je brat muslimanu, ne čini mu nepravdu i ne ostavlja ga na cjedilu. Ko se bude brinuo o potrebama svog brata, Allah će se brinuti o njegovim potrebama. Ko od muslimana otkloni nevolju, Allah će od njega otkloniti nevolju na Sudnjem danu. Ko sakrije mahanu muslimanu, Allah će njemu sakriti mahanu na Sudnjem danu.

Od pojave zore islama, islam je izložen napadima protivnika i nedobronamjernih, koji su atakovali/atakuju da potkopaju njegovu zgradu i njene sastavne dijelove, obezvrijeđujući islamska znamenja, učenja i discipline, ubacujući u njih kriva vjerovanja, laži i zablude. I tesavvuf je, poznato Vam je, kao i druge grane islamske znanosti, poput tefsira, hadisa, fikha, akaida, pod brutalnim napadima, podvalama i potvorama od strane neistomišljenika, iz njima poznatih razloga, najčešće materijalnih interesa.

Razne misionare, orijentaliste, spletkaroše i brbljivce kolonijalizma koji su studirali i proučavali djela sufija, a potom ih krivotvorili, o njima pisali svoja djela s namjerom da to izmijene, zlonamjerno iskrivljeno reinterpretiraju, učine time smutnju i zadaju udarac u najosjetljiviji i najprofinjeniji dio islama, te iz njegova tijela istrgnu njegov duh - donekle i možemo shvatiti. Neprijatelje islama koji su pisali protiv tesavvufa kao što su Nikolson, Goldcier, Masinjon i drugi, možemo i razumjeti jer su nevjernici, ali nekoga ko je musliman vidjeti da javno diskredituje, osporava, tekfiri i dovodi u pitanje sufizam i tesavvufsko učenje/praksu, rašireno diljem islamskog svijeta – nismo u mogućnosti shvatiti. 

Iako su antisufijski stavovi pristalica destruktivnih usmjerenja poznati preko trideset godina, intenziviranje napada, njihovi javno dijeljeni lični stavovi po internetu ne korespondiraju sa nastojanjem IZ-e da njeguje tradiciju, kulturu različitosti, toleranciju, suživot i suzbije ekstremistička učenja u ovim nestabilnim vremenima. U vrijeme kada nam je potrebna opća društvena prisebnost, zdrav rezon za socio-političke procese, briga za održivost mira u našoj zemlji i senzibilitet za jedinstvo naroda i zajednice, ovakvi istupi u javnom prostoru nanose nemjerljivu štetu i sramotu po sve nas, osobito ako se na njih ne reaguje. Stoga u nastavku donosim objašnjenja na osnovu stavova islamskih autoriteta, onih od prije i onih u ovom vremenu, kod nas i u svijetu, a koji su bili/jesu osposobljeni poslušati imperativ Božiji: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj., te su njihovi odgovori, argumenti, postali opće poznati, prihvaćeni, zabilježeni i javno dostupni, bez nametljivosti, jer su pristupali pozivanju istini usklađeno sa Allahovim riječima: Ti poučavaj - tvoje je da poučavaš, a ti vlast nad njima nemaš! Shodno tome, autoriteti su iznosili dokaze, promicali istinu, bez da su i jednog čovjeka proglašavali nevjernikom, niti ga odbacivali iz Allahove milosti, već su, stanje svakog stvorenja prepuštali njegovu Stvoritelju, kao što je navedeno u Kur'anu: Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, Silan i Mudar Ti si! 

ODGOVOR NA NEISTINE  

Sufije su stoljećima pridavali značaj iskrenosti, istini, pravdi, umjerenosti toleranciji. Temeljili su svoje učenje i postupanje na časnim izvorima vjere, naučnim principima, argumentima ljubavi i nude ih drugima kao polaznu osnovu za analizu i diskusiju, iako svjesni da oni jesu samo za razumom obdarene,  spomenute u časnom ajetu: On daruje mudrost onome kome On hoće, a onaj kome je mudrost darovana – darovan je blagom neizmjernim - a shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni. Imam Ebu Hanife je rekao: Mudar je onaj koji sve stvari postavlja na njihovo pravo mjesto! Način izlaganja pojedinaca zarobljenih u formu i okovanih u svoje predodžbe svijeta i njihovo slobodno oslovljavanje sufija sektašima, zalutalima, nevjernicima, daleko od toga da je islamski mudro i racionalno, što se očekuje od iskrenih. Kao pripadnici ummeta i članovi Islamske zajednice u obavezi smo da poštujemo, kodekse i norme lijepog ponašanja, čuvajući jedinstvo, utemeljene institute, akta i programe, ali i opće bratske, vjerničke i komšijske odnose ne uznemirujući javnost iznošenjem ličnih stavova i potenciranjem razlika, - sve iz straha da ne posijemo fitnu i razdor jer je Uzvišeni Allah rekao: Čuvajte se smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi! I rekao je: smutnja je gora od ubijanja!, dok je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: Smutnja spava, neka je Allahova srdžba na onoga ko je budi!

Višestoljetnim prisustvom i djelovanjem sufija u Bosni, islam je unatoč napadima njegovih neprijatelja, opstao na ovim prostorima i dosegao šesto stoljeće bez razdora ove vrste pa su mnogi autoriteti ummeta javno iznijeli stav sa mnogih svjetskih govornica kojim se dive muslimanima Bosne jer su stoljećima uspjeli nemoguće! Ukoliko bi zanegirali zasluge sufija za to, negirali bi kolijevku iz koje je naša zajednica potekla, zanegirali bi one koji su zaslužni za njeno narastanje i gibanje kroz povijest i duhovnu vitalnost ostavljenu nam u naslijeđe. Mjesta gdje su sufije djelovale su povijesne lokacije sklada u odnosima između različitih religija, konfesija, nacionalnosti i opredjeljenja, što je bio sufijski model za opstanak/održivost islama i na ovim prostorima, koji se pokazao uspješnim. Šutnju sufija na silne višedecenijske napade i potvore novih retrogradnih tumača i pozivača islama, mnogi doživljavaju kao njihovu slabost ili pomanjkanje argumenata i neznanje! Naprotiv, sufije su uvijek birale povlačenje od svjetovnih razmirica, neuzvraćanje na udarce i čuvali dostojanstvo svih ljudi, makar to bili i njihovi agresivni protivnici. No ipak, svjedoci smo vremena i okolnosti u kojima živimo te obzirom da napadi na sufije traju tri decenije i poprimaju eskalirajuće razmjere, odlučio sam iznijeti argumentaciju i činjenice kojima ustajem u njihovu zaštitu, ako ne zbog drugog onda da ostane zabilježeno na čijoj sam strani: a Allah dobro vidi robove Svoje! Moguće je da ove istine neće biti pročitane od velikog broja naših sugrađana, ali je podjednako moguće da meni ovo bude doneseno kao prijeko potrebno olakšanje na Sudnjem danu ili Sirat ćupriji, jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: Ko zaštiti čast muslimana od onoga ko ga ogovara i potvara, Allah je obećao zaštititi ga od Vatre na Sudnjem danu! - a ja sam potrebnik Allahove milosti. Poznato je da Allah objavljuje sukob s Njim - svakome ko povrijedi Njegove evlije; a kako li tek izdašno daruje onoga ko ih pomaže, brani od potvora, štiti od zlih udaraca.

Sufije su stoljećima bili ponizni nenametljivi vjernici, predani pokornosti Allahu, slijeđenju sunneta Allahova Poslanika s.a.v.s., znanju, askezi, ljubavi, pobožnosti, miru, toleranciji, umjetnosti, suživotu s drugima, služenju zajednici kao dobrotvori, imami, vakifi, hizmećari, muezini, mutevelije. Sufije su i danas u istom nastojanju, sa više ili manje uspjeha i kvaliteta, jer biti sufija današnjice i vršiti im uporedbe sa sufijama prvih generacija naprosto nije moguće, kao što to između ostalog nije uporedivo ni u jednoj od islamskih disciplina. Usuditi se napadati i potvarati muhadise današnjice zato što nisu poput Buharije i Muslima, bilo bi nekorektno! Napadati fakihe ovoga vremena jer nisu na nivou znanja i prakse imama Šafije ili imama Ahmeda Hanbela, također bi bilo nekorektno. Vrijeme u kojem mi živimo nosi sobom drugačije mogućnosti, sposobnosti, izazove i limite, što opet ne isključuje mogućnost da pojedinci neke nauke i u današnjem vremenu dosegnu njene najveće stanice.

Da, u sufizmu su zastranili neki ljudi, isto kao što su zastranili pojedini u fikhu, akaidu, tefsiru, ili u idejama i metodologiji šerijatskog prava i njegovoj implementaciji. U svakoj nauci ima onih koji zastranjuju, vrše zloupotrebe,  nameću prohtjeve, iznose svoja mišljenja pod naučne norme. Međutim, zastranjivanje u nauci pojedinaca, ne osporava, niti delegitimira neku nauku niti gasi žeđ/potrebu za njenim učenjem i poučavanjem! Zbog toga ćemo tesavvuf i odgovore u vezi s njim, potražiti kod onih koji su načinili spoj vanjskih i unutarnjih nauka islama, upotpunili zahirsku i batinsku praksu, prošli studiozno putem vjerskog obrazovanja i usavršavanja, duhovnog odgoja, postali majstori ovoga puta sa stručnim, znanstvenim referencama, predispozicijama, kvalifikacijama i kompetencijama. Ovo zagovaraju svi velikani tesavvufske znanosti i bilo bi krajnje nekorektno ignorirati njihove stavove o tome, kao i ono što su oni sami kazali o ovoj raskošnoj disciplini!

TERMIN SUFIJA / TESAVVUF

Početni napadački stav na sufizam ovih radikala jeste da, od Adema a.s. do Muhameda s.a.v.s., i prvih generacija, - svi vjernici – se imenuju/nazivaju samo muslimani, i da je termin musliman jedino ispravan i dovoljan, te da u islamu ne postoje sufije i tesavvuf. Mnogi izrazi u islamskoj nauci su nastali kroz vrijeme, ušli u trajnu upotrebu, i nisu odbačeni kao bidat/negativna inovacija, kako autor prikazuje termin sufizam i mutesavvifi. Nahv (sintaksa), fikh (šerijatsko pravo), mantik (logika), hadis i tefsir i druge oblasti islama nisu odbačene, priznate su i aktuelne do danas, a nastale u kasnijim stoljećima islama zbog nasušne potrebe kodifikacije, normiranja, razrade, metodologije same discipline i opće znanstvene klasifikacije. Ukoliko bi slijedili njihovu metodologiju onda učenjake iz oblasti Poslanikova s.a.v.s. života, ne bi mogli imenovati - muhaddisi, niti tumače Kur'ana – mufessiri, niti one koji izdaju fetve - muftije, niti one koji iznalaze pravna rješenja - mudžtehidi, jer nisu Kur'anom tako imenovani, već samo – muslimanima. Uzvišeni Allah je pomenuo više različitih imenica za spašene svoje robove: Muslimanima i muslimankama, i mu'minima i mu'minkama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat, i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često zikir čine Allaha i ženama koje zikir čine Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio!

Nažalost, ovim negatorima tesavvufa je problematičan isključivo termin - sufija ili mutesavvif, čime razotkrivaju svoj antagonizam iskljućivo prema dervišima, tekijama i sufizmu. Pravilo metodologije šerijatskog prava je naučni kodeks - razilaženje u terminologiji je irelevantno! Dakle termini sami po sebi nisu važni, već njihova značenja! No, oni ne žele sagledati i pojmiti značenje termina tesavvuf, već problematiziraju utemeljenost tesavvufa kao samostalne islamske discipline i cijeli ovaj pravac i njegove pristalice knjiži u bidat i nevjerstvo! Nauka – bilo koja – razvija se shodno potrebi ljudi za njome, pa  i onda kada su u pitanju islamske šerijatske nauke. U početku islama nije bilo onoga što se, u poznatom značenju, naziva naukom tefsira, fikha, akaida, hadisa, niti nauka o ljudima koji prenose predaje, metodologija šerijatskog prava, niti nauka o da'vi, i sl. Ummet je imao potrebu za prikupljanjem znanstvene građe, pozitivnom kategorizacijom, evidentiranjem i imenovanjem nauka, a sve kako bi ih objedinili, potom naučili, a zatim podučavali njima generacije koje dolaze.  Nauka tedžvida/kiraeta – kao nauka o pravilnom učenju kur'anskog teksta, nije bila poznata kao posebna naučna disciplina u vrijeme Allahova Poslanika s.a.v.s., niti ashaba. Da li su ashabi i tabiini učili Kur'an po tedžvidu? - Naravno, da jesu! Istovjetno je i sa tefsirom, hadisom, akaidom i fikhom i tesavvufom!

Bosanski alim/sufija, šejh Salih-ef. Ibrišević je rekao: Treba napomenuti, radi pravilnog razumijevanja, da su akaid, fikh, hadis, i druge discipline, na isti način bile prisutne za vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., njegovih drugova i onih koji su ih slijedili, kao i sufijsko učenje/nauk, ali su i ove druge discipline, u svom teorijskom smislu, također se pojavile u stoljećima kada i sufijsko učenje. S istim aršinom bi se moglo reći, ako je sufijsko učenje novotarija, onda su to i ostale discipline, po istim kriterijima, što, razumije se - nije tačno!.

Bosanski alim/muhadis, prof dr. Mahmud-ef. Karalić je rekao: Imao sam iskrivljenje predodžbe o sufijama i njihovom učenju, porijeklu i nastanku, koje sam stekao u vrijeme mojih studija ili bolje reći preuzeo kao student od onovremenih profesora! Zbog stavova pojedinih profesora optuživao sam cijeli tesavvuf, a moj pogled na njih je bio nastojanje da im što više grešaka pronađem. No, u vremenu poslije, sreo sam one koji su bili posjednici znanja i divnog morala, ispravnog vjerovanja i toliko bili predani slijeđenju sunneta i samoobračunu, da to nikada nigdje, ni prije ni poslije nisam vidio! Oni su mi pomogli da se interno pokajem i odustanem od svojih nakalemljenih uvjerenja i stavova i hvala Allahu dž.š!

Bosanski alim/sufija, šejh Zakir-ef. Bektić je rekao: Tesavvuf  svoj početak temelji na hadisu Allahova Poslanika s.a.v.s koji je rekao: Odgojio me Moj Gospdoar i divan mi je odgoj dao!, a potom su ashabi nastavili nasljeđivati i prenositi ovaj divni odgoj iz generacije u generaciju. Duhovni odgoj kojemu tesavvuf naučava je naše naslijeđe i kod sufija je nazvan Edeb Ya HU – što znaći ponašati se kao da vidimo Allaha, jer nema ništa u postojaju, a da sa njim nije Hakk!

U naučnom smislu, ako bi neko želio da ispravno i cjelovito nauči tefsir, bilo bi potrebno da se obrati učenjacima tefsira. To je nauka koja ima svoje osnove, razradu, svoje dosege, poznata djela iz te oblasti i svoje istaknute predstavnike.  Ako neko želi naučiti fikh, obratit će se učenjacima fikha. Fikh je, također, znanost koja ima svoju historiju, djela, poznate pravce i predstavnike. Ovako je i s drugim znanostima, hadisom, akaidom, tesavvufom, i dr. bile one religijske ili svjetovne, društvene, egzaktne, teorijske ili praktične. Nauka se dalje postepeno sistematizirala do nivoa studiranja, od početnog nivoa pa sve do većeg i većeg, tako da je putem istraživanja, zapisivanja građe, i specijalizacije, dosegla svoje akademske razmjere i formate koje poznajemo danas.

ETIMOLOGIJA RIJEČI SUFIJA / TESAVVUF

Postoji više mišljenja o etimologiji riječi sufija iz koje je deriviran glagol tesavvefe – postati, ponašati se kao sufija - čija je glagolska imenica tesavvuf. Od tih mišljenja izdvajam ono koje odražava samu bit sufija, odnosno tesavvufa, - etimologija ovog pojma vezana je za riječ safā (صَفَاء) – čistota, nepomućenost, bistrina, vedrina, otvorenost. Tako, Bišr b. Haris kaže: Sufija je onaj čije je srce čisto, bistro i otvoreno samo za Allaha.

Imam Kušejri je rekao: Naziv sufija se ustalio za sljedbenike tesavvufskog nauka pa se tako kaže za nekog čovjeka da je sufija, a za više njih se kaže da su sufije. Za onoga koji želi da postane sufija i da postigne ono što su oni dostigli kaže se mutesavvif, a za grupu takvih mutesavvifi. Najispravnije što se može reći za ovaj naziv jeste to da je to odrednica kojom se imenuje grupa ljudi koji su postali poznati po svojim halovima, pobožnosti, zikru i svom načinu života. Učenjaci su spomenuli neka mišljenja o tome kako je naziv sufija deriviran i spomenuli značenja koja navodim:

-          Sufije su nazvane sufijama zbog njihove odjeće, jer su oni birali da odijevaju vunenu odjeću (lubsu 's-sufi) zbog toga što je ta odjeća najjednostavnija i zbog toga što su vjerovjesnici, a.s. odijevali takvu odjeću. Ebu Musa Eš'ari tako prenosi da je Poslanik s.a.v.s., odijevao vunenu odjeću, te da bi muzao koze. Hasan Basri je rekao: Zapamtio sam sedamdeset ashaba, učesnika Bitke na Bedru, koji su nosili vunenu odjeću.

-          Sufije su nazvane tim imenom zato što se nalaze u prvom redu, prvom safu (es-saffu 'l-evvel), kod Uzvišenog Allaha, zbog njihovih uzvišenih ambicija, stremljenja, posvećenosti islamskom nauku i praksi, zbog toga što su im srca uvijek okrenuta i usmjerena Njemu Uzvišenom, i zbog toga što su svojim nutrinama uvijek Njemu posvećeni i stalno su svjesni Njegova prisustva.

-          Sufije su nazvani tako zbog ashaba koji su boravili na sofi, trijemu Poslanikove džamije (ehlu 's-suffe), a kojih je bilo oko četiri stotine. Oni nisu imali svojih kuća i rodbine u Medini, pa su se zbog toga okupljali u Poslanikovoj džamiji, gdje su se posvećivali ibadetu zikru, i učenju Časnog Kur'ana. Nisu se okretali nekim dunjalučkim poslovima. Stoga ih je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pomagao i podsticao ljude da ih paze i da se o njima staraju. O njima je objavljen ajet: Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže.

-          Sufije su nazvani tako zbog blistavosti svojih srdaca (li safa'i kulubihim) i njihove čistoće. Sufija je, dakle, onaj ko čisti svoje srce, usmjerava se Uzvišenom Allahu i pribjegava Mu, bježeći od zla i negativnosti svog nefsa.

Tesavvuf jeste - Kur'an i Sunnet u svoj njihovoj čistoti, punini, uzvišenosti. Pitanja o tesavvufu koja zbunjuju racionaliste – podsjećam, mnogo su puta odgovorena iz pera najvećih islamskih autoriteta. Iznenađenje predstavlja nepoznavanja tesavvufa i povođenje za nakalemljenim predrasudama - kako veli prof. Karalić. Iz njihova obraćanja evidentno je da tesavvuf objektivno ne poznaju ili o njemu imaju krive ulazne informacije, indoktrinirane predodžbe! Uzvišeni Allah je rekao: Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati! Očito je da protivnici tesavvufa nisu imali dodir sa njegovim kolosalnim štivima i literaturom, niti konsultovati stavove autoriteta tesavvufa o pitanjima koja ih depresivno proganjaju. Iz bratskog sažaljenja donosim odgovore na njihove dvojbe i jevno iznesene potvore s ciljem da prestane njihovo blaćenje u javnom prostoru, kako sufija tako i svih muslimana u BiH, jer to nikome od nas ne treba!

TESAVVUF  –  PUT DUHOVNOG ODGOJA

Sufije nikada nisu pozivali u tesavvuf kao u posebnu religiju, nikada kroz povijest to nisu radili i ne predstavljaju nikakvo alternativno vjersko uvjerenje, vjerovanje ili pravac! Pozivaju u iman, šerijati muhamediju, slijeđenje sunneta, pripadanje jednom od četiri ehli sunnetska mezheba i zagovaraju takvaluk u javnosti i tajnosti! Kada preporučuju tesavvuf pozivaju veličanstvenom ahlaku, čišćenju duše, usavršavanju nutrine, stizanju do stepena ihsana, spoznaji Allaha Uzvišenog. Poznata definicija sufizma je  kićenje Božanskim ahlakom, upravo po tome je, vele sufije, Muhammed s.a.v.s  bio vrhunski sufija, jer je za njega Uzvišeni rekao: Zaista si ti o Muhammede veličanstvenog ahlaka!  Kao motiv za naučno, odgojno obrazovno usmjerenje neki čovjek odabire tesavvuf  kao znanost/disciplinu koju će studirati, izučavati i posvetiti joj se -  da bi se moralno usavršio, praktično, duhovno i znanstveno uzdigao i Allahu približio, jer: Uspjet će samo onaj ko dušu očisti!

Šejh Abdulkadir Issa, sufija, šejh šazilijskog tarikata, muhadis i fakih, autor djela o tesavvufu  koje je prevedeno na naš jezik pod naslovom - Istine o tesavvufu - zaključujući izlaganje o definiciji i pojmu tesavvuf kaže: U svakom slučaju, mi ne pridajemo značaj izrazima i riječima, koliko pridajemo istinama i principima, i kada pozivamo u tesavvuf onda podrazumijevamo prije svega čišćenje duša, čistoću srca, usavršavanje morala i stizanje do stepena ihsana - dobročinstva. I, mi to zovemo tesavvufom, a ti ako hoćeš, zovi ga duhovna strana islama, ili strana dobročinstva, ili moralna strana, zovi ga kako god želiš, s tim da taj naziv odgovara njegovoj biti i njegovom istinskom karakteru, ali su svi učenjaci ove vjere islama ime tesavvuf i njegovu istinsku bitnost nasljeđivali od svojih predaka koji su ih u to upućivali (muršidi) od prvih dana islama do današnjih dana, pa je taj naziv među njima uobičajen! Ukoliko bi negatori tesavvufa uspjeli na tren posmatrati tesavvuf kao nauku o duhovnom putovanju – suluk -, ili nauku srčanog čišćenja, kako god da je nazovemo, ustanovili bi da je to jedna od plemenitih i temeljnih islamskih nauka.

Ibn Abidin Hanefi, je rekao o tesavufu: To je nauka, znanje o iskrenosti (el-ihlas), samodopadljivosti (el-'udžb), zavisti (el-hased), prijetvornosti (er-rija') i jeste nauka/znanje koje je obligatorna dužnost svakog pojedinca (fard 'ajn), te isto tako je obligatorna dužnost pojedinca (fard 'ajn) i da izuči bolesti nefsa koje su objašnjene u dijelu o upropaštavajućim svojstvima Gazalijevog djela Ihja'u 'ulumi 'd-din, a kao što su oholost (el-kibr), pohlepa (eš-šuhh), prkos (el-hikd), varanje (el-gišš), srdžba (el-gadab), neprijateljstvo (el-'adave), mržnja (el-bagda'), gramzivost (et-tame'), tvrdičluk (el-buhl), preziranje i nijekanje istine (el-betar), izdaja (el-hijane), arogancija (el-hujela'), podilaženje (el-mudahene), uzdizanje i uznošenje nad istinom (el-istikbaru 'ani 'l-hakk), spletkarenje (el-mekr), varanje (el-muhade'a), grubost (el-kasve), isprazno nadanje (tulu 'l-emel).

Temelj tesavvufa je briga o šerijatskim normama u javnosti zahiren i ostajanje na tim normama u tajnosti batinen. Duhovni putnik, koji upotpuni ove dvije strane pokornosti, iz unutrašnjosti posmatra sve vanjske propise, te živi u javnosti prema propisima koji vrijede i u unutrašnjosti. Česta definicija jeste da je tesavvuf put do Ihsana, treće dinske mertebe: ili prodiranje u duh stvari i bića; analizu događaja na temelju Božanske spoznaje; posmatranje cjelokupnog Allahovog djelovanja motrenjem Njegove pokretačke moći i gledanja Njega unutrašnjim znanstvenim viđenjem koje je iznad poimanja, kvantiteta i kvaliteta; provođenje života u pokušaju trajnog osmatranja i gledanja Njega, te življenje u skromnosti, zaljubljenosti, slomljenosti i stalnoj budnosti obzirom da nas On vidi u svim našim stanjima!

SENED  TESAVVUFA  I  SUFIJSKE PRAKSE

Iznenađujući su stavovi kojima se redefinira povijest i porijeklo sufizma, negira sufijama pripadnost islamu i iman, te tvrdnje da sufije vode porijeklo iz hinduističkih, kršćanskih ili budističkih tradicija. To je posebno neprimjeren i radikalan stav koji ne korespondira sa zvaničnim stavovima uleme ehli suneta.

U počecima islama, tesavvuf nije bio poznat pod ovim imenom, kao što nisu bile poznate ni druge nauke, ali je u praktičnom smislu boravio u životima Allahova Poslanika, ehli-bejta, ashaba, tabiina, i razvijao se kao što su se razvijale i druge islamske nauke. Njegovom razvitku, sistematizaciji i prenošenju pomogli su velikani poput ashaba Ebu Bekra r.a., Omera r.a., Osmana, r.a., Alije, r.a., Ebu Zerra r.a., potom Uvejsa Karanija, Hasana Basrije, Habiba Adžemija, Davuda Taija, Imam Gazalija, Sirri Sekatija, Ma'ruf Kerhija, Džunejd Bagdadija, Abdulkadir Gejlanija, Ahmeda Rifaije, Ahmeda Bedevija, Behaudina Nakšibenda, Sufjana Sevrija, Sehla Tusterija, Ibrahima Desukija, Dželaludina Sujutije, mezhabski Imami Ebu Hanife, Imam Malik, Imam Ahmed, Imam Šafija, potom Ibn Arebi, Suhraverdi, Mevlana Rumi i mnogi drugi autoriteti kroz stoljeća, koji su objedinili poznavanje islamskih nauka, praktično ih primjenjivali i časnim senedom talkina, zikra, bejata i hrke prenosili. Koncenzusom većine ehli sunnetskih autoriteta, upravo ovi velikani i njima slični iz prvih generacija, jesu oni na koje se odnosi hadis Allahova Poslanika s.a.v.s.: Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika! Međutim ova časna imena i velikane, koji su u senedu tesavvufskog učenja, talkina, zikra i hrke, i koja su navedena u  silsilama tarikata, negatori tesavvufa preskaču, svjesno izbjegavaju, lažno tvrdeći da je izvjesni AbdulKerim bio prvi koji se imenovao sufijom 210 g. po h. pa tendenciozno navode da je porijeklom iz Kufe, blizu Perzije te mu porijeklo vodi od vatropoklonika. Ovo su potpuno krivi navodi i zataškavanje neprekinutog seneda sufija, časnih imena ovoga lanca, kako onog vremena, sve do šejhova ovoga vremena.

U tom kontekstu, radi istinitosti, smatram potrebnim navesti da je Imam šafijskog fikha, muhadis i sufija, pozanati autoritet šejh Abdulvehab Šarani naveo u dvije svoje knjige, neprekinut lanac sufijskog talkina i hrke koji se grana od šejha Ebul Kasima Džunejda Bagdadija na različite grane, a potom navodi svoju vlastitu silsilu počevši od: Allahova Poslanika s.a.v.s. koji je talkin učinio Aliju b. Ebu Taliba r.a., a on je talkin učinio Hasana Basrija, a on Habiba Adžemija, a on Davuda Tai'ja, a on Ma'rufa Kerhija, a on Sirri Sekatija, a on Džunejda Bagdadija, a on Kadija Ruvejma, a on Muhammeda b. Hafifa Širazija, a on Ebul-Abbasa Nehavendija, a on šejha Ferdža Zendžanija, a on Kadija Vedžihuddina, a on Ebu Nedžiba Suhraverdija, a on šejha Šihabuddina Suhraverdija, a on šejha Nedžibuddina b. Berguš Širazija, a on šejha Abdussameda Netatrija, a on šejh Hasana Šemsirija, a on šejha Nedžmuddina, a on šejha Mahmuda Esfahanija, a on šejha Jusufa Adžemija, a on šejha Hasana Tusterija, a on šejha Ahmeda b. Sulejmana Zahida, a on šejh Medjena, a on šejha Muhammeda, a on šejha Muhammeda Servija i šejha Alija Mursafija, a njih dvojica su podučili Tevbi i Talkinu i ogrnuli hrkom sirotog roba ovisnog o Uzvišenom Allahu Abdulvehhaba Ša'raniju. 

Što se tiče seneda sufija po pitanju njihove prakse ogrtanja Hrke, prenosi se od hafiza hadisa Dijauddina Mukaddesija, hafiza Ibn Mubdija, I hafiza predvodnika svog vremena šejha Dželaluddina Sujutije da: Hasan Basri i Uvejs Karani su zaogrtali Hrkom svoje sljedbenike. Hasana Basriju je Hrkom zaogrnuo svojom rukom Alija b. Ebu Talib r.a. a Uvejsa Karaniju Hrkom su zaogrnuli svojim rukama Omer b. Hattab i Alija b. Ebu Talib, a da je njih zaogrnuo svojom rukom Allahov Poslanik s.a.v.s., a Allahovog Poslanika s.a.v.s. je zaogrnuo svojom rukom Džibril a.s. po naređenju Silnog i Uzvišenog Gospodara. Dželaluddin Sujuti zajedno sa skupinom hafiza potvrdio  je ispravnost ovog seneda, kao i sened talkina/bejata Hasana Basrija od Alije b. Ebu Taliba r.a.. Poznato je da su Omer ibn Hatab r.a. i Ali ibn Ebi Talib r.a. zaogrnuti rukom Allahovog Poslanika s.a.v.s., a Allahov Poslanik s.a.v.s. je zaogrnut rukom Džibrila, a Džibril a.s. je zaogrnuo Uzvišeni Hakk, kao što piše u risali šejha Abdurrahmana Kadija, učenika Ebu Abdullaha Kurejšija, a on prenosi sa senedom povezanim do Allahovog Poslanika s.a.v.s. - da je vidio u noći Israa sanduk od svjetla, pa kada ga je Džibril otvorio, u njemu je vidio crvenu, zelenu i crnu Hrku, pa je upitao; Šta je ovo, Džibrile?' te on reče: Ovo su Hrke, one pripadaju odabranicima tvoga ummeta!

U vezi sa ovim šejh imam Šarani navodi: Ja sam zaogrnut Mubarek Hrkom od strane našeg sejjida šejhul-islama Zekerija Ensarije, koji je pokopan pored Imami Šafije, u odaji šejha

Nedžmuddina Hušanija, gdje mi je pustio saruk u Muharremu godine 914., a njega je zaogrnuo šejh Muhammed Gumeri, koji je pokopan u Mahalletul-kubra, a njega je zaogrnuo sejjid Ahmed Zahid, a njega sejjid Hasan Tusteri, a njega sejjid Jusuf Adžemi, a njega sejjid šejh Mahmud Isfahani, a njega šejh Abdussamed Netatri, a njega šejh Nedžibuddin Ali b. Berguš, a njega šejh Šihabuddin Suhraverdi, a njega njegov amidža šejh Ebu Nedžib Suhraverdi, a njega njegov amidža Kadi Vedžihuddin, a njega njegov otac Muhammed poznat kao Amevvije, a njega šejh Ahmed Dejnuri, a njega Ebul-Kasim Džunejd, a njega Ebu Džafer Haddad, a njega Ebu Amr Astarhi, a njega Šekik Belhi, a njega Ibrahim b. Edhem, a njega Musa b. Jezid Ra'i, a njega Uvejs Karani, a njega Omer b. Hattab i Alija b. Ebu Talib, kada im je Vjerovjesnik s.a.v.s. naredio da se sastanu sa njim.

Ovo je sened/silsila tesavvufske znanosti, talkina, tevhida, zikra, bejata, edeba i hrke kojom se zaogrću šejhovi tarikata iz generacije u generaciju, od koljena do koljena, iz ruke u ruku, sve do današnjih dana – ovo je dovoljan argument iskrenima! Ovakve senede/silsile posjeduju svi sufijski šejhovi, kako u BiH, tako i širom svijeta, što je, moguća nepoznata činjenica opozcionarima sufija. Kao što hadiska znanost ima svoje senede, tako i tesavvuf ima svoje senede/silsile, o čemu su detaljno pisali imam Sujuti, imam Šarani, imam Azhara Abdulhalim Mahmud i mnogi dr.

Šejh Said Havva navodi da je većina ummeta neposredno ili posredno bila u doticaju s tesavvufom, tako što su mu pripadali ili učili od onih koji su mu pripadali. Činjenica da je veliki broj muslimana tokom povijesti bio, direktno ili indirektno, svjesno ili nesvjesno, vezan za tesavvuf, je neosporna i bilo bi zlonamjerno to negirati. Uzmemo li za primjer sufijskog velikana Davuda Taija, koji se nalazi u silsilama sufija, vidjet ćemo da je bio učenik imama Ebu Hanife, a da je imam Ebu Hanifa bio učenik imama Džafera Ṣadika. Poznati mufesir Ibn Kesir je – kako to prenosi njegov učenik Ṣafadi – bio u halki duhovnog odgoja šazilijskog šejha Isfahanija. Poznati hanbelijski pravnik Ibn Kudame je bio u halki šejha AbdulKadira Gejlanija. Ibn Redžeb Hanbeli je naveo da je Ibnul Kajjim bio učenjak u tesavvufu. Poznati hanefijski imam Ibn Abidin je bio učenik šejha Mevlana Halida Nakšibandija. Uzmemo li u razmatranje i silsilu u hanefijskom mezhebu našeg bosanskog alima Hasana Kafije Pruščaka, vidjet ćemo da se nalazi i Mulla Fanari, koji je bio u halki duhovnog odgoja Somundžu-babe, šejha halvetijskog tarikata.

ISLAM  IMAN  IHSAN

Islam, kada se posmatra kao din/religija ima svoje poznate kategorije/mertebe, i ne završava sa temeljnom, fundamentalnom vizijom koju zagovaraju oni koji redukuju islam na isključivo njegovu formu. Kategorizaciju dina smo saznali iz poznatog Džibrilovog hadisa o islamu, imanu i ihsanu, gdje vidimo da se islam kao din/religija, dijeli na tri mertebe i da svakoj od tih kategorija odgovara posebna znanost i grupa znanstvenika! Ako bi nekoga prepoznali i imenovali muhsinom, to ne bi značilo da on nije mu'min ili musliman, dočim ta tvrdnja ne vrijedi u obrnutom slijedu. Ako bi neko bio musliman, to ne znači da je mu'min ili muhsin. Uspinjanje stupnjevima duhovnog ozbiljenja ne podrazumijeva da je neko napustio polaznu osnovu ili porušio temeljna dinska učenja samo zato jer se uspeo na veći nivo spoznaje i duhovnog ozbiljenja. Ne može se reći da je osoba sa fakulteta napustila osnovno ili srednje obrazovanje jer ona svojim fakultetskim studijem, studentskim statusom, nosi sva učenja, praksu i značenja kako osnovnog i srednjeg tako i visokog obrazovanja - istovremeno. Obrnuto, osnovac ne može za sebe tvrditi da je srednjoškolac ili student. Tvrditi samo islam kao dinsku kategoriju tajeći imansku i ihsansku bilo bi sa znanstvene tačke posmatranja – propust, čime ni analize, premise, ne bi ishodile tačnom konkluzijom. Neki beduini govore: Mi vjerujemo! Reci: Vi ne vjerujete, recite: mi smo muslimani! - ali iman još nije ušao u vaša srca! Iz ovog ajeti kerima se zaključuje da je iman nešto veče u odnosu na islam, kako smatraju pripadnici ehli sunneta-vel-džemata, citirajući hadis Džibrila, a.s., kada je upitao šta je islam, zatim iman, zatim ihsan. Na taj se način izdvaja iz općeg /temeljnog/dobrog - ono  posebno/bolje, a iz posebnog - ono najposebnije/najbolje! Obzirom da su beduini sami sebe uzdigli, ili umislili sebi  položaj na kojem nisu bili i koji im po njihovu duhovnom stanju ne pripada, ovim ajetom im se skreće pažnja da prestanu to sebi tvrditi.  U islamskoj tradiciji tri stepena dina odgovaraju trima glavnim islamskim naukama koje čine šasiju svih islamskih znanosti:

-          Islam: Proučava se kroz oblast fikha - islamskog prava. Odnosi se na vanjske aspekte vjere, poput ibadeta i pravnih propisa. Naziv učenjaka je:– pravnik, učenjak islamskog prava - fakih. Oni se bave se halalom i haramom, propisima ibadeta, trgovine, braka, nasljedstva itd.

-          Iman: Proučava se kroz nauku akaid - islamske teologije. Odnosi se na unutarnja vjerovanja. Naziv učenjaka je: - mutekellim,– teolog, učenjak kelama. Oni se bave se temama vjerovanja u Allaha, meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan, Dženet, Džehenem, zagrobni život, Mizan Terezija, sirat ćuprija, kada i kader itd.

-          Ihsan: Proučava se kroz nauku tesavvuf - islamsku duhovnost. Odnosi se na duhovnu čistoću i izvrsnost u svijesti o Allahu: …da robuješ Allahu kao da Ga vidiš. Naziv učenjaka je: sufija ili arifi billah – onaj koji spoznaje/poznaje Allaha. Oni se bave pročišćavanjem duše. zikrom, ljubavlju prema Allahu i prelaskom duhovnih stanica stanicama s ciljem sticanja Allahovog zadovoljstva i Njegove blizine.

SUFIJE NE NEGIRAJU ŠERIJAT

Sufije vjerozakon/šerijat smatraju jedinim putem kojim su svi muslimani dužni i obavezni hoditi ako žele umrijeti kao ahiretski sretnici. Putovanje putevima šerijata podrazumijeva djelovanje, činjenje dobrih djela, čuvanje od zabranjenog i vjerovanje u Boga i imanske istine! Kada se pronađe u tekstovima da sufizam želi otići „korak dalje“ ka hakikatu, pri tome se misli da je izvor hakikata - sam  šerijat, što je na primjeru odnosa visokog, srednjeg i osnovnog obrazovanja dovoljno pojašnjeno. Poznata je sufijska izreka da svaki hakikat koji je suprotan šerijatu je zabluda i krivovjerje! Na ovoj definiciji su sva svoja učenja temeljili svih dvanaest sufijskih tarikata i njihovi utemeljitelji - pirovi! Postoje mnoge vjerodostojne predaje o tome. Imam sufija Džunejd Bagdadi je rekao: Svi putevi su zatvoreni, izuzev puta onih koji se povode za Allahovim Poslanikom s.a.v.s. i koji slijede njegov sunnet i drže se njegove staze, jer su svi putevi dobra otvoreni njemu, onima koji njega slijede i koji se povode za njim. Imam sufija Sirri Sekati je izjavio: Tesavvuf je zajednički naziv za tri stvari: spoznaja Allaha koja probudi strahopoštovanje prema Njemu, nepostupanje po otkrovenju ili nekom skrovitom značenju ako se suprotstavlja Kur'anu i sunnetu, te da kerameti ne postanu vodiljom koja vodi prekoračenju granica zabranjenoga. Imam sufija Ahmed Rifai je rekao: Tesavvuf je šerijat iznutra i izvana i vjerno slijeđenje stopa Allahova Poslanika s.a.v.s. - pa ko prlja ovu hrku – nije od nas.

SUFIJE NE TVRDE SEBI PREDNOST NAD OSTALIM VJERNICIMA

Jedna od lažnih tvrdnji je da sufije sami sebe smatraju posebnim i odabranim te da su veći od drugih vjernika po statusu a te tvrdnje protivnika idu i dalje pa navode kako sufije umišljaju da su bolji i od Allahova Poslanika s.a.v.s. i ashaba jer žele nadograditi šerijat. Ovo je deplasirana neistina i potvora. Nikada ni jedan sufija u povijesti to nije izrekao, niti pomislio. Svaka vrsta prednosti u islamu, je uvjetna i za nju je osnova islamsko načelo: znanje/djelo/praksa! Ako je sufija posjednik znanja, radi shodno onome što zna i što mu se vjerozakonom stavlja u obavezu i u pokornosti bude svijetli primjer apsolutnog Allahovog roba i sljedbenik Muhameda a.s. praksom i osobinama, on se time izdvaja shodno znanju i uloženom trudu, baš kao i svaki drugi stručnjak u nekoj oblasti ili disciplini. U protivnom, ako skrene iz okvira vjerozakona i odstupi praksom u nečemu, u tom je manji od nekog drugog čovjeka koji bi to primjenjivao! Sufije svih epoha nikada nisu negirali vjerozakon, odredbe halala i harama, propise, obaveznost slijeđenja Allahova Poslanika s.a.v.s.. Zagovarali su čuvanje od šubhi - sumnjivih stvari, pazeći na dostojanstvo i vjeru i praktikujući zuhd, odricanje od dozvoljenih stvari. Poznato je da su prve generacije muslimana selefus salih ostavljale devet desetina halala, bojeći se da ne padnu u jedan haram. Sufije su to vjerovali, vjeruju i demonstriraju u praksi – shodno vlastitim pojedinačnim mogućnostima i kapacitetima - a Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih!

Sufije nisu nepogrešivi  ljudi i to nikada nisu tvrdili za sebe, iako vjeruju da ima onih koji jesu nepogrešivi, poput časnih vjerovjesnika kojima je to njihovo urođeno svojstvo 'ismet!, kao i onih koji su postigli savršenstvo slijeđenjem puta - suluk -, od sljedbenika Poslanika s.a.v.s. – insani kamili. U znanosti o jeziku i književnosti, savršenim - kamil – naziva se onaj ko je objedinio jezičke znanosti i discipline. Jezičari onoga ko je ovladao poznavanjem leksike arapskog jezika nazivaju lagwi, onoga ko je posve upućen u arapsku gramatiku nazivaju nahwi, onoga ko je krajnje vješt u upotrebi rime i poetskog metra zovu arudi, a onoga ko je objedinio sva ova znanja nazivaju adibe kamil, savršeni književnik. Shodno tome, kada je u jeziku i književnosti moguće dosegnuti savršenstvo, kako ne bi bilo moguće onima koji su objedinili znanje, djelo i stanje: Islama, Imana i Ihsana.

O navedenim temama negatori po internetu iznose proizvoljna mišljenja bez da su vjerovatno sreli i jednog ozbiljnog, kvalificiranog sufiju. Danas u svijetu je na desetine poznatih sufijskih autoriteta, profesora najeminentnijih islamskih univerziteta, čija su uporišta najjače svjetske katedre iz oblasti hadisa, fikha, akaida, tefsira - Sirije, Iraka, Egipta, Alžira, Jemena, Jordana, Sudana, Maroka. Svi zagovaraju pokajanje, šerijat, sunnet, tajnu i javnu bogobojaznost, sticanje znanja, lijep ahlak, umjerenost u postupcima, ljubav, dobročinstvo, iskrenost, poniznost, darežljivost, učenje kur'ana, hadisa, fikha, tesavvufa, zikrullah!

Susret sa šejhovima Al Azhara (Kairo) ili Fetha (Damask) bi mogao pomoći pristalicama radikalnih svjetonazora da izmjene svoje stavove. Eminencije ovih univerziteta, sve redom sufije, su višestruko i svestrano obrazovane u svim dinskim disciplinama te bi kroz neposredni kontakt s njima mogli izložiti svoja vjerovanja, uvjerenja, dvojbe i sumnje. Ovi profesori naporedo su aktivni šejhovi tesavvufa/tarikata: kadirije, šazilije, halvetije, rifaije, nakšibendije, bedevije, desukije, sadije, tidžanije, suhraverdije, kubrevije, mevlevije mogli bi pomoći u pravilnom razumijevanju tesavvufa. Neko ko je ubijeđen u svoje znanje i ispravnost vlastitih stavova po njega bi bilo dijagnostički korisno susresti se sa savremenim učenjacima sufijama i provjeriti se. Imam Malik je rekao: Nijednom čovjeku ne priliči da se smatra za nešto sposobnim dok ne upita učenijeg od sebe i ne provjeri se kod odabranih Allahovih robova! Preporučujemo šejhove učenjake i imame sufizma u ovom vremenu - poput: šejh Ahmed Tajib - vrhovni šejh Al Azhara, šejh Habib Ali Džifri, šejh Omer b. Hafiz, šejh Yusri Džebr, šejh Ali Džuma, šejh Muvefek Murabi, šejh Abdulaziz El Hatibi, šejh Ahmed Šerif Nasan, šejh Muaz Havva, šejh Muhammed Ebul Huda Jakubi, šejh Abbas Sammerai Bagdadi, kao i mnoge dr. poznate u svijetu, ulemu ehli suneta i zvanično - javno deklarirane sufije par excellence! Bilo bi po njih svrsishodno da pronađu odgovore kod autoriteta/uleme sufizma, jer su oni osposobljeni dati ih na pitanja koja proganjaju protivnike tesavvufa. Konačno nakon višedecenijske borbe s nepoznatim, moguće je da ovi negatori tako izađu iz strastvene netrpeljivosti prema ovim robovima Božijim. U Kur’anu, Uzvišeni Allah kaže: Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.

DOKAZI ZA OBAVLJANJE ZAJEDNIČKOG ZIKRA

I POKRETANJA PRILIKOM ZIKRA/PLES

Stalna primjedba sufijama kroz sva javna obraćanja negatora sufizma jeste njihovo odbacivanje vjerodostojnosti i ispravnosti derviškog zikra, kretanje u zikru, obavljanje zikra u džematu/skupini, činjenje glasnog zikra kao i utemeljenost mjesta gdje se zikir čini. Zikr, pojedinačni ili skupni, tihi ili glasni, ležeći, sjedeći ili stojeći, u džamiji, na sofi, u tekiji, zaviji ili na nekom drugom mjestu poput livade, puteva, šuma, obala, izvorišta, brda i planina – dovišta ove ili one vrste, pomenut je u mnogim vjerodostojnim izvorima.

Podsjetimo se da je Imam Sujuti u svom djelu EL-Havi lil-fetavi naveo dvadeset pet hadisa kojima potkrepljuje utemeljenost glasnog i zajedničkog zikra. Ovdje navodim samo dio vjerodostojnih hadisa koji potvrđuju utemeljenost zikra i dervišku praksu, a koju moguće, negatori nisu do sada zapazili u vjerodostojnim hadiskim izvorima.

U hadisu kojeg je zabilježio imami Ahmed u djelu Zuhd od Sabita navodi se da je Selman bio u grupi ljudi koji su spominjali zikirli Allaha Svevišnjeg. Kada je naišao Vjerovjesnik, s.a.v.s., oni su, iz poštovanja prema njemu, prekinuli učenje, a on je rekao: Šta to vi učite? Zaista, sam vidio rahmet koji se spušta na vas, pa sam i ja poželio da vam se pridružim. Zatim, je rekao: "Hvala Allahu Koji mi je dao iz moga ummeta one za koje mi je naređeno da budem čvrsto uz njih! 

Nakon što je Poslanik, čuo ovaj imperativ od Svevišnjeg Allaha, oporučio ga je svojim drugovima, a i nama rekavši: Allah ima skupine meleka koje tragaju, pronalaze, svraćaju u halke gdje se zikir čini Allah na Zemlji, pa i vi navratite  u dženetske bašče. Pitali su: A što su to džennetske bašče? Odgovorio je: Skupovi na kojima se spominje Allah. Osvanite i omrknite u spominjanju Allaha i podsjećajte se na Njega. Kada su neki ljudi čuli ovaj hadis i povezali ga sa ajetom: I muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha - Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio, oni  su se okupili radi zikra i sjeli u halke pa im je stanje noću bilo da se: Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju., a danju im je stanje: Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju. Oni su tako pristupili društvu onih koji spominju Allaha i zaokupili se obavezom zikrullaha tako da se na njih ne odnosi ajet: Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog spominjao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.

Pomenuta gospoda koja spominju Allaha- čine zikrullah - posvećeni su spominjanju samo zbog traženja prisnosti koja se isključivo postiže kroz spominjanje, jer poznaju riječi Poslanika s.a.v.s. koje prenosi od svoga Gospodara: Ja sam sa Mojim robom kada Me spominje i njegove se usne sa Mnom pokreću. Ako me spominje u sebi i Ja njega spominjem u Sebi. Ako me spominje na skupu, Ja njega spominjem skupu boljem od njegova. - derviško spominjanje Allaha – zikr -, pojedinačno i na skupovima, predstavlja postupanje po ovom kudsi hadisu i nikako drugačije!

Imami Ahmed, Bezzar, Taberani i drugi prenose da se Allahov Poslanik jednog dana sastao sa svojim ashabima i upitao: Ima li među vama stranaca? - tj. Ehli kitabija – pa oni odgovoriše: Nema, Allahov Poslaniče! pa On naredi da se pozatvaraju vrata i reče: Dignite ruke i učite La ilahe illallah. Šeddad b. Evs je rekao: Digli smo ruke i ponavljali La ilahe illallah sat vremena, a zatim je Allahov Poslanik rekao: Allahu moj, Ti si me poslao sa ovom Kelimom, naredio si mi je, za nju si mi obećao Džennet, a Ti ne kršiš obećanje!, a potom je rekao ashabima: Zar se nećete radovati?! Uzvišeni Allah vam je oprostio. - Ovo je dokaz sufija za zikr u džematu!

Tirmizi navodi hadis od Poslanika s.a.v.s.: Hoćete li da vas obavijestim o djelu koje je najbolje i najčistije kod vašeg Vladara, koje će vas uzdignuti na najviše stepene, koje je bolje za vas od dijeljenja zlata i imetka, bolje za vas od borbe sa vašim neprijateljima u kojoj vi siječete njihove vratove, a oni sijeku vaše?, pa ashabi rekoše: Hoćemo!, te on reče: Zikrullah!

Također Poslanik a.s. je rekao: Ja sam sa mišljenjem Moga roba o Meni i Ja sam sa njim kada Me spomene.», a u drugom rivajetu: Ja sam sa Svojim robom kada Me spomene i kada se za Mene pokrenu njegove usne!

Muaz b. Džebel je rekao: Posljednje riječi sa kojim sam se oprostio sa Allahovim Poslanikom su bile kada sam upitao: Koje je djelo najdraže Uzvišenom Allahu?, pa on reče: Da umreš, a da ti je jezik vlažan od spominjanja Allaha.

Imami Ahmed i Taberani prenose da je neki čovjek pitao: Allahov Poslaniče, koji mudžahid ima najveću nagradu?, pa on reče: Onaj koji najviše spominje Allaha., a zatim je čovjek spomenuo namaz, zekat, hadždž i sadaku i one koji ih obavljaju, a Allahov Poslanik (s.a.v.s.) je govorio: Onaj koji najviše zikiri., pa Ebu Bekr reče Omeru: O Ebu Hafse, pretekoše nas zakiri, te Allahov Poslanik reče: Naravno.

Taberani prenosi hadis od Allahovog Poslanika s.a.v.s. Stanovnici Dženneta ne žale ni za čim, osim za svakim trenutkom koji im je prošao, a nisu u njemu zikir činili - spominjali Allaha.

Buharija prenosi hadis: Meleki obilaze puteve, pa natkrile krilima zakire kada ih nađu u skupinini koja spominje Silnog i Uzvišenog Allaha i govore: Kažite vaše potrebe!, pa ih onda uzdižu na svojim krilima sve do Dunjalučkog neba.

Imami Ahmed prenosi hadis Allahovog Poslanika s.a.v.s. Nema ni jedne skupine koja se sastane da zikir čini Silnog i Uzvišenog Allaha, radeći to samo radi Allahovog Lica, a da ih ne zovne pozivač sa neba; Ustanite, oprošteno vam je! Vaša loša djela su zamijenjena sa dobrim!

Tirmizi prenosi hadis Allahovog Poslanika s.a.v.s. Kada prođete pored džennetskih bašči, uđite u njih., pa ashabi upitaše:A koje su to džennetske bašče, Allahov Poslaniče?, te on odgovori: Halke Zikra.

Ibn Hibban prenosi hadis Allahovog Poslanika s.a.v.s.: Silni i Uzvišeni Allah kaže: Počašćeni ljudi će se razlikovati od ostalih., pa ashabi upitaše: A ko su Počašćeni ljudi, Allahov Poslaniče, te on reče: To su oni koji se sastaju po džamijama radi Zikra. Pa čini Zikr sve dok ne kažu: Ovaj je lud!.

Ebu Davud prenosi hadis Allahovog Poslanika s.a.v.s.: Da sjednem sa ljudima koji spominju Allaha od jacije, pa sve dok sunce ni izađe (cijelu noć), draže mi je nego da oslobodim ropstva četvoricu od poroda Ismailova; a i da sjednem sa ljudima koji spominju Uzvišenog Allaha od ikindije do zalaska sunca mi je draže nego da oslobodim četvoricu.

Imami Ahmed prenosi sa dobrim senedom da je Abdullah b. Amr b. As pitao: Allahov Poslaniče, šta je zarada na sijelima Zikra?, pa on reče: Zarada na sijelima Zikra je Džennet. -  Šejh Izzuddin b. Abdusselam kaže: Ovaj i slični hadisi dovode Zikr do stepena naređenja, jer svako djelo kojeg je pohvalio Zakonodavac, ili je pohvalio onoga koji ga čini, ili je obećao za njega dobru nagradu prije ili poslije, onda mu je to naređeno. Međutim, on je, Allah zadovoljan s njim, izjednačio obavezno/vadžib i pohvaljeno/mendub, a po pitanju toga govori mnogo hadisa.

I prijašnja i potonja ulema se slaže oko toga da je zikr u džematu u džamijama, sofama, zavijama, tekijama, šatorima, pečinama, kućama,  proplancima, i drugim mjestima pohvaljen i da u tome nema ništa pokuđeno.

Imam Gazali je usporedio Zikr pojedinca i Zikr džemata sa ezanom pojedinca i ezanom džemata i rekao je: Kao što glasovi više mujezina u džematu imaju veću prodornost u zraku nego ezan pojedinca, tako i Zikr džemata ima veći uticaj na srce pojedinca i dizanje zastora sa pojedinačne osobe.

Šejh Ibn Ataillah Iskenderi je rekao: Ako neko pita: Koji je Zikr korisniji: pojedinačno ili u džematu?, odgovor je: Pojedinačni zikr je korisniji za onog koji je u Halvetu Itikafu, a zikr u džematu je korisniji za onog koji nije u Halvetu. Ako pitaš: Koji je Zikr korisniji: glasni (džehri) i tajni (sirri)?, odgovor je: Glasni zikr je korisniji za onoga kod koga prevladava krutost i koji je početnik, a tajni zikr je korisniji kod onih koji su već odmakli u Suluku. Ako pitaš: Da li je sastajanje radi Zikra korisno ili je to novotarija, kao što to neki tvrde?, mi kažemo: To je pohvaljeno djelo, kojeg vole Allah i Njegov Poslanik. Pa koji je ibadet bolji od ibadeta skupine koja se sastane da spominju Allaha i koji sjede sa Njim sa svojim Zikrom!? Ako kažeš: A koji je dokaz da je sastajanje radi Zikra korisno?, odgovor je to da je dokaz hadis kojeg prenose Muslim i Tirmizi od Allahovog Poslanika s.a.v.s.: Neće ni jedna skupina sjesti da spominju Uzvišenog Allaha, a da ih neće okružiti meleki, pokriti ih Rahmet, spustiti se na njih Smirenost i da ih Allah neće spomenuti kod onih koji su kod Njega!

Podsjećam na hadis kojeg bilježi imami Ahmed, Ibn Hibban, Bejheki da je Alija r.a. rekao: Otišao sam Vjerovjesniku,s.a.v.s. sa Dža'ferom i Zejdom, pa je Poslanik a.s. tada rekao Zejdu: Ti si moj štićenik., a on je od radosti poskočio i počeo plesati. Dža'feru je tada rekao: Ti ličiš na mene izgledom i ponašanjem.', pa je i poskočio on ustao počeo plesati. A meni (Aliji)  je rekao: Ti si moj i ja sam tvoj, pa sam i ja poskočio iza Dža'fera i zaplesao.

Imam Bejheki u svome osvrtu na značenje ovoga hadisa kaže: U ovome je dokaz dozvoljenosti poskakivanja i plesa a to je da se jedna noga podigne, a na drugoj da se poskakuje od radosti kao i da se podižu naizmjenično ruke. Zaigrati na ovaj način je dozvoljeno!

Također poznata je predaja od Alije, r.a. kako on opisuje ashabe Allahova Poslanika, s.a.v.s.. Ebu Erakje veli: Sa Alijom sam klanjao sabahski namaz, i kada se on okrenuo sa desne strane ostao je sjetan, potišten, sve dok sunce nije bilo na zidu džamije za jedno koplje. On je tada klanjao dva rekata i digao ruke, a onda rekao: Tako mi Allaha, vidio sam ashabe, drugove Allahova Poslanika a.s. a do danas nisam vidio nikog sličnog njima. Oni su osvanuli žuti, blijedi, nedotjerani, prašnjavi, a pred njima su bila koljena (sjedili su na koljenima), u noć su ušli klanjajući se Allahu (činili su sedždu) i stojeći, a ljuljali su se kao što se ljulja drvo kada puše vjetar, iz očiju su im tekle suze tako da im je odjeća ovlažila. – U ovoj predaji je bitan dio govor Alija, r.a gdje veli: da su se ljuljali kao što se savija stablo drveta na vjetru! - jasno je da se to odnosi na njihovo treperenje, kretnje, ljuljanje pri zikrullahu, pa prema tome ovo poništava stav negatora koji tvrde da su kretnje pri zikru zabranjena novotarija, bid'at.

Šejh Abdul Ganijj Neblusi izvodi dokaz da su pokreti pri zikru – mendub - pohvalno djelo, pa kaže: Ovo je jasan dokaz da su ashabi činili jake pokrete pri zikru, pa je stoga apsolutno dokazano da je dozvoljeno za vrijeme zikra činiti pokrete, tim prije jer je čovjek slobodan i nije grešan kada čini pokrete, kada ustaje i sjeda kako god hoće, jer time ne čini ništa pokuđeno ni griješno, niti ima takvu namjeru." 

Imam Ahmed prenosi u svome Musnedu i Hafiz Mukaddesi sa vjerodostojnim lancem da su abesinci plesali pred Allahovim Poslanikom s.a.v.s.  i pjevali na svom jeziku: 'Muhammed je dobar sluga (čovjek)', pa je Allahov Poslanik upitao: "Šta oni govore?" Rečeno mu je da su recitovali o dobroti Muhammeda a.s.. Kada ih je Allahov Poslanik vidio u takvom stanju, nije to osudio, već je to odobrio i u tome ih podržao!

Poznato je da su šerijatski propisi preuzeti iz riječi Allahovog Poslanika, njegovih postupaka i njegovog odobrenja, a budući da nije osudio njihove postupke, već ih je podržao, prešutno ih odobrio, onda je jasno da je to dozvoljeno a ne pokuđeno.

Imam Alusi u svom tefsiru, tumačeći kur'anske riječi: Oni koji spominju Allaha stojeći, sjedeći i ležeći! kaže da se ovo može odnositi i na ono što su Ibn-Omer, Urwah i Ibn-Zubejr, rekli da su jednog Bajrama izašli na musalu i počeli obavljati zikr. Tada je neko rekao: Nije li Allah rekao: spominju Allaha stojeći i sjedeći - pa su ustali i obavljali zikr na kijamu – stajući na nogama, jer su htjeli odati počast ajetu koji o tome govori."

Postoje učenjaci koji objektivno analiziraju i razlikuju istinske i iskrene sufije koji slijede stope Poslanika a.s. i otpadnike, uljeze, među sufijama. Oni objektivno objašnjavaju Allahove odredbe o zikru, a na njihovom čelu je učenjak Ibn Abidin, koji je u svojoj poslanici "Šifa'ul-alil" "Lijek za bolesne" osudio uljeze u sufizam i suprotstavio se njihovim novotarijama i negativnim praksama u zikru te upozorio na njih i opasnost od druženja s njima, te kaže: Nemamo prigovora na naše iskrene sufije koji su čisti od svih loših osobina. 

Tako je imam Džunejd Bagdadi upitan: Ima ljudi koji su zaneseni i ljuljaju se u zikru – šta je vaše mišljenje o njima? Odgovorio je: Ostavite ih sa Uzvišenim Allahom, jer se oni raduju Njemu, jer su im prsa probodena tarikatom, srca su im rastrgana trudom oko zikra, okupili su se u jednoj halki - krugu, pa se ne osjećaju potišteno kada dišu (u zikru) da bi održali svoje stanje, a da ste vi iskusili njihova iskustva, imali biste i vi učešća u tome!

MUZIKA U ISLAMU - ILAHIJE I KASIDE

Protivnici sufija, navode kao kontraverzu mutesavvifa - činjenicu da oni koriste instrumente, pjevaju ilahije i kaside i doživljavaju s time određene vrste zanosa.

Def/kudum i slični udarački instrumenti su po mišljenju učenjaka sva četiri mezheba hanefijskog, malikijskoj, šafijskog i hanbelijskog, jasno dozvoljeni. Preciznije radi se o konsenzusu da je def dozvoljeno upotrebljavati na svadbama i sličnim svečanostima, lijepim  proslavama svake vrste. Za to, pored idžmaa, imamo dokaz u hadiskim tekstovima.

Časna ashabijka Rubejja  bint Muaviz ibn Afra prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na njenoj svadbi slušao sa drugima pjesme koje su pjevane uz def. Def ne samo da je dozvoljeno upotrebljavati, već je sunnet oglasiti svadbu defom, udaranejm u bubanj i lijepim primjerenim pjesmama. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: Razlika između halala i harama su def/bubanj i pjevanje na bračnoj svadbi – u smislu da je potrebno oglasiti i razvikati radost!

Prof. Husein-ef. Đozo u jednom tesktu navodi: Treba kategorički reći, da islam nije, niti može biti protiv bilo koje vrste umjetnosti niti protiv bilo kojeg umjetničkog izraza. On je samo protiv svake zloupotrebe bilo umjetnosti ili nauke. Umjetnost je izraz onog najplemenitijeg i najljepšeg. To je jedini put ka izvoru toga najljepšega. Ona nas spaja sa višim svijetom i omogućuje najugodnije i najradosnije doživljaje.

Rektor Al Azhara Šejh Šeltut je rekao: Ne može biti ni govora o zabrani muzike i pjesme u islamu, ako se to, naravno, ne zloupotrebljava, ne navodi na nemoral ove ili one vrste jer nije svaka muzika haram!

U hadisu se navodi: Doista će biti u mom ummetu ljudi koji će dozvoljavati blud, svilu, alkohol i žičane instrumente!, Iako bi se dalo raspravljati zašto i ovakve osobe sa jako lošom reputacijom sa aspekta vjerozakona, Allahov Poslanik s.a.v.s. naziva moj ummet, to ovdje ne obrazlažem – ovdje je bitno izdvojiti kontekst u kojem je muzika spomenuta, a to je mišljenje učenjaka sva četiri mezheba: zabranjena muzika je ona koja sobom oglašava i potiče nemoral, raskalašenost i strastvene akcije poput bluda, nošenja raskošne svilene odjeće i ispijanje vina, nemoral svake vrste, razuzdanost, grijehe -  čime im muzika biva sestra parica i poticaj! - Navedeno sa sviranjem dozvoljenih instrumenata i pjevanjem ilahija i kasida nema nikakvu vrstu povezanosti!

Muzika u islamu je prisutna vijekovima u svim zemljama sa islamskom tradicijom. Ulema je stoljećima gledala blagonaklono na ilahije i kaside i učestvovala u njihovu pisanju, pjevanju, komponovanju, recitovanju, sa ili bez pratnje određenih instrumenata. Mnogi poetični sastavi i religijske pohvale potiču još iz vremena Allahova Poslanika s.a.v.s. Sufije su afirmisale muziku u skladu sa vjerozakonom -  ne onu van i preko toga. Prihvatili su pozitivne muzičke tradicije raznih podneblja, afirmisali ih u skladu sa vjerozakonom i učinili sredstvom poticanja duše za njeno primicanje Bogu. Islamski ummet nije razvio ovu vrstu bogate baštine i umjetnosti, niti su učenjaci majstori jezika, poete, pisale/sricale poeme, gazele, mevlude, ilahije i kaside u inad  i uprkos zabranama islamu, nego zbog njega - kako bi ga snažile, o njemu govorile, pjevale, hvalile ga, isticali njegove vrednote, širile njegovu ljepotu na sve strane! Zbog sufijske muzike i ilahija više je muškaraca i žena prešlo na islam nego zbog misionarskih aktivnosti hiljada daija ovoga i onoga vremena!

Različite vrste muzike su prihvaćene širom islamskog svijeta; od udaranja bubnjeva u Mauritaniji, Senegalu, udaranja defa u Maroku, Alžiru ili Egiptu, taktičnog udaranja bubnjeva i kuduma po Siriji i Iraku, do koncerata s više instrumenata u Turskoj i kod nas u Bosni. Ova muzika ima isključivo vjerski karakter, nije raskalašena, ne poziva u nemoral, čak naprotiv - budi iz njega! Kroz stoljeća ulema nije zabranjivala ovu vrstu muzike i pjevanje islamske poezije, vješto koristeći istu da bi se preko nje obratila masama, primakla narodima koje još imanskim istinama nije pokorila u cijelosti. Ilahije i kaside uz muziku spadaju u sferu religiozne tradicije i našeg naroda i nisu oprečne svetim tekstovima. Defovi su bili aktivno korišteni instrumenti u vrijeme Allahova Poslanika s.a.v.s. i prisutni u životima ashaba. Koristili su se da prizovu, iskažu ili oglase radost, duhovnu, porodičnu, nacionalnu i svaku drugu. U vjerodostojnim predajama se navodi kako su ashabi pred Medinom dočekali Allahova Poslanika s.a.v.s. u vrijeme činjenja hidžre, sa zategnutim kudumima od devinih koža i ushićeni od radosti, zapjevali odu dobrodošlice Taleal bedru alejna  pri tome ustajući na noge i poskakujući od sreće i ushićenja. Ovaj momenat je vješto prikazan u filmu Pod zastavom Muhameda čuvenog režisera Mustafe Akada. Interesantno je, pomenuti, da je muziku za film komponovao francuski kompozitor Maurice Alexis Jarre, koji nije ni slutio da će upravo njegova impresivna muzika iz ovoga filma, potaknuti hiljade muškaraca i žena, posebno na zapadu, da prihvate islam ili ga priželjkuju. I danas, kasida Taleal bedru alejna se evocira po našim mevludima, dovištima i derviškim skupovima aludirajući da i naši skupovi, ma koliko bili mali, vremenski i prostorno udaljeni – jesu skupovi zaljubljenih u Allaha i Poslanika s.a.v.s. koji s nestrpljenjem iščekuju susret s Njim s.a.v.s.!

Najcjelovitiji sufija Bosne u proteklom stoljeću, alim/arif, šejh, muftija prof. hadži hafiz Husni-ef. Numanagić je rekao: Neke hodže zabranjuju naglas zikir činiti i vrtenje i kretanje u zikru, a to je zato što stoji na jednom mjestu u Bergiviji (ajet iz Kur’ana): Nemojte se lilati po Mojoj zemlj!. Ali ne - to se oni varaju, jer su mrtvi ilum naučili i oni mrtvi i zikir čine. Oni niti aška imadu, niti ga u sebi būde, a bez aška i bez živog srca časni mu’min bit se ne more. Derviši su časni muslimani zato što oni u sebi živo srce imadu i oni u ašku gore za Allahom džellešanuhu. Zato se oni kreću i vrte u zikru, da prije probude svoja srca i ašk na Allaha da zadobiju! Zato je dozvoljena i svirka kojom derviši bude lakše svoja srca, jer čovjek mrtva i smrzla srca, hulusani aška ne more imati. Zato derviš bit ne more brez aška, jer derviš brez aška kao softa brez abdesta. I kad je tako, onda treba sve činiti ono kako ćeš svoje srce probuditi i ašk dobiti!

TEKIJE

U svojim internet obraćanjima radikali nazivaju tekije kućama fitne, mesdžidima razdora i smutnje, vjerovatno nesvjesno pozivajući na njihovo rušenje! Ovo je posebno opasan - javno iznesen stav, jer tekije su institucije IZ-e, njeni vakufi, pa ove izjave, suprotne i samom ustavu IZ-e BiH, imaju posebnu težinu.

Podsjećam: da se u arapskom jeziku kada uz imenicu se upotrijebi određeni član “el”, u tom slučaju ukazuje na određen termin koji je tačno određen i ima posebno, konkretno značenje. Kada je riječ bez određenog člana "el" to ukazuje na neodređeni termin i uopšteno značenje. Tako da u ajetu iz sure Nur فى بيوت - u kućama - bez određenog člana "el" ukazuje se na bilo koju kuću u kojoj se spominje Božje ime. Ta bilo koja kuća može biti i tekija ili naša vlastita: U kućama, koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime - hvale Njega, ujutro i navečer - فِي بُيُوتٍ أَذِنَ اللَّهُ أَنْ تُرْفَعَ وَيُذْكَرَ فِيهَا اسْمُهُ يُسَبِّحُ لَهُ فِيهَا بِالْغُدُوِّ وَالْآصَال

U relevantnim izvorima je detaljan opis aktivnosti ashaba sofe, posebno milih Allahovom Poslaniku s.a.v.s., poput hafiz Ibn Kesira ili hafiza i imama u hadisu Ibn Hadžer el-Askalania, Imam Nevevija i dr., njihov način života se smatra uzorom duhovne prakse, skromnosti, oslanjanja na Allaha i neprekidnog zikra/ ibadeta – što su temeljne karakteristike tesavvufa/sufizma. Mnogi kasniji učenjaci smatraju da su Ashabu Ṣofa duhovni začetak na kojem su kasnije nastali formalni oblici tesavvufa. Izdvajam dio o njihovim osobenostima:

-          Zuhd (asketizam) – Ashabi Sofe su živjeli krajnje skromno, bez imetka i veza sa dunjalukom. Sufije prepoznaju ovaj stil života kao izvor svog poimanja zuhda, temeljne vrline u tesavvufu.

-          Zikr i ibadet – Njihov svakodnevni život bio je prožet stalnim zikrom, učenjem Kur'ana i ibadetom – što direktno odgovara tesavvufskoj praksi duhovnog uzdizanja kroz sjećanje i spominjanje Allaha.

-          Sohbet (duhovno druženje) – Ashabi Sofe su imali redovno neposredno druženje i učenje od Poslanika, a.s., što se u sufizmu očituje kroz praksu sohbeta s muršidom (učiteljem), koji je neprekinutim duhovnim lancem učitelja (silsila) uvezan sve do Poslanika.

-          Duševno čišćenje (tazkija) – Sufizam kao nauka se bavi tazkijom – pročišćenjem duše, što su ashabi Sofe živjeli praktično kroz stalno samopropitivanje i ibadet..

Tekija je škola/katedra za izučavanje nauke tesavvufa, i drugih islamskih disciplina. Tekije su mesdžidi koji baštine pobožnost i obavljanje nafile po metodama ehli sunneta i neke tarikatske škole. Tekija je vrsta mesdžida u kojem se obavljaju svi šerijatski propisi i dužnosti osim džuma namaza, sa posebnim akcentom na zajedničko obavljanje zikra, učenje kur’ana, zajedničko spremanje hrane u javnim tekijskim kuhinjama. Predstavljale su kroz povijest i musafirhane i socijalne ustanove za brigu o sirotinji i jetimima. Danas je mnogo novih vrsta sličnih institucija koje ne možemo negirati i odbacati, kao ne potrebne, iako se i one ne nazivaju džamijama. Podsjećam da danas imamo ustanove poput: islamski kulturni centar, centrar za islamsku omladinu, i sl. – što nije oprečno vjerskim postulatima i odgovara potrebama ovog vremena!

TURBETA

U svojim obraćanjima kao dodoatna kontraverza sufija – problematizira se postojanje turbeta i izgradnja kubeta, objekata iznad mezara - zaslužnim muslimanima. Prvi objekat, takve vrste  - kuća – turbe - zeleno kube - je drugi najsvetiji mesdžid u islamu, Mesdžid Nebevi - Poslanikova džamija u Medini. U njoj se pored mubarek tijela Poslanika Muhammeda s.a.v.s. nalaze i tijela ashaba i prve dvojice halifa, h. Ebu-Bekra i h. Omera r.a. Ovaj Mesdžid/Turbe posjećuje na desetine miliona muslimana svake godine punih ljubavi, obavljaju u njemu sve propisane namaze, zikrove i druge ibadete te kao sastavni dio čina umre/hadža, obilaze Revdu, klanjaju u njoj – pored mezara - turbeta Poslanika s.a.v.s., te na izlazu iz Mesdžida nazivaju selame kako Poslaniku s.a.v,s. tako i dvojici časnih ashaba.  

Imam Nevevi u svom poznatom djelu El-Ezkar, u poglavlju pod naslovom - Posjećivanje kabura Allahovog poslanika, s.a.v.s., i prigodni zikrovi -, kaže: Svako onaj koji obavlja hadždž trebao bi posjetiti Allahovog poslanika, s.a.v.s., svejedno da li mu to bilo usput ili ne, jer se posjeta Poslaniku, s.a.v.s., ubraja među najvažnije ibadete, najkorisnija djela i najvrjednije poslove. Nakon toga detaljno opisuje način posjete Allahovom poslaniku, s.a.v.s., i dvojici časnih ashaba, Ebu Bekru i Omeru r.a. i zatim kaže: Onda će se posjetioc vratiti na ono mjesto na kojem je prvo stajao, spram lica Allahovog poslanika, s.a.v.s., pa će činiti tevessul njime za sebe i tražiti njegov zagovor kod Gospodara, neka je slavljen i uzvišen, i učiti dovu za sebe, svoje roditelje, drugove, prijatelje, onoga koji mu je učinio neko dobro i ostale muslimane.

Zatim Imam Nevevi spominje dirljivu predaju koju vrijedi spomenuti: Od 'Utbija se prenosi da je rekao: Sjedio sam kod kabura Allahovog poslanika, s.a.v.s., pa je došao neki beduin i rekao: Es-selamu alejke, Allahov poslaniče. Čuo sam riječi Uzvišenog Allaha koji kaže: …A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv! -  Došao sam ti tražeći oprosta za svoje grijehe i tražeći tvoje zagovorništvo kod mog Gospodara pa je izrecitovao stihove:

O najbolji čije je kosti zemlja prekrila

Pa od njih zamirisaše doline i brda

Život dajem za kabur koji nastanjuješ

U njemu je čednost, dobrota i plemenitost

                  (Ovi stihovi su ispisani na stubu pokraj Poslanikovog, s.a.v.s., mezara)

Utbi dalje pripovijeda: Rekao je to i otišao, a mene savlada san i vidjeh Allahovog poslanika, s.a.v.s., koji mi reče: Utbi, stigni beduina i obraduj ga da mu je Allah oprostio.

Poznate su i predaje o Bilalu, r.a., kada je došao iz Šama da posjeti kabur Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Takođe, bilježi se da je Ebu Ejjub El-Ensari došao posjetiti kabur Poslanika, s.a.v.s., i da je stavio glavu na kamen/nišan, a u drugom rivajetu da ga je poljubio!

Imam Ibn Hadžer Askalani u svom komentaru Buharijine zbirke hadisa spominje sljedeću predaju: Prenosi Ibn Ebi Šejbe od Malika ed-Dara, koji je bio Omerov rizničar, da je rekao: Ljude je snašla suša za vrijeme Omera pa je došao neki čovjek kaburu Poslanika, s.a.v.s., i rekao: Allahov poslaniče, zatraži kišu svom ummetu, jer će umrijeti od suše. Allahov poslanik, s.a.v.s., mu je došao u snu i rekao: Otiđi Omeru. Sejf u El-Futuhu prenosi da je čovjek koji je vidio spomenuti san Bilal bin El-Haris El-Muzeni, jedan od ashaba!

Imam Ibn Abidin, poznati hanefijski pravnik, u poglavlju - O posjećivanju kaburova - kaže: Što se tiče evlija, oni imaju različite stepene bliskosti kod Uzvišenog Allaha i posjetioci od njih imaju koristi spram njihovih spoznaja i duhovnih stanja.

Rekao je Imam Ibn Hadžer Hejtemi u svojim fetvama: Nemoj posjećivanje kabura evlija ostavljati zbog novotarija i ružnih stvari koje se dešavaju kod njih, kao što je negdje miješanje muškaraca i žena i slično, jer se dobra djela ne ostavljaju zbog takvih stvari, već je obaveza čovjeka da ih čini uz ukazivanje na novotarije ili njihovo uklanjanje, ukoliko je to moguće.

Imam Mulla Ali Kari, jedan od velikih hanefijskih alima, u predgovoru svog djela  - Mirkatul mefatih - spominje riječi Imama Džezerija, autoriteta u nauci o kiraetima, da je rekao: Posjetio sam kabur Imama Muslima u Nejsaburu i pročitao sam kod njegovog kabura dio njegovog Sahiha s nijetom traženja himmeta/blagoslova, pa sam osjetio tragove blagoslova i nadu uslišanja u njegovom turbetu.“ 

Imam Ibnul Dževzi, učenjak hanbelijskog mezheba, u svom djelu Sifetus safve spominje biografiju Ma'rufa El-Kerhija i kaže: Njegov kabur je poznat u Bagdadu i kod njega se traži blagoslov.

Ibrahim Harbi je govorio: Ma'rufov kabur je oprobani lijek. – Ibrahim Harbi je bio veliki učenjak fikha koji je učio kod Imama Ahmeda.

Imam Gazali, kaže: U putovanje radi ibadeta spada posjeta kaburovima vjerovjesnika, neka je na njih selam, i posjeta kaburovima ashaba, tabi'ina, ostalih učenjaka i evlija. Svako onaj u čijem se viđenju traži bereket - blagoslov za vrijeme njegova života, i posjetom njemu nakon njegove smrti se zadobija blagoslov.

Imam Nevevi ističe da je preovladavajući stav učenjaka šafijskog mezheba da posjećivanje kaburova evlija nije zabranjeno (haram) niti pokuđeno (mekruh)

Na drugom mjestu, u biografiji šejha Nasra Makdesija, imam Nevevi kaže: Njegov kabur se nalazi u Babus-sagiru pored kaburova Muavije i Ebu Derda'a, neka je Allah zadovoljan njima. Ljudi ga često posjećuju i upućuju dove kod njega. Čuli smo od šejhova kako govore: Dova se uslišava kod njegova kabura subotom!

Ibnul Hadždž, od velikih malikijskih učenjaka, u svom poznatom djelu El-Medhal odobrava posjetu kaburovima evlija radi postizanja bereketa i kaže: Uvijek su učenjaci i velikani, od mašrika do magriba, tražili bereket - blagoslov u posjeti kaburovima evlija i osjećali su taj blagoslov, u svakom pogledu. potom citira riječi šejha Ebu Abdillaha bin EN-Nu'mana: Blagoslov od evlija teče nakon njihove smrti onako kako je to bilo za njihovog života i dova kod njihovih kaburova te traženje njihovog zagovorništva je praksa istinskih učenjaka i autoriteta u vjeri!

Ibn Tejmijje, iako kritičan prema posjećivanju kaburova evlija, priznaje da ova mjesta imaju posebnu čast kod Allaha i da se kod njih dešavaju mnoge nadnaravne stvari i kaže: Ovo se ne odnosi na ono što je preneseno da su neki ljudi čuli uzvraćanje selama iz kabura Vjerovjesnika, s.a.v.s., ili nekoga od dobrih ljudi, i što je Seid bin El-Musejjeb slušao ezan iz Poslanikovog, s.a.v.s., kabura u noćima El-Harre i slično tome. Sve ovo je istina i mi sada ne govorimo o tome. Postoji nešto što je veličanstvenije i uzvišenije od toga. Takođe, ono što se prenosi da je neki čovjek došao kaburu Poslanika s.a.v.s., i požalio mu se na sušu koja ih je snašla te godine pa ga je Poslanika vidio u snu i on mu je naredio da ode Omeru i prenese mu da sakupi ljude i čine kišnu dovu, mi ovdje ne govorimo o tome. Slične stvari su se često dešavale u vezi s nekim ljudima koji su manje vrijedni od Poslanika, s.a.v.s. i znam mnogo takvih događaja. Isto tako, neki su tražili od Poslanika, s.a.v.s., ili od nekog drugog iz njegovog ummeta neku potrebu pa bi im bila udovoljena. Ovakve stvari su se često dešavale, ali to nije ono o čemu sada govorimo. Takođe, sve ono što se spominje od počasti i nadnaravnih djela koja se dešavaju kod kaburova vjerovjesnika i dobrih, kao što je spuštanje svjetlosti i meleka kod njih, udaljavanje šejtana i životinja od njih te sprječavanje vatre od njih i onih u njihovoj blizini, zauzimanje nekih od njih za umrle koji su ukopani u njihovoj blizini i poželjnosti ukopavanja u njihovoj blizini, osjećaj smiraja i utjehe kod njih, spuštanja kazne na one koji ih nipodaštavaju, je istinito i mi ne govorimo o tome. Allahova počast i milost koja se nalazi u kaburovima vjerovjesnika i dobrih te mjesto i čast koju imaju kod Allaha je iznad onoga što zamišlja većina ljudi, ali sada nije prilika da se detaljno govori o tome.

Imam Zehebi, spominje mnogo predaja o posjećivanju kaburova učenjaka i evlija i učenju dove kod njih. Tako spominje na kraju biografije Imama Buharije događaj koji se desio u petom stoljeću po hidžri kada je stanovnike Semerkanda snašla velika suša. Oni su učili kišne dove, ali im kiša nije padala. Jednoga dana došao je čovjek poznat po svojoj pobožnosti kadiji Semerkanda i predložio mu da zajedno sa svijetom izađu do kabura Imama Buharije i tu prouče kišnu dovu. Kadija se složio s tim i poveo svijet do Buharijinog kabura gdje su učili dovu. Tada im je Allah poslao obilnu kišu koje je padala sedam dana!

Muhammed Abdulvehhab u pismu koje je poslao Suvejdiju, koji prije toga  njemu poslao pismo u kojem ga je upitao o tome šta kaže na to što ljudi pričaju o njegovim stavovima o turbetu U Medini, pa mu je šejh Muhammed odgovorio sljedećim: Razborit čovjek se stidi i ustručava čak i da širi potvore i da ih drugom spominje, a kamoli da ih izmišlja. Od onoga što vi izmišljate jeste i to da tvrdite da ja tekfirim sve, osim onih koji mene slijede. Kakvog li čuda! Kako to može podnijeti neko ko je razuman i razborit? Da li takvo nešto musliman može da izgovori? Također, tvrdite i da bih ja porušio kube turbeta Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bih bio u stanju, te tvrdite da sam rekao kako bih zabranio Delailu 'l-hajrat i salavate na Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bez obzira u kojoj pisanoj formi bili.  Sve su to potvore, a musliman je onaj u čijem srcu nema ništa uzvišenije od Allahove Knjige! dalje veli: Što se tiče vaših riječi da ja tekfirim svakog onog ko čini tevessul preko dobrih i pobožnih robova, da tekfirim El-Busirija zato što je za Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: Ej, najugledniji od svih ljudi!, da negiram posjećivanje njegova mezara, mezara njegovih roditelja i mezara nekih drugih, kao i da tekfirim svakog onog koji se zaklinje nečim drugim mimo Allaha, na njih ću odgovoriti kur'anskim ajetom: Hvaljen neka si Ti! To je velika potvora na mene!

Turbeta se nalaze širom islamskog svijeta od Malezije do Maroka, sufije ih održavaju i smatraju ostavštinom i tradicijom koja nije u suprotnosti za svetim tekstovima. Pozicionirana su na vrhovima planina ili usred pustinja, u malim selima kao i u urbanim centrima ili iznad njih. Mnogi islamski gradovi poput Kaira i Fesa, nastali su kao rezultat mezara nekog evlije koji su većinom bili potomci Allahova Poslanika s.a.v.s., ali i smatrani ključnim ličnostima sufizma. No, nikada sufije, niti ma koji sufijski autoritet, nije prilazio turbetu kao bogomolji, niti ukopanom evliji kao osobi koju treba obožavati! Negatori tesavvufa vele da turbeta pripadaju kršćansko - hinduističkim tradicijama i da nemaju veze sa islamom. Njihove tvrdnje su netačne. Pogotovo je teška kleveta da se sufije mole kostima umrilih u tubetima. O tevesulu je ispisano mnogo afirmativnih stavova, u ranijoj ali i u savremenoj islamskoj ehli sunnetskoj literaturi i bilo bi bespotrebno ovdje sve navoditi.

Šejh hadži Salih-ef. Ibrišević navodi u svojoj knjizi Risala: One između nas koji zagovaraju rušenje turbeta i nepoštivanje istih, podsjećam na halifu Omera r.a. koji, kada je osvajao Palestinu, Siriju, Irak...., nije tamo porušio turbeta pojedinih pejgambera i ranijih velikana a koja je zatekao on i njegova vojska, niti su to radili Osman i Alija, a ni muslimanski vladari koji su slijedili iza njih. Ko je bolje mogao razumjeti poruku Kur'ana i Hadisa od gore navedenih halifa, najboljih učenika Vjerovjesnika Muhameda s.a.v.s!  

EVLIJE

Po navici formalisti negiraju evlijansku hijerarhiju na zemlji, no njihova nagacija nije dokaz da ona ne postoji. Velikani ummeta su složni da su evlije Allahovi štićenici, Njemu bliski robovi. Obzirom da se u bliskost sa Allahom ulazi samim izgovorom šehadeta, možemo ustvrditi da je ulazak u islam opća vrsta početnog evlijaluka koju dijele svi muslimani svijeta, jer je svaki vjernik, makar bio grešnik, a nositelj je svjedočanstva Nema boga osim Allaha i Muhamed je Allahov Poslanik - ušao u kuću spasa, neovisno na kojemu se spratu dinske kuće nalazio. Međutim pored te opće dimenzije evlijaluka postoji i ona veća na kojoj su oni koji su upotpunili farzove od naredbi i zabrana,  a koje je Uzvišeni Allah propisao. Potom imaju oni koji su na većem stepenu, a koji su se otisnuli i plove morem nafila i trajnog dobročinstva i njime neprestano plove do smrti: Opisani u hadisu koji prenosi Buharija od Ebu Hurejre, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s prenio da: Uzvišeni Allah kaže: Onaj ko se suprotstavi Mome evliji, on je objavio Meni javno rat. A Moj rob se meni približava ni sa čim bolje kao što su farzovi. Zatim Mi se rob približava nafilama, sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim gleda, njegove ruke kojima radi, njegove noge kojima hodi. Ako šta zatraži, to mu dadnem, a ako zatraži Moju zaštitu, Ja ga zaštitim.

Upravo u ovom hadisu mnogi previde i pogrešno interpretiraju riječi nekih sufija koji kažu da je neko od evlija dosegao stepen da kaže – budi i ono bude; jer u navedenom hadisu to stoji preciznije navedeno: …Ako takav šta zatraži, to mu dadnem!, što je stvarno i izvorno značenje ove izjave! Ukoliko bi iskrivljavali riječi pojedinih učenjaka i citirali ih kriveći njihovo stvarno značenje, naginjući ih sebi kao potrebni nam argument da nekoga obijedimo i potvorimo, nestalo bi povjerenja i iskrenosti među nama – a pravi vjernici to ne bi trebali sebi dopustiti!

Evlijanske mertebe su mnogobrojne i o tome postoje pisane poslanice/studije koje su dostupne na arapskom jeziku i zvanična su literatura na Al Azharu. Bilo bi preopširno navoditi sve dokaze kojima se antievlijanske izjave i teze anuliraju. Pored nevedene tri osnovne mertebe evlijaluka, postoje i vrste evlijaluka navedene kod Imama Sujutije ili savremenog šejha Šaravija koji navode da je jedna od vrsti posebnoga evlijaluka razotkrivena u hadisu: Učenjaci su nasljednici Pejgambera, ili, Učenjaci moga ummeta su rangu Poslanika ranijih naroda Benu Israila! Oni navode opise tih učenjaka, kako bi spriječili da neko od uljeza prisvoji sebi taj epitet misleći i tvrdeći sebi da je od njih.

O hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i predajama ashaba i tabiina koje potvrđuju postojanje ebdala i kutbova među evlijama pisao je Imam Sujuti.U jednoj od svojih poslanica sakupio je veliki broj tih predaja. Ovdje je dovoljno pomenuti hadis kojeg bilježi Imam Ahmed u svom Musnedu da je neko spomenuo stanovnike Šama pred Alijom, r.a., dok je bio u Iraku, i neko reče: Prokuni ih, vođo pravovjernih! Ne – reče on - čuo sam Allahovog poslanika, s.a.v.s., kako kaže: Ebdali su u Šamu i ima ih četrdeset. Kad neko od njih umre, Allah nekoga postavi na njegovo mjesto. Zbog njih im se spušta kiša, zbog njih bivaju pomognuti protiv neprijatelja i zbog njih Allah otklanja kaznu od stanovnika Šama

Od Enesa, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Nikada Zemlja neće biti bez četrdeset ljudi koji su na stepenu Allahova Prijatelja Ibrahima, a.s. Zbog njih im se kiša spušta; zbog njih dobijaju pomoć i pobjedu; kad god neko od njih umre, Allah ga zamijeni drugim. Katade je dodao: Ne sumnjamo da je Hasan Basri jedan od njih.

Ovu predaju bilježi Taberani u El-Evsetu.

Od Alije r.a. se bilježi da je rekao: Nemojte vrijeđati stanovnike Šama - već njihove silnike - jer su među njima ebdali! Bilježi ga Hakim u Mustedreku.

Od Ibn Omera, r.a., se prenosi da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: Odabranih robova mog ummeta u svakom stoljeću je pet stotina, a ebdala je četrdeset. Ne smanjuje se broj ovih pet stotinu, a ni ebdala. Kada god neko od njih umre, Allah nadomjesti njegovo mjesto među pet stotinu i među ebdalima. - Rekoše: Allahov poslaniče, kakva su njihova djela? On reče:" Praštaju onima koji im nepravdu čine, na loše uzvraćaju dobrim i dijele s drugima ono što im Allah daje. Hadis bilježe Taberani, Ebu Nua'jm i Ibn Asakir. 

Važno je napomenuti da stav kojeg protivnici tesavvufa iznose pitanjem: gdje su sufijske evlije  kutbovi, koje imaju moć - sada dok traje rat u Gazzi? - je poznato pitanje na koje je odgovoreno desetinama puta u klasičnim tekstovima sufijskog nauka. Ukratko ću ga podsjetiti da evlije nisu posjednici moći već oni iza kojih stoji Božanska moć. Evlija je rob Božiji u svakom smislu pa i u tome da Mu ne prigovara zbog nečega što On Svemogući u svom carstvu čini. Rekao je Uzvišeni Allah: Dogodit će se samo ono što Allah odredi, On je Gospodar naš; I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju! Ovi racionalisti vjerovatno zamišljaju evlije kao dunjalučke močnike koji koriste nadnaravnost da bi mjenjali sudbonosni tok stvari, nema snage ni moći osim sa Allahom Uzvišenim i Veličanstvenim! Moguće je da bi to i mogli učiniti da se prije toga nisu rastali od vlastita izbora i htijenja, ali to jednostavno ne rade osim po Allahovoj dozvoli i naredbi jer su prije uspinjanja do stepena evlijaluka poništili svoju volju u Božanskoj volji, i to im je bio preduslov za uspinjanje. Allahove Uzvišene su  riječi: Allah je zadovoljan njima, a i oni Njim, - spominju se na četiri mjesta u Kur'anu i otkrivaju način njihove povezanosti sa Allahom. Velija je Svemogući i Uzvišeni Allah. On je svojim velijama dao to ime kako bi im otkrio položaj bliskosti s Njime i Svoju svetu zaštitu, Allah je zaštitnik onih koji vjeruju a nevjernici zaštitnika nemaju! Na kraju podsjetit ću na hadis koji može pomoći da se bolje razumije ove temu. Prenosi se u vjerodostojnoj predaji da je u Taifu nakon što je kamenovan Allahov Poslanik s.a.v.s. vidio  Džibrila a.s. kako ga doziva i govori: Allah je ćuo što si ti govorio njima i šta su oni odgovorili tebi i kako su postupili. Allah me poslao da narediš šta god zaželiš da uradim s njima! Zatim je ćuo glas meleka zaduženog za brda, koji mu nazva selam i reče: O, Muhammede, evo me, šta želiš da učinim? Ako želis da na njih sručim ova dva brda učinit ću to. – Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: Ne! Nego molim da Allah učini da među njihovim potomstvom bude onih koji će obožavati samo Allaha i neće mu širk činiti. Sveznajući Allah rekao je: Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu uistinu lahko!

PORIJEKLO RIJEČI  “KADESALLAHU SIRREHU”

U svojim javnim nastupima formalisti negiraju ispravnost pohvalne odrednice koju sufije izgovaraju kada spomenu ime nekog evlije i imama tesavvufa - kadesallahu siruhu i s tim se javno ismijavaju. Poznato je da nakon spominjanja imena Allahovog Poslanika s.a.v.s. i drugih Vjerovjesnika je potrebno reći salallahu alejhi ve seleme ili alejhi salatu ve selam ili samo alejhi selam, jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. prenio riječi Džibrila a.s.: Proklet neka je onaj pred kojim se spomene tvoje ime, a on ne donese salavat na tebe! Tako je ova praksa primjenjiva i zaživila kod svih muslimana i prenijela se na druge Allahove robove u drugim formama. Vjernici  također donose salavat i kada spomenu imena meleka i sve je to praksa prvih generacija. Primjetio sam da profesori na Al Azharu nakon spominjanja imena ehli bejta izgovore alejhi selam, i taj momenat koji, iako utemeljen, nisam sretao osim kod šija. Kod nas u Bosni je praksa reći imam Hasan radijallahu anh, imam Husein radijallahu anh, mada ulema Azhara slobodno izgovara alejhi selam time istaknuvši njihov poseban status.  Kada sam pitao jednog od eminencija Azhara da mi pojasni ovu praksu, njenu istovjetnost kod šija, a na koju bi mogli dobiti prigovore, odgovorio mi je učeći poznati salavat Ibrahimiju iz namaza, upoznavajući me sa onim što sam vjerovatno sam trebao znati, - rekao je – ve ala ali Muhamed – i postalo mi je jasno da svakodnevno na namazima donosimo salavat na ehli bejt, pa tim samim je dozvoljeno i preporučeno nakon imena ehli bejta reći alejhi selam. Dalje, kada se spomenu prva četvorica halifa, naslijeđe ummeta je da izgovara emirul mu’minin – Ebu Bekr - a potom radijallahu anh. Kod spominjanja ostalih časnih ashaba izgovora se radijallahu anh. Sve su to pohvalne prakse koje nisu u suprotnosti sa tradicijom ehli sunneta!

Kod spominjaja imena evlija koji su u senedu talkina i tesavvufske znanosti spomenu se riječi kadesallahu sirruhu – Allah posvetio njegovu tajnu! – ova pohvalnica je zasmetala mnogim racionalistima i potrebno je njeno pojašnjenje. Imami Al Azhara pojašnjavaju njegovu dilemu, citirajući hadis kojeg prenosi imam Buhari od Ebu Hurejre r.a. da je jedne prilike rekao: Zapamtio sam od Allahova Poslanika, s.a.v.s, dvije vrste znanja. Jednu od njih sam vam saopštio, a drugu da sam vam objavio ovaj moj grkljan bio bi prerezan. Ovim riječima Ebu Hurejre r.a. je podijelio znanje koje je upamtio od Allahova Poslanika, s.a.v.s. na dvije vrste. Za prvu kaže da je prenosio bez straha za sebe i svoj život, a drugu vrstu znanja nije javno iznosio i sustezao se od njenog prenošenja. Obzirom da je ovdje spomenuto neko tajno znanje, a da  ne bi ulazili u samoinicijativna različita tumačenja šta je to što se podrazumjeva pod tim znanjem, poseže se za drugim hadisima s kojim se nastoji razjasniti ova mesela: Imami Ahmed, Bezzar, Taberani i drugi prenose, da se Allahov Poslanik s.a.v.s. jednog dana sastao sa svojim ashabima i upitao: Ima li među vama stranaca? -  pa oni odgovoriše: Nema, Allahov Poslaniče!, Pa on naredi da se pozatvaraju vrata i reče: Dignite ruke i govorite La ilahe illallah. Šeddad b. Evs je rekao: Mi smo digli smo ruke i govorili La ilahe illallah sat vremena., a zatim je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: Allahu moj, Ti si me poslao sa ovom Kelimom, naredio si mi je, za nju si mi obećao Džennet, a Ti ne kršiš obećanje!, a potom je rekao ashabima: Zar se nećete radovati?! Uzvišeni Allah vam je oprostio. 

Imam Jusuf Adžemi, šejh iz senada talkina i tesavvufa je rekao: Allahov Poslanik s.a.v.s. je naredio da se pozatvaraju vrata kada je htio da Talkin učini skupinu svojih ashaba, - kao što je i navedeno i pitao je: Ima li među vama stranaca?, da bi skrenuo pažnju na to da je put posjednika talkina i onih koji su predstavnici tog seneda izgrađen na tajni, pokrivenosti, posjedovanju i čuvanju tajni – završen citat. Iz tog razloga u praksu je uvedeno da se nakon pomena imena imama tesavvufa, posjednika talkina od prve generacije do danas, izgovara  - Allah posvetio njegovu tajnu. – u značenju – Allah posvetio talkin koji je dobio//značenja kelime tevhida kojima je podučen/ i vrijednost koja mu je otkrivena - La ilahe ilallah!

Nije nužno da ovu argumentaciju neko prihvati– ali ja važno da se ona ne dira, javno ne blati i ne ismijavaju oni koji je koriste.

Imam Jusuf Adžemi, također u svojoj risali sa neprekinutim senedom, prenosi od Alije r.a. da je kazao: Rekao sam: Allahov Poslaniče, uputi me na najbliži put Allahu koji je najlakši za Njegove robove i koji je kod Njega najkorisniji!', pa je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: O Alija, trebaš stalno da spominješ Allaha i u sebi i glasno., pa Alija r.a. reče: Svi ljudi Ga spominju, Allahov Poslaniče, a ja hoću nešto posebno za mene. Allahov Poslanik mu uzvrati: O Alija! Najbolje sa čime smo došli i ja i svi vjerovjesnici prije mene je La ilahe illallah, pa da je sedam nebesa i sedam zemalja na jednoj, a La ilahe illallah na drugoj strani, pretegnulo bi La ilahe illallah.

Ovaj hadis potvrđuje drugi hadis koji prenose Ibn Hibban, Hakim i drugi od Allahovog Poslanika s.a.v.s. da je Musa a.s. rekao: Gospodaru, poduči me nečemu sa čime ću Te spominjati i sa čime ću Te moliti., pa mu On reče: O Musa, reci La ilahe illallah! Musa odgovori: Gospodaru, svi ljudi to govore. On mu reče: Reci La ilahe illallah!, pa Musa ponovo kaza: Gospodaru, nema boga osim Tebe! Gospodaru, ali želim nešto posebno samo za mene, a On mu reče: O Musa, da se sedam nebesa i sedam zemalja stave na jednu, a La ilahe illallah na drugu stranu, prevagnulo bi La ilahe illallah

Sejjid Jusuf, nastavlja prethodni hadis u istom senedu i kaže: …Zatim je Alija r.a. tražio Talkin od Allahovog Poslanika s.a.v.s. i pitao: Kako ću zikiriti?, pa mu je Allahov Poslanik s.a.v.s. odgovorio: Zatvori oči i slušaj od mene tri puta, a zatim ti reci La ilahe illallah tri puta, a ja ću onda tebe slušati! Potom je Allahov Poslanik s.a.v.s. izgovorio tri puta La ilahe illallah zatvorenih očiju, glasno, a Alija r.a. je slušao. Zatim je Alija r.a. tri puta izgovorio La ilahe illallah zatvorenih očiju, glasno, a Vjerovjesnik s.a.v.s. je slušao. Ovu predaju je prenio imam Hasan Basri,  a bilježe je hafiz Ibn Hadžer i hafiz Dželaluddin Sujuti i kažu: Njegovi senedi su ispravni, ljudi koji ga prenose su pouzdani! Među šejhovima je praksa  da spomenu muridu sened svog talkina sve do Allahova Poslanika a.s.v.s. nakon što ga talkin učine, a i da mu spomenu sened oblačenja Hrke prije njegovog oblačenja.

Poznat je i hadis kojeg bilježi Muslim da je Ebu Hurejre prešućivao hadis o vrijednosti - La ilahe ilallah, kada mu je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao da njegovim mubarek sandalama dodirne svakoga ko izgovori iskreno kelimu da mu je zagarantovan džennet. Intervencijom Omera r.a., sa kojom se složio Allahov Poslanik s.a.v.s., ovaj hadis je ostao pritajen do smrti Ebu Hurejre, koji kaže: Iz straha da me Allah na zauzda vatrenom uzdom na sudnjem danu jer bi prešutio znanje, otkrivam ovaj hadis! Ebu Hurejre je po mišljenjiima uleme Azhara jedan od ashaba kojima je prvo rečeno kadesallahu sirrehu! 

SUFIZAM NIJE ŠIIZAM

Česti su pokušaji da se izjednači tesavvuf sa šiizmom. Dugi niz godina u svojim tekstovima i javnim internet obraćanjima radikalni novi tumači  nastoje nametnuti narativ da su: sufije = šije i tvrde da potiću iz šiizma, ne uzimajući u obzir ključne razlike između sufija i šija, kao ni jasne stavove sufijskih učenjaka po ovom pitanju. Jasni su njihovi pokušaji prenošenja stoljetnih kontraverzi i sukoba selefijsko-šitskih odnosa na naše prostore, birajući sufije kao protivnike, u nedostaku većeg broja šija kod nas. Sufije nisu šije i to je opće poznato! Sufije su u Bosni prisutne šest stotina godina i nikada niko se nije identificirao sa šijama i šiitskim učenjima. Još od tog davnog početka islama na ovim prostorima pa sve do danas poznata su jasna opredjeljenja sufija u Bosni, ali i širom svijeta  - na pripadnost ehli sunnetu, hanefijskoj pravnoj školi, mezhebu i maturidijskom akaidskom pravcu i sklonosti ka tesavvufskom učenju!

STAVOVI ČETVORICE MEZHEBSKIH IMAMA O SUFIJAMA

Imam Malik

Imam Tettai je prenio, u svome komentaru na Ibn Rušdovu Mukaddimu, a također i šejh Zerruk, u četvrtom pravilu svoje knjige el-Kava'id, da je imami Malik rekao: Ko se bavi samo fikhom, a ne i tesavvufom biće grješnik; ko se bavi tesavvufom, a ne i fikhom postaće heretik; ko napravi spoj između njih doći će do istine. Imami Malik, Allah mu se smilovao, bio je sufija i uvažavao put tesavvufa. Dovoljno je samo to da ga je učinio nerazdvojivim od fikha, a sam je napravio spoj između fikha i tesavvufa, jer inače i na njega bi se odnosio sud njegovih nedvosmislenih riječi: Ko se bavi samo fikhom, a ne i tesavvufom biće grješnik." Allah Uzvišeni ga poštedio od toga! Šejh Kenun, u svome osvrtu na imami Malikov el-Muvetta, između ostaloga navodi, prenoseći od Kadi 'Ijada, da je ovaj rekao: Stalno je bio sa Ibn Hurmuzom, kako stoji u el-Medariku, i nije se razdvajao od njega 13 godina – a prenosi se 16 godina – učeći znanje o kojem je Malik rekao: Nisam ga otkrio nijednome čovjeku.  Prema tome, da li je ovo navedeno znanje koje nije nikome otkrio iz domena fikha? Mi ne mislimo! Da je tako ne bi mu bilo dozvoljeno njegovo sakrivanje, jer razumijevanje fikhskih propisa vjera obavezno je spoznati svim punoljetnim muslimanima mukellefūn, a znameniti učenjaci daleko su iznad toga da bi to sakrili. Ovo spada u kategoriju onoga što je zabilježio imami Buharija od Ebu Hurejre r.a. da je rekao: Zapamtio sam od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. dvije vrste znanja. Jednu od njih sam otkrio, a drugu da sam otkrio ovaj grkljan biste mi prerezali. Ovo bez ikakve sumnje jasno potvrđuje ono što su Šatibi i drugi naveli od imama Malika.

Imam Ebu Hanife

Autor djela En-Nusretu en‑nebevijjetu, i autor djela Ehlul-futūhātu vel-ezvāku navodi da je imam Ebu Hanife, bio pristalica sufija, te respektovao njihov položaj. Navodi se: U našem kraju bila je jedna skupina koja se je toliko prepuštala u zikr‑u da su padali po zemlji, ali ih imam nije osuđivao. Oni su ga i posjećivali, a on im je ukazivao počast, te su mu postavljali pitanja i on im je odgovarao. Upitan je o tome da li su sufije iskrene u onome šta čine u javnosti i sa čime se pokazuju, pa je odgovorio: Zaista, Allah ima neke ljude koji će ući u Džennet, sa svojim kudumima/defovima slaveći Njega Uzvišenog!. On je rekao to samo da bi spriječio napade i prigovore onima koji su zakiri Allaha. Autor Tuhfetul-fetava, kao i šejh Ebul-Hasen ibn Mensur i šejh Abdul-Kerim, a svi su bili pristalice hanefijskog mezheba – prenose da je imam Ebu Hanifa bio naklonjen sufijama i simpatisao ih, kao i druge stvari koje su potvrđene u osnovi.

Imam Šafia

Imam Abdulvehab Ša'rani, u mnogim svojim knjigama, prenosi da je potvrđeno da je imami Šafi'ia drugovao sa sufijama, te je upitan za to odgovorio: Družeći se sa njima okoristio sam se sa dvije stvari kojima se nisam okoristio od drugih učitelja, a to s njihove riječi: Vrijeme je kao sablja. Ako ga ti ne presiječeš, one će tebe presjeći. i njihove riječi: Zaposli svoju dušu (nefs) sa dobrom, jer ako ti nju ne zaposliš sa dobrom, ona će tebe zaposliti sa njemu suprotnom. Šejh Muhtar Kenti navodi, u svojoj knjizi Džezvetul‑envar, da je imam Šafi'a bio privržen Allahovim odabranicima evlijama i potpuno predan njihovoj ljubavi. Znao je govoriti: Oni su moj korijen i ogranci i za njima moje srce žudi. tako da su ga neke mu'tezile optužile za ekstremni šiizam (rafidije), pa im je on odgovorio u stihu:

Kažu mi: Postao si rafidija!

Kažem: Ne, nikada!

Rafidizam nije vjera moja,Niti uvjerenje moje.

Međutim, bez i najmanje sumnje,

Držim se vođe najboljeg i upućivača najboljeg.

Ako je ljubav prema evlijama rafidizam,

Ja sam onda najveći rafidija

Imam Nevevi navodi u Šerhul-muhezzebu, kao i imam Ša'rani kaže: Šafi'a je mnogo preporučivao imamu Ahmedu da poštuje sufije i da se druži sa njima. Potvrda tome navodi se u djelu Džami'ul‑usuli, tj. da su imam Šafi'a i imam Ahmed, često odlazili na sijela sufija i sa njima prisustvovali skupovima zikra. Na upit: Zbog čega se vi često navraćate ovakvima? - odgovorili su: Kod njih je glavnina i suština svega - strah od Allaha i ljubav za Njime!

Imam Ahmed ibn Hanbel

Nakon što je provjerio sufijska učenja, shvatanja i prasku sa sigurnošću je ustvrdio da su oni ljudi koji su se posvetili Allahu i da su iskreni u svome postupanju prema Njemu, i tajno i javno, imam Ahmed, počeo je da se druži sa sufijama, zavolio ih je i preporučivao druženje sa njima. Imam Ša'rani u svome Tabekatu, u biografiji Harisa Muhasibija, navodi da je rečeno Ahmed ibn Hanbelu: Haris Muhasibi govori o sufijskim saznanjima koje dokazuje predajom (eser) i hadisom. Da li bi poslušao njegov govor, a da nas on ne primjeti?  Odgovorio je: Da, tako je bio kod njega jednu noć sve do sabaha, a nije osporio nijednu riječ njegovu, nijedan postupak njegov, niti njegovih drugova. To je obrazložio: Zato što sam vidio kada je proučen ezan za akšam da je on prošao ispred i predvodio namaz, a kada je postavljena hrana počeo je govoriti sa svojim drugovima i jeo je, a što je od Sunneta. je pozivajući se na predaju (eser) i hadis. Kada je prošao jedan dio noć kazao je jednom učaču da prouči nešto. Prisutni su plakali, jecali i bolno uzdisali. Zatim je kada su završili jelo i oprali ruke, on sjeo, a njegovi drugovi su sjeli ispred njega, te im je on rekao: Ko od vas želi da pita o nečemu, neka izvoli. Pitali su ga o prikazivanju (rijaluku) u ibadetu, o čistoti namjere (ihlas), te mnogim drugim pitanjima. Odgovarao je lijepo, a potom je Haris proučio nekoliko kratkih dova, a potom ustao da kljanja noćni namaz. Od toga dana imam Ahmed je nastojao da bude u društvu sufija, pridržavajući se onoga što je slušao od njihovih velikana!

Imam Ša'rani, u svome Tabekatu, navodi od učenjaka Kutbuddina ibn Ejmena da je rekao: Ahmed je svoga sina Abdullaha ohrabrivao da odlazi sufijama, govoreći mu: Oni su dostigli u čistoti namjere (ihlas) stupanj bliskosti (mekam) koji mi nismo postigli. Učenjak Muhamed Seffarini Hanbeli prenosi od Ibrahima ibn Abdullaha Kalanesija da je imami Ahmed rekao za sufije: Ja ne znam ljude bolje od njih. Kada mu je prigovoreno: Oni pjevaju i slušaju kaside i ilahije, pa se zanose time?, odgovorio je: Pustite vi njih da se vesele sa Allahom jedno vrijeme! 

Imam Sujuti bilježi da je Ahmed b. Hanbel često posjećivao poznatog sufijskog velikana Bišr Hafija i govorio mu: Dragi Bišr, poduči me nešto o Allahu, govori mi o Njemu. Učenici su ga jednom upitali: Zbog čega idete kod njega? Vi ste mudžtehid u oblasti fikha i hadisa, u raznim oblastima znalac kojem nema sličnog, zar priliči Vama da idete njemu? Imam Ahmed  je odgovorio: Imam više znanja u oblastima koje ste spomenuli, ali on ima više znanja o Allahu!

STAVOVI POZNATIH UČENJAKA O SUFIJAMA

Imam Gazali  - citat iz njegove knjige: El-Munkizu mined-dalali:

Saznao sam, sa sigurnošću, da se sufije na poseban način kreću Allahovim putem, da je njihov način života najljepši, da je njihov metod najispravniji, te da su njihove osobenosti najčistije. Zatim, odgovarajući onima koji osporavaju sufije i napadaju ih, kaže: U suštini, šta mogu prigovoriti tarikatu - metodi kojom se čistota – koja je prvi njegov uslov – ogleda u čišćenju srca apsolutno od svega osim Allaha Svevišnjega; a čiji je početak – na mjestu početnog tekbira u namazu -  potpuno utonuće srca u zikrullahu, te njegov kraj potpuno utonuće misli u Allahu? A, nakon što je iskušao put tesavvufa, osjetio njegove djelovanje i okusio njegove plodove, rekao je: Pridruživanje sufijama, izučavanje tesavvufa stroga je pojedinačna dužnost (fardul-'ajn), jer niko osim vjerovjesnika, alejhimusselam, nije lišen mahana.

Imam Fahruddin Razi – citat iz njegove knjige: I'tikadatu firekil-muslimine vel-mušrikine:

Znaj da većina onih koji su evidentirali i nabrajali ispravne sljedbe ummeta ne spominju sufije, što je greška, jer suština sufijskog učenja predstavlja put do spoznaje Svevišnjeg Allaha putem pročišćavanja i oslobađanja od tjelesnih stega, a to je dobar put. Također, je rekao: Sufije su ljudi zaokupljeni razmišljanjem i oslobađanjem duše od tjelesnih stega, te se trude da nutrina njihova srca – sirr - i misli ne budu lišeni od spominjanja Svevišnjeg Allaha u svim njihovim postupcima i djelima. U njihovoj prirodi je utisnut savršeni odgoj prema Allahu Uzvišenom. Oni su najbolja skupina ljudi.

Imam Izz ibn Abdus‑Selam – citat iz knjige: Nurut‑tahkik:

Sufije se  čvrsto pridržavaju šerijatskih pravila kojima se ne urušava ni ovaj, niti onaj svijet, a drugi se čvrsto drže formalnih stvari. To potvrđuju, između ostaloga, kerameti (posebne počasti) i neobični božanski darovi koji se njima dešavaju. To je jedan pokazatelj Allahove približenosti njima i Njegova zadovoljstva sa njima. Da znanje bez primjene donosi potpuno zadovoljstvo Svevišnjeg Allaha, keramete bi imali i drugi ljudi, pa makar i ne postupali po svome znanju. Koliko li je samo daleko takva konstatacija od istine!

Ibn Tejmijje i Ibnu‑Kajjim el‑Dževzijje

Kod Ibn Tejmijje i njegova učenika imama Ibnul‑Kajjima, se vidi da oni apsolutno nisu bili protiv tesavvufa, kako se to predstavlja ili kako to predstavljaju neki koji sebe smatraju pristalicama njihove škole. Čak šta više, bili su od poznavaoca marifeta Allaha Svevišnjeg, zaljubljenika u Njega, od ljudi imanskog odgajanja i duhovnoga puta, a što je očito iz dva toma fetvi Ibn Tejmijje i brojnih knjiga Ibnul Kajjima, od kojih je najznačajnija Medaridžus-salikine – šerhu menazils-sairine ila mekamati "Ijjake na'budu ve ijjake nest'in"  -Stepeni duhovnog uzdizanja – objašnjenje položaja putnika do stupnja: Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! u kojoj, u prvom tomu na 135. stranici, kaže: Zaista, su oni najviša kategorija sufija iznad ovoga, njihove ambicije su uzvišenije i časnije. Oni su posvećeni sticanju mudrosti, postizanju spoznaja, čišćenju srca, čišćenju duša i popravljanu postupaka.

Ibn Haldun – citat iz njegove knjige: Mukaddima:

Ibn Haldun, o nauci tesavvufa je rekao: Ovo je jedna od šerijatskih znanosti nastalih u islamu. Njena osnova je to što je put ovih ljudi – sufija - kod prvih muslimana selefa, i njihovih istaknutih prvaka, ashaba i tabi'ina, te onih poslije njih uvijek bio put istine i pravog usmjerenja čiji je temelj ustrajnost u bogoslužju (ibadet), potpuna predanost Uzvišenom Allahu, odvraćanje od lažnog sjaja i nakita ovoga svijeta, suzdržavanje od užitaka, bogatstva i časti za kojima hrle obični ljudi te, povlačenje od svijeta u samoću radi bogoslužja i zikra To je bilo općenito kod ashaba i prvih muslimana. Kada se povećala težnja ka dobrima ovoga svijeta – u drugom stoljeću po Hidžri i poslije njega – te ljudi bili skloni korištenju dobara ovoga svijeta, oni koji su se posvećivali bogoslužju nazivani su sufijama.

Imam Dželaluddin Sujuti – citat iz njegove knjige: Te'jidul-hakikatil-'alijjeti:

Tesavvuf je, sam po sebi, časna nauka, jer je njegov okvir slijeđenje Sunneta i ostavljanje novotarija; oslobađanje od strastvene duše – njenih veza, udjela, ciljeva, želja i izbora; predanost Allahu i zadovoljstvo s Njime i sa Njegovom odredbom, te traženje Njegove ljubavi i nepredavanje značaja ikome osim Njega. Saznao sam, također, da ima mnogo uljeza među sufijama koji samo njima sliče, ali nisu od njih, te su unijeli u tesavvuf ono što nije od njega, a to je dovelo do ružnog mišljenja o svima. Stoga su se učeni usmjerili na razlikovanje između ove dvije skupine da bi se znali istinski pripadnici od onih lažnih. Razmotrio sam prigovore koje sufijama prigovaraju neki imami i nisam vidio ni jednog istinskog sufiju da ih zagovara, već ih zastupaju novatori, fanatici koji tvrde da su sufije, ali stanjem, znanjem i praksom nisu od njih.

ZAKLJUČAK

S obzirom na neupitni legitimitet i historijske zasluge tarikata u Bosni i Hercegovini, koji je i institucionaliziran kroz Tarikatski centar pri Rijasetu Islamske zajednice u BiH, te da tekije, turbeta i zavije formalno pravno pripadaju vakufima IZ-e BiH, jasno je da pripadnici radiklanih vjerskih opredjeljenja, svojim nastupima usmjerenim protiv tesavvufa/tekija u užem smislu, de facto atakuje na muslimane i Islamsku zajednicu u širem smislu. Također njihovi napadi na izradu godišnjih aktivnosti i obilježavanje značajnih datuma, godišnju kartu aktivnosti, raspored mevluda, dova, posjeta dovištima u BiH, i sl. predstavlja atak na tradiciju i kulturu našeg naroda koja ni po čemu nije u suprotnosti sa vjerozakonom i svetim tekstovima! Obzirom da navode kako Allahov Poslanik s.a.v.s. nikada nije pozivao niti planirao na ibadet unaprijed za godinu dana navodim hadis koji može anulirati njihov stav i pokazati da nema ništa suprotno vjerozakonu kada u karti aktivnosti za narednu godinu planiramo na Ajvatovici, Karićima ili Blagaju organizirati skup vjernika, klanjati namaz, učiti Kur'an, proučiti mevlud zikr i dovu! Hadis je od Abdullaha ibn Abbasa, r.a., koji je rekao: Dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., postio dan Ašure i naredio da se posti, rekoše: O Allahov Poslaniče: To je dan kojeg jevreji i kršćani poste i veličaju. Pa reče Allahov Poslanik, s.a.v.s.: Sljedeće godine, ako Allah da, postiću i deveti dan!

Muslimani Bosne i Hercegovine, kao društvo, tradicionalno su povezani sa tesavvufom. Islam je na ove prostore došao preko sufija, derviša i šejhova! Preko institucija obrazovanja imamo jaku poveznicu sa tesavvufom, sufizmom, konkretno Gazi Husrev-begova medresa, kao temeljna  obrazovna institucija našeg naroda je najbolji dokaz tome. Opće je poznato, da je njen utemeljitelj sufija i dobrotvor halvetijskog tarikata, te da je prije medrese izgradio hanikah/tekiju (školu za duhovni odgoj), jedno pored drugoga, u kojem je nastava za učenike njegove medrese bila sastavni dio obrazovnog procesa i gdje se izučavao tesavvuf i učio glasni zikr, sjedeći i stojeći. Za duhovno ozdravljenje jednog naroda neophodni su kadrovi koji su prošli proces duhovnog odgoja i sami duhovno narasli da mogu i druge odgajati i učiti miru i poštovanju drugih oko sebe. U periodu prije posljednjeg rata o duhovnom odgoju tesavvufu vodilo se računa samo u privatnim krugovima. Danas u demokratskom društvu, pruža se prilika da se institucionalno oživi duhovni odgoj, prije svega kroz nastavni proces, najprije u medresama, na islamskoj vjeronauci i visokoškolskim islamskim institucijama kroz obavezan predmet Tesavvuf koji bi predavali kvalificirani kadrovi IZ-e BiH poznavaoci tesavvufa, a po uzoru na Al Azhar Šerif gdje je predmet Tesavvuf u zvaničnom obaveznom kurikulumu i za koji postoji obimna literatura! Najveću potrebu za duhovno zdravim i nadahnutim kadrom, ima Islamska zajednica kao duhovni pastir našeg naroda jer je najpotrebnije da budući pastiri – profesori na medresama, fakultetima, imami, hatibi, vjeroučitelji budu oni koji će druge duhovno jačati i usmjeravati, a kako se ne bi dogodilo da na ostavštini sufije halvetije Gazi Husref bega neko kao imam, profesor i sl. blati braću sufije i dr. muslimane, uznemirava javnost svojim stavovima i postupcima i javno kritikuje IZ-u i njene autoritete.

Preslobodnim iznošenjem optužbi, potvora, sramota u javni prostor, nanosi se šteta ne samo ugledu sufija i tesavvufa u BiH, već i autoritetu, statusu i dostojanstvu najviših organa i predstavnika Islamske zajednice – Reis-ul-uleme, muftija,  gl. imama, imama, šejhova, derviša, svih aktivista i članova IZ-e BiH.

Molimo Uzvišenog Allaha, za oprost naših grijeha i neumjerenost bam u postupcima. Molimo Ga za trezvenost u rasuđivanju i međusobno poštovanje u javnom govoru. Molimo Ga da nas sačuva da potvorimo bilo koga od ummeta Poslanika Muhameda s.a.v.s., a posebno učenjake, evlije, odabrane Allahove robove, jer kako kaže Ibn Asakir: Njihovo meso je otrovno. Ko god pusti javno jezik protiv evlija, Allah će ga prije smrti pogoditi smrću njegova srca – da nas Allah sve sačuva lošeg završetka! Rekao je Uzvišeni Allah:  I ako vi budete odnose popravili i nasilja se klonili – pa, Allah će, zaista, oprostiti i samilostan biti; Amin!

(20 Maj, 2025. miladijske godine / 22 Zul-ka’de 1446. hidzretske godine)

 Preuzmite ovaj tekst u PDF formatu!