Na robiju sam otišo ko hajvan, sa robije se vratio ko insan…

Prenio je sufija Adem ef. Karađozović (1891-1981), rahmetullahi alejh, da je književnik Ćamil Sijarić (1913-1989) pripovjedao kako je nekada zakon, prije drugog svjetskog rata, opstao još od turskog vakta, omogučavao da čovjek - zbog bolesti ili nečeg drugog ako ne može on - mogao platiti nekom drugom da umjesto njega ode na hadž, u vojsku, na obavezne radne akcije, pa ako se dogodi i neka nesreća i zlo - u zatvor - ne dao Bog. Pa i ako umre bilo je moguće da umrli ovasijeti "devriskat", vjerski čin "otkupa", za propuštene ili manjkave ibadete i djela. Ako bi našao nekoga da to za njega obavi taj drugi se nazivao bedel. Tako bi neko platio bedela da mu ibadet koji je dužan ili posao ili dug i sl. završi na mjesto njega - mjenjajući ga.

Pa on prenosi da je neki bogataš ubio nehotice, čovjeka, pa mu sud izrekao kaznu zatvora, pet godina. Nagodi se on s nekakvim siromahom da taj za, u taj vakat povelike pare, ode u zatvor umjesto njega. Kad bedel završi posao pa se vrati, čekaće ga njegovi dukati i on će biti lijepo bogat čovjek da rahat proživi sa porodicom.

Prošle su tako zatvorske godine, bedel se vratio – ali onome imućniku u međuvremenu svi poslovi krenuli loše, sve šta je imao od trgovačke robe - izgubio, ili je prodo ili mu je poplijenilo. Pa se sad desilo da se on pretvorio u veću fukaru nego što bijaše ovaj bedel kad je u bedeluk za njega u zatvor pošao. Ispriča ovaj bivši bogataš nesretnik svoju nesreću i ponudi bedelu: Evo, uzmi moju glavu - šta da se radi! Dug je dug, a život mi ionako više ničemu ne vrijedi od siline briga, ili me čekaj da mi se sudbina okrene.

Tad bedel reče: "Ti meni nisi ništa dužan i nisam došao ni po kakav dug nego sam došao da ti se zahvalim. Ja sam na robiji naučio, samovati, ibadet činiti, razmišljati, tespih mnogo zikrom okretati, učiti kur'an - sve zahvaljujući jer sam drugovao sa cimerom pobožnim sufijom i od njega saznao za Allaha, Pejgambera, velike ljude, plemenite vjernike, evlije i učenjake što su ikad svijetom hodili. I što mi je života ostalo – samo ću se sa takvim robovima družiti, i slaviti Boga kako oni slave, nastojeći mu u zadovoljstvu biti. Meni većega bogatstva ne treba niti više išta tražim niti trebam. Na robiju sam otišo ko hajvan, sa robije se vratio ko insan. Da tebe nije bilo ja bih i sad mukao u neznanju ko što stoka muče, i mahalao čaršijom gibet i nemimet, a ne bi govorio, mislio i osjećao kao što vjerni čovjek govori. Nego sam ti došao iz zahvalnosti da te zagrlim i da ti se od srca zahvalim!

Priredio: Šejh Muamer Šehić Durmišević