Porijeklo, etnogeneza i identitet Goranaca i Torbeša na Balkanu

Slika preuzeta iz FB grupe: Gora Za Goranci

Historijsko, jezičko, demografsko i religijsko i istraživanje

Ertan Č. dip. isl. nauka, avgust 2026. g.

Sažetak

Gorani i Torbeši predstavljaju jednu od najsloženijih i historiografski najosjetljivijih skupina stanovništva jugoistočne Evrope. O njihovom porijeklu postoje međusobno suprotstavljene interpretacije u srpskoj, makedonskoj, bugarskoj, albanskoj, bošnjačkoj, turskoj i međunarodnoj historiografiji. U različitim periodima Gorani i njima srodne ili susjedne zajednice označavane su kao Srbi, Makedonci, Bugari, Turci, Muslimani, Bošnjaci, Torbeši, Pomaci, posebna etnička grupa ili jednostavno kao stanovnici planinskih krajeva. Takva raznolikost nije samo posljedica političkog prisvajanja identiteta nego i činjenice da se na Balkanu historijski nisu uvijek podudarale kategorije jezika, vjere, lokalne pripadnosti, političke lojalnosti i moderne nacije.

Na osnovu komparativnog pregleda izvora na bosanskom, srpskom, hrvatskom, makedonskom, albanskom, turskom, engleskom, poljskom i njemačkom jeziku, kao i novijih arheogenetičkih istraživanja Balkana, ovaj rad zastupa tezu da se porijeklo savremenih Goranaca ne može svesti ni na jednu jedinu srednjovjekovnu etničku grupu.

Najčvršće dokumentirana osnova jeste lokalno stanovništvo planinske oblasti Gore koje je najmanje od 14. stoljeća zapisano kao slavensko stanovništvo unutar srednjovjekovne balkanske političke i crkvene strukture, a koje je tokom osmanskog perioda postepeno prihvatilo islam. Sama Gora dokumentirana je kao župa u Dušanovoj povelji iz 1348. godine, a osmanski katastarski registri iz 15. i 16. stoljeća potvrđuju postojanje posebne nahije Gore i omogućavaju praćenje vjerskih i demografskih promjena.

Jezička evidencija dodatno pokazuje da je jezgro goranske zajednice južnoslavensko. Goranski govor, najčešće nazivan našinski, naški ili goranski, predstavlja specifičnu balkansku južnoslavensku govornu varijetetu koja pokazuje osobine povezane sa zapadnom makedonskom i južnosrpskom, posebno torlačkom dijalekatskom zonom. U Albaniji su isti govori detaljno proučavani kao dio slavenskih manjinskih govora, dok makedonska dijalektologija goranske govore uglavnom smješta u prijelazno područje zapadnomakedonskih govora.

Ne postoji dovoljno dokaza da bi se savremeni Gorani mogli proglasiti jednostavno Srbima, Makedoncima ili Bugarima u modernom nacionalnom smislu. Isto tako, nema dovoljno dokaznog materijala za tvrdnju da su svi Gorani i svi Torbeši potomci Bogumila. Bogumilska hipoteza historijski je važna i moguće je da su različite nepravoslavne i heretičke tradicije predstavljale jedan od slojeva srednjovjekovnog stanovništva Balkana, ali neposredan genealoški kontinuitet između srednjovjekovnih Bogumila i današnjih Gorana ili Torbeša nije dokumentiran u dovoljnoj mjeri. Često ponavljana tvrdnja da su Gorani “posljednji Bogumili” stoga predstavlja historiografsku hipotezu, a ne utvrđenu činjenicu.

Najuvjerljiviji opći model etnogeneze može se opisati kao višeslojan proces, starije balkansko stanovništvo, snažno slavizirano u ranom srednjem vijeku, lokalne populacije oblikovane srednjovjekovnim političkim promjenama, kasniji procesi migracije i miješanja, postepena islamizacija tokom osmanskog perioda te naposljetku razvoj posebnog lokalnog identiteta koji se u moderno doba našao između srpske, makedonske, bugarske, albanske, turske i bošnjačke nacionalne politike.

Ključna riječ za razumijevanje problema nije “koji su oni narod”, nego “kako je jedna lokalna slavenska muslimanska zajednica kroz stoljeća oblikovala različite identitete”.

Uvod: zašto je pitanje porijekla Goranaca toliko složeno

Pitanje porijekla Goranaca često se postavlja na pogrešan način. U popularnoj historiografiji polazi se od pretpostavke da svaki današnji narod mora imati jednog neposrednog srednjovjekovnog pretka, čije ime, teritorija i identitet neprekidno postoje do danas. Takva pretpostavka teško je primjenjiva na Balkan. Srednjovjekovni stanovnik Gore mogao je biti određen kao stanovnik župe, podanik određenog vladara, pravoslavni hrišćanin, katolik, pripadnik određene crkvene oblasti ili jednostavno član lokalne zajednice. Kasnije je isti čovjek mogao biti određen kao musliman, Turčin u osmanskom administrativno-religijskom smislu, pa potom kao Musliman u jugoslavenskom smislu, a u savremenom dobu kao Goran, Bošnjak, Srbin, Makedonac, Turčin ili nešto drugo.

Nomachi Motoki, u opsežnom sociolingvističkom istraživanju Goranaca bivše Jugoslavije, naglašava upravo ovu promjenljivost. Prema njegovoj analizi, identitet Goranaca kroz 20. i 21. stoljeće oblikovao se u stalnoj napetosti između jezika, religije, regionalne pripadnosti i savremenih nacionalnih projekata.

Jedna od osnovnih metodoloških grešaka jeste retroaktivno prepisivanje savremenih nacionalnih kategorija u srednji vijek. Ako se stanovnik Gore iz 1348. nazove “Srbinom” samo zato što je područje tada bilo dio države koju savremena srpska historiografija smatra srednjovjekovnom srpskom državom, zanemaruje se činjenica da pojam nacije u modernom smislu tada nije imao današnje značenje. Ali jednako je problematično istu osobu proglasiti “Makedoncem” ili “Bošnjakom” u današnjem nacionalnom smislu samo zato što današnja kultura zajednice ima veze s tim identitetima.

Zato je predmet istraživanja prije svega historijska etnogeneza stanovništva i razvoj identiteta, a ne pronalaženje jedne “čiste” nacionalnosti.

Geografsko jezgro, šta je zapravo Gora

Gora je visokoplaninska oblast južno od Prizrena, između Šar-planine, Koraba i Koritnika. Današnja administrativna granica dijeli historijsku Goru između Kosova, Albanije i Sjeverne Makedonije. Ta teritorijalna podjela je relativno novijeg datuma u poređenju sa historijom same oblasti. Nomachi navodi da je Gora 1923. podijeljena između Albanije i tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, dok su se nakon formiranja jugoslavenske Makedonije pojavile i unutrašnje administrativne granice koje su kasnije postale međunarodne.

Ovo je veoma važno za razumijevanje goranskog identiteta. Goranac nije historijski nastao zato što su stanovnici odlučili da žive u tri države. Upravo suprotno. Jedna starija regionalna zajednica podijeljena je kasnijim državnim granicama.

U tom smislu, naziv Gora ima izrazito geografsku osnovu. Slavenska riječ gora označava planinu, šumovitu planinsku oblast ili uzvišenje. Iz nje je izvedeno ime stanovnika, odnosno Gorani, Goranci ili slični oblici. Moderno etničko značenje tog naziva razvijalo se kasnije. Motoki bilježi da sami pripadnici zajednice koriste i naziv Našinci, u značenju “naši ljudi”, dok se jezik naziva našinski ili naški.

To je značajno jer Našinci nije naziv zasnovan na velikoj nacionalnoj naciji. On je unutrašnji, lokalni identitetski pojam.

Najstariji pisani tragovi o Gori

Najvažnija tačka u istraživanju Goranaca jeste pitanje koliko daleko u prošlost možemo pratiti samu Goru.

Harun Hasani navodi da se Gora kao oblast spominje 1348. godine u povelji cara Stefana Dušana, kojom su određena sela u Gori darovana manastiru Svetih Arhanđela kod Prizrena. U istoj dokumentarnoj tradiciji Gora se pojavljuje kao župa unutar srednjovjekovnog političkog prostora.

Milan Ivanović također ističe Dušanovu povelju iz 1348. kao najstariji poznati srednjovjekovni izvor koji konkretnije govori o selima Gore. U toj povelji stanovnici određenih sela imaju različite obaveze prema manastiru i gradu Prizrenu.

Ovdje je nužno napraviti važnu naučnu distinkciju.

Činjenica da je Gora dokumentirana u srednjovjekovnoj državi koju srpska historiografija tradicionalno smatra državom srpskih vladara ne znači automatski da možemo direktno iz toga zaključiti da su današnji Gorani “Srbi” u modernom nacionalnom smislu.

Dokument potvrđuje postojanje oblasti, naselja i stanovništva. On je vrijedan dokaz o srednjovjekovnoj političkoj pripadnosti i lokalnoj historiji, ali moderni nacionalni identitet ne može se jednostavno preslikati u 14. stoljeće.

To je jedna od tačaka na kojima se srpska, makedonska i bošnjačka historiografija često razilaze.

Jezik kao jedan od najjačih dokaza o dugoročnom slavenskom kontinuitetu

Za pitanje etnogeneze posebno je važna lingvistika. Goranski govor nije albanski ni turski. Riječ je o južnoslavenskom govoru sa složenim prijelaznim osobinama. Rad Radivoja Mladenovića o govoru Goranaca pokazuje da je riječ o posebnom slavenskom jezičkom sistemu koji je u dodiru sa susjednim srpskim i makedonskim govorima razvijao vlastitu strukturu.

Savremeni radovi potvrđuju da goranski govor zauzima prijelazni položaj. Mindak-Zawadzka ga opisuje kao južnoslavenski etnolekt smješten između jugoistočnih srpskih torlačkih i zapadnomakedonskih dijalekata, uz znatan sloj turcizama, albanizama i drugih posuđenica.

Makedonska dijalektologija goranski govor uglavnom povezuje sa zapadnomakedonskim govorima. Doktorski rad Darka Tomovskog, posvećen goranskom govoru u Pologu, opisuje ga kao prijelazni i periferni makedonski govor sa nizom arhaičnih osobina, ali i vlastitih inovacija.

Postoji, dakle, izvjesna interpretativna razlika. Jedan dio srpske dijalektologije naglašava veze Gore sa torlačkom i južnosrpskom dijalekatskom zonom. Makedonska lingvistika naglašava njegove veze sa zapadnomakedonskim dijalektima. Neutralnija komparativna lingvistika može oba zapažanja prihvatiti istovremeno, govor Gore upravo zato i jeste prijelazan. To nije dokaz da su Gorani “pola Srbi, pola Makedonci”. To je dokaz da su živjeli u jezičkoj zoni kontakta između južnoslavenskih dijalekatskih kompleksa.

Šta nam govori naziv Našinci

Samonaziv Našinci naročito je važan za historiju identiteta. Za razliku od etnonima koji izražava odnos prema velikoj naciji, riječ Našinci počiva na unutrašnjoj opoziciji “mi” i “drugi”. Slični lokalni samonazivi poznati su na Balkanu kod mnogih manjih zajednica. Ovaj naziv pokazuje da je lokalni identitet bio stariji ili barem stabilniji od savremenog nacionalnog opredjeljenja.

Nomachi bilježi da se među Goranima koriste nazivi Našinci, Gorani i Goranci, te da se jezik naziva Naški, Našinski ili Goranski. Takva terminologija veoma dobro odgovara balkanskom obrascu u kojem mala zajednica dugo opstaje kao lokalna zajednica bez potrebe da sebe smješta unutar jednog modernog nacionalnog projekta.

Jesu li Gorani porijeklom Srbi

Ovo pitanje zahtijeva preciznu formulaciju. Postoje ozbiljni historiografski i dijalektološki argumenti za snažnu vezu srednjovjekovnog stanovništva Gore sa slavenskim stanovništvom srednjovjekovne srpske političke i crkvene sfere. Jovan Jastrebov je u 19. stoljeću zapisivao da stanovnici Gore govore slavenskim, odnosno onim što je tada opisivano kao srpski jezik, dok istovremeno bilježi da su neki stanovnici svoj govor nazivali “bošnjačkim” ili ga nisu identificirali sa književnim srpskim. Nomachi prenosi Jastrebovljeva zapažanja i upozorava upravo na problem poistovjećivanja jezika sa savremenom nacionalnošću.

Historijska činjenica jeste da je srednjovjekovna Gora pripadala političkom prostoru srpskih vladara. Ali naučno nije opravdano iz toga izvesti zaključak:

“Današnji Gorani su jednostavno Srbi koji su promijenili vjeru.”

Takva formula zanemaruje nekoliko stoljeća razvoja lokalnog identiteta, osmanskog društvenog sistema, jezičkih promjena, migracija i kasnijeg razvoja nacionalne svijesti. Preciznija formulacija bila bi da današnji Gorani vode značajan dio svog historijskog i jezičkog nasljeđa iz slavenskog stanovništva srednjovjekovne Gore, koje se kroz historiju, u jednom periodu nalazilo unutar srpskog političko-crkvenog prostora, ali savremeni goranski identitet nije jednostavno identičan modernom srpskom nacionalnom identitetu.

Jesu li Gorani Makedonci

Ni odgovor ovdje nije jednostavan. Makedonska dijalektologija ima veoma snažne argumente za bliskost goranskog govora zapadnomakedonskim govorima. Savremeni makedonski naučni radovi goranski govor tretiraju kao prijelazni govor u okviru makedonskog dijalekatskog područja.

Makedonska historiografija također često polazi od pretpostavke da su Torbeši i Gorani muslimanski potomci lokalnog makedonskog stanovništva koje je prihvatilo islam tokom osmanske vlasti. Problem je što lingvistička srodnost nije isto što i nacionalni identitet. Srodnost goranskog govora sa zapadnomakedonskim govorima ne znači automatski da su svi Gorani kroz historiju sebe smatrali Makedoncima. Moderna makedonska nacionalna identifikacija nastajala je prvenstveno u 19. i 20. stoljeću. Zbog toga je potpuno moguće istovremeno prihvatiti dvije tvrdnje. Goranski govor je veoma blizak makedonskim južnoslavenskim govorima. Gorani ne moraju zbog toga biti nacionalno Makedonci.

Jesu li Gorani Bugari

Bugarska interpretacija problema slična je makedonskoj u jednom ključnom elementu, naglašava slavensko stanovništvo, ali ga smješta u bugarski jezički i historijski okvir. Geografski položaj Gore nalazi se blizu prostora na kojem su se kroz srednji vijek preplitale političke zone Bugarske, Bizantije, srpskih država i albanskih planinskih zajednica. Zbog toga u bugarskoj historiografiji postoje pokušaji da se Gorani tumače kao dio šireg bugarsko-makedonskog slavenskog kompleksa. Međutim, ni ovdje se ne može dokazati jednostavna neprekinuta bugarska nacionalna svijest među stanovništvom Gore od srednjeg vijeka do danas.

Takva tvrdnja bi zahtijevala izvore koje nemamo. Naročito je važno razlikovati jezičku srodnost sa bugarskim i makedonskim od moderne nacionalne pripadnosti.

Najjači historijski dokaz, osmanski katastarski registri

Za razumijevanje stvarne etnogeneze mnogo su korisniji osmanski katastarski registri nego kasnije nacionalne legende. Tatjana Katić je na osnovu osmanskih deftera iz 15. i 16. stoljeća analizirala proces islamizacije Gore i susjednog Opolja. Njen rezultat je izuzetno važan, Gora je bila slavenska oblast i islamizacija je u njoj bila veoma spora, dok je u Opolju, koje je bilo pretežno albansko, islamizacija bila mnogo brža.

Ovo je jedno od najvažnijih otkrića za čitav problem. Ako su stanovnici Gore već u osmansko doba bili uglavnom muslimani, to nije značilo da su u osmanskom periodu postali Turci. Naprotiv, osmanski izvori pokazuju da je proces islamizacije bio dugotrajan.

U radu o ranijim osmanskim procesima Tatjana Katić navodi da je u Gori oko 1550. godine udio muslimana bio svega oko 2 posto, dok je u susjednom Opolju islamizacija bila mnogo naprednija. U istom širem području, prijelaz na islam očigledno nije imao isti tempo u svim zajednicama.

Ovo ruši jednu veoma rasprostranjenu legendu da su stanovnici Gore “odmah nakon dolaska Turaka” postali muslimani. Dokazi ne podržavaju takvu sliku.

Islamizacija Gore nije bila jedan događaj

Moderni Gorani su gotovo u potpunosti muslimani. Međutim, sama islamizacija odvijala se kroz više generacija. Različiti autori navode različite početne i završne datume. Nomachi navodi procjenu prema kojoj je proces trajao približno od 16. do 19. stoljeća, uz napomenu da pojedini autori početak pomjeraju i ranije.

Hasani i drugi autori koji su se bavili stanovništvom Gore naglašavaju da su posljednje hrišćanske porodice i pojedinci opstajali relativno dugo. U starijoj etnografskoj literaturi često se navodi predanje o posljednjoj hrišćanki Božani, koje je ostalo duboko prisutno u kolektivnom sjećanju Goranaca.

Kod ovakvih usmenih predanja treba biti oprezan. Ona nisu isto što i arhivski dokaz. Ali njihova dugotrajna prisutnost jeste važna za kulturnu historiju jer pokazuje koliko je sjećanje na hrišćansku prošlost ostalo prisutno nakon prelaska na islam.

Da li je islamizacija bila nasilna

Ne postoji osnov za tvrdnju da je cijela Gora dekretom nasilno prešla na islam. Islamizacija Gore bila je dug proces u kojem su se preplitale individualne odluke svake porodice. Osmanski period ne treba posmatrati pojednostavljeno kroz tvrdnju da su Osmanlije narodima nasilno nametale svoju vjeru, narodnost, jezik i kulturu. Osmansko Carstvo bilo je složeno i multietničko društvo u kojem su različite zajednice, u okviru tadašnjeg društvenog i pravnog poretka, zadržavale vlastite jezičke, kulturne i vjerske posebnosti. Islamizacija balkanskog stanovništva nije bila jedinstven, trenutan događaj niti je značila prisilno pretvaranje čitavih naroda u muslimane. Radilo se o dugotrajnom i neujednačenom procesu koji se, zavisno od kraja i zajednice, odvijao tokom više stoljeća.

U tom smislu, islamizaciju Gorana treba razumjeti kao postepen historijski proces koji se odvijao kroz više generacija, pod utjecajem različitih društvenih, ekonomskih, političkih i vjerskih okolnosti. Stanovništvo je pritom zadržalo svoj slavenski jezik, lokalne običaje i značajan dio kulturnog naslijeđa. Sama činjenica da su Goranci nakon višestoljetne osmanske vlasti sačuvali vlastiti slavenski govor i snažan regionalni identitet pokazuje da islamizacija nije značila brisanje njihovog jezika, kulture ili kolektivne posebnosti.

Zato je važno razlikovati islamizaciju od turcizacije ili kulturne asimilacije. Prihvatanje islama nije automatski značilo prihvatanje turske narodnosti, napuštanje slavenskog jezika ili odricanje od vlastitih običaja. Goranci su upravo primjer zajednice koja je prihvatila islam, ali je istovremeno sačuvala svoj slavenski jezički i kulturni kontinuitet.

Odbacivanje teze o “Turcima koji su postali Gorani”

Jedna od zabluda jeste ideja da su Gorani uglavnom potomci doseljenih Turaka. Za takvu pretpostavku nema uvjerljivog jezičkog dokaza. Da su Gorani masovno potjecali od turskih doseljenika, očekivali bismo znatno jači kontinuitet turskog jezika. Međutim, zajednica je očuvala južnoslavenski govor.

Osmanlije i pitanje “Turaka” u identitetu Goranaca

U kasnom osmanskom i ranom postosmanskom periodu stanovnici Gore zaista su mogli sebe nazivati Turcima. Ali taj pojam mora se razumjeti u historijskom kontekstu. U osmanskom društvu religija je bila mnogo važnija administrativna kategorija od moderne nacionalnosti. Muslimanska populacija pripadala je društvenom i pravnom poretku potpuno drugačijem od pravoslavnih i katoličkih zajednica. Nomachi navodi da su muslimani u Gori dugo bili evidentirani pod kategorijama koje su sadržavale naziv “Turci”, iako to nije nužno označavalo etničke Turke.

Takvo stanje objašnjava zašto se u nekim svjedočenjima iz osmanskog doba pojavljuje tvrdnja da su Gorani “Turci”, iako istovremeno govore slavenski jezik.

Torbeši u Sjevernoj Makedoniji, da li su oni isto što i Gorani

Ovo je jedno od najvažnijih pitanja. Odgovor glasi, zavisi šta podrazumijevamo pod riječju Torbeši.

U užem smislu, Torbeši se obično odnosi na slavensko-muslimanske zajednice makedonskog govornog područja, posebno zapadne i sjeverozapadne Makedonije i dijelova Albanije. Karolina Bielenin-Lenczowska ih opisuje kao muslimansko stanovništvo čiji je maternji jezik makedonski, uz napomenu da njihova samodefinicija nije jedinstvena. Neki se smatraju Makedoncima, neki posebnom etničkom zajednicom, a neki Turcima ili Albancima.

Ali u širem etnografskom smislu naziv Torbeši ponekad se koristi i za druge slavensko-muslimanske zajednice, uključujući Gorane. Makedonska enciklopedijska tradicija čak grupiše Gorane sa Torbešima u okviru šire kategorije islamiziranog makedonskog ili južnoslavenskog stanovništva.

Međutim, nije naučno tačno reći “Gorani su samo Torbeši pod drugim imenom.” Gora ima svoj specifičan regionalni identitet, svoju dijalekatsku varijantu, posebnu historiju i zaseban samonaziv. Bolje je reći da Gorani i Torbeši pripadaju širem krugu balkanskih slavensko-muslimanskih zajednica koje su kroz osmanski period razvile različite regionalne identitete.

Zašto naziv Torbeš izaziva toliko problema

Etnim Torbeš ima veliki broj objašnjenja. Najpoznatija narodna etimologija vezuje ga za riječ torba i objašnjava da su pripadnici zajednice navodno “prodali vjeru za torbu brašna ili sira”. Ovakvo tumačenje nosi peorativnu i pogrdnu konotaciju. U različitim izvorima pojavljuju se i druge teorije, uključujući povezivanje sa turskim oblikom koji bi značio osobu sa torbom, sa osmanskim administrativnim izrazima, sa određenim vojnim i pomoćnim službama, te sa srednjovjekovnim nazivima za heretičke misionare.

Turska historiografija također razmatra više teorija o porijeklu izraza i identiteta Torbeša, pri čemu se uz slavensko porijeklo razmatraju i priče o starijim turkijskim skupinama poput Kumana, Kipčaka i Pečenega, ali takve pretpostavke nisu isto što i historijski dokaz. Savremena akademska literatura uglavnom smatra etimologiju riječi problematičnom i upozorava da naziv ne smije služiti kao dokaz cjelokupne etnogeneze.

Bogumilska teorija

Ko su bili Bogumili? Bogumili su bili pripadnici srednjovjekovnog hrišćanskog vjerskog pokreta koji se pojavio na Balkanu, najvjerovatnije u 10. stoljeću, u prostoru tadašnjeg Prvog bugarskog carstva. Njihovo učenje bilo je dualističko i razlikovalo se od službenog pravoslavnog i katoličkog hrišćanstva. Naglašavali su skroman način života, ličnu vjeru i odbacivanje dijela crkvene hijerarhije, materijalnog bogatstva i pojedinih sakramenata. Zbog toga su ih tadašnje crkvene i državne vlasti često smatrale hereticima i nastojale ograničiti ili suzbiti njihov utjecaj. Bogumilski pokret nije ostao ograničen na područje Bugarske. Njegove ideje i srodne dualističke tradicije širile su se prema prostorima danas Kosova, Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine i drugim dijelovima Balkana i Evrope. Posebno je značajan slučaj Bosne. U srednjovjekovnoj Bosni postojala je Bosanska crkva, koja je u katoličkim i pravoslavnim izvorima često optuživana za herezu. Bogumilsko i šire srednjovjekovno naslijeđe važno je za razumijevanje Balkana. Ono pokazuje da vjerska i kulturna slika ovog prostora nikada nije bila potpuno jednostavna. Između pravoslavlja, katoličanstva, lokalnih hrišćanskih tradicija i kasnije islama postojali su različiti slojevi stanovništva, utjecaja i identiteta.

Bogumilska teorija jedno je od najpoznatijih objašnjenja porijekla Torbeša i Goranaca. Prema ovoj teoriji, srednjovjekovni Bogumili, odnosno njima srodne dualističke skupine, nakon progona bježe u planinske krajeve Makedonije, Kosova i Albanije, gdje opstaju do dolaska Osmanlija, a zatim prelaze na islam.

U nekim interpretacijama čak se tvrdi da su današnji Torbeši “posljednji Bogumili”.

Ovu ideju snažno su promovisali pojedini autori iz goranske i makedonske historiografske tradicije, uključujući Nazifa Doklea, koji je sistematski povezivao Torbeše Gore sa bogumilskim nasljeđem.

Međutim, ovdje treba napraviti jasnu razliku između tri različite tvrdnje.

• Bogumilstvo je postojalo na Balkanu, to je istinito i historijski dobro dokumentirano.

• Bogumilske i druge heretičke skupine kretale su se balkanskim planinskim prostorima, o je također historijski moguće i u pojedinim slučajevima dokumentirano.

• Današnji Gorani i Torbeši direktni su potomci tih konkretnih Bogumila, ovo je moguće, ali za sada nije dokazano.

Zašto bogumilska teorija nije dovoljna

Problem bogumilske teorije nije u tome što je nemoguća. Problem je u tome što ona često preskače nekoliko stoljeća bez dovoljno neposrednih izvora. Da bismo dokazali direktni kontinuitet, morali bismo imati dokumente koji povezuju konkretne srednjovjekovne bogumilske zajednice sa konkretnim selima Gore ili zapadne Makedonije kroz više generacija.

Takav kontinuirani dokumentarni niz nemamo.

Čak i kada neki kasnosrednjovjekovni ili rani novovjekovni izvori koriste izraze poput Torbeš, Babun ili druge nazive za heretike, ne smijemo automatski pretpostaviti da su svi ljudi koji su kasnije nosili sličan naziv potomci iste zajednice. Nazivi migriraju. Ljudi migriraju. Religije se mijenjaju. Ista riječ može tokom stoljeća promijeniti značenje.

To je osnovna lekcija historijske metodologije.

Veza između naziva Torbeš i srednjovjekovnih bogumila

Jedan od argumenata bogumilske škole jeste da je naziv Torbeš povezan sa srednjovjekovnim izrazima za heretike koji su nosili torbe, odnosno sa tradicijom fundagiagita i sličnih naziva. Takva semantička veza nije bez zanimljivosti. Ali etimološka sličnost nije isto što i dokaz etničkog kontinuiteta. Da bi ta teorija postala čvrst dokaz etnogeneze, trebalo bi pokazati da je izraz Torbeš zaista nastao kao stalni naziv određene heretičke zajednice, da je ta ista grupa migrirala u Goru ili zapadnu Makedoniju, da je identitet grupe opstao kroz osmanski period, da su današnji Torbeši direktno vezani za tu zajednicu.

Za sada nemamo tako neprekinut lanac dokaza.

Zato je najpoštenije zaključiti da je bogumilsko nasljeđe jedna od mogućih komponenti srednjovjekovne kulturne prošlosti, ali ne i dovoljno dokazana potpuna etnogeneza.

Postoji li starobalkanski, predslavenski sloj

Ovo pitanje treba posmatrati iz perspektive šire balkanske historije. Savremena arheogenetika pokazuje da Balkan nije prostor u kojem je jedno stanovništvo u potpunosti zamijenilo drugo. Naprotiv, riječ je o području višeslojnih migracija i miješanja. Velika studija objavljena u časopisu Cell 2023. godine, na osnovu 136 genoma ljudi sa Balkana iz prvog milenija nove ere, pokazala je da je nakon kraja rimske vlasti došlo do velikog priliva ljudi genetski sličnih današnjim istočnoevropskim slavenskojezičnim populacijama. Autori procjenjuju da slavenskojezični migranti doprinose približno 40 do 60 posto današnjeg genetskog nasljeđa različitih balkanskih populacija.

Još novija studija objavljena u časopisu Nature 2025. godine, koja uključuje 555 drevnih individua, dodatno je pokazala veliki priliv stanovništva iz istočne Evrope tokom šestog do osmog stoljeća, ali i snažnu regionalnu varijabilnost i različite stepene asimilacije lokalnog stanovništva.

Ova istraživanja imaju jednu važnu posljedicu za pitanje Goranaca:

• Balkan nije bio podijeljen na čiste, nepromjenljive “narode”.

• Postojale su migracije, miješanja i kulturna asimilacija.

Stoga je savremeno stanovništvo Gore gotovo sigurno rezultat višestrukih procesa, a ne jedne jedine migracije jednog srednjovjekovnog plemena.

Šta genetika može, a šta ne može dokazati

Genetika može vrlo dobro pokazati da savremene balkanske populacije imaju složeno mješovito porijeklo. Ali genetika sama po sebi ne može dokazati da je određena grupa “Srpska”, “Makedonska”, “Bugarska” ili “Bošnjačka”. Nacionalni identitet nije genetska kategorija. Zbog toga bi tvrdnja: „Gorani imaju ovaj haplogrup, dakle oni su Srbi”, bila naučno neodrživa. Ista genetika može biti prisutna među Srbima, Makedoncima, Albancima, Bošnjacima i drugim balkanskim populacijama.

Arheogenetika je korisna za razumijevanje duboke demografske historije Balkana, ali identitet Goranaca mora se rekonstruisati kombinacijom genetike, historije, jezika, genealogije, demografije i etnologije.

Da li su Gorani potomci turkijskih naroda Kumana, Kipčaka ili Pečeneka

Ova teorija pojavljuje se posebno u dijelu turske literature i među nekim samim pripadnicima zajednice. Prema njoj, Torbeši i Gorani mogli bi imati porijeklo od turkijskih plemena koja su prije osmanskog perioda dolazila na Balkan.

Problem je što je za takvu tvrdnju potrebna znatno jača dokumentarna i lingvistička osnova. Ako je neka populacija turkijskog porijekla kroz stoljeća potpuno prešla na južnoslavenski jezik, to je moguće, ali bismo očekivali tragove takvog procesa u imenima, toponimima, ranijim zapisima ili predanjima.

Postoje određena predanja, ali ona nisu dovoljna da dokažu da je glavnina današnjeg stanovništva Gore potomstvo Kumana, Kipčaka ili Pečeneka. Zbog toga teoriju o dominantno turkijskom etničkom porijeklu treba svrstati među nedovoljno dokazane hipoteze.

Albanski utjecaj i pitanje albanskog porijekla

Gora se nalazi na izrazito osjetljivoj jezičkoj i etnografskoj granici. Stanovnici susjednog Opolja historijski su bili dominantno albanskog jezika, dok je Gora zadržala slavenski jezik. Katić upravo koristi poređenje Gore i Opolja da pokaže različitu dinamiku islamizacije i društvene strukture.

To znači da su Gorani stoljećima živjeli u intenzivnom kontaktu sa Albancima. U goranskom govoru postoje albanizmi. Gorani često govore albanski kao drugi jezik. Postojale su migracije, brakovi i međusobni ekonomski kontakti. Ali sve to ne znači da je goranska zajednica bila albanska. Steinkeova istraživanja Gorana u Albaniji i Kosovu naglašavaju upravo kompleksnost situacije: riječ je o slavenskojezičnoj manjini koja živi u izrazito multietničkom prostoru i čiji se identitet historijski mijenjao u skladu sa društvenim okolnostima.

Albanizacija i promjena identiteta

Kroz 20. i 21. stoljeće dio Goranaca usvajao je albanski jezik, posebno izvan tradicionalnog jezgra. Ovo je normalan proces kod malih manjina. U nekim područjima identitet je prelazio prema Albancima, dok su drugi zadržali goranski identitet. Steinke i Ylli posebno su proučavali slavenske manjine Albanije, uključujući Goru, i pokazali da etnički i jezički identiteti nisu jednostavno podudarni. Njihov trodijelni rad o slavenskim manjinskim govorima Albanije uključuje posebno poglavlje posvećeno Gori.

Bosanski identitet među Goranima

Jedna od najzanimljivijih savremenih promjena jeste razvoj bošnjačke identifikacije. Mindak-Zawadzka pokazuje da je među dijelom kosovskih Goranaca nakon raspada Jugoslavije došlo do jačanja bošnjačke identifikacije, posebno kroz upotrebu bosanskog standardnog jezika.

Jugoslavenski period i kategorija “Muslimani”

Za razvoj današnjeg identiteta posebno je važan period Jugoslavije. Nakon Drugog svjetskog rata slavensko stanovništvo koje nije željelo biti deklarirano kao Srbi, Hrvati ili Makedonci moglo je koristiti kategoriju Musliman, koja je u kasnijem jugoslavenskom periodu postala priznata nacionalna kategorija. Što je apsurd, jer vjeroispovijest nije što i etnicitet. Nomachi pokazuje koliko je ta kategorija utjecala na Goru. U popisu iz 1948. velika većina stanovništva Gorske oblasti evidentirana je kao “Muslimani” bez preciznije nacionalne identifikacije. Ovo je važan historijski trenutak. Jer su upravo i Bošnjaci, kao slavenski muslimani koristili ovu nametnutu odrednicu u nacionalnom smislu. Savremeni bošnjački identitet dijelom proizlazi upravo iz kasnijeg razvoja ove kategorije, ali Goranima je i dalje ostao snažan regionalni identitet.

Popisi stanovništva kao ogledalo promjene identiteta

Popisi nisu neutralni prozori u prošlost. Oni zavise od kategorija koje država ponudi. Godine 1921. u Gori je gotovo čitavo stanovništvo bilo muslimansko, dok je maternji jezik u najvećem broju slučajeva evidentiran kao srpski ili hrvatski, uz određeni broj Albanaca i Turaka. U popisu 1931. također je ogromna većina stanovništva bila muslimanska, dok je velika većina maternjih govora bila označena kao srpski, hrvatski, slovenski ili makedonski.

Savremeni položaj Goranaca na Kosovu

Prema konačnim rezultatima kosovskog popisa iz 2024. godine, Gorani čine oko 0,57 posto stanovništva Kosova. Ukupna rezidentna populacija Kosova tada je iznosila 1.602.515 stanovnika.

To znači da je savremena goranska populacija na Kosovu brojčano mala, ali kulturno veoma prepoznatljiva. Istovremeno, treba imati na umu da broj stanovnika tradicionalne Gore nije isto što i broj ljudi koji se danas etnički izjašnjavaju kao Gorani. Migracije su u tome imale veliku ulogu. Gorani su desetljećima odlazili u: Prizren, Prištinu, Beograd, Skoplje, Tursku, Bosnu i Hercegovinu, zemlje zapadne Evrope, Sjedinjene Američke Države. Nomachi i drugi istraživači naglašavaju da su migracije iz Gore bile intenzivne i da su značajno utjecale na savremenu demografiju zajednice.

Torbeši u Sjevernoj Makedoniji

Torbeši predstavljaju jednu od najznačajnijih slavensko-muslimanskih zajednica na prostoru Sjeverne Makedonije. Njihovo tradicionalno područje obuhvata naročito zapadne i sjeverozapadne dijelove zemlje, gdje su kroz stoljeća živjeli u dodiru sa pravoslavnim Makedoncima, Albancima, Turcima i drugim balkanskim zajednicama. Govore južnoslavenskim, odnosno makedonskim dijalekatskim govorima, a islam su uglavnom prihvatili tokom dugotrajnog procesa islamizacije u osmanskom periodu.

Porijeklo Torbeša najčešće se povezuje sa lokalnim slavenskim stanovništvom koje je tokom više stoljeća prihvatalo islam. Njihov jezik, tradicionalna kultura, običaji i način života pokazuju snažan kontinuitet sa širim južnoslavenskim kulturnim prostorom. Istovremeno, višestoljetna islamska tradicija oblikovala je njihov poseban kulturni identitet.

Prema popisu Sjeverne Makedonije iz 2021. godine, 4.174 osobe izjasnile su se kao Torbeši, dok se 455 izjasnilo kao Musliman Makedonac. Ove brojke ne treba uzimati kao dokaz stvarne veličine zajednice. One prije svega pokazuju koliko je fluidna samodeklaracija. Savremeni identitet Torbeša nije jedinstven. Dio stanovništva sebe smatra Makedoncima islamske vjere, dio koristi torbeški identitet kao posebnu etničku pripadnost, dok se pojedinci izjašnjavaju kao Turci, Albanci, Bošnjaci ili na druge načine. Ova raznolikost rezultat je dugog historijskog procesa i promjena koje su se odvijale tokom osmanskog, jugoslavenskog i savremenog perioda. To nije samo rezultat nejasnog identiteta. To je rezultat dugog historijskog procesa u kojem je religija dugo bila dominantnija od nacionalnosti. Torbeši su važan dio historijske i kulturne raznolikosti Sjeverne Makedonije. Njihovo postojanje pokazuje da vjera, jezik i nacionalni identitet na Balkanu nisu uvijek bili istoznačni. Kao slavensko-muslimanska zajednica, Torbeši predstavljaju vrijedan primjer složenih procesa islamizacije, očuvanja jezika i stvaranja posebnih identiteta koji su karakteristični za balkansku historiju.

Torbeši i “Makedonci koji su prešli na islam”

Jedna od dominantnih makedonskih interpretacija kaže da su Torbeši uglavnom potomci lokalnog makedonskog hrišćanskog stanovništva koje je islamizirano u osmansko doba. Ova teza ima snažnu lingvističku podršku zato što je njihov maternji govor makedonski ili makedonskom veoma blizak.

Bielenin-Lenczowska pokazuje da u samoj torbeškoj zajednici postoje različite interpretacije tog porijekla. Neki prihvataju makedonski identitet, dok drugi insistiraju na posebnom identitetu ili turskom porijeklu. Dakle, nauka može reći da je torbeško stanovništvo u velikoj mjeri nastalo iz lokalnog slavenskog stanovništva koje je islamizirano. Zbog toga Torbeši nisu jednostavno “Makedonci koji su promijenili vjeru”, iako je ta formulacija najbliža historijskom modelu.

Jesu li Goranci i Torbeši isti narod

Kada se pitanje Goranca i Torbeša posmatra iz perspektive historičara, odgovor ne može biti jednostavno ni "da" ni "ne". Najpreciznije je reći da Goranci i Torbeši pripadaju širem krugu historijski povezanih slavensko-muslimanskih zajednica Balkana, ali da u savremenom etničkom smislu nisu nužno jedan te isti narod.

Torbešima se u naučnoj literaturi najčešće nazivaju muslimanske zajednice makedonskog maternjeg jezika, naročito u zapadnim i sjeverozapadnim područjima Sjeverne Makedonije. Njihov identitet nije jedinstven, dio se smatra Makedoncima, dio posebnom etničkom zajednicom, a pojedinci se izjašnjavaju i kao Turci.

Goranci, s druge strane, predstavljaju posebnu slavensko-muslimansku zajednicu historijske Gore, uglavnom na prostoru današnjeg Kosova, ali i u susjednim područjima Albanije i Sjeverne Makedonije. Njihov govor, poznat kao našinski ili goranski, pripada južnoslavenskom dijalekatskom prostoru i zauzima prijelazni položaj između torlačkih srpskih i zapadnomakedonskih govora. Savremena istraživanja zato Gorance jasno izdvajaju kao posebnu regionalnu i etničku zajednicu, iako priznaju njihove veoma snažne veze sa susjednim južnoslavenskim stanovništvom.

Posebno je zanimljivo da postoje izvori u kojima se Gorani i Torbeši posmatraju kao dvije bliske grane šireg slavensko-muslimanskog identitetskog prostora. Jedan pregledni rad izričito ih navodi zajedno sa Pomacima kao tri regionalne grane šireg fenomena slavenskojezičnih muslimana Balkana. Također postoje zapisi da Goranci i Torbeši dijele brojne običaje i kulturne elemente, iako je između njih istorijski postojala svijest o međusobnoj različitosti.

Njih povezuje veoma sličan historijski proces, južnoslavensko jezičko i kulturno naslijeđe, višestoljetni život u osmanskom prostoru i postepena islamizacija lokalnog stanovništva. Međutim, Goranci su se oblikovali u specifičnom geografskom, historijskom i društvenom prostoru Gore, dok su Torbeši nastajali u različitim oblastima makedonskog prostora.

Prema tome, nije najpreciznije reći da su Goranci i Torbeši "isti narod" u današnjem etničkom smislu. Mnogo je opravdanije reći da su to dvije blisko srodne južnoslavenske muslimanske zajednice koje pripadaju širem balkanskom historijskom i kulturnom krugu. Sličnost njihovog porijekla ne poništava zaseban identitet Goranca niti zasebne lokalne identitete torbeških zajednica.

Drugim riječima, Goranci i Torbeši mogu biti posmatrani kao jako srodne grane jednog šireg historijskog stabla, ali ne nužno kao jedna savremena nacija. Upravo u tome leži njihova historijska posebnost, zajedničko slavensko naslijeđe povezano ih je kroz stoljeća, dok su različite geografije, lokalne tradicije i historijski razvoj oblikovali posebne identitete.

Religija nije izbrisala slavensko nasljeđe

Goranci predstavljaju izvanredan primjer kako prelazak na islam ne mora značiti promjenu jezika ili potpuni prekid sa prethodnom kulturom. Ostali su slavenski govori, slavenska lična imena u historijskoj onomastici, slavenski toponimi, običaji povezani sa lokalnim poljoprivrednim i stočarskim kalendarom, rituali vezani uz porodicu i zajednicu, određeni praznici i običaji. Bielenin-Lenczowska je pokazala da su među Torbešima opstajali različiti elementi koji pokazuju kontinuitet sa hrišćanskim i predosmanskim kulturnim obrascima, iako se njihovo tumačenje među naučnicima razlikuje.

Gora kao planinska enklava

Geografija je vjerovatno jedan od najvažnijih faktora objašnjenja dugoročnog opstanka Goranaca. Gora je planinska oblast sa dubokim dolinama, visinama i teško prohodnim terenima.

Takav prostor omogućava sporiju administrativnu penetracijuc duže očuvanje lokalnog jezika, manju brzinu kulturne asimilacije, očuvanje usmenih predanja, lokalnu samoupravu.Planinske populacije Balkana vrlo često imaju snažniji lokalni identitet od stanovništva otvorenih nizijskih područja. Gora se upravo uklapa u taj širi balkanski obrazac.

Stočni uzgoj, migracija i ekonomija

Tradicionalna ekonomija Gore uključivala je stočarstvo, zemljoradnju, trgovinu i sezonsku migraciju. Takve zajednice nisu bile izolovane u apsolutnom smislu. Naprotiv, muškarci su često odlazili u druge krajeve radi trgovine ili zanata. To je omogućavalo snažne kontakte sa Prizrenom, Skopljem, Makedonijom, Albanijom, Bosnom i Turskom. Zbog toga goranska kultura istovremeno sadrži stare slavenske elemente, balkanske zajedničke elemente, islamske elemente, osmanske jezičke slojeve, makedonske dijalekatske osobine. To je tipična slojevita kultura pogranične planinske zajednice.

Goranstvo kao dokaz kontakta, a ne izolacije

Goranski govor sadrži mnogo turcizama i drugih posuđenica. To ne znači da je govor nastao iz turskog.Posuđivanje riječi je normalna pojava kod kontaktnih jezika. Upravo činjenica da je jezgra gramatike i osnovnog leksika slavenska pokazuje dugotrajan kontinuitet južnoslavenskog govora. Motoki ga zato opisuje kao balkaniziranu južnoslavensku varijantu.

Šta nam govori činjenica da su Gorani višejezični

Savremeni Gorani često govore više jezika. U zavisnosti od mjesta, mogu govoriti: našinski, albanski, bosanski, srpski, makedonski, turski To pokazuje da je Gora odavno bila prostor jezičke granice. Ali višejezičnost ne poništava etnički identitet. Naprotiv, ona je često sredstvo njegovog očuvanja.

Zašto je nastala posebna goranska etnička svijest

Goranska svijest može se objasniti kao rezultat nekoliko istorijskih faktora, zadržavanje vlastitog jezika, geografska kompaktnost, religijska posebnost, sjećanje na lokalnu zajednicu, različitost od Albanaca, različitost od pravoslavnog srpskog stanovništva, različitost od pravoslavnih Makedonaca, različitost od Turaka.

Drugim riječima, goranska etnička svijest nije nužno nastala zato što su Gorani bili “izvorno jedan poseban narod”. Ona je mogla nastati zato što je jedna lokalna zajednica kroz stoljeća postala dovoljno različita od svih susjeda.

Etnogeneza kao proces, a ne događaj

Najkorisniji koncept za razumijevanje ovog problema jeste etnogeneza.Etnogeneza nije stvaranje naroda u jednoj godini. To je proces u kojem se kroz više generacija oblikuju: zajednička memorija, samonaziv, teritorijalnost, jezik, vjera, običaji, predanja, politička svijest. Goranski identitet savršeno se uklapa u takav model.

Šta se može reći sa velikom sigurnošću

Na temelju raspoložive dokumentacije možemo prilično čvrsto zaključiti sljedeće.

Gora je stara geografska i historijska oblast čiji je naziv slavenskog porijekla i koja je dokumentirana najmanje od 14. stoljeća. Stanovništvo Gore bilo je u srednjem vijeku većinski ili dominantno slavensko i pripadalo je bogumilskom ili hrišćanskom kulturnom prostoru. Tokom osmanskog perioda došlo je do islamizacije stanovništva, ali taj proces nije bio trenutan. Osmanski defteri pokazuju vrlo nizak udio muslimana u Gori još u 16. stoljeću. Današnji goranski govor je južnoslavenski i nalazi se između srpskog torlačkog i zapadnomakedonskog dijalekatskog prostora. Današnji Gorani nisu isto što i etnički Turci, iako je u osmanskom i kasnijem periodu dio stanovništva mogao prihvatati tursku identifikaciju. Torbeši i Gorani pripadaju širem krugu balkanskih slavensko-muslimanskih zajednica, ali nisu nužno jedna ista etnička zajednica. Savremeni identitet Goranaca veoma je slojevit i može biti goranski, bošnjački, srpski, makedonski, muslimanski ili kombinovan, zavisno od pojedinca, porodice, mjesta i historijskog konteksta..

Najvjerovatniji model porijekla Goranaca

Najvjerovatniji model, prema sadašnjoj historiografiji, mogao bi se rekonstruisati ovako. Prvi sloj čini starije balkansko stanovništvo koje je kroz kasnu antiku i rani srednji vijek bilo uključeno u velike procese slavizacije i migracije. Drugi sloj čine slavenske populacije koje su od ranog srednjeg vijeka trajno naseljavale balkanske planinske i dolinske prostore. Treći sloj predstavlja srednjovjekovno stanovništvo Gore dokumentirano od 14. stoljeća, koje je pripadalo slavenskom i hrišćanskom kulturnom prostoru. Četvrti sloj predstavljaju kasnije migracije i kontakt sa susjednim albanskim, makedonskim, srpskim, turskim i drugim populacijama.Peti sloj predstavlja postepena islamizacija tokom osmanskog perioda. Šesti sloj predstavljaju lokalni procesi endogamije i razvoja zasebne zajednice. Sedmi sloj predstavlja moderna nacionalna mobilizacija 19. i 20. stoljeća. Osmi sloj predstavlja savremena transformacija identiteta nakon raspada Jugoslavije. Ovaj model mnogo bolje objašnjava raspoložive dokaze nego bilo koja teorija o jednom “čistom” porijeklu.

Poređenje sa Pomacima

Pomaci predstavljaju jednu od najznačajnijih slavensko-muslimanskih zajednica Balkana. Najveći broj Pomaka živi u Bugarskoj, posebno u Rodopima, ali ih ima i u Grčkoj, Turskoj i drugim zemljama. Njihov maternji jezik pripada južnoslavenskom, odnosno bugarsko-makedonskom dijalekatskom prostoru, dok su po vjeri tradicionalno muslimani.

Historijsko porijeklo Pomaka najčešće se povezuje sa lokalnim slavenskim stanovništvom koje je tokom osmanskog perioda, u različitim krajevima i različitim intenzitetom, prihvatalo islam. Taj proces nije bio jednokratan niti je na cijelom prostoru imao isti karakter. Islamizacija se odvijala postepeno, kroz više generacija, pod utjecajem različitih društvenih, ekonomskih, političkih i vjerskih okolnosti. Prihvatanje islama pritom nije značilo automatski gubitak slavenskog jezika i lokalne kulture. Pitanje identiteta Pomaka veoma je složeno. Bugarska historiografija ih uglavnom posmatra kao islamizirane Bugare, dok dio samih Pomaka njeguje poseban pomački identitet. U pojedinim sredinama javljale su se i turske, muslimanske ili druge identifikacije. Zbog toga se Pomaci, slično Goranima i Torbešima, najbolje razumiju kroz višeslojni odnos između jezika, vjere, regionalne pripadnosti i savremene nacionalne svijesti.

Bugarska historiografija velikim dijelom polazi od pretpostavke da su Pomaci uglavnom islamizirano lokalno slavensko stanovništvo. Isti opći model može se u velikoj mjeri primijeniti na Gorance i Torbeše. Ali to ne znači da su Pomaci, Gorani i Torbeši “jedan te isti narod”. Oni su paralelni proizvodi sličnih historijskih procesa.

Šta je sa Bošnjacima

Bošnjaci su južnoslavenski narod čije je historijsko jezgro Bosna i Hercegovina, ali danas žive i u Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji, Turskoj i široj dijaspori. Njihov identitet oblikovao se kroz složen historijski proces u kojem su se preplitali slavensko jezičko i kulturno naslijeđe Bosne, srednjovjekovna bosanska državnost, islam, osmansko naslijeđe i razvoj moderne nacionalne svijesti.

Većina Bošnjaka, kao i Goranci, Torbesi i Pomaci, pripada islamu sunijskog pravca, tradicionalno slijedeći hanefijsko-maturidijsku pravno teološku školu. Ova vjerska tradicija historijski je oblikovana pod snažnim utjecajem Osmanskog Carstva, čije je kulturno, pravno, obrazovno i institucionalno naslijeđe ostavilo dubok trag u razvoju bošnjačkog društva i identiteta. Ali, bošnjački nacionalni identitet nije samo vjerska kategorija. Bošnjaci su narod sa vlastitim historijskim sjećanjem, kulturnom tradicijom, književnošću, jezikom i osjećajem zajedničke pripadnosti. Bosanski jezik predstavlja važan dio savremene kulturne posebnosti, dok su islam i islamska kulturna tradicija imali snažan utjecaj na oblikovanje bošnjačkog identiteta. Posebno važan period bio je osmanski period, kada je veliki dio stanovništva Bosne prihvatio islam. Kao i kod drugih slavensko-muslimanskih zajednica Balkana, islamizacija nije značila promjenu slavenskog jezika u turski niti nestanak domaće kulture. Bosansko stanovništvo zadržalo je svoj jezik, lokalne običaje i snažnu vezanost za Bosnu.

Savremeni bošnjački nacionalni identitet posebno se učvrstio tokom 19. i 20. stoljeća, a političko i međunarodno priznanje Bošnjaka kao posebnog južnoslavenskog naroda dobilo je novi značaj krajem 20. stoljeća. Danas se Bošnjaci ubrajaju među historijski i politički najznačajnije narode Balkana.

U širem kontekstu južnoslavenske historije, Bošnjaci su naročito značajni jer pokazuju da zajedničko slavensko jezičko i kulturno naslijeđe može postojati zajedno sa posebnom vjerskom, historijskom i nacionalnom tradicijom. Njihova historija zato predstavlja jedan od najvažnijih primjera razvoja posebnog južnoslavenskog muslimanskog identiteta na Balkanu.

Pojava bošnjačkog identiteta među Goranima nakon raspada Jugoslavije može se posmatrati kao primjer šireg procesa nacionalne integracije muslimanskih slavenskih populacija. Međutim, činjenica da dio Goranaca danas sebe smatra Bošnjacima ne znači da su svi Gorani historijski bili Bošnjaci. Isto tako, činjenica da dio Goranaca sebe smatra Srbima ne znači da su svi Gorani srpski nacionalni kolektiv. Savremena nacionalna identifikacija i historijska etnogeneza nisu ista stvar.

Koja teza ima najviše dokaza

Ako kriterij nije politička pripadnost nego težina dostupnih dokaza, međunarodna i komparativna historijska lingvistika daju najstabilniji zaključak. Gorani su zasebna historijski južnoslavenska, uglavnom islamizirana planinska zajednica nastala na prostoru Gore, čiji su identitet i kultura oblikovani kroz višestoljetne kontakte sa Srbima, Makedoncima, Albancima, Turcima i drugim balkanskim populacijama. Takva formulacija je manje politički privlačna od tvrdnje “oni su naši”, ali je naučno najjača.

Konačna sinteza Goranci, Torbeši, Pomaci

Gorani su autohtona, historijski oblikovana slavenskojezična muslimanska zajednica Gore, čije dokumentirano historijsko jezgro možemo pratiti najmanje od srednjovjekovne župe Gore iz 14. stoljeća. Njihovo duboko porijeklo uključuje mješavinu lokalnih balkanskih i slavenskih populacija, kao što je karakteristično za Balkan u cjelini.

Torbeši predstavljaju širi ili paralelni fenomen slavenskih muslimana, posebno u Makedoniji, i imaju mnogo dodirnih tačaka sa Goranima. Međutim, Gorani i Torbeši nisu jednostavno jedna te ista zajednica. Njihovi identiteti oblikovani su u različitim regionalnim sredinama. Bogumilsko nasljeđe može biti jedan od mogućih elemenata srednjovjekovne kulturne historije šireg područja, ali direktna i potpuna genealogija “Bogumili pa Torbeši pa Gorani” nije dokumentirana.

Pomaci predstavljaju još jednu veliku slavensko-muslimansku zajednicu Balkana, čije je historijsko jezgro posebno vezano za Rodopske krajeve u današnjoj Bugarskoj, ali su prisutni i na području sjeverne Grčke, Turske i drugih dijelova Balkana. Njihov govor pripada južnoslavenskom, odnosno bugarskom jezičkom kontinuumu, dok je islam postao temeljni dio njihove društvene i kulturne tradicije kroz dugotrajan proces osmanskog perioda. Kao i kod Goranaca i Torbeša, prihvatanje islama nije značilo prekid slavenskog jezičkog i kulturnog kontinuiteta.

Gorance, Torbeše i Pomake zato možemo posmatrati kao tri historijski bliske, ali jasno razdvojene grane šireg fenomena južnoslavenskih muslimanskih zajednica Balkana. Sve tri zajednice povezuju slavensko jezičko naslijeđe, historijsko iskustvo života u osmanskom prostoru i višestoljetni proces islamizacije, ali su se razvijale u različitim geografskim, političkim i kulturnim okolnostima. Gora, Makedonija i Rodopi oblikovali su posebne regionalne identitete, zbog čega nije opravdano Gorance, Torbeše i Pomake svoditi na jedan narod.

Njihova srodnost prije svega predstavlja historijsku i kulturnu činjenicu, dok njihova posebnost proizlazi iz vlastitog razvoja, samosvijesti, lokalnih tradicija i identiteta. Upravo zato ove zajednice treba proučavati zajedno kada se govori o širem fenomenu slavensko-muslimanske historije Balkana, ali ih istovremeno tretirati kao zasebne historijske i etničke zajednice tamo gdje njihova vlastita tradicija i kolektivna svijest to potvrđuju.

Konačni odgovor na pitanje “odakle potiču Gorani”

Gorani prvenstveno potiču iz historijske planinske oblasti Gore i predstavljaju potomke stanovništva koje je kroz srednji vijek i rani novi vijek bilo pretežno slavensko, odnosno južnoslavensko, a potom je tokom više stoljeća osmanske vlasti postepeno prihvatilo islam. Njihova kultura nije proizvod samo jednog pretka. Ona je proizvod slojevitog balkanskog historijskog razvoja. Njihova etnogeneza nije jednaka ni “srpskoj”, ni “makedonskoj”, ni “bugarskoj”, ni “turskoj”, ni “bošnjačkoj” etnogenezi, iako sa svim tim identitetima imaju historijske veze.

Riječ o posebnoj regionalnoj slavensko-muslimanskoj zajednici koja je vremenom razvila vlastitu etničku svijest.

Zaključak

Gorani, Torbeši i Pomaci predstavljaju jedan od najboljih primjera koliko je teško primjenjivati savremene nacionalne kategorije na balkansku srednjovjekovnu i osmansku prošlost. Njihova historija ne počinje u 19. stoljeću, ali ni savremeni nacionalni identiteti ne mogu se jednostavno vratiti u 14. stoljeće.

Za Goru imamo čvrstu historijsku činjenicu da je kao oblast postojala i bila dokumentirana u srednjem vijeku. Imamo snažan jezički dokaz o južnoslavenskom karakteru stanovništva. Imamo osmanske administrativne dokumente koji pokazuju dugotrajnu i postupnu islamizaciju. Imamo etnografsku dokumentaciju o snažnoj lokalnoj kulturi. Imamo savremena istraživanja koja pokazuju fluidnost identiteta. Imamo arheogenetiku koja potvrđuje da je cijeli Balkan nastao kroz složene migracije i miješanja.

Goranci predstavljaju slavenski narod sa vlastitim historijskim, jezičkim, kulturnim, vjerskim i teritorijalnim naslijeđem. Njihov kontinuitet, posebnost kolektivnog identiteta, vlastiti govor, tradicija, običaji i svijest o pripadanju vlastitoj zajednici daju im obilježja zasebne etničke grupe, odnosno naroda. Njihova posebnost ne umanjuje njihove duboke historijske veze sa drugim južnoslavenskim narodima, nego upravo potvrđuje raznolikost južnoslavenskog prostora.

Goranci stoga ne bi trebali biti posmatrani kao izvedeni ili manje vrijedni dio bilo kojeg drugog naroda, niti njihova pripadnost treba biti određivana tuđim nacionalnim interesima. Kao zajednica sa vlastitim identitetom, Goranci imaju pravo na puno historijsko, kulturno i društveno priznanje, ravnopravno sa svim drugim južnoslavenskim narodima. Njihovo pravo da čuvaju, razvijaju i javno izražavaju vlastiti identitet treba biti poštovano i priznato kao sastavni dio kulturne i nacionalne raznolikosti Balkana.

Goranci su Goranci.

Reference:

Tatjana Katić, Conversion of the Population of Gora and Opolje to Islam, According to the Ottoman Cadastral Registers, Glasnik Etnografskog instituta SANU, 2021. Rad je posebno važan jer počiva na osmanskim katastarskim registrima iz 15. i 16. stoljeća. (Sanu⁠)

Harun Hasani, Migrations of the Population of the Šar Mountain Župa Gora, Geographical Institute “Jovan Cvijić”, 2002. Rad daje historijsko-geografski pregled Gore, srednjovjekovne izvore i migracije stanovništva. (ResearchGate⁠)

Radivoje Mladenović, The Speech of Goranies, Geographical Institute “Jovan Cvijić”, 2002. Važan za dijalektološku analizu goranskog govora. (ResearchGate⁠)

Nomachi Motoki, The Gorani People in Search of Identity: The Current Sociolinguistic Situation Among the Gorani Community of the Former Yugoslavia. Opsežna studija jezika, popisa, identiteta, migracija i savremenih nacionalnih politika. (src-h.slav.hokudai.ac.jp⁠)

Jolanta Mindak-Zawadzka, In Search of a New Cultural Identity. The Kosovan Gorani in the 21st Century, Zeszyty Łużyckie, 2020. Posebno važna za bošnjački identitet, jezik i savremene procese identitetske promjene. (journals.polon.uw.edu.pl⁠)

Klaus Steinke, Identity Problems of the Gorani in Eastern Albania and Kosovo, u Palgrave Handbook of Slavic Languages, Identities and Borders. Važno istraživanje slavenskih manjina u Albaniji i Kosovu. (ResearchGate⁠)

Xhelal Ylli i Klaus Steinke, Die slavischen Minderheiten in Albanien, dio posvećen Gori. Jedan od glavnih njemačkih lingvističkih izvora za Goru u Albaniji. (DOI⁠)

Karolina Bielenin-Lenczowska, Religious Practice and Identity of Macedonian Muslims / Torbeši in the Context of Islamisation in the Balkans. Važna studija o religiji, kriptohrišćanskim praksama i fluidnosti identiteta Torbeša. (ISS PAS Journals⁠)

Ali Dikici, The Torbeshes of Macedonia: Religious and National Identity Questions of Macedonian-Speaking Muslims, Journal of Muslim Minority Affairs, 2008. Važno za političku i nacionalnu dimenziju torbeškog identiteta. (Tandfonline⁠)

Ali Dikici, Türkiye’deki Balkan Muhacirleri Arasında Kaybolan Bir Topluluk: Torbeşler, Avrasya Etüdleri, 2014. Koristan turski izvor o migracijama Torbeša u Tursku i identitetskim promjenama. (Dergipark⁠)

Darko Tomovski, Gorani Speech in Polog. Doktorsko istraživanje o fonologiji, morfologiji, sintaksi i leksici goranskog govora. (Filoloski fakultet „Blaze Koneski”⁠)

Iñigo Olalde i saradnici, A Genetic History of the Balkans from Roman Frontier to Slavic Migrations, Cell, 2023. Temeljna savremena arheogenetička studija za razumijevanje slavenskih migracija i demografske historije Balkana. (ScienceDirect⁠)

Ancient DNA Connects Large-Scale Migration with the Spread of Slavs, Nature, 2025. Jedna od najnovijih velikih arheogenetičkih studija o slavenskim migracijama i demografskim promjenama u Evropi ranog srednjeg vijeka. (Nature⁠)

Državni zavod za statistiku Sjeverne Makedonije, Popis stanovništva 2021. Sadrži službene podatke o izjašnjavanju kao Torbeši, Muslim Macedonians, Makedonci, Bošnjaci, Turci i drugi. (stat.gov.mk⁠)

Agencija za statistiku Kosova i objavljeni rezultati Popisa 2024. Službeni savremeni podaci o broju i udjelu Goranaca na Kosovu. (kryeministri.rks-gov.net⁠)