„Gdje je Allah?“ - pitanje koje otvara vrata tedžsimu i tešbihu, a time izlaski iz okvira vjere islama!

„Gdje je Allah?“ - pitanje koje otvara vrata tedžsimu i tešbihu, a time izlasku iz okvira vjere islama!

Od pitanja kojima se u savremenoj polemici nastoji zbuniti obični musliman, jedno od najproblematičnijih jeste: „Gdje je Allah?“

Pitanje se predstavlja kao da je riječ o temelju vjerovanja, a zatim se, gotovo neprimjetno, u njegovu svijest usađuje pretpostavka da Uzvišeni Allah mora biti negdje, u nekom pravcu, na nekom mjestu ili unutar nekog prostornog određenja.

Ali ko je postavio to pravilo? Ko je rekao da se Stvoritelj pita „gdje?“ na način na koji se pita za stvorenje?

Allah nije tijelo da bi zauzimao prostor, nije stvorenje da bi bio ograničen granicom, niti je predmet da bi bio obuhvaćen pravcem. Prostor je stvoren, a Allah je Stvoritelj prostora. Vrijeme je stvoreno, a Allah je Stvoritelj vremena. Kako onda Stvoritelj onoga što je stvoreno može biti podređen onome što je stvorio?

Upravo se ovdje razotkriva suština problema. Kada se pitanje „Gdje je Allah?“ postavi kao akaidski test, a zatim se na odgovor nadogradi prostorna predodžba, musliman se ne podučava čistom tevhidu, nego se približava tedžsimu, pripisivanju tijela i prostornih karakteristika Allahu i tešbihu, poistovjećivanju Stvoritelja sa stvorenjima. A Allah kaže:

„Ništa nije kao On.“ (Eš-Šura, 11)

Zato pitamo, gdje je u Kur'anu naređeno muslimanu da prvo spozna svoga Gospodara tako što će odrediti Njegovo mjesto? Gdje je to pitanje postavljeno kao temeljni kriterij ispravnosti vjerovanja?

Kur'an nas, naprotiv, vodi prema pitanju koje ruši idoliziranje prostora i uspostavlja tevhid:

„Upitaj: ‘Ko vas hrani s neba i iz zemlje? Čije su djelo sluh i vid? Ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo? I ko upravlja svim?’ – ‘Allah!’ – reći će oni – a ti reci: ‘Pa zašto Ga se onda ne bojite?’“

(Junus, 31)

Dakle: Ko? A ne: Gdje?

„Ko je moj Bog?“ - to je pitanje koje vodi spoznaji Gospodara.

„Gdje je moj Bog?“ - ako se njime želi iznuditi prostorno određenje Allaha, pitanje je koje već u sebi nosi pogrešnu pretpostavku.

Jer mjesto pripada stvorenom. Smjer pripada stvorenom. Granica pripada stvorenom. Tijelo pripada stvorenom. A Allah je Stvoritelj, a ne dio Svoga stvorenja i u potrebi sa bilo kime i bilo cime.

Ko od muslimana zahtijeva da Allaha najprije smjesti u kategorije prostora, neka odgovori: je li prostor postojao prije Allaha ili je stvoren? Ako je stvoren, kako onda Allah zavisi od njega? A ako bi neko tvrdio da Allah zavisi od prostora, tada je već napustio osnovu tevhida, da je Allah neovisan o svemu, dok sve drugo ovisi o Njemu.

Zato se ovakve formulacije ne smiju prihvatati kao bezazlena akaidska igra riječima. Nije svako pitanje nevino samo zato što je kratko. Pitanje može u sebi nositi čitavu jednu teološku pretpostavku.

Islam ne uči muslimana da Stvoritelja zamišlja kroz kategorije stvorenog svijeta. Islam ga uči da potvrdi Allahovu jednoću, uzvišenost i savršenstvo, a da Ga ne poistovjećuje sa stvorenjima.

Zato, kada ti neko kaže: „Gdje je Allah?“, nemoj dopustiti da ti potajno podmetne ono što pitanje već pretpostavlja. Pitaj ga prije svega:

„Ko je Allah?“

A odgovor Kur'ana nije prostorna koordinata. To je tevhid (monoteizam):

Allah je Gospodar svega. Allah je Stvoritelj svega. Njemu ništa nije slično.

I tu počinje istinsko vjerovanje, tamo gdje prestaje pokušaj da se Stvoritelj podredi kategorijama Njegovih stvorenja.

Allah, u Kur'anu, daje jasan odgovor antropomorfistima:

Radi svega navedeno, Allahov Poslanik, alejhissela, je zabranio da se raspravlja o Allahu i Njegovom zatu!

Kaže hazreti Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem:

„Razmišljajte o onome što je Allah stvorio, a nemojte razmišljati o Svevišnjem Allahu!”

(Ebu Nu'ajm, Hilyetul-evlija, prenosi se verzija: „Tefekkerū fī halkillāh, ve lā tefekkerū fillāh“ („Razmišljajte o Allahovom stvaranju, a nemojte razmišljati o Allahu.“) El-Bejheki, El-Esmā' ves-sifāt, br. 887, navodi predaju od Ibn Abbasa, u sličnom obliku. Ebu-š-Šejh, El-'Azame, također ga navodi u više predaja. Et-Taberani, El-Mu'džemul-evsat, br. 6319, te El-Lālekā'i, Šerhu usūli i'tikādi ehli-s-sunne, br. 927, navode povezane predaje. Postoji i predaja: „Tefekkerū fī halkillāh, ve lā tefekkerū fil-hālik, fe-innekum len takdirū kadrehu.“ U značenju: „Razmišljajte o Allahovom stvaranju, a nemojte razmišljati o Stvoritelju, jer Ga ne možete spoznati u Njegovoj veličini.“ Ona se također prenosi od Ibn Abbasa)

I Gospodar, Allah, dželle ša'nuhu, zabranio je da se raspravlja o Njegovom uzvišenom zatu.

O Allahovom se Biću ne može razmišljati niti se ono može ikako pretpostaviti:  „...a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti” (Ta-Ha, 110). Ovo zato jer je Allahovo Biće veće i uzvišenije od toga da ga obuhvati ma kakav primjer i ma kakva mjera na kojima počiva razmišljanje o stvarima:  „Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire...” (El-En‘am, 103). Dakle, niko i ništa ne sliči Stvoritelju:  „...i niko Mu ravan nije” (El-Ihlas, 4).

(Ertan Č., dip. isl. nauka)