Koliko kruto, literalističko i puritansko shvatanje/tumačenje vjerskih propisa može biti opasno svjedoči nam El-Muhasibi iz svog ličnog primjera.

Imam Haris el-Muhasibi (781-857.) bio je zvijezda blještava iz plejade prvih generacija islamskih učenjaka, filozofa i mutesavvifa.

Koliko kruto, literalističko i puritansko shvatanje/tumačenje vjerskih propisa može biti opasno svjedoči nam El-Muhasibi iz svog ličnog primjera.

Naime, dok je još stjecao znanje pred bagdadskom ulemom, posebno iz oblasti hadisa i fikha, došao je u jednu prijepornu situaciju. Njegov otac je postao pobornik mu'tezila, racionalističkog pravca koji je postajao dominantan u to vrijeme u abasijskoj prijestolnici.

Istaknuti učenjaci toga doba, među kojima i Ahmed b. Hanbel, pobijali su njihove stavove tvrdeći da neki od njih izvode iz vjere.

Tako se i El-Muhasibi jednog dana posvađao sa svojim ocem, rekavši mu:

„Razvedi se od moje majke, jer nije dozvoljeno da muslimanka bude u braku s kafirom (nevjernikom)!”

Naravno, njegov otac to nije učinio, a sam imam El-Muhasibi je kasnije uvidio koliko je bio nezreo i ograničen u to vrijeme. Zato je kasnije napisao posebno djelo o aklu (intelektu) i podijelio ga u tri nivoa: urođeni razum (akl gariza), razumijevanje (fehm) i intuitivno dubinsko zapažanje (basira).

Odatle i tri funkcije intelekta (akla): govor, dedukcija (zaključivanje) i izbor.

Idriz ef. Bušatlić