„O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite.”(Kur’an, Ahzab 41)

Ajet: „O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite.” (Kur’an, Ahzab, 41) dolazi u općem obliku, bez ograničenja na način, vrijeme ili formu zikra. Upravo ta općenitost ukazuje na širinu ibadeta zikrullaha, bilo pojedinačno ili zajednički, glasno ili tiho, sve dok je u skladu s osnovama šerijata i vodi ka svjesnosti o Allahu, dželleša’nuhu.

Tvrdnja da je zajednički ili glasni zikr sporan često se temelji na sužavanju onoga što je Allah ostavio širokim. Ako je naređeno “često spominjanje”, onda svako sredstvo koje ljude okuplja u spominjanju Allaha, jača njihovu vezu s Njim i podstiče srce na poniznost, potpada pod pohvalno djelo, a ne pokuđeno, sve dok ne sadrži nešto jasno zabranjeno.

Zajednički zikr ima dodatnu dimenziju da podstiče nemarne, uči neuke, jača jedinstvo i stvara ambijent u kojem se Allahova imena i sifati uzdižu i veličaju. Teško je tvrditi da je takvo okupljanje protivno duhu ovog i drugih ajeta koji upravo pozivaju na učestalost, obilje i stalnost zikra.

Na kraju, vrijedi podsjetiti na očiglednu činjenicu, nedavno je bio Bajram, i tada su i oni koji osporavaju zajednički, glasni ili na komandu zikr, kao i svi muslimani, učili bajramske tekbire zajedno, u grupi, na komandu. Ako je zajedničko izgovaranje tekbira tada prihvatljivo i praksa ummeta, teško je dosljedno tvrditi da je svaka forma zajedničkog zikra sporna.

(Ertan Č., dip. isl. nauka)