Ispovijesti jednog engleskog špijuna

Ispovijesti jednog engleskog špijuna, Hakikat kitabevi, februar 2024.

Prvo poglavlje.

Četvrti dio.

…Kada sam (op. lektora: Hemfer) stigao u Basru, smjestio sam se u džamiju.

Imam džamije bio je sunija, Arap, koji se zvao šejh Omer Tai. Kada sam ga upoznao, počeo sam s njim razgovarati. On je već na samom početku počeo sumnjati u mene i obasuo me kišom pitanja. Ja sam ovako uspio preživjeti ovaj opasni razgovor:

„Ja sam iz turskog grada Igdira. Bio sam učenik Ahmed-efendije iz Istanbula. Radio sam za stolara koji se zvao Halid.“

Dao sam mu još nekoliko informacija o Turskoj koje sam prikupio dok sam tamo boravio. Također sam rekao i nekoliko rečenica na turskom jeziku. Imam je išaretio okom jednom od ljudi koji su tu bili i upitao ga govorim li ispravno turski. Odgovor je bio potvrdan. Bio sam presretan što sam uspio uvjeriti imama.

Pa ipak, nisam bio u pravu. Nekoliko dana kasnije razočarao sam se kada sam vidio da imam sumnja kako sam turski špijun. Kasnije sam saznao da između njega i guvernera, kojeg je sultan postavio, postoji neslaganje i neprijateljstvo.

Silom prilika napustio sam džamiju šejh Omer-efendije. Nastanio sam se u jednom hanu (motelu) za putnike i strance, gdje sam iznajmio sobu. Vlasnik hana bio je jedan idiot koji se zvao Muršid-efendija. Svakog jutra, čim bi se proučio ezan za sabah-namaz, uznemiravao me lupajući na moja vrata kako bi me probudio. Morao sam ga slušati, jer bi inače počeo sumnjati. Tako bih ustajao i klanjao sabah-namaz. Potom bi govorio da poslije sabah-namaza moram učiti Kur’an. Kada sam mu jednom rekao da učenje Kur’ana nije farz (obavezna dužnost) i upitao ga zašto na tome toliko insistira, odgovorio mi je:

„Spavanje u ovo doba dana izazvat će siromaštvo i nesreću hanu i onima koji borave u njemu.“

Morao sam izvršavati ovu njegovu naredbu. U protivnom bi me izbacio iz hana. Prema tome, čim bi sabahski ezan bio proučen, klanjao bih sabah-namaz, a zatim jedan sat učio Kur’an.

Jednog dana Muršid-efendija mi je došao i rekao:

„Otkako si ti iznajmio ovu sobu, mene je snašlo siromaštvo. Mislim da je to zato što si ti nesretan. Jer, ti si neoženjen. Samački život sluti nesreću. Ili se ženi ili se kupi odavde.“

Rekao sam mu da nemam dovoljno sredstava za ženidbu. Nisam mu mogao reći ono što sam rekao Ahmed-efendiji, jer je Muršid-efendija bio takav čovjek da bi me skinuo i pregledao moje genitalije kako bi provjerio govorim li istinu.

Kada sam mu to rekao, ukorio me riječima:

„Kakav ti je slab iman! Zar nisi proučio značenje ajeta u kojem tvoj Allah kaže: ‘Ako su siromašni, Allah će ih obogatiti iz Svoga lutfa (ljubaznosti, dobročinstva, milosti).’“ [Sura En-Nur, ajet 32.]

Bio sam zaprepašten. Na kraju sam mu rekao:

„Dobro, oženit ću se. Jesi li ti spreman osigurati mi potrebne troškove? Ili mi možeš naći djevojku koja me neće puno koštati?“

Nakon što se kratko zamislio, rekao je:

„Mene se to ne tiče! Ili se oženi do početka Redžeba ili se gubi iz mog hana.“

Do početka mjeseca Redžeba ostalo je samo dvadeset pet dana.

Usput da spomenem arapske mjesece: Muharrem, Safer, Rebi’ul-evvel, Rebi’ul-ahir, Džumadel-ula, Džumadel-ahira, Redžeb, Ša’ban, Ramazan, Ševval, Zul-ka’de i Zul-hidždže. Njihovi mjeseci imaju dvadeset devet ili trideset dana i temelje se na lunarnom (mjesečevom) računanju vremena.

Napustio sam Muršid-efendijin han. Zaposlio sam se kao pomoćnik stolara. Dogovorili smo se da mi plata bude manja, s tim da stan i hrana budu o njegovom trošku. Prije prvog dana mjeseca Redžeba prenio sam svoje stvari u stolarsku radionicu.

Stolar je bio prava ljudina. Pazio me kao vlastitog sina. Bio je šija iz Horasana, a zvao se Abdurriza. Iskoristio sam priliku i u njegovom društvu počeo učiti perzijski (farisi) jezik.

Iranske šije okupljale su se svakoga poslijepodneva, nakon ikindije, u njegovoj radionici i razgovarale o svemu i svačemu, od politike do ekonomije. Najčešće su kritikovali svoju vladu, kao i halifu (padišaha, sultana) u Istanbulu. Kad god bi u radionicu ušao neki stranac, odmah bi promijenili temu razgovora i počeli pričati o svojim privatnim stvarima.

Mnogo su mi vjerovali. Međutim, kasnije sam otkrio da su mislili kako sam Azerbejdžanac, zato što sam govorio turski.

U našu stolarsku radionicu s vremena na vrijeme navraćao je jedan mladić. Njegova odjeća (kijafet) odavala je da je student islamskih nauka. Govorio je arapski, perzijski i turski jezik. Zvao se Muhammed bin Abdulvehhab Nedždi. (op. lektora: osnivač haridžijske vehabijske sekte)

Bio je izuzetno primitivan i veoma nervozan mladić. Iako je često grdio osmansku vlast, nikada nije loše govorio o iranskoj vladi. Zajednička nit koja je povezivala njega i Abdurrizu, vlasnika radionice, bila je mržnja prema halifi u Istanbulu.

Ali, kako je moguće da ovaj mladić, koji je sunija, zna perzijski jezik i bude prijatelj s Abdurrizom, koji je šija?

U ovom gradu sunije su se predstavljale kao prijatelji i braća šija. Većina stanovnika znala je i arapski i perzijski jezik, a mnogi su govorili i turski.

Muhammed iz Nedžda naizgled (zahiren) bio je sunija. Iako je većina sunija kritikovala šije, nazivajući ih čak i kafirima, ovaj mladić nikada nije vrijeđao šije.

Prema Muhammedu iz Nedžda, nije bilo razloga da sunije slijede jedan od četiri mezheba. Govorio je:

„U Allahovoj knjizi nema nijednog dokaza koji se odnosi na ova četiri mezheba.“

Namjerno je odbacivao i zanemarivao ajete i hadise koji su govorili o ovom pitanju.

Što se tiče četiri mezheba, u stoljeću nakon smrti Poslanika Muhammeda, alejhis-selam, među sunijama su se pojavila četiri velika učenjaka: Ebu Hanifa, Ahmed bin Hanbel, Malik bin Enes i Muhammed bin Idris eš-Šafi’i. Neke halife prisiljavale su sunije da slijede (čine taklid) jednog od ove četverice učenjaka. Tvrdili su da niko osim njih nije mogao činiti idžtihad na osnovu Kur’ana i sunneta. Ovaj pokret zatvorio je muslimanima vrata znanja i razumijevanja.

Smatralo se da je upravo ova zabrana idžtihada bila jedan od uzroka zastoja u razvoju islamske misli.

Šije su iskoristile takve tvrdnje kako bi proširile svoju sektu. Njihov broj bio je manji od jedne desetine broja sunija. Međutim, u to vrijeme, govorimo o XVII stoljeću, njihov broj znatno se povećao i gotovo su se izjednačili sa sunijama.

To je bio prirodan rezultat. Idžtihad je poput oružja: usavršava islamski fikh, odnosno propise (ahkam), te obnavlja razumijevanje Kur’ana i sunneta. S druge strane, zabrana idžtihada nalikuje trulom i pokvarenom oružju. Ona ograničava razumijevanje propisa na jedan određeni okvir, zatvara vrata zaključivanju i zanemaruje zahtjeve vremena.

Ako je tvoje oružje trulo, a neprijateljevo savršeno, prije ili kasnije osuđen si na poraz.

Ja sam smatrao da će u budućnosti pametniji sljedbenici ehli-sunneta ponovo otvoriti vrata idžtihada. Ako to ne učine, za nekoliko stoljeća postat će manjina, a šije većina.

Duboko učeni alimi koji razumiju ahkame (odluke, propise) koji nisu jasno preneseni u nassu, u ajetima i hadisima, odnosno koji su nejasno preneseni u nassu, nazivaju se mudžtehidima.

Uslovi (šartovi) potrebni da bi neko bio mudžtehid detaljno su opisani u našim knjigama Se’adet-i ebedijje i Faideli bilgiler.

Nakon četiristote godine po Hidžri nijedan alim nije se uzdigao do tog stepena da ispuni sve ove uslove. Neprijatelji islama, zindici, koji nastoje iznutra uništiti islam, govore: „Mi činimo idžtihad.“ Međutim, pravi mudžtehidi već su iz nassa izveli ahkame (odluke i propise) za sve moguće događaje koji bi se mogli desiti do Sudnjeg dana i zapisali ih u knjigama ehli-sunneta.

[Imani, odnosno i’tikadi (vjerovanja) četiri mezheba su isti. Među njima nema razlike u vjerovanju. Njihove razlike postoje samo u ibadetima. Te razlike u ibadetima predstavljaju olakšice za muslimane. S druge strane, šije su se u imanu (vjerovanju) podijelile na dvanaest grupa (firki) i tako postale oslabljeno učenje. O ovome je opširno pisano u knjizi Milel ve Nihal.]

Arogantni mladić Muhammed iz Nedžda u razumijevanju Kur’ana i sunneta slijedio je svoj nefs (strasti). Potpuno je zanemarivao ne samo mišljenja učenjaka svoga vremena i imama četiri mezheba, nego i mišljenja najvećih velikana, kao što su Ebu Bekir i Omer.

Kad god bi naišao na neki ajet za koji je smatrao da je u suprotnosti s mišljenjima tih ljudi, govorio bi:

„Pejgamber je rekao: ‘Ostavio sam vam Kur’an i sunnet.’ On nije rekao: ‘Ostavio sam vam Kur’an, sunnet, ashabe i alime mezheba.’“

[Muhammed iz Nedžda ovim riječima poriče hadise koji naređuju slijeđenje Ashaba kirama.]

Prema tome, smatrao je da su Kur’an i sunnet jedini obavezni izvori, bez obzira na to koliko se to suprotstavljalo mišljenjima mezheba, riječima ashaba i učenjaka.

[Danas, u svim islamskim zemljama, neki neznalice (džahili) i izdajice (haini) napadaju učenjake ehli-sunneta. Oni hvale vehabizam zbog velikih novčanih iznosa koje dobijaju od Saudijske Arabije. U svakoj situaciji koriste kao argument gore navedene riječi Muhammeda iz Nedžda. Međutim, nijedna riječ Ashaba kirama, učenjaka ehli-sunneta i četverice imama nije u suprotnosti s Kur’anom i hadisima. Oni nisu ništa dodali ovim izvorima, nego su ih samo objasnili. Vehabije, kao i Englezi, izmišljaju laži i zavode muslimane.]

Jednom se za vrijeme večere u Abdurrizaovoj kući razvila rasprava između Muhammeda iz Nedžda i jednog gosta iz Kuma, šijskog učenjaka, šejha Dževada:

Šejh Dževad: Pošto prihvataš da je Alija mudžtehid, zašto ga ne slijediš kao šije?

Muhammed iz Nedžda: Alija nije ništa drugačiji od Omera i drugih ashaba. Njegove riječi nisu hudždžet (dokaz) kao Kur’an i sunnet.

[Međutim, riječi svakog pojedinog Ashaba kirama predstavljaju dokaz. Naš Pejgamber nam je naredio da slijedimo bilo koga od njih.]

[Musliman koji je vidio mubarek lice Muhammeda, alejhis-selam, naziva se sahabija. Nekoliko njih nazivaju se sahabe ili ashab, što je množina riječi sahabija.]

Šejh Dževad: Pošto je naš Pejgamber rekao: „Ja sam grad znanja, a Alija je njegova kapija“, zar ne bi trebala postojati razlika između Alije i drugih ashaba?

Muhammed iz Nedžda: Da je Alijina riječ hudždžet, zar Pejgamber ne bi rekao: „Ostavljam vam Kur’an, sunnet i Aliju“?

Šejh Dževad: Možemo pretpostaviti da je upravo tako rekao. Jer postoji hadis: „Ostavljam vam Allahovu Knjigu i moj Ehli-bejt.“ (Ehli-bejt znači Poslanikovu najbližu porodicu.) A Alija je najugledniji član Ehli-bejta.

Muhammed iz Nedžda porekao je da je to Pejgamber rekao.

Šejh Dževad pobio je njegove tvrdnje uvjerljivim dokazima.

Međutim, Muhammed iz Nedžda je prigovorio i rekao:

„Ti tvrdiš da je Pejgamber rekao: ‘Ostavljam vam Allahovu Knjigu i moj Ehli-bejt.’ Šta se onda dogodilo s Pejgamberovim sunnetom?“

Šejh Dževad: Resulullahov sunnet je objašnjenje Kur’ana. Resulullah je rekao: „Ostavljam vam Allahovu Knjigu i moj Ehli-bejt.“ Riječi „Allahova Knjiga“ obuhvataju i sunnet, jer je sunnet njeno objašnjenje.

Muhammed iz Nedžda: Ako su riječi Ehli-bejta objašnjenje Kur’ana, zašto je onda potrebno objašnjavati hadise?

Šejh Dževad: Kada je hazreti Pejgamber preselio na ahiret, njegov ummet smatrao je da mora postojati tefsir Kur’ana koji će odgovarati potrebama vremena. Zbog toga je hazreti Pejgamber naredio svom ummetu da slijedi Kur’an, koji je osnova, a njegov Ehli-bejt trebao je objasniti Kur’an na način koji odgovara zahtjevima vremena.

Meni se ova rasprava veoma svidjela. Muhammed iz Nedžda bio je nepomičan pred šejh-Dževadom, poput vrapca u rukama lovca.

Muhammed iz Nedžda bio je vrsta čovjeka za kojim sam tragao. Njegovo omalovažavanje učenjaka njegovog vremena, njegovo nipodaštavanje četverice halifa i njegov nezavisni pristup razumijevanju Kur’ana i sunneta bile su njegove najosjetljivije tačke. Zbog toga je bio pogodan za moj cilj i moju misiju.

Koliko je ovaj uobraženi mladić bio drugačiji od Ahmed-efendije koji me je podučavao u Istanbulu! Taj alim, kao i njegovi prethodnici (selefi), podsjećao me na planinu. Niko ga nije mogao poljuljati.

Kad god bi spomenuo ime Ebu Hanife, ustajao bi i odlazio da obnovi svoj abdest. Također, kad god bi htio uzeti u ruke knjigu Buharijinih hadisa, ponovo bi obnavljao abdest. Sunije imaju veliko povjerenje u ovu knjigu.

S druge strane, Muhammed iz Nedžda prezirao je i omalovažavao Ebu Hanifu. Obično je govorio:

„Ja znam bolje od Ebu Hanife.“

[Tako i danas govore neke neznalice (džahili) i oni koji ne slijede mezhebe.]

Osim toga, prema njegovom mišljenju, polovina Buharijine zbirke hadisa bila je pogrešna.

[Ova tvrdnja pokazuje da Muhammed iz Nedžda nije imao znanja o hadiskoj nauci.]

[Dok sam prevodio ove Hemferove ispovijesti na turski jezik, sjetio sam se sljedećeg događaja. Hemferove ispovijesti prevedene su na turski jezik i zajedno s autorovim objašnjenjima činile su jednu knjigu. Ovaj prijevod predstavlja bosansku verziju te turske knjige.

Bio sam profesor u gimnaziji. Tokom predavanja jedan od mojih učenika me upitao:

„Ako je musliman ubijen u ratu, hoće li postati šehid?“

„Hoće“, odgovorio sam mu.

„Je li tako Pejgamber rekao?“

„Jeste. I u tom slučaju dobit će više sevapa“, odgovorio sam.

Zatim je upitao:

„Hoće li postati šehid ako padne iz aviona?“

„Hoće“, odgovorio sam.

„Je li i to također rekao Pejgamber?“

„Jeste“, rekao sam.

Tada se on trijumfalno nasmijao i rekao:

„Je li u to vrijeme bilo aviona?“

Ja sam mu odgovorio:

„Dijete moje! Naš Pejgamber ima devedeset devet imena. Svako od tih imena opisuje jednu njegovu lijepu osobinu (sifat). Jedno od njegovih imena je Džami’ul-kelim. On je jednom riječju izražavao mnoga značenja. Na primjer, rekao je: ‘Ko padne s visine, postat će šehid.’“

Dijete je prihvatilo moj odgovor s divljenjem i zahvalnošću.

Isto tako, Kur’an i hadisi sadrže mnoge riječi i propise, odnosno naredbe i zabrane, od kojih svaka može sadržavati različita značenja. Pronalaženje pravih značenja i odabiranje onih koja odgovaraju određenom slučaju naziva se činjenje idžtihada.

Da bi se mogao činiti idžtihad, potrebno je biti duboko učen alim. Zbog toga su sunije zabranile neznalicama (džahilima) da čine idžtihad. To nije zabrana idžtihada.

Budući da nakon četvrtog stoljeća po Hidžri nije obrazovan nijedan apsolutni mudžtehid, vrata idžtihada sama su se zatvorila. Pred kraj svijeta (pred Kijamet) pojavit će se Mehdi, očekivani heroj islama, a Isa, alejhis-selam, sići će s nebesa. Oni će činiti idžtihad.

Naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:

„Poslije mene muslimani će se podijeliti u sedamdeset tri grupe (firke). Od tih grupa samo će jedna ući u Džennet.“

Kada su ga upitali koja je to grupa, odgovorio je:

„Oni koji se prilagode meni i mojim ashabima.“

(To znači: oni koji slijede njega i njegove ashabe.)

U drugom hadisu rekao je:

„Moji ashabi su poput zvijezda na nebu. Ako slijedite bilo koga od njih, dobit ćete uputu.“

Drugim riječima: dobit ćete put koji vodi u Džennet.

Jedan Jevrej iz Jemena, po imenu Abdullah bin Sebe’, s ciljem da iznutra oslabi islam, među muslimane je unio neprijateljstvo prema ashabima. Neznalice koje su povjerovale ovom čovjeku i koje mrze Ashabe kirame nazvane su šijama (ši’i). Oni koji su prihvatili hadise, voljeli i slijedili Ashabe kirame, nazvani su sunijama (sunni).]

Uspostavio sam s Muhammedom iz Nedžda veoma blisko prijateljstvo. Pokrenuo sam kampanju njegovog hvaljenja i veličanja na sve strane. Jednog dana rekao sam mu:

„Ti si veći od Omera i Alije. Da je Pejgamber danas živ, on bi, umjesto njih, tebe postavio za svog halifu. Očekujem obnovu i napredak islama u tvojim rukama. Ti si jedini alim koji će proširiti islam po cijelom svijetu.“

Muhammed, sin Abdulvehhabov, i ja odlučili smo napisati novi tefsir Kur’ana. Taj novi tefsir trebao je izražavati isključivo naše poglede i mišljenja. Trebao je biti u potpunoj suprotnosti s tefsirima ashaba, imama mezheba i mufessira (duboko učenih učenjaka koji su posebni stručnjaci za tumačenje Kur’ana).

Čitali smo Kur’an i razgovarali o pojedinim ajetima. Moja namjera u tim raspravama bila je da zavedem Muhammeda. Na kraju krajeva, on je pokušavao sebe predstaviti kao revolucionara, pa je zato sa zadovoljstvom prihvatao moje stavove i ideje, kako bih mu ja još više vjerovao.

Jednom prilikom rekao sam mu:

„Džihad (rat, borba za islam) nije farz.“

On je rekao:

„Kako nije farz kada je Allah naredio: ‘Bori se protiv nevjernika.’?“ [Sura Et-Tevba, ajet 73.]

Ja sam rekao:

„Zašto onda Pejgamber nije vodio džihad protiv munafika kada je Allah naredio: ‘Čini džihad (bori se) protiv kafira i munafika.’?“ [Sura Et-Tevba, ajet 73.]

[U knjizi Mevahibu ledunnijje navodi se da je protiv kafira vođeno dvadeset sedam džihada. Njihove sablje izložene su u istanbulskim muzejima. Munafici su se pretvarali da su muslimani. Oni su danju klanjali namaz s Resulullahom u Mesdžid-i-nebeviju. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poznavao ih je, ali nijednom od njih nije rekao: „Ti si munafik.“

Da je krenuo u rat protiv njih i pobio ih, ljudi bi rekli: „Muhammed, alejhis-selam, pobio je ljude koji su vjerovali u njega.“ Zato je protiv njih vodio džihad riječima. Jer džihad koji je farz obavlja se tijelom, imetkom i riječima.

Navedeni ajet naređuje džihad protiv kafira i munafika, ali ne određuje način njegovog izvršavanja. Naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, vodio je džihad ratom protiv kafira, a džihad govorom, savjetom i propovijedanjem protiv munafika. Ovaj ajet ne određuje vrstu džihada.]

On je rekao:

„Pejgamber je protiv njih vodio džihad riječima.“

Ja sam odgovorio:

„Je li džihad koji je farz onaj koji se vrši riječima?“

On je rekao:

„Resulullah je vodio rat protiv nevjernika.“

Ja sam mu rekao:

„Pejgamber je vodio rat protiv kafira u samoodbrani, jer su kafiri željeli da ga ubiju.“

On je odobravajući klimnuo glavom.

Drugom prilikom rekao sam mu:

„Mut’a-nikah je dozvoljen.“

[Nikah znači bračni ugovor propisan islamom. Mut’a-brak znači ugovor između muškarca i žene da određeno vrijeme žive zajedno. Islam zabranjuje ovu vrstu braka.]

On se usprotivio i rekao:

„Ne, nije.“

Ja sam rekao:

„Allah kaže: ‘Zauzvrat što ste ih koristili, podajte im mehr po dogovoru.’“ [Sura En-Nisa, ajet 24.]

[Mut’a-brak sličan je današnjoj praksi ljubavničkih odnosa. Šije ga smatraju dozvoljenim.]

On je rekao:

„Omer je zabranio dvije vrste mut’a-braka koje su postojale u vrijeme Pejgambera i rekao da će kazniti svakoga ko ih bude praktikovao.“

Ja sam rekao:

„Ti također kažeš da si veći od Omera i slijediš ga, iako je Omer znao da je to Pejgamber učinio halalom (dozvoljenim), pa je ipak rekao: ‘Ja to zabranjujem.’“

[Omer, radijallahu anh, nije tako rekao. U knjizi Hudždžedž-i kat’ijje piše: „Omer, radijallahu anh, rekao je da je Resulullah zabranio mut’a-brak i da on neće dozvoliti ono što je Resulullah, alejhis-selam, zabranio. Svi Ashabi kiram podržali su riječi halife, a podržao ih je i hazreti Alija.“]

„Zašto onda ostavljaš Kur’an i riječi Pejgambera i slijediš Omera?“

On nije odgovorio. Znao sam da sam ga uvjerio.

Osjećao sam da je Muhammed iz Nedžda u tom trenutku žudio za ženom. Bio je neoženjen. Rekao sam mu:

„Hajdemo obojica uzeti po jednu ženu putem mut’a-nikaha. Lijepo ćemo se s njima zabaviti.“

On je odobrio klimanjem glave. Za mene je to bila velika prilika. Obećao sam mu da ću mu pronaći ženu s kojom će to ostvariti. Moj cilj bio je da uklonim njegov strah od ljudi.

Međutim, on mi je postavio uslov da cijela stvar ostane tajna i da se ženi čak ne kaže njegovo pravo ime.

Odmah sam otišao kršćankama koje je Ministarstvo poslalo sa zadatkom da zavode i kvare muslimansku omladinu. Jednoj od njih objasnio sam cijelu stvar. Ona je pristala pomoći. Dao sam joj nadimak Safija.

Odveo sam Muhammeda iz Nedžda u njenu kuću. Safija je bila sama kod kuće. Sklopili smo s Muhammedom iz Nedžda jednosedmični bračni ugovor, a on joj je dao nešto zlata kao mehr.

Tako smo počeli zavoditi Muhammeda iz Nedžda: Safija iznutra, a ja izvana.

Muhammed iz Nedžda sada je bio potpuno u Safijinim rukama. Pored toga, okusio je slast nepokornosti islamskim (šerijatskim) naredbama pod izgovorom slobodnog i drugačijeg idžtihada i mišljenja.

Trećeg dana nakon sklapanja mut’a-braka imao sam s njim veoma žustru raspravu o tome da alkoholna pića nisu zabranjena u islamu.

Iako je navodio mnoge ajete i hadise koji su pokazivali da su alkoholna pića haram, ja sam ih sve odbacio i na kraju mu rekao:

„Činjenica je da su i Jezid, i Umejjadi, i abasidske halife pili alkoholna pića. Zar su oni svi bili u zabludi (dalaletu), a samo si ti na pravom putu? Oni su, bez sumnje, bolje od tebe poznavali Kur’an i sunnet. Oni su iz Kur’ana i sunneta zaključili da alkohol nije haram, nego mekruh.

Isto tako, u jevrejskim i kršćanskim knjigama piše da je alkohol dozvoljen (mubah). Sve vjere su Allahove naredbe.

Uostalom, prema jednom predanju, Omer je pio alkohol sve do objave ajeta: ‘Vi ste ga se svi prošli, zar niste?’ [Sura El-Maide, ajet 91.]

Da je alkohol bio haram, Pejgamber bi ga kaznio. Pošto ga Pejgamber nije kaznio, alkohol je halal (dozvoljen).“

[Međutim, Omer, radijallahu anh, pio je alkoholna pića prije nego što je objavljena zabrana. Nikada ih nije pio nakon što su postala haram.

Ako su neki umejadski ili abasidski halife pili alkohol, to ne znači da je pijenje alkohola mekruh. To samo pokazuje da su bili grješnici i da su činili haram.

Ajet koji je špijun naveo, kao i drugi ajeti i hadisi, jasno pokazuju da je pijenje alkohola haram.

U knjizi Rijadun-nasihin piše:

„Pijenje vina u početku je bilo dozvoljeno. Hazreti Omer, Sa’d ibn Vekkas i neki drugi ashabi običavali su piti vino. Kasnije je objavljen 219. ajet sure El-Bekara, koji je ukazao da je to veliki grijeh.

Nakon toga objavljen je 43. ajet sure En-Nisa: ‘Ne približujte se namazu dok ste pijani!’ Na kraju je objavljen 93. ajet sure El-Maide i vino je postalo haram.

Hadisi navode:

‘Ono što opija u velikoj količini haram je i u maloj količini.’

‘Vino je od svih grijeha najveći grijeh.’

‘Ne družite se s onim ko pije vino! Ne idite mu na dženazu! Ne uzimajte njegovu kćerku za ženu i ne udajte svoju kćerku za njega!’

‘Pijenje vina slično je obožavanju idola.’

‘Neka Allah dželle-šanuhu prokune onoga ko pije vino, onoga ko ga prodaje, onoga ko ga proizvodi i onoga ko ga daje drugima.’]

Muhammed iz Nedžda rekao je:

„Prema nekim predanjima, Omer je pio alkoholna pića nakon što ih je pomiješao s vodom i rekao da nisu haram ako nemaju opojno dejstvo.

Omerovo mišljenje je ispravno, jer je u Kur’anu rečeno:

‘Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti?’ [Sura El-Maide, ajet 91.]

Alkoholna pića neće izazvati grijehe spomenute u ajetu ako ne opijaju. Prema tome, nisu haram kada nemaju opojno dejstvo.“

[Međutim, naš Pejgamber je rekao:

„Ako nešto opija u velikoj količini, onda je haram popiti i malu količinu koja ne opija.“]

Rekao sam Safiji o našoj raspravi o alkoholnim pićima i rekao joj da mu da neko jako alkoholno piće. Kasnije mi je rekla:

„Uradila sam onako kako si mi rekao i dala sam mu da pije. Cijele noći je igrao i plesao te je sa mnom nekoliko puta spolno općio.“

Od tada smo Safija i ja imali potpunu kontrolu nad Muhammedom iz Nedžda. Kada sam se opraštao od ministra, on mi je rekao:

„Mi smo ukrali Španiju od nevjernika pomoću alkohola i bluda [on ovim riječima misli na muslimane]. Hajde da povratimo sve naše zemlje pomoću ove dvije velike snage.“

Sada mi je jasno koliko su njegove riječi bile istinite.

Jednog dana započeo sam s Muhammedom iz Nedžda raspravu o postu. U Kur’anu se kaže:

„Vaš post je bolji za vas.“ [Sura El-Bekara, ajet 184.]

Nije rečeno da je post farz (stroga vjerska dužnost). Prema tome, post u islamu nije farz, nego sunnet.

On se pobunio i rekao:

„Zar me ti pokušavaš izvesti iz moje vjere?“

Odgovorio sam mu:

„Čovjekov din (vjera) sastoji se od čistoće njegovog srca (kalba), spasa njegovog duha (ruha) i nekršenja tuđih prava (hakkova). Zar Pejgamber nije rekao: ‘Din je ljubav’? Zar Allah nije rekao u Kur’anu:

‘Ibadeti svoga Rabba (Gospodara) sve dok ne dobiješ jakin (čvrsto vjerovanje).’ [Sura El-Hidžr, ajet 99.]

[Sve islamske knjige slažu se da riječ ‘jakin’ u ovom kontekstu znači smrt. Prema tome, ovaj ajet znači: ‘Ibadeti svoga Gospodara sve do smrti.’]

Prema tome, kada čovjek postigne čvrsto vjerovanje u Allaha i Sudnji dan, kada ima čisto srce i dobra djela, on postaje najbolji i najvredniji među ljudima.“

On nije prihvatio ono što sam mu rekao. Umjesto odgovora, samo je odmahnuo glavom, što je značilo: „Ne, nije tako.“

Jednom sam mu rekao:

„Namaz nije farz.“

On je upitao:

„Kako nije farz?“

Odgovorio sam:

„Allah je rekao u Kur’anu:

‘Klanjaj namaz da bih ti uvijek na umu bio.’ [Sura Taha, ajet 14.]

Prema tome, cilj namaza jeste sjećanje na Allaha. Dakle, umjesto klanjanja namaza, možeš se sjećati Allaha i bez namaza.“

On je rekao:

„Da, čuo sam da neki ljudi, umjesto da klanjaju namaz, zikre Allaha kada nastupi vrijeme namaza.“

[Naš Pejgamber je rekao:

„Namaz je stub vjere. Ko klanja namaz, izgradio je svoj din. Onaj ko ga ostavi, srušio je svoj din.“

Također je rekao:

„Klanjajte onako kako mene vidite da klanjam!“

Neobavljanje namaza je veliki grijeh. Znak čistoće srca jeste obavljanje namaza.]

Bio sam veoma zadovoljan njegovom izjavom. Trudio sam se, koliko god sam mogao, da kod njega razvijem takvo mišljenje i zarobim njegovo srce.

Kasnije sam primijetio da on ne pridaje veliku važnost namazu i da ga klanja samo povremeno. Bio je veoma nemaran, naročito prema sabah-namazu.

Razgovarao sam s njim do ponoći i zadržavao ga da ne ide spavati. Bio je toliko iscrpljen da nije mogao ustati na jutarnji namaz.

Tako sam, polako i malo-pomalo, počeo skidati ogrtač imana s Muhammeda iz Nedžda.

Jednog dana također sam želio s njim raspravljati o Pejgamberu. On mi je rekao:

„Od sada, ako budeš razgovarao sa mnom o ovim temama, naš odnos će se pokvariti i prestat ću se družiti s tobom.“

Zbog straha da ću zauvijek pokvariti sve svoje dotadašnje napore, odustao sam od razgovora o Pejgamberu.

Savjetovao sam mu da krene putem koji je drugačiji od sunnijskog i šijskog. Njemu se ova moja ideja svidjela. Bio je uobražen, a zahvaljujući Safiji, stavio sam mu ular.

Jednom prilikom rekao sam mu:

„Čuo sam da je Pejgamber uspostavljao bratstvo među ashabima. Je li to tačno?“

Kada mi je to potvrdio, upitao sam ga je li to pravilo islama bilo privremeno ili trajno.

Objasnio mi je da je trajno. Rekao je:

„Ono je trajno. Jer halal i haram Pejgambera Muhammeda ostaju halal i haram sve do Sudnjega dana.“

Tada sam mu predložio da se pobratimimo. Tako smo postali braća.

Od tog dana nikada ga nisam ostavljao samog. Bili smo zajedno čak i kada je putovao. Bio mi je veoma važan. Jer drvo koje sam zasadio i uzgajao, kojem sam posvetio najdragocjenije dane svoje mladosti, tek je tada počelo donositi plod.

Svakog mjeseca slao sam izvještaj Ministarstvu u Londonu. Odgovori koje sam dobijao bili su ohrabrujući i ulijevali su sigurnost. Muhammed iz Nedžda išao je putem koji sam mu ja zacrtao.

Moja dužnost bila je da u njemu razvijem osjećanja nezavisnosti, slobode i nepovjerenja. Uvijek sam ga mnogo hvalio i govorio mu da ga čeka blistava budućnost.

Jednog dana ispričao sam mu san koji sam izmislio:

„Sinoć sam sanjao našeg Pejgambera. Oslovio sam ga atributima koje sam naučio od hodža. Sjedio je na ćursu (uzdignutom sjedištu). Oko njega su bili alimi koje nisam poznavao.

Ti si ušao. Tvoje lice sijalo je nurom. Prišao si Pejgamberu, a kada si mu se dovoljno približio, on je ustao i poljubio te između očiju. Rekao je:

‘Ti si moj adeš (imenjak), moj varis u ilumu (nasljednik u znanju), moj vekil i u dinu i na dunjaluku (predstavnik u vjerskim i ovosvjetskim poslovima).’

Ti si rekao:

‘Ja Resulullah! Bojim se objašnjavati svoje znanje ljudima.’

Pejgamber je odgovorio:

‘Ti si najveći, ne boj se.’“

Muhammed iz Nedžda bio je presretan kada je čuo moj izmišljeni san. Nekoliko puta me je pitao je li ono što sam mu ispričao istina. Svaki put kada bi me upitao, odgovorio bih potvrdno.

Na kraju je bio uvjeren da sam mu rekao istinu. Smatram da je od tog trenutka postao potpuno odlučan u širenju ideja kojima sam ga zarazio i u osnivanju novog mezheba...