Jedan od uzroka slabljenja muslimanskog osjećaja za svetost, duhovni svijet i nadnaravne pojave (keramet)

Određene struje koje su nastale spajanjem modernog selefijskog reformizma i starijeg nedždskog vehabijskog naslijeđa mogu se, iako to možda nije uvijek bila njihova namjera, razumjeti kao jedan od uzroka slabljenja muslimanskog osjećaja za svetost, duhovni svijet i nadnaravne pojave, uključujući keramet. Drugim riječima, govorimo o procesu u kojem se iz muslimanskog pogleda na svijet postepeno uklanja ili potiskuje dio onoga što je ranije bilo prirodan dio vjerskog iskustva.

To, međutim, ne znači da selefijski reformizam treba smatrati nekakvim posebnim ili privilegiranim čuvarom „razuma“ ili da on ima neposredan i ispravan pristup islamu. I selefijsko razumijevanje vjere nastalo je u određenom historijskom vremenu i oblikovali su ga ljudi, njihova tumačenja i okolnosti u kojima su živjeli. Ono je, između ostalog, nastalo spajanjem starijeg vehabijskog zahtjeva za „pročišćenjem“ vjere od onoga što su njegovi predstavnici smatrali novotarijama s modernim reformističkim idejama koje su nastojale odgovoriti na izazove savremenog svijeta.

Problem nastaje onda kada se veliki dio islamskog duhovnog naslijeđa počne posmatrati prvenstveno kroz sumnju. Sve što se tiče evlija (dobrih), kerameta, duhovnih iskustava, metafizičkih stvarnosti, mubarek mjesta i različitih oblika duhovnih iskustava, počinju odbacivati kao kasniji dodatak vjeri, praznovjerje ili izmišljotinu.

Na taj način može nastati jedan paradoks, takvi i dalje vjeruju u meleke, džine, Sudnji dan, Džennet, Džehennem, objavu i druge nadnaravne stvarnosti koje islam jasno potvrđuje, ali istovremeno postaju mnogo oprezniji ili sumnjičaviji prema nadnaravnom kada se ono pojavi u svakodnevnom vjerskom životu. Nadnaravno se, dakle, priznaje kao dio vjerskog nauka, ali se njegov prostor u stvarnom religijskom iskustvu sužava pa cak i osudjuje ili ismijava.

U tom kontekstu postaje razumljiv i na prvi pogled neobičan prijelaz nekih pojedinaca od selefijsko-vehabijskog reformizma prema marksizmu i materijalizmu. Naravno, prelazak iz vjerovanja u Allaha i objavu u materijalizam predstavlja ogroman i radikalan prekid sa duhonoscu. Ipak, određena sličnost može se pronaći u načinu na koji se ranije pristupalo religijskom naslijeđu.

Naime, osoba koja je prethodno naučena da prema evlijama, turbetima, kerametima, duhovnim iskustvima i drugim oblicima svetosti pristupa s velikom sumnjom može kasnije istu vrstu sumnje početi primjenjivati i na samu objavu i poslanstvo. Ako govore: „Da li za ovo postoji dovoljno jak dokaz?“, isto pitanje se u nekoj kasnijoj fazi može postaviti i prema drugim temeljnim vjerskim tvrdnjama: „Da li je objava zaista od Boga?“, „Da li je poslanstvo zaista stvarno?“ ili, na kraju, „Da li Allah uopće postoji?“

To ne znači da selefizam i marksizam imaju istu doktrinu. Oni se u svojim osnovnim učenjima međusobno potpuno razlikuju. Kontinuitet se može pronaći prije u određenom materijalistickom tj. fizickom načinu razmišljanja nego u samom učenju.

Radi se o navici da se naslijeđeni oblici vjerskog iskustva stalno podvrgavaju sumnji i pokušavaju objasniti kao kasniji dodaci, praznovjerje, pretjerivanje ili ljudska izmišljotina. Iako postoje bezbrojne, vjerodostojno dokumentovane predaje koje sezu od vremena ashaba pa sve do modernih vremena. U jednom trenutku ta sumnja može biti usmjerena na određene oblike izvornog islama, koji se temelji na vjerovanju u gajb, nevidjeno i metafizicko.

Tu se događa važna promjena. Dok je ranije objava bila kriterij prema kojem se procjenjivalo šta je autentično, a šta je kasniji dodatak vjeri, u materijalističkom načinu razmišljanja i sama objava dolazi pod sud jednog drugog kriterija, ljudskog razuma, nauke i materijalnog objašnjenja stvarnosti (hakikata). Ono što je ranije služilo kao mjerilo za procjenu drugih religijskih pojava sada se i samo počinje procjenjivati prema vanjskom (zahirskom) kriteriju.

Zato se može reći da određeni oblik pseudo-selefizma može, paradoksalno, oslabiti upravo onu vjersku sliku koja čovjeku omogućava da svijet doživljava kao prostor u kojem postoje nevidljive, duhovne i svete (mukaddes) stvarnosti. Čovjek može i dalje formalno vjerovati u nadnaravno, ali izgubiti osjećaj da je nadnaravno stvarno prisutno i relevantno u svakodnevnom životu.

U tom smislu, problem nije samo u tome u šta čovjek vjeruje, nego i kako zamišlja stvarnost. Ako se vremenom navikne da sve što pripada duhovnom i svetom području posmatra sa sumnjom, onda čak i kada zadrži vjeru u Allaha i objavu, njegov unutrašnji doživljaj svijeta može postati znatno „siromašniji“ u duhovnom smislu.

Upravo zato prelazak iz takvog oblika religioznosti u materijalizam kod nekih pojedinaca ne mora izgledati kao potpuni psihološki i imaginativni skok. Metafizički gledano, taj prijelaz jeste ogroman, od vjere u Boga i nadnaravni svijet dolazi se do njegovog potpunog poricanja. Ali na nivou načina doživljavanja svijeta prijelaz može biti manje nagao ako je osoba već prethodno naučena da veliki dio religijskog i duhovnog iskustva odbacuje kao sumnjiv, nepotreban ili izmišljen.

Drugim riječima, može se dogoditi da se vjera formalno sačuva, dok se istovremeno postepeno izgubi osjećaj za nadnaravno kao živu stvarnost. Upravo u tome se može vidjeti jedan od paradoksa pseudo-selefizma, u nastojanju da zaštiti „čistu“ vjeru od onoga što smatra praznovjerjem i novotarijama, on u nekim svojim oblicima može nenamjerno suziti prostor duhovnog iskustva toliko da kasniji prelazak prema potpuno materijalističkom pogledu na svijet nekim pojedincima postane zamisliviji i psihološki manje stran.

Kerameti kao dio ehli-sunnetskog vjerovanja

Na kraju je važno posebno naglasiti jednu stvar. vjerovanje u keramete Allahovih evlija nije neka kasnija folklorna ili isključivo sufijska ideja, nego sastavni dio klasičnog ehli-sunnetskog razumijevanja akide. To znači da se u mogućnost i stvarnost kerameta vjeruje na temelju Kur'ana, sunneta i predaja koje su prenijeli brojni učenjaci različitih pravnih mezheba. Istovremeno, to ne znači da se svaka priča o navodnom kerametu mora prihvatiti bez provjere. Za pojedinačnu predaju potrebno je utvrditi njenu vjerodostojnost, a sam keramet mora biti u skladu sa Šerijatom.

Ovakav stav jasno nalazimo kod učenjaka sva četiri velika sunijska mezheba.

U hanefijskoj tradiciji, imam Ebu Džafer et-Tahavi u svojoj čuvenoj risali o islamskoj akidi - vjerovanju kaže:

„Vjerujemo u ono što je do nas došlo od njihovih kerameta i što je od pouzdanih prenosilaca vjerodostojno preneseno.“

To je vrlo jasna formulacija, imam Tahavi ne govori o kerametu kao o simboličkoj priči ili narodnom vjerovanju ili novotariji, nego ga izričito uključuje u ono u šta vjernik vjeruje.

Još izričitije govori hanefijski imam Nedžmuddin en-Nesefi u svojoj risali o islamskom vjerovanju:

Kerameti evlija su istina.

Zatim navodi različite vrste kerameta: prelazak velikih udaljenosti u veoma kratkom vremenu, pojavu hrane i pića kada za njima postoji potreba, hodanje po vodi ili zraku, govor neživih stvari i životinja te druge pojave koje izlaze iz okvira uobičajenog.

U Šerhu-l-fikhi-l-ekberu, komentaru koji prenosi i objašnjava stav imami 'azama Nu'man b. Sabita Ebu Hanife, također stoji:

„Ajeti su potvrđeni za vjerovjesnike, a kerameti za evlije su istina.“

Pri tome se naglašava da je i jedno i drugo moguće samo Allahovom moći, dok je razlika u tome što se nadnaravna pojava vjerovjesnika veže za njegovo poslanstvo, dok je keramet nadnaravna pojava koja se događa evliji bez tvrdnje o poslanstvu.

U malikijskoj tradiciji, imam Ebu Abdullah el-Kurtubi, jedan od najvećih mufessira malikijskog mezheba, prilikom tumačenja ajeta o hazreti Merjemi izričito kaže:

„Kerameti evlija su potvrđeni na osnovu vjerodostojnih predaja i mutevatir ajeta.“

Zatim kao primjer navodi ono što se dogodilo Merjemi, koja nije bila vjerovjesnica, a kojoj je Allah davao opskrbu na neuobičajen način. Kurtubi također navodi događaje vezane za Hidrа kao primjere nadnaravnog djelovanja koje ne mora biti vezano za poslanstvo.

Ovdje je posebno značajno što Kurtubi veoma snažno formulira svoj stav i kaže da keramete ne negira onaj ko ih prihvata kao dio ehli-sunnetskog učenja. Time se jasno vidi da prihvatanje kerameta nije bilo ograničeno na jednu sufijsku školu, nego je bilo prisutno velikih malikijskih učenjaka.

U šafijskoj tradiciji, imam en-Nevevi u poznatom Rijadu-s-salihinu ima posebno poglavlje pod naslovom „Kerameti Allahovih dobrih robova i njihova vrijednost“. Nakon što navodi više hadisa koji govore o nadnaravnim događajima vezanim za pobožne ljude, zaključuje:

„U ovom poglavlju postoje mnogi vjerodostojni hadisi koji su već prethodno navedeni u različitim dijelovima ove knjige... a dokazi u ovom poglavlju su brojni i poznati.“

Dakle, Nevevi ne tretira ove predaje kao nešto što treba odbaciti zbog njihove nadnaravnosti, nego ih sistematski svrstava u poglavlje o kerametima evlija.

Šafijski učenjak Ibn Hadžer el-Hejtemi također govori o kerametima kao o stvarnim nadnaravnim pojavama. U svojim Fetvama navodi da su među šafijskim učenjacima poput Gazalija, el-Berzija, Tadžuddina es-Subkija i drugih prihvatani različiti oblici kerameta.

U hanbelijskoj tradiciji, Ibn Tejmijje el-Harrani, vrlo jasno kaže:

„Od temelja vjerovanja ehli-sunneta i džemata jeste potvrđivanje kerameta evlija i onoga što Allah učini na njihovim rukama od nadnaravnih pojava.“

Zatim navodi da su takve pojave zabilježene kod ranijih naroda, kod ashaba, tabiina i drugih generacija muslimana te da se mogu događati sve do Sudnjeg dana.

Ovdje, međutim, treba napraviti jednu važnu razliku. Ehli-sunnetsko vjerovanje u keramete nije isto što i nekritičko prihvatanje svega što se pripisuje nekoj osobi. Nije svaki neobičan događaj keramet. Nije svaki čovjek koji tvrdi da ima nadnaravne sposobnosti evlija, niti je svaka neobična pojava dokaz nečije blizine Allahu.

Učenjaci su upravo zato postavili jasne kriterije. Keramet je nadnaravna pojava koju Allah može dati svome dobrom i bogobojaznom robu, ali onaj ko je obdaren kerametom mora biti čovjek imana, tekvaluka i slijeđenja Šerijata. Ako se neka „nadnaravna“ pojava javlja uz otvoreno kršenje vjere, obmanu, sihr, vračanje ili šarlatanstvo, ona se ne može proglasiti kerametom.

Također, keramet nije dokaz da je određeni čovjek bolji od drugih pobožnih ljudi, niti je uvjet da bi neko bio Allahov evlija. Čovjek može biti veliki Allahov prijatelj iako mu se nikakav javno poznat keramet nije dogodio. S druge strane, sama pojava nečeg neobičnog nije dovoljna da se nekome prizna status evlije. Mjerilo ostaju iman, tekvaluk i slijeđenje Kur'ana i sunneta.

Zbog toga je važno napraviti razliku između potvrđivanja kerameta kao akidetske mogućnosti i stvarnosti i nekritičkog prihvatanja svake priče koja se nekome pripisuje. Prvo pripada klasičnom učenju ehli-sunneta, dok drugo nije princip ehli-sunneta.

Upravo je ova razlika važna i za prethodnu raspravu. Ako se keramet, gajb, duhovna iskustva i druge nadnaravne stvarnosti počnu sistematski odbacivati ili ismijavati samo zato što ih nije moguće objasniti uobičajenim fizičkim zakonima, onda se ne odbacuje samo određeni oblik narodnog vjerovanja. Time se ulazi u napetost s jednim dijelom klasičnog islamskog naslijeđa koje su prihvatali hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski učenjaci.

Drugim riječima, musliman nije dužan vjerovati u svaku priču o kerametu, ali nije ni ispravno načelno negirati mogućnost kerameta samo zato što pripada području nadnaravnog. Vjera u gajb upravo podrazumijeva priznanje da stvarnost nije iscrpljena onim što čovjek može neposredno vidjeti, izmjeriti i fizički objasniti. Kerameti, u tom smislu, predstavljaju jedan od načina na koji se u klasičnom islamskom razumijevanju čuva svijest da između vidljivog i nevidljivog svijeta postoji stvarna veza koju nije moguće svesti samo na materijalnu stvarnost.

Zato je tvrdnja da je svaki govor o kerametima nužno praznovjerje ili kasniji dodatak islamu historijski i akidetski teško održiva. Mnogo je preciznije reći da ehli-sunnet potvrđuje postojanje kerameta, ali istovremeno odbacuje pretjerivanje, izmišljanje, šarlatanstvo i pripisivanje božanskih svojstava samim evlijama.

Zaključak

Allah, dželle ša' nuhu, jedini je istinski Stvoritelj i Onaj koji kaže: „Budi!“ - i ono bude (kun fe-jekūn). Sve što se događa u svijetu događa se Njegovom voljom, određenjem i stvaranjem. Keramet je stvarna nadnaravna pojava koju Allah, iz Svoje milosti i mudrosti, daje nekome od Svojih evlija, bez toga da sam evlija ima ikakvu neovisnu moć nad tim događajem. Stoga se keramet u stvarnom smislu pripisuje Allahu, koji ga stvara i daje, dok se evliji pripisuje samo kao onome preko koga se Allahova moć i blagodat očituju.

(Ertan Č., dip. isl. nauka)

Ref:

- Denying Miracles of Auliya - IslamQA - https://islamqa.org/hanafi/askimam/124819/denying-miracles-of-auliya/

- "شرح كتاب الفقه الأكبر للإمام الأعظم أبي حنيفة | بحث في أن خوارق العادات للأنبياء والكرامات للأولياء حق" https://lib.rafed.net/view.php?b_id=3451&page=130&type=c_fbook&utm

- "القرآن الكريم - تفسير القرطبي - تفسير سورة الكهف - الآية 77" https://quran.ksu.edu.sa/tafseer/qortobi/sura18-aya77.html?

- "إسلام ويب - أزمتنا الحضارية في ضوء سنة الله في الخلق - الفصل الأول ( سنة الله في الخلق ) - خوارق سنة الله في الخلق - [3] الكرامة- الجزء رقم1" - https://www.islamweb.net/ar/library/content/1526/1147/3-%D8%A7%D9%84%D9%83%D8%B1%D8%A7%D9%85%D8%A9?

- "الموسوعة الشاملة - الفتاوى الحديثية لابن حجر الهيتمي" - https://islamport.com/l/ftw/3755/210.htm

- "ولاية الله عند أهل السنة والجماعة" - https://islamweb.net/ar/article/236302/%D9%88%D9%84%D8%A7%D9%8A%D8%A9-%D8%A7%D9%84%D9%84%D9%87-%D8%B9%D9%86%D8%AF-%D8%A3%D9%87%D9%84-%D8%A7%D9%84%D8%B3%D9%86%D8%A9-%D9%88%D8%A7%D9%84%D8%AC%D9%85%D8%A7%D8%B9%D8%A9?