Jedan od najjasnijih citata o ranoj sufijskoj tradiciji nalazimo u djelu al-Iʿtiṣām, imama Ebu Ishaka eš-Šatibija (um. h. 790/m. 1388).

Jedan od najjasnijih citata o ranoj sufijskoj tradiciji nalazimo u djelu al-Iʿtiṣām, imama Ebu Ishaka eš-Šatibija (um. h. 790/m. 1388). Odgovarajući onima koji su sufije optuživali za popustljivost u vjeri, on jasno ističe da je njihov put utemeljen na slijeđenju sunneta i odvajanju od novotarija. On piše:

„Četvrta kategorija prenesenih dokaza jeste ono što je preneseno u pogledu osude novotarija i njihovih sljedbenika među sufijama koji su među ljudima dobro poznati.“

Ovaj sam odlomak posebno izdvojio, iako je ono što je prethodno navedeno od prenesenih dokaza samo po sebi dovoljno, zato što mnogi neznalice umišljaju da su oni popustljivi u slijeđenju vjere te da su "izmišljanje ibadeta i obavezivanje sebe na postupke čije vršenje Šerijat nije propisao" među stvarima koje oni zagovaraju i prakticiraju.

Daleko od toga da oni tako vjeruju ili da to govore! Prvo na čemu su utemeljili svoj put bilo je slijeđenje sunneta i izbjegavanje svega što mu je protivno.

Tako je njihov učitelj, čuvar temelja njihovog puta i njegov oslonac, Ebu-l-Kasim el-Kušejri, kazao da su se oni istakli nazivom tesavvuf (taṣawwuf), upravo time izdvajajući od sljedbenika novotarija.

On je spomenuo da ugledni muslimani u vremenu nakon Allahovog Poslanika ﷺ nisu bili prepoznatljivi ni po kakvom posebnom nazivu osim po nazivu ashabi, jer iznad ashabištva nije bilo nikakve veće vrline. Oni koji su došli neposredno nakon njih nazvani su tabiini, a ovaj naziv smatrali su najčasnijim imenovanjem. Potom su oni koji su došli nakon njih nazvani tabi-tabiinima.

Nakon toga među ljudima su nastale razlike i njihovi stepeni postali su različiti, pa su odabrani među ljudima, oni koji su se naročito brinuli o pitanju vjere, počeli biti nazivani zahidima i pobožnjacima...

On navodi:

„Potom su se pojavile novotarije, pa je svaka skupina tvrdila da među svojim pripadnicima ima zahide i pobožnjake. Stoga su se odabrani među ehli-sunnetom, oni koji su brižljivo bdjeli nad svakim svojim dahom s Allahom i čuvali svoja srca od nemara, izdvojili nazivom tesavvuf.“

To je suština njegovih riječi. Prema tome, on je ovaj naziv smatrao njihovim posebnim obilježjem upravo zbog slijeđenja sunneta i odvajanja od novotarija. U tome je jasan dokaz suprotan onome što neznalice vjeruju i onome što tvrde oni koji se lažno predstavljaju kao znalci, čije tvrdnje nemaju nikakvu težinu.

Neuki su tvrdili i tvrde da su stupili na ovaj put Allahu, bez postupanja u skladu sa Šerijatom i bez razumijevanja ciljeva i načela Allahova zakona, te su pripisivali velikim imamima tesavvufa ono što oni nikada nisu govorili. Na kraju, ljudi lažu na Allahovog Poslanika, alejhisselam, a da ne lažu na učenjake i pobožnjake.

Put imama ehli sunneta, imama odgoja, mutesavvifa, i generalno ljudi od znanja je čist je od ove zbrke, hvala Allahu.

[Ebu Ishak eš-Šatibi, al-Iʿtiṣām, 1:147–149.]

(Ertan Č. dip. isl. nauka)