Bosanski muslimani ne moraju nikome dokazivati da su muslimani, niti će svoju vjeru učiti od onih koji su došli objašnjavati da nam preci, hodže, imami, muderisi i muftije bili novotari i otpadnici!

Niko nema pravo da nam, pod zastavom tuđih ideologija i uvezenih tumačenja, poništava vjeru, vrijeđa tradiciju i ponižava ljude koji su je generacijama nosili. Bosanski muslimani ne moraju nikome dokazivati da su muslimani, niti će svoju vjeru učiti od onih koji su im jučer došli objašnjavati da su im očevi i djedovi bili „pogrešni muslimani“.

Danas, paradoksalno, samo u dijelu muslimanskog svijeta još imamo nesmjenjive apsolutne monarhe, a posebno među arapskim kraljevskim dinastijama Zaljeva i Magreba u sjevernoj Africi.

Vehabijski misionari (ar. dāʿiya - داعية), pritom često djeluju kao njihovi ideološki botovi, slijepo zagovaraju poslušnost vladaru (taklid) i žestoko napadaju svako političko mišljenje koje dovodi u pitanje takav oblik vlasti. Protivnike takvog poretka nerijetko etiketiraju kao heretike, novotare, otpadnike ili haridžije. Kritičari tog sistema tvrde da su bogate arapske monarhije u promociju vlastitog modela vlasti i suzbijanje tzv. političkog islama uložile desetine milijardi dolara, uključujući finansiranje različitih vjerskih i političkih mreža te lobiranje na Zapadu.

Vehabijske daije djeluju unutar ideološkog okvira koji snažno naglašava lojalnost saudijskoj državi. U pojedinim udžbenicima islamske vjeronauke pobuna protiv vladara i podsticanje na pobunu predstavljaju se kao grijeh, dok se savremene ekstremističke grupe povezuju s haridžijama i prikazuju kao izvor nasilja i haosa. Jedna od novijih promjena u tom obrazovnom okviru jeste i ublažavanje ranije korištene terminologije prema izraelskoj politici, koja se više ne označava eksplicitno kao cionistička.

Stoga islamski svijet danas živi opterećen čitavim arsenalom paradoksa.

Naprimjer, poznati internet influenser i glasnogovornik i misionar vehabizma, Elvedin Pezić se, kada je riječ o genocidu u Gazi, proglasio nekompetentnim da o tome govori. Ali zato ima itekako šta reći o „vaginalnim vjetrovima“, temi na kojoj bez problema skuplja stotine hiljada lajkova. Teško je zamisliti plastičniju sliku savremenog vjerskog populizma, što je pitanje bezazlenije, to je glasnija propovijed, što je tragedija veća, to je veća šutnja.

Takve daije mogu se beskonačno poigravati islamskim idejama i temama, poput majmuna s biserima, ali ne uče iz najbrutalnijih paradoksa vlastite ideološke matrice. Ne uče iz činjenice da su njihova sabraća po ideologiji, daije koje su studirale na istim institucijama u Saudijskoj Arabiji i učestvovale u stvaranju talibanskog pokreta, danas uglavnom ostavljene na cjedilu.

A narod koji je decenijama bio izložen ratovima, sankcijama i siromaštvu živi u bijedi koja je postala gotovo nezamisliva. U takvim okolnostima postoje i svjedočenja o prodaji djece radi preživljavanja. Istovremeno, bogati kraljevi, upravo oni čiji se politički model često brani kroz vjerski autoritet, nisu pokazali ni približno onu vrstu solidarnosti koju bi njihova vlastita retorika zahtijevala.

Ima, međutim, i bolnijeg paradoksa.

Sve što smo prethodno razmatrali pokazuje da je vehabijsko ideološko sjeme odavno posijano na bosanskom humusu. I ono više nije korov koji će sam od sebe uginuti. Pustilo je korijenje, razgranalo se i, što je najvažnije, pronašlo institucionalni prostor u kojem može opstajati.

Brojni faktori išli su naruku tome da se ta ideologija primi na bosanskom tlu, ali dva su posebno važna.

Najveću odgovornost, uz sve druge društvene i političke faktore, snosi upravo Islamska zajednica Bosne i Hercegovine i njen Rijaset. Ta odgovornost ne proizlazi iz toga što je Islamska zajednica vehabizam stvarala, nego iz činjenice da je više od tri decenije uglavnom bila pasivna pred njegovim širenjem.

Umjesto odlučnog intelektualnog odgovora na pitanja i teme koje su vehabijske daije sistematski otvarale, Islamska zajednica je prečesto birala šutnju, oprez i administrativno posmatranje problema. A tamo gdje je trebalo ponuditi argumentiran odgovor, ostajala je praznina. U tu prazninu ulazili su drugi, sa svojim tumačenjima, svojim autoritetima i svojim odgovorima.

To je možda i najveći strateški propust Islamske zajednice (IZ)

Vehabijske daije nisu širile svoj utjecaj samo propovijedanjem. One su otvarale pitanja o tradiciji, hanefijskom mezhebu, autoritetu u vjeri, običajima bosanskih muslimana, odnosu prema turbetima, mevludima, tekijama, učenjacima i generacijama muslimana koje su prije njih živjele islam u Bosni i Hercegovini. Na ta pitanja trebalo je odgovoriti ozbiljnom teološkom i intelektualnom argumentacijom. Umjesto toga, prečesto se ponašalo kao da će problem nestati ako se o njemu dovoljno dugo šuti.

Nije nestao. Naprotiv, rastao je.

Još je pogubniji bio maćehinski odnos IZ prema tradicionalnim vjernicima. Islamska zajednica nije uvijek pokazala dovoljno odlučnosti da intelektualno i institucionalno stane uz ljude koji su odgajani u hanefijskoj islamskoj tradiciji, posebno onda kada su njihova vjerovanja, običaji i vjerska praksa počeli biti javno ismijavani, osporavani i proglašavani novotarijama.

Generacije bosanskih muslimana odjednom su se našle u situaciji da im neko, često mnogo mlađi i bez ikakvog stvarnog poznavanja njihove porodične i lokalne tradicije, objašnjava da su njihovi roditelji i djedovi živjeli „pogrešan islam“. Još gore, pojedinci iz tog ideološkog miljea nisu se zaustavljali na proglašavanju prakse novotarijom, nego su posezali i za mnogo težim etiketama, uključujući optužbe za nevjerstvo.

A gdje je tada bila Islamska zajednica?

Tu se mora postaviti pitanje koje je decenijama izbjegavano: zašto je Islamska zajednica dozvolila da tradicionalni bosanski musliman ostane bez jasnog intelektualnog i institucionalnog odgovora kada mu je osporavano vlastito vjersko naslijeđe?!

Ako vjerniku kažete da je ono što je radio njegov imam, muftija, otac, djed,..., bilo pogrešno, a ne ponudite mu ozbiljan odgovor na pitanje zašto, otvorili ste prostor onome ko će mu taj odgovor ponuditi. Ako mu pritom još poručite da šuti dok ga drugi nazivaju novotarom ili nevjernikom, onda ste ga faktički prepustili njegovim osporavateljima.

Upravo je ta praznina omogućila vehabijskim daijama da se nametnu kao navodni korektivi „iskrivljenog“ islama u Bosni i Hercegovini. Oni su nastupali i nastupaju agresivno, samouvjereno i bez mnogo obzira prema autoritetima lokalne tradicije. Islamska zajednica je, s druge strane, prečesto djelovala kao institucija koja čeka da problem sam od sebe prođe. Naprotiv, tokom više od trideset godina izrasla je nova generacija vjernika koja je upravo kroz takvu prazninu tražila odgovore. A kada institucija koja bi trebala biti prvi izvor znanja ne odgovara, ljudi će odgovore potražiti tamo gdje ih neko nudi.

Zato se danas više ne može govoriti samo o „uvoznom vehabizmu“, stranim utjecajima i parama iz arapskog svijeta. To je samo dio priče. Drugi, mnogo neugodniji dio jeste pitanje, zašto je domaća institucija koja je imala zadatak da čuva, razvija i argumentira bosansku islamsku tradiciju dopustila da se pred njenim očima razvija ideološki konkurent koji je upravo tu tradiciju dovodio u pitanje. Vehabizam se, dakle, nije proširio samo zato što je imao novac, organizaciju i propagandnu mašineriju.

Prostor mu je otvorila i institucionalna šutnja.

A za tu šutnju neko mora preuzeti odgovornost.

Posebno zabrinjava činjenica da se danas više ne može govoriti samo o vehabizmu kao pojavi koja djeluje izvan institucionalnog okvira Islamske zajednice. Problem je mnogo dublji. U određenim sredinama i među pojedincima koji djeluju unutar sistema Islamske zajednice postoje imami, vjeroučitelji, članovi Sabora Islamske zajednice, kao i pojedini profesori u medresama i na fakultetima islamskih nauka, čiji javni nastupi, vjerska tumačenja i odnos prema bosanskoj islamskoj tradiciji pokazuju snažan utjecaj vehabijske ideologije.

Još je ozbiljnije kada pojedinci koji formalno pripadaju institucijama Islamske zajednice istovremeno javno osporavaju njen autoritet, nipodaštavaju njene vjernike ili djeluju protiv temeljnih principa na kojima je ta institucija historijski izgrađena. Tada više ne govorimo o izoliranom teološkom neslaganju, nego o svojevrsnom institucionalnom paradoksu: ljudi koji su dio sistema istovremeno rade na njegovom ideološkom potkopavanju.

Ako neko u okviru Islamske zajednice javno propagira tumačenja karakteristična za vehabijski pokret, tradicionalnu bosansku vjersku praksu proglašava zabludom ili novotarijom, a vjernike koji tu tradiciju slijede prikazuje kao manje vrijedne muslimane, onda se mora postaviti pitanje gdje prestaje legitimno teološko neslaganje, a gdje počinje sistematsko djelovanje protiv vlastite institucije.

Posebno je problematično kada takav diskurs dolazi iz obrazovnih institucija. Medresa i fakultet islamskih nauka nisu obične ustanove. Oni oblikuju buduće imame, vjeroučitelje, profesore i druge nosioce vjerskog autoriteta. Ako se iz takvih institucija prema mladim generacijama prenose ideološki obrasci koji su u sukobu s bosanskom islamskom tradicijom, onda se problem više ne reproducira samo među pojedincima , on se institucionalno prenosi na nove generacije.

Zato je krajnje vrijeme da Islamska zajednica prestane problem posmatrati samo kroz prizmu pojedinačnih „ekstrema“. Problem nije samo onaj koji stoji izvan džamije i kritizira Islamsku zajednicu. Mnogo je opasniji onaj koji sjedi unutar njenih institucija, koristi njen autoritet, njene prostorije i njenu infrastrukturu, a istovremeno širi ideologiju koja potkopava njenu tradiciju i autoritet.

Jer, ako je moguće biti službenik Islamske zajednice, predavač u njenim obrazovnim ustanovama ili član njenog predstavničkog tijela, a istovremeno otvoreno širiti ideološki koncept koji je duboko suprotan bosanskoj islamskoj tradiciji, onda problem više nije samo u vehabizmu.

Problem je u samoj instituciji koja je takvo djelovanje dozvolila, tolerirala ili nije bila sposobna prepoznati.

I upravo tu počinje najteži dio rasprave o odgovornosti Islamske zajednice, jer nije dovoljno pitati ko je vehabizam donio u Bosnu. Treba pitati i ko mu je omogućio da, nakon više od tri decenije, pronađe svoje mjesto unutar institucija koje bi trebale biti njegova najjača intelektualna i teološka brana.

Drugi veliki uzrok širenja vehabijske ideologije u Bosni i Hercegovini bila je njena politička instrumentalizacija. U ratnim i neposredno poslijeratnim godinama Bosna i Hercegovina bila je posebno plodno tlo za takve procese. Društvo je bilo razoreno, institucije oslabljene, ljudi traumatizirani, a veliki broj mladih ljudi tražio je identitet, autoritet i jasne odgovore. U takvom ambijentu ideologija koja je nudila jednostavne odgovore, strogu disciplinu i osjećaj pripadnosti mogla je brzo pronaći sljedbenike.

Problem je nastao onda kada je dio političkih struktura u takvom pokretu prepoznao korisnog saveznika. Umjesto da se jasno odbije instrumentalizacija vjere, nastala je svojevrsna zona prešutnog interesa. Tako je nastajao odnos u kojem se ideološki problem tolerirao sve dok je donosio određenu političku korist.

To je bila velika greška.

Jer kada jednom radikalna ideologija dobije politički prostor, ona više nije samo pitanje teologije. Ona postaje društvena i institucionalna činjenica. Dobija svoje mreže, autoritete, sljedbenike, finansijske kanale i političke veze. A kada se takva mreža jednom uspostavi, mnogo ju je teže vratiti u granice čisto vjerskog djelovanja.

Poseban problem bio je i odnos prema ratnim veteranima i ljudima koji su se tokom rata povezali s različitim stranim organizacijama. Nakon rata nije dovoljno učinjeno da se razdvoje legitimna vjerska solidarnost i bosanska islamska tradicija od stranih ideoloških obrazaca koji su u Bosnu dolazili zajedno s novcem, humanitarnim organizacijama i propagandom.

Tako je dio onoga što je u početku predstavljano kao pomoć muslimanima u nevolji s vremenom dobio i ideološku dimenziju.

Najveća greška političkih aktera bila je u uvjerenju da se takvim pokretima može upravljati. Historija pokazuje da je to gotovo uvijek opasna iluzija. Ideologija koju danas koristiš kao politički alat sutra može početi koristiti tebe kao svoj politički alat.

Zato se drugi uzrok ne može svesti samo na „strani utjecaj“. Strani novac i ideološki utjecaj mogli su otvoriti vrata, ali domaća politička tolerancija, kalkulacija i instrumentalizacija omogućile su da ta ideologija kroz ta vrata uđe, ostane i izgradi vlastitu infrastrukturu.

Upravo zbog toga pitanje odgovornosti ne treba postavljati samo prema onima koji su vehabizam širili, nego i prema onima koji su, iz političkog interesa ili kratkovidnosti, omogućili da se širi.

Na kraju, problem vehabizma u Bosni i Hercegovini više nije moguće svoditi na nekoliko stranih fondacija, pojedinačne daije ili uvezenu ideologiju. Za više od tri decenije on je prerastao u društveni i institucionalni fenomen. U tome su svoj dio odgovornosti imali politički akteri, ali najveću cijenu platila je Islamska zajednica vlastitom pasivnošću, šutnjom i nedostatkom odlučnog intelektualnog odgovora.

Ako se danas unutar njenih vlastitih struktura mogu širiti ideje koje osporavaju bosansku ehli sunnetsku islamsku tradiciju i ponižavaju njene vjernike, onda je jasno da problem više nije na periferiji. Ušao je u kuću.

A kada ideologija jednom uđe u kuću, više nije dovoljno samo zatvoriti vrata. Tada je potrebno počistiti kuću, povući jasnu crtu i bez straha reći šta je naš islam. Islam koji su generacije naših predaka čuvale, živjele i, kada je trebalo, krvlju plaćale.

Niko nema pravo da nam, pod zastavom tuđih ideologija i uvezenih tumačenja, poništava vjeru, vrijeđa tradiciju i ponižava ljude koji su je generacijama nosili. Bosanski muslimani ne moraju nikome dokazivati da su muslimani, niti će svoju vjeru učiti od onih koji su im jučer došli objašnjavati da su im očevi i djedovi bili „pogrešni muslimani“.

Ovo nije poziv na obračun s ljudima, nego na konačan intelektualni obračun s ideologijom koja od naše vjere pokušava napraviti tuđi politički i društveni projekat.

Jer islam u Bosni nije ničija privatna ideološka prćija. To je vjera koju smo naslijedili, živjeli i sačuvali. I neće nam je niko oduzeti.

Šutnja više nije neutralnost. Šutnja je postala dio problema.

Redakcija