Paralele između vehabizma i protestantske reformacije
- 8 hours ago
- 2 min read
Protestantska reformacija u 16. stoljeću zagovarala je povratak kršćanstvu utemeljenom na Svetom pismu i razumijevanju ranokršćanske Crkve. Protestanti su osporavali postojeća vjerska učenja smatrajući ih kasnijim novotarijama te su tvrdili da ona često potiču politeizam. Posebnu pažnju posvećivali su obrednim praksama povezanim sa svecima, umrlim osobama i relikvijama. Protestanti su druge kršćane proglašavali hereticima i nevjernicima. Smatrali su da je borba protiv drugih kršćana važnija od međusobne kršćanske saradnje u odnosu na nekršćane.
Prema ovom tumačenju, protestantska reformacija rezultirala je:
razbijanjem kršćanske Evrope duž konfesionalnih podjela;
međusobnim suprotstavljanjem kršćanskih država;
pokretanjem vjerskih ratova koji su trajali od 16. do 18. stoljeća i, prema pojedinim procjenama, odnijeli između 10 i 20 miliona života;
postepenim odbacivanjem religije u Evropi kao nasilne i društveno opasne sile te prihvatanjem sekularizma prosvjetiteljstva.
Vehabijski pokret iz 18. stoljeća nastoji provesti svojevrsnu protestantsku reformaciju u islamu.
Iz tog razloga, vehabije osporavaju postojeća vjerska učenja smatrajući ih novotarijama (bidʿa) koje, prema njihovom shvatanju, često vode u mnogoboštvo (širk). Posebno su usmjereni na obredne prakse povezane sa evlijama (dobrim, bogougodnicima), umrlima i relikvijama. Vehabije druge muslimane proglašavaju hereticima i nevjernicima. Također smatraju da je borba protiv drugih muslimana važnija od muslimanske saradnje protiv nemuslimana. Prije početka dvadesetog stoljeća, vehabizam je u cijelom muslimanskom svijetu bio smatran heretičkom haridžijskom sektom (poput ISIS-a), pa su njegovi učinci bili ograničeni na područje centralnog Nedžda na Arapskom poluotoku.
Međutim, tokom dvadesetog stoljeća proširio se širom muslimanskog svijeta, često uz pomoć Ujedinjenog Britanskog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država i Izraela.
Širenje vehabizma u bilo kojoj muslimanskoj zemlji ili zajednici jednako je detoniranju nuklearnog oružja.
Ono odmah dovodi do pojave svojevrsne protestantske reformacije, koja zatim izaziva neprekidne ratove među konzervativnim muslimanima.
Dijeli sunijske muslimane na selefijske, tradicionalističko-sufijske i ihvanske tabore, koji zatim nastoje uništiti jedni druge. Također u velikoj mjeri pojačava antagonizam između sunija i šiija. To dovodi do fragmentacije i unutrašnjeg razaranja konzervativnih muslimanskih skupina. U međuvremenu, ništa od toga ne pogađa sekularne i liberalne skupine u muslimanskom svijetu. Problem s kojim se konzervativni muslimani suočavaju jeste to što se ne moraju suprotstavljati samo imperijalnim silama zapadnog kolonijalizma i cionizma, već i svojevrsnoj vehabijskoj protestantskoj reformaciji, koju imperijalisti, cionisti i njihovi saradnici selektivno pokreću kako bi oslabili konzervativni islam i konzervativne muslimanske skupine. Dok konzervativne muslimanske skupine međusobno razaraju jedna drugu, otvara se put ka konačnom prihvatanju prosvjetiteljskog sekularizma – baš kao što se ranije dogodilo u Evropi.
Da li to znači da vehabije griješe u svim svojim kritikama vjerskih praksi i vjerovanja?
Nipošto.
Opasnost vehabizma nije u tome što je u potpunosti pogrešan. Ona je u tome što objedinjuje mješavinu istine i neistine u eksplozivnu formulu nalik protestantizmu, koja proizvodi društvene i civilizacijske posljedice slične onima koje je proizvela protestantska reformacija.
Sami vehabije toga nisu ni svjesni, jer su u potpunosti neupućeni u svjetsku historiju i ne mogu uočiti duboke paralele između vlastitog pokreta i njegovih posljedica, s jedne strane, te protestantske reformacije i njenih posljedica, s druge strane.
Daniel Haqiqatjou
