Derviš i smrt - IV dio (kraj)

Mehmed Meša Selimović

Roman: Derviš i smrt

Da li ovim caršinlijama naši derviški razlozi izgledaju isto ovako nerazumljivi kao nama njihovi? A ne bih rekao da su neiskreni, ni oprezni. Samo predosjecaju neku opasnost: tada svako ima svoj jezik. Pricao sam Hasanu o tom razgovoru. Cudan utisak ostavila su na mene dvojica trgovaca, što su se preko noci pretvorili u strance, zbog onog što sam ja pokrenuo. Zar nije trebalo da mi postanu blizi? Rekao sam to Hasanu, drukcije: zar nije trebalo da mislimo slicnije, kad nas je uznemirio isti razlog. Hasan se oblacio u svojoj sobi. Okupao se, vec drugi put, kaze, umoran je, zurili su, zbog oca, njegov prijatelj Dubrovcanin je klonuo, sigurno ce spavati dva dana i dvije noci. On nije izgledao umoran, vec rastresen. Izgubljeno vedri izraz na licu cinio ga je snenim, odvojenim od svega. Nešto mjesecinasto, smiješno srecno, ne narocito pametno, štoga je obasjavalo iznutra, osljepljivalo ga je za svijet izvan njega. Odgovarao je: da, svakako, ali se cinilo da me ne razumije, kao ni ja trgovce. - Još nisi stigao u kasabu - rekao sam, pomalo zbunjen, pomalo razveseljen njegovom rastresenošcu. - Šta? A, to! Pa, stigao sam, i vec se ukljucio u sve: otac je teško bolestan, hadzi Sinanudin je zatvoren, miralaj Osman-beg otišao je da kolje Posavce, ima li još štogod? Smiješio se srecno, kao da su to najveselije novosti koje je ikad mogao cuti. - Kako to da je Alijaga teško bolestan? Sinoc je bio dobro. - Uznemirilo ga je hadzi-Sinanudinovo hapšenje. - Svi smo uznemireni. Bojimo se za njega. - Zašto? Pustice ga. Vec su se našli ljudi koji vole novac. Zamisli, ima i takvih! Zanjega ovog jutra nije bilo teških stvari. Smijao se: - Cijelog zivota se brinuo za zatvorenike, dok se i sam nije pretvorio u zatvorenika. Baš cudno: pretvoriti se u svoju ljubav. - Mi ga veoma zalimo. Bio je to prigovor. Htio sam da ga odvratim od njegovih cudnih misli. Ali on se nije dao smesti. - I ja ga zalim. I mislim kako je cijelog zivota hvatao sevap na drugima, a sad drugi hvataju sevap na njemu. Mozda je i pravo. Znam da ne voli raznjezavanje, ali ovo zvuci suviše tvrdo. A mozda mnogo trazim od njega, on danas moze da misli samo na svoju srecu. - Kako ti je bilo u Dubrovniku. - Lijepo. Tamo je još ljeto. Cudo da nije proljece. Otvorila su se avlijska vrata, i Hasan je prišao prozoru. Momak Fazlija, koji je došao sa sokaka, dao mu je znak da sidje. - Mozeš liostati kod oca? - upitao me. - Nemam mnogo vremena. - Ostani bar malo. Brzo cu se vratiti. Alijaga je bio isti kao i sinoc, cak i zivlji. - Kuda je otišao Hasan? - pitao me. - Ne znam. Rekao je da ce se brzo vratiti. Pitao me šta se dešava u kasabi, cudio se što je caršija zatvorena, molio me da nagovorim Hasana da ostane u kuci, zbog njega, ko zna šta se u bolesti moze desiti. - Zašto si rekao Hasanu da ti je gore?

- To je istina. Gore mi je. - Otkad? Sinoc si bio kao tica. Baš sam to htio da kazem Hasanu, pa ne stigoh. - Zar nemate ništa pametnije da govorite? Bilo mi je bolje, sad je gore, i htio bih da bude pored mene, šta je u tome cudno? - Ništa. U stvari, hoceš da zadrziš Hasana uz svoju postelju, dok sve ovo ne prodje. Zar nije tako? - Za njega je bolje. Znaš kako je nagao. Ucinice ono što nikad ne ocekuješ. Pogledaj, je li se vratio. Tada mi se sve objasnilo, i njegovo cudno ponašanje, i cviljenje pred kcerkom, i molba da kadija pusti zatvorenika, i jutrošnja bolest, sve je to zbog Hasana, da ga zakloni od opasnosti, da ga sprijeci da ne ucini štogod nepromišljeno. Zato obavezuje sina svojom bolešcu, zato je igrao onu cudnu igru koju nisam razumio. Zelio je da spase hadzi-Sinanudina što prije, da to nebi ucinio Hasan. Ljubav ga je darovala strahom, preduzimljivošcu, maštom. Umirio sam ga: - Za Hasana se ne brini. Nece uciniti ništa nerazmišljeno. - Zašto? - On misli samo na Dubrovkinju. Ševe mu pjevaju u srcu. Cini mi se da im cujem cvrkut. - Misliš da ja ne cujem? Toga se i bojim, prijatelju. - Cega se bojiš? - Toga cvrkuta. Zbog njega ce i uciniti glupost. Tada je svako dobar, i zali druge. - Zali, ali ništa ne cini. Ljubav je sebicna. - Eh, dervišu, šta ti znaš o ljubavi! Sebe sam isturio, zbog njega. Je li to sebicnost? Htio sam da upitam starca, i upitacu ga, jednom, šta bi sve ucinio za sina, i šta bi sve izdao zbog njega; i u šta bi se izvrgla njegova ljubav kad bi mu sin stradao. Bila bi to najteza mrznja koju znam. Za njega u zivotu postoji samo ta ljubav, i ništa više. Cak i pred smrt, cekajuci da izdahne, on je cuva. Mozda i ona njega cuva, odrzavajuci ga u zivotu. Mozda je to duboko i slozeno lukavstvo starosti, strah od smrti pretvoren u ljubav, da bi posljednji cvjetovi procvjetali u ostarjelom srcu. Sinovljevo srce je bokor, i ne treba ga toriti da bi bujalo; oceva ljubav mu je jedna od mnogih, mozda mu je to i smetnja, muka nametnuta duznošcu. Starcu je to jedina kotva.

Kazem: mozda, jer ne znam.

Kasaba je mirna. Kao da polako zamire, diše sve usporenije, zivi sve tiše.

Sjedio sam u dvorištu dzamije, na kamenu, pored cesme, dok su caršijom i sokacima hodali ljudi, po jedan ili nekoliko njih, hodali, kao u snu, zaneseni, jedva budni, zbog necega nesrecni, iznevjereni, prazni, hodali da prodje vijeme, ili da dodje vrijeme, zamotavajuci me svojim snenim kruzenjima i gustom mrezom tragova. Pitao sam: - Šta se to dešava? Nisu me culi. Zar ih je toliko uzbudilo hadzi-Sinanudinovo hapšenje? Kakvim su to cudnim vezama vezani medju sobom, u kakvom su to krugu zatvoreni, meni nepoznatom i nepristupnom? Šta se to desilo s njima? Nisu bijesni, nisu ni potišteni, izgledaju samo izdvojeni iz svega. Kao da kasabu i svijet posmatraju s nekom mrtvom radoznalošcu, pospanom ali upornom, cekaju. Izgubili su svoje crte, vlastite. i stekli zajednicke, neuhvatljive. Treba nešto da ucinim, jer mi se cinilo da zametak raste, nevidljiv, a vrijeme je prazno, odvaja me od mene, i od njih, ali nisam znao gdje je moje mjesto. Kao da sam zašao u nepoznat kraj, medju nepoznate ljude. Sklanjao sam pogled od njih, i gledao u tanak mlaz vode, što se na kamenu razbijao u roj kapljica, bez boje, jer sunca nema: mislio sam da ce me umiriti ono što zivi samo za sebe, i uvijek. Ali je tjeskoba rasla. Onda sam vidio kako su zastali, slušali nešto što ja nisam cuo, i krenuli u jednom pravcu. - Kuda? - pitao sam jednoga. - Tamo. - Zbog cega? - Svi idu. Od Kuršumli-dzamije dopirala je vika. Ljudi su ozivjeli i pošli brze. Sokaci su zakrceni, ništa ne mogu da vidim, ne mogu da cujem, pokušao sam da se proguram i iznenada upao u talasavu gomilu, kao u vir. Gnjecila me, vukla, naprijed i nazad, od jednog zida do drugog, ne puštajuci me ni casa sebi samom, drzeci me cvrsto u zagrljaju, vrelom, nemirnom, prisnom, neugodnom, bilo je ruzno, bilo je smiješno, kao da se sam davo pobrinuo da me zaplete u vrezu stotina ljudskih nogu i ruku, i da me tako odvoji od svega što se dešavalo. Zgnjecen u gomili ljudi, mogao sam se gurati, kao i oni, mogao sam vikati, prijetiti, ali nisam mogao odlucivati. Tako nepovratno spleten, bio sam jedan od mnogih, besmislena i strašna snaga koja se izgubila. Onda mi se dešavala cudna stvar: zaboravljao sam koliko je moj polozaj nemoguc, neprihvatljiv, i na citave trenutke su me korijen i otpretano sjecanje vracali medju njih, izjednacujuci nas. Nisam više bio uhvacen. Nije me vrijedalo što me guraju, nije mi bio neugodan miris oznojenih ljudi, zaboravljao sam da treba nekud da se probijem, da stignem na pravo mjesto, da nešto riješim. Ovdje je bilo moje pravo mjesto, isto sam što i oni, uzbudjen mnoštvom, uzbudjen vikom, uzbudjen zajednickom snagom, oslanjao sam se ramenima na ljude oko sebe, dizao ruke, prijetio nekome ko nije tu, osloboden svih strahova, uvjeren da je došlo vrijeme kad se krivice naplacuju, cak i prastare, u krvi prenesene, i vikao, glasno kao i ostali. Šta sam vikao? Ne znam. Mozda: smrt! Mislio sam tako. Ili sam pripajao svoj bezoblicni glas drugima, kao krik, kao prijetnju, da bude jaca, jer sam njihov. Ne! Bio sam svoj, stoglasan, storuk, stoglav, hiljadu muka je bilo u meni, svacijih a mojih. Urlikao sam: aaa! Misleci: osveta! Misleci: krv! Misleci: kraj! Cemu kraj? Oh, svemu što ne valja, što nije za ljude. Znao sam to, i ne misleci. Svijetlo nebo se otvaralo preda mnom. A onda sam se ponovo izdvajao, otrzao se od svoga korijena, osjecao laktove, i znoj, i ljutio se što urlicu, i što ne mogu da izadem. - Pustite me! - vikao sam, mrzeci ih, zatvoren i onemogucen, potpuno im stran. Tada sam cuo šta vicu, na što se tuze, kome prijete. Niko nije pomenuo hadzi-Sinanudina, niko ga se nije sjetio, cak ni slucajno. Pominjali su samo ono što se nih ticalo, samo što je njih tištalo. A tištalo ih je mnogo šta, nestašica, skupoca, strah, velike i male nepravde, prazna obecanja, puste godine, iznevjerene zelje, suviše ceste noci, rane starosti, male ljubavi, velike mrznje, nesigurnost, ponizenja, sav onaj jad što se zove zivot.

Kupilo se, i skupilo, mnogo tih prnja, i sad su svoja nezadovoljstva izvikivali, kao na vašaru, ogorceno pokazujuci to svoje bogatstvo; poklanjali, da primi ko hoce, ili nudili u zamjenu, za mrznju, ili za krv. U predasima, izmedju dva krika, kao na bojištu izmedju dva pušcana metka, pricali su zadihano, u malo rijeci, kako je sinoc ubijen strazar na kuli, bez puške i bez noza, i ostao na nogama, mrtav; kako se u Karanfil-mahali rodilo dijete s jednim okom na celu. Htjeli su da nešto sudbinsko bude iznad ove njihove ljutnje. Postalo je nesnosno. Sve je toplije, sve gušce, sve ludje, gomila me vuce, gomila me okrece, kao voda, iver sam, trunka, vrte me u kovitlac, upirem se laktovima u necija rebra, vicem, vicu i ostali, gazim po nekome, huci bujica, posrcem, zgazice i mene, hvatam se za neciji vrat, kao davljenik, sad voda nadire na drugu stranu, podavicemo se, protutnjalo je drugim sokakom, ustava je popustila, dišem lakše, jurim za ostalima, pokušavam da ih zaustavim, da ih smirim, strah me obuzeo, ne znaju više kuda jure ni šta hoce, oni su otisnuto kamenje, oni su divlja bujica. Pred muselimatom se cula pucnjava. - Šta je to? - Sejmeni pucaju. Niko se nije zaustavio.

Kad sam dojurio, zasopljen, na kaldrmi je lezao mladic, u okrvavljenoj beznoj košulji. Oko njega je stajalo nekoliko ljudi, u krugu, a neko, kome nisam vidio lice, klecao je pored ubijenog, pokušavajuci da mu digne glavu. Gomila je provalila u zgradu, culo se kako prevrce i uništava.

Muselima i sejmena nije bilo, pobjegli su. Prišao sam covjeku što je cucao nagnut nad okrvavljenim mladicem. Obojica su u seljackom odijelu, i bilo mi je zao što nije drukcije. - Je li mrtav? Drzao mu je glavu kao djetetu, na lijevoj ruci, i sa strahom gledao u lice bijelo kao zid, ocekujuci da se vrati crvenilo, da zadršcu usta, da sve bude kao malocas. Mladi su obojica. - Je li ti to brat? - Došli smo na pazar - govorio je smeteno, sazivajuci nas nemirnim ocima, još u onome što je bilo, ne usudjujuci se da pridje ovom casu. - Da kupimo soli. - Spusti ga na zemlju. - I klinaca. Kucu pravimo. - Spusti ga, mrtav je. - Ja mu kazem: dzaba smo došli, zatvoreno je. A on veli... Debelim tezackim prstima je njezno dodirnuo mrtvacevo lice, i poceo tiho da ga doziva: - Ševkija! Ševkija! Otac ce se ljutiti što ste dugo ostali, otac ce te grditi što neceš s njim doci kuci, ustani, Ševkija, probudi se.

Ševkija, gdje si? Gdje si, Harune? Gdje ste, sva braco izgubljena i pobijena? Zašto nas razdvajaju, kad smo razdvojeni svakako? Da li zato da to saznamo? Ili da zamrzimo, kad nismo znali voljeti? - Ubili su ti brata. Hoceš li da ga ovdje sahranimo? Sad mu je grijao obraz citavim dlanom. - Ponesi ga. Neka mu bar dzenaza bude lijepa. Ponio je mrtvaca. Kao dijete, kao presavijenu mahramu, kao snop pšenice, široko gazeci po caršijskoj kaldrmi, navikom sa oranica, još gledajuci u bratovljevo lice s ludom nadom. Išao sam ispred mladog mejta i glasno govorio molitve. Cuo sam ljude kako vicu, mnogo ih je, bijes im još nije klonuo. Naraskršcu, kod mešceme, stao sam u stranu, da svi vide mrtvaca na mladicevim rukama. Uokvirili su ga u polukrugu i gledali, cuteci. Proucio sam dovu, i pošao prema dzamiji. Iza mene, iza nas, cuo se urlik, prasak dzamova, bubnjanje udaraca. Nisam se okrenuo. Blizu dzamije sreo sam hafiz-Muhameda i zamolio ga da se pobrine za mrtvog i zivog brata, a jasam pošao niz sokak. - Kuda ceš? Odmahnuo sam rukom. Zaista nisam znao. - Trazio te Hasan. Kao da me obasjalo to ime. Umorilo me ovo vrijeme bez njega. Danas, sad, odmah, potrebniji mije nego ikad. Ali cu još cekati. Koracao sam uz brdo, da osjetim penjanje, da me zamori napor. Zelim da se iskljucim, od jutros sam napregnut, prisutan u svakom trenutku. Neka vrijeme traje bez mene, neka posvršava što hoce, samo. Morao sam da se udaljim od caršije, baš u tom casu, da se odmaknem, kao od vatre, da ne budem ni krivac ni svjedok. Pokušavam da se izdvojim. Jesen je, stabla šljiva su gola, i mrka, vrhovi kamenih brda su u magli. U prosjeklinama izmedju mahalskih kuca tiho fijuce vjetar. Skoro ce snijeg, kazem sam sebi. I ne tice me se. Pokušavam da koracam kao dokoni šetac. Odavno nisam bio ovdje, kazem. I svejedno mi. Vidim: djeca se igraju klisa. Cudno, kazem, djeca se igraju klisa. I gle, to me se ticalo.

Djeca se igraju, a dolje, u caršiji, njihovi ocevi ruzno bjesne. Pogledam: kasaba u dolini, tiha i neuzbudjena. Ljudi prolaze sokacima, sitni, neuzurbani, bezazleni. Lice na ovu djecu, ovako iz daljine, s visine. A nisu djeca. Nikad im nisam vidio tako izbezumljena lica, ni tako surove oci, nisam mogao da ih prepoznam, zbog krvavih bionjaca i iskezenih zuba, kao što se maškare o Bozuku unakaze. Ovo je njihov strašni blagdan. Necu da mislim o njima, necu da mislim ni o cemu, vrijeme tece, vrijeme svršava sve, bez mene. Ne mogu ga ni zaustaviti ni pozuriti. Vrijeme kaplje, kao ova kiša, kap po kap. Sklonio sam se pod strehu trošne mahalske dzamije, uza zid. I djeca su se razbjezala. Stari hodza, bijele brade, pognut nad štapom u drhtavoj ruci, nestvaran u ovoj tišini, polako je išao prema dzamiji, sam, bez ijednog vjernika. Oni su dole, u kasabi, a njega se to nije ticalo. Njegova strast vidi vaznije stvari. Pred dzamijomje proucio ezan: uzaludan, jedva cujan doziv nekome koga nema.

To je podne.

Od ranog jutra sam na nogama. Osjetio sam umor, kaoda me pritisnulo to izmjereno vrijeme. Oslonjen ledjima o zid dzamije, gledam pred sobom sve gušce rojte kiše, što me odvaja od svijeta, i slušam nejaki mrmor hodzine molitve. Glas je zagrobni, beznadno tuzan, potpuno usamljen, i gore je što ga cujem, jer govori i o mojoj usamljenosti. Ne mogu mu pomoci, zidom odvojen od njega, ni on meni. Sam. Sam. Sam. Sam, kao pod krivicom. Ali, zašto bih ja bio kriv? Zar sam mogao nešto uciniti? Niko ih jutros nije mogao zaustaviti. Došlo je njihovo vrijeme namijenjeno zlu, kao mjeseceva mijena, jace od moje, jace i od njihove volje. Mogao sam ih odvracati ili nagovarati, svejedno bi bilo. Što se dole dešava? Ili se vec desilo? Ne znam, ne tice me se. Bura je poznjevena, jer je vjetar sijan. Zar je moralo išta da se desi? Sigurno se vec sve smirilo, razišli su se kucama, postidjeni i nezadovoljni, zenama ce pokloniti ono bijesa i zuci što im je preostalo, i ja bez ikakve potrebe pokušavam da se odvojim, uzalud vezuci rastresenu paznju uz jesen, gola stabla šljiva, kamene vrhove brda, skori snijeg, uzalud, jer je moja misao dole, u kasabi. Mozda se nije desilo ništa, i ono što sam ucinio ostalo je bez posljedica. Ali ako sam i osjecao tjeskobu, mozda i stid, što sam ubijenog mladica pokazao razjarenim ljudima, nisam se mirio s mogucnošcu da se nije desilo ništa. Zelio sam da se desi, i pristajao da pred Bogom primim svoj dio krivice. Ova nedoumica je mucna, ali mi pricinjava i zadovoljstvo: savjest mi je ziva, cak kad su i oni u pitanju. Derviš je surov kao kobac i osjetljiv kao usidjelica. To je rekao Hasan, jednom, rugajuci se, kao i obicno. Mozda ima pravo, jer me osjecanje mucnine ne napušta. Dok su tako preko mene prelazile tamne i svijetle sjenke, dok sam se branio od krivice kojoj nisam htio da dam ime, sokakom je naišlo pet konjanika, u trku, pod dugim kabanicama, s puškama u terkijama.

Prepoznao sam muselima i njegove momke. Prepoznao je i on mene i zaustavio konja, gledajuci me iznenadjeno i zlurado. Uplašio sam se u prvi mah, zbog nenadanosti susreta i zbog osamljenog mjesta. Niko mi ne bi mogao pomoci, niko cak ne bi ni vidio kad bi mi se nešto desilo. A danas je dan zlih djela. Sigurno se i on ne malo zacudio, vidjevši me na ovom mjestu gdje me nije mogao ni u snu ocekivati. Je li mislio da sam mu kob, ili nahajkana divljac? Bio sam izazovna meta, razapet na bijeloj površini dzamijskog zida. Zacudo, strah me brzo minuo. Gledao sam u njega, ravno, uspravljen odbojnošcu. Sve sam znao, svega sam se sjetio, kao da je bilo cas ranije. Nisam se ni sjetio: bilo je spremno u meni, kaonagonska prepreka, kao odvratnost o kojoj se ne razmišlja. I u njegova cetiri pratioca sam gledao, oni su me napali u uskom tekijskom sokaku, onda, kad je sve pocelo. Ne znam šta bih sveucinio da su pošli na mene, kao nekad, ali me nije uplašilo toliko ociju, okrenutih u mene, kaokubure. Spasonosna mrznja me okrijepila, kao vino. Da se muselim odlucio, za cas bih bio njegov kurban. I da je znao kako ce pozaliti ovu propuštenu priliku. - Još cemo se vidjeti, dervišu. Mislio sam: daj Boze, a nisam ništa rekao. Ne bih mogao izgovoriti ništa drugo osim oporu rijec, a onda ne bih više vidio ni njega ni ikoga drugog. Okrenuli su konje i odjurili pored dzamije. Bjezali su iz kasabe! Da sam imao vremena, izašao bih na drum i gledao za muselimom, proklinjuci, i uzivajuci u casu koji ce nas opet sastaviti. Ali nisam imao ni trena za gubljenje, isteklo je moje cekanje. Muselim bjezi. Onda se desilo. Nisam uzalud bacio sjeme. Nestalo je stida, nelagodnosti, kajanja. Nemam zašto da se stidim i kajem, mogu da se ponosim, mogu da se radujem što nisam na strani zla. Bog je presudio, narod je izvršio: moja mrznja nije samo moja. Nisam sam, nisam u sumnji, bodar sam, kao svaki dobar vjernik, koji zna da je na bozijoj strani. Pozurio sam u kasabu, susrecuci se s rijetkim prolaznicima, cudno zbunjenim, kao slucajno zaostalim poslije lude guzve što je zapalila ove sokake. Na caršiji nije bilo nikoga. Ni pred mešcemom. Vrata su izvaljena, prozori porazbijani, uza zidove razbacane hartije. Cuceci, Ali-hodza je skupljao deftere, spise, odluke, bezbrojne zapise, što su se gomilali kao svjedocanstva o grijesima i surovosti. Ljudi zapisuju sve što urade. Ili ne misle da su surovi? Sagnuo sam se i poceo da prebirem. Ovdje je zabiljezen i zlocin koji me se najviše tice.

- Šta to trazis? - Da vidim šta su napisali o mome bratu. - Zašto? Da bi imao opravdanje za mrznju. Sve cu ovo spaliti. Vi ste kurjaci, kopali biste po ovom dubretu da nadjete razloga za nove zlocine. - Ako hoceš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran. - Ne vrijedjam. Govorim neprijatnosti. Zato što mi je muka. - Zbog cega? - Smiluj se, prodi. Od ljudi mi je muka. Ostavi me na miru. Ostavio sam ga na miru, to je najpametnije. Zašticen ludošcu, jaci je od svih nas.

Ušao sam u mešcemu. Nije bilo nikoga, kao ni onda kad sam dolazio zbog brata. Ista je i ona teška tišina, što pocne da zuji u ušima, kao tihi pisak. Isto je i nespokojstvo zbog nevidljivih ljudskih sjena što se kriju po zakucima. Samo je zagušljivosti nestalo, kroz razbijene prozore i izvaljena vrata vjetar je jurio slobodno. U kadijinoj sobi cuo se poluglasan razgovor, neko je bio kod njega. Stupio sam u opustošenu sudnicu, i zastao u praznom okviru vrata, uzbudjen: kadija je lezao napodu, mrtav. Niko mi nije rekao, ali sam znao da je mrtav. Znao sam i prije nego što sam došao ovamo. Znao sam i dok sam cekao pod strehom stare mahalske dzamije. Zbog ovoga sam i otišao na kraj kasabe, da bi se desilo bez mene. Nekoliko ljudi stajalo je nasred sobe. Gledali su saucesno: ne znam da li sam i ja spadao u krugkoji zali. Prešao sam preko sobe i zastao nad mrtvacem. Sagnuo sam se i odgurnuo dzube kojim mu je pokrivena glava. Lice mu je zuto, kao i uvijek, samo je celo modro i okrvavljeno. Kapci su, zacudo, spušteni i nikakva izraza nema, skriven je pred svakim, kao i u zivotu. - Jadnice - pomislio sam, ne osjecajuci ni mrznju ni likovanje - ucinio si mi mnogo zla. Neka tiBog oprosti, ako hoce. Smrt ga je odijelila od mene, ni ruzno sjeeanje ga više ne zadrzava, ali to je sve što sam mogao da pomislim. Ne zalim, ne pamtim, ne praštam. Nema ga, to je sve. Nisam htio da ga poljubim, za oproštaj, po obicaju. Bilo bi to suvišno licemjerje: ovi ljudi znaju šta mi je ucinio. Proucio sam molitvu za mrtve, toliko mogu. Tada sam cuo korake i okrenuo se. Kadijina zena je prilazila mrtvacu. Odmaknuo sam se, da joj napravim mjesta, bez pakosti, bez znatizelje cak. Mrzio sam ga dok je bio ziv, i bilo bi mi cudno da ga je neko zalio. Ali je nekako mucno što ce ga i njegova zena ozaliti, lazuci, reda radi, da zadovolji lijepe obicaje. Otkrila se, ne osvrcuci se na nas, i kleknula nad mejtom. Gledala ga je dugo, bez pokreta, bez uzdaha, bez rijeci, pa se sagla i poljubila ga u rame i u celo. Pazljivo mu obrisavši lice svilenom mahramom, zadrzala je ruku na njegovom zutom obrazu. Prsti su joj drhtali. Zar ga je zaista zalila? Ocekivao sam stav zalosti, duboku pogruzenost, cak i plac, ali nikako drhtave prste na mrtvacevu licu. Porazila me i njeznost s kojom mu je otirala krv, kao djetetu, meko, da ga ne povrijedi, da ga ne zaboli. Prišao sam joj kad je ustala. - Hoceš lida se odmah prenese kuci? Okrenula je glavu prema meni tako naglo, kao da sam je udario. Tek docnije sam se sjetio da su joj oci bile podvucene surmom i pune suza. Je li joj bilo lakše kad je cula nego kad je vidjela? Ali tada na to nisam obratio paznju, jer me zacudio pogled kojim me odgurnula, opekla, probola, pogled smrtnog neprijatelja. Zbunila me i ta prijetnja i ta neocekivana tuga. Mozda nije bilo tako gluho u onoj pustoj kuci, mozda ce tek sada biti. Ne znajuci zašto, nemajuci nikakva stvarnog razloga, pozalio sam i nju i sebe. Osjecao sam se prazan i usamljen, kao i ona. Mozda zbog umora što je pao po meni, kao sumrak.

Docnije sam se sjetio kako mi se ucinila lijepa, ljepša nego i one veceri u velikoj kuci, zbog ociju blistavih od suza, i zbog izraza lica zanesenog mrznjom. Jedna ruka, uznemirena, zaboravljena, ispuzala je ispod peševa feredze i zastala na tom bijegu, zbunjena tišinom. Osjetio sam zelju da podmetnem celo pod tu ruku što je nešto trazila, i da, zatvorenih ociju, zaboravim na umor i na današnji dan. I da se izmirim s njom. I sa svijetom. Drzalo me to mutno raspolozenje i kad sam izašao na sokak, u siv kišni dan, prošaran mokrim pahuljicama snijega, stiješnjen gomilom crnih oblaka, što su poklopili svijet. Vjetar je hujao kroza me, bio sam pusta špilja. Kako se lijeci prazno srce, Ishace, prikazo, što je uvijek nanovo izmišlja moja nemoc? Hodao sam bez cilja, stajao pred hanom, dugo gledajuci karavan što je tek prispio, i nisam znao je li dobro ili rdjavo biti putnik, zaustavio se nad Harunovim grobom, i nisam imao ništa da mu kazem, cak ni to kako se osjeca pobjednik. Trebalo je da odem u tekiju, da ostanem sam, da vratim snagu. Ali nisam mogao ni na to da se odlucim. Tada je naišao Mula-Jusuf, i moje bezvoljnosti je nestalo, kao da se magla digla. Dok je vazniji dio posla bio preda mnom, nisam mislio o njemu. Sad je izronio, kao iz vode i neugodno me podsjetio na sebe. Hasan me trazi, rekao je, i moli da dodjem hadzi-Sinanudinovoj kuci. I na hadzi-Sinanudina sam zaboravio. Zar je vec kod kuce? Ispricao je, kratko, više zato što sam ja trazio nego što je sam zelio, kako je jutros Hasan saznao da je muselim poslao hadzi-Sinanudina pod strazom u vranducki grad, odakle se malo ko vraca, i sa svojim momcima odjurio prema Vranduku, ali bi uzalud satrli konje da voda nije odnijela neki most pred gradom, pa su stigli strazu i oteli hadzi-Sinanudina. Sklonili su ga u jedno selo i poslali po njega cim su culi šta se desilo. U drugoj prilici i iz drugih usta više bi me zanimala ova prica. Sad sam sumnjicavo posmatrao mladica. Ucinio mi se hladan i uzdrzan. Govorio je nevoljko, kao da se mene sve to ne tice. Rekao sam, u srdzbi koju teško savladavam pred njim: - Ne volim kako me gledaš, ne volim kako mi govoriš. - Kako gledam? Kako govorim? - Drziš se na odstojanju. I mene drziš na odstojanju. Dobro bi bilo da zaboraviš ono što znaš. - Zaboravio sam. Ne tice me se. - Ne tako! Tice te se, ali treba da zaboraviš. Sve što sam ucinio, nije samo moje. Iznenadio me odgovorom i natjerao da se ponovo naoruzam opreznošcu i cvrstinom, koja me malocas bilanapustila. - Pusti me da odem iz tekije - rekao je naglo, ne iznoseci molbu vec zahtjev. - Dok me budeš gledao, stalno cu te podsjecati na mogucu izdaju. - Podsjecaceš me i na bol koji si mi nanio. - Utoliko gore. Pusti me da odem, da zaboravimo jedan drugoga. Da se oslobodimo straha. - Bojiš me se? - Bojim. Kao i ti mene. - Ne mogu da te pustim. Vezani smo istim lancem. - Upropasticeš i svoj i moj zivot. - Idi u tekiju.

- Ne moze se ovako zivjeti. Idemo jedan drugome iza peta, kao smrt. Zašto me nisi pustio da umrem? - Idi u tekiju. Otišao je, pogruzen. 16. Toga dana mi cemo reci paklu: Jesi li se napunio? A pakao ce odgovoriti: Ima li još? Snijeg, kiša, magle, niski oblaci. Prethodnice zime dugo prijete, a zima ce biti beskonacna, gotovo do Jurjeva. Mislio sam kako muftija vec unaprijed pati: šest mjeseci strahuje, šest mjeseci se smrzava. Nisam shvatio zašto ne ode odavdje. Naredio sam da mu se nabave bukova ili hrastova drva, da se prezidaju odzaci i peci i da se lozi izvana, iz hodnika, i danju i nocu, a sobe da se kade smrekovim grancicama i anduzom. I ja sam postao zimogrozljiv. U mojoj i hafiz-Muhamedovoj sobi ugodno pucketa vatra u zemljanoj peci s crvenim i plavim loncicima. Najmio sam i novog momka, Mustafa ne stize, a vec je i nepodnošljivo cangrizav, gundja i mumla kao ostarjeli medvjed. A ne podnosim više hladnu sobu, kao nekad, narocito kad se vratim iz mešceme, pokisao, i najezen, pun vlage kao podna krpa. Mnogo se šta promijenilo u mom zivotu, ali sam ranije navike zadrzao. Dopustio sam sebi malo više ugodnosti, ali zaista malo, i više jednostavnosti u ophodjenju s ljudima, mozda zato štonisam ugrozen, i što mi kadijska cast i zvanje daju prijatan osjecaj sigurnosti. I moci, koju netrazim, ali je vidim cak i u hafiz-Muhamedovu pogledu, kad uvece udjem u njegovu sobu da ga upitam kako mu je i da li mu štogod treba.

Kadijska duznost mi ne ostavlja mnogo vremena, i vec odavno nisam zavirio u ove zapise. A kadsam ih se sjetio jedne veceri, gotovo sam posumnjao u svoje pamcenje, procitavši neke listove. Je li moguce da sam to ja pisao, i da sam zaista tako mislio? Najviše me zacudila malodušnost. Zar sam toliko mogao sumnjati u boziju pravdu? U pocetku me iznenadila ponuda varoških prvaka da primim kadijsko zvanje. Nikad nisam mislio, ni zelio, da to budem. Cak bih mozda i odbio u drugim prilikama, ali mi se tada ucinilo kao spas. Jer sam se odjednom, poslije svega što se desilo u caršiji, osjetio umoran i klonuo, neugodno svjestan klopke, koja se ne tice samo mene, i nije od juce. Covjek je suviše izlozen, i potrebna mu je zaštita. Zacudo, brzo sam se sazivio s novim polozajem, kao da sam docekao ostvarenje nekog davnog sna. Mozda je to zlatna ptica iz djetinjih prica, mozda sam potajno, u sebi, cekao ovakvo povjerenje odavno, oduvijek. Što nisam dopuštao da ta maglovita ceznja postane jasna, to je zbog toga što sam se sigurno plašio razocarenja ako se ne ostvari, i potiskivao je u tamni i skriveni prostor duše, kao i sve ostale opasne zelje. Izdigao sam se iznad straha, iznad obicnosti, a nisam se više cudio. Ko to svoju srecu smatra nezasluzenom? Stajao sam na prozoru, prve noci, i posmatrao kasabu, onako kako sam zamišljao silahdara, i slušajuci uzbunjeni šum krvi, gledao svoju ogromnu sjenku nad dolinom. Odozdo su ljudi, sitni, okretali oci prema meni.

Srecan sam, ali opet, naivan nisam. Znam da su mi pomogle mnoge slucajnosti, što su se nanizale na onaj pocetni uzrok, nesrecu brata Haruna. Pa nisu baš ni slucajnosti: udarac mi je dao snagu, pokrenuo me. Bog je tako htio, ali me ne bi nagradio da sam sjedio s rukama pod pojasom. A izabrali su baš mene, zato što sam bio pomalo junak, pomalo zrtva, pomalo narodni covjek, ništa odviše, vec s mjerom prihvatljivom i za narod i za prvake. A pretegnulo je, izgleda, to što su bili sigurni da ce lako vladati sa mnom i ciniti što budu htjeli. - Ti opet misliš da ceš ciniti ono što ti budeš htio - rekao mi je Hasan. - Cinicu ono što mi zakon i savjest nalazu. - Svako misli da ce nadmudriti sve druge, jer je siguran da samo on nije glup. A tako misliti zaista je glupo. Onda smo svi glupi. Nisam se osjetio povrijedjen. Ova oštrina mi je potvrdila da ga muci neki nemir, ne znam kakav, ali se nadam da je prolazan. Bila bi šteta da potraje duze, šteta i za njega i za mene. Potreban mi je neozlijedjen, bez tezine i bez gorke misli. Volio bih ga i ovakvog, volio bih ga ma kakav da je, pogotovu kad sam mu ravan, ali mi je milije da bude moja svijetla strana. On je neobaveznost, slobodni vjetar, vedro nebo. Ono što ja nisam, ali mi ne smeta. Jedini je covjek koji ne poštuje moj polozaj, i zali za mnom ranijim, a ja nastojim da budem što slicniji liku koji on vidi. Ponekad i vjerujem da sam takav. Trazio sam ga, poslije susreta s mrtvim kadijom, bio mi je neophodan, jedini on, samo sam njega zelio da vidim, samo je on mogao odagnati moj cudni strah. Vezao sam se za njega, još jednom, zauvijek, i vracacu ga sebi, kad god to bude potrebno. Ne znam tacno zašto, mozda zato što se ne boji zivota. Ovo mjesto mi daje sigurnost, ali ce mi darovati i samocu. Što je veca visina, veca je i pustoš. Zato cu cuvati prijatelja, bice mi vojska i topli zaklon. Uskoro je ta potreba postala još jaca. Prihvatio sam se teške duznosti, smatrajuci je štitom ioruzjem u borbi na koju sam bio prisiljen. Ali nije prošlo mnogo vremena a ja sam morao da se branim. Gromovi, doduše još nisu udarali, ali se cula zloslutna grmljavina. Dobivši carski berat, kojim je silahdar Mustafa platio svoju zahvalnost i potvrdio moje zvanje, odlucio sam da za sve što ucinim, pitam samo svoju savjest. Odmah sam osjetio hladan vjetar oko sebe. Oni koji su me doveli na ovaj polozaj, odjednom su zacutali kad su vidjeli da ne popuštam. Ali su se sve cešce poceli javljati glasovi da sam ja kriv za smrt ranijeg kadije. Uzalud sam trazio ljude koji ih pronose, bilo je kao da lovim vjetar. Da li je neko rekao, kad se nije potegla nicija odgovornost, ili su znali i ranije, pa im je sad zatrebalo? Mozda me ne bi ni uzeli da sam bio potpuno cist. Ne znam da li bih i ja popustio, tvrdoglav kakav sam bio, i siguran zbog visoke zaštite, a ne znam da li bi i oni više pristali i na kakav sporazum. Poceli smo da se lovimo. Uznemiravao me i muselim, i bivši i sadašnji. Bivši je sjedio u svome selu, prijetio i slao pisma u Carigrad. Sadašnji, koji je ranije vec bio na muselimskoj duznosti i znao kako je to mjesto klimavo, lukavo je puštao da sve ide mimo njega, ne zamjerajuci se nikome ko bi mu mogao ma cime naškoditi. Saznao sam da je cak obavijestio svoga prethodnika da se skloni prije nego što je poslao sejmene da ga toboze traze. I niko mu to nije uzimao za zlo. Od kasabalija sam zazirao. Nešto zato što sam ih prezirao, a više zbog toga što sam dobro upamtio koliko je u njima zla i rušilackog bijesa. Nisam više umio da razgovaram s tim ljudima, jer nisam znao ko su, a oni su osjecali da ih ne volim, i gledali me mrtvo, kao stvar.

Išao sam muftiji. Sve je bilo kao i onda kad sam spasavao brata, igrajuci pred njim ludu. Samo što sam sad smatrao da se ne moram ponizavati, bar ne suviše. Pitao je: koji muselim? koji kadija? Ili je pocinjao da prica o carigradskom muli, kao da je njega jedinog poznavao na svijetu. A jednom je, kao u najsurovijoj šali, nekom zakašnjelom vezom, izvukao iz sjecanja moga brata Haruna, upitavši me da li je pušten iz tvrdjave. Malik je gledao u njega kao u riznicu mudrosti. Na kraju me otpuštao nestrpljivim mahanjem zute ruke, i više nisam ni dolazio tom jadniku, koji bi bio obicna budala, da nije muftija. Malik je razglasio da me muftija ne trpi. Svi su u to povjerovali, jer su tako htjeli. Bio sam odlucio da se odrecem ajluka, ali sam morao da odustanem od te lijepe namjere. Okruzio sam se povjerljivim ljudima, da ne pipam po mraku, a oni su me obilato uznemiravali ruznim glasovima koje su culi ili izmislili. Svi su tako cinili, i sve smo znali jedan o drugome, ili smo mislili da znamo. Platio sam Kara-Zaimu da mi javlja što cuje kod muftije. Bog zna ko odovih mojih prisluškuje moje rijeci, za druge! Jedino je Mula-Jusuf, koga sam zadrzao uza se, zbog lijepog rukopisa i zbog opreza, cutao i mirno radio svoj posao. Vjerujem da mi je vjeran, iz straha. Ali bdijem i nad njim. Zivio sam kao u groznici.

Sve uznemireniji, upustio sam se u rabotu, prilicno ruznu, ali objašnjivu. Trazeci zaštitnike, poceo sam da pišem pisma vezirovim doglavnicima, veziru, carskom silahdaru, šaljuci darove i tuzbe. Darovi su bili korisni, ali tuzbe dosadne. I znao sam to, ali nisam mogao drukcije, kao da sam gubio razbor. Bila su to upozorenja da se stane na put bezbozništvu, zazivanja da se spasava ugrozena vjera, vapaji da me ne ostavljaju samog na ovom mjestu toliko vaznom za carstvo, i ma koliko da sam osjecao štetnost tih zaklinjanja i proklinjanja, uz koja nisam mogao da ponudim ni savezništva, ni mocnija prijateljstva, ni znatnije koristi, pa sam cak otkrivao koliko sam sam i nemocan, osjecao sam neopisivo zadovoljstvo da ih šaljem u svijet icekam neko rješenje. Tako opsadeni vojskovodja, koji je ostao bez vojske, šalje pozive i ceka pomoc. Treba li i reci da mi to nije pomoglo?

Slomilo je samo šiju predašnjem muselimu, jer je na moju molbu, da se okonca ovo bezakonje, stigao valijski defterdar, i, pozvavši muselima na razgovor, otpremio ga pod strazom u Travnik, gdje je udavljen. Okrivljen sam i za ovu smrt. Za uzvrat, valija me obavezao na poslušnost, koju su mu ovdje odavno otkazali. Pristao sam, spasavajuci se. Pomišljao sam da sve ostavim i da se povucem, ali sam znao da je kasno. Srušili bi me cim bih izašao iza ovoga mazgala. (Znam da pricam prebrzo i smušeno, znam koliko preskacem, ali ne mogu drukcije. Sve se stislo oko mene, kao obruc, i nemam ni vremena ni strpljenja da pišem polako i pipavo. Nisam zurio dok sam bio miran, sad trcim, i sabijam, kao da mi je plamen nad glavom. Ne znam ni zašto pišem, licim na usamljenog samrtnika sto okrvavljenim noktom urezuje u stijenu znak o sebi.) I Hasan se sve više udaljava. U pocetku sam mislio da mu je Mula-Jusuf ispricao o hadzi- Sinanudinu, ali sam se uvjerio da je razlog sasvim drugi. Nije ni zbog Dubrovkinje; pobjegla jeod naše oštre zime, i znao je da ce je proljece vratiti. Na nesrecu, svoju i moju, otišao je po neke rodjake u okolini Tuzle, što su u pobuni stradali, kao i mnogi drugi. Miralaj Osman-beg dobro je obavio svoj posao, pobio, popalio, sa zemlje tjerao, poslao u surgun, i svijet je docekao zimu u velikoj nevolji. Doveo je te rodjake, zene i djecu, i smjestio ih u svojoj kuci. Otada je postao sasvim drugi covjek, tezak, zamoran, dosadan. Pricao je o raskopanom zivotu, o zgarištima, nesahranjenim mrtvacima, i narocito o djeci, pored popaljenih kuca, gladnoj, unezvjerenoj, sa zivim strahom u ocima zbog svega što su vidjela.

Nestalo je njegove bezbrizne površnosti, podrugljive lakoce, vedrog caskanja, gradjenja mostova od vazdušastih rijeci. Uznemireno je govorio samo o toj posavskoj nesreci, i to nekako mucno, bez ranije igrivosti, zamuceno i otezalo. Stradalnike, koji su lezali pobijeni pod crnom posavskom zemljom, ili su se vukli dalekim putevima u progonstvo, nazivao je samoubicama i bošnjackim ludama. Naša oduševljenja, govorio je, isto su toliko opasna koliko i naša nerazumnost. Šta su mislili, ako su išta mislili? Da ce izaci na kraj s carskom vojskom, kojoj nije potrebna hrabrost ni oduševljenje, jer je naoruzana i bezobzirna? Ili su se nadali da ce ih ostaviti na miru, kao da iko moze pustiti da se iskra razgori, ma koliko kuca bila trošna? Zar nam vec nije dosta snage što klade valja i praznog junaštva iza kojeg ostaje samo pustoš? Zar nerazumni ocevi smiju tako da odredjuju sudbinu svoje djece, ostavljajuci im u amanet patnju, glad, dugo siromaštvo, strah od svoje sjenke, kukavicluk kroz pasove, ubošku slavu zrtve? Ili je govorio sasvim drukcije, da ništa toliko ne unizava kao kukavicko pristajanje i sitnicava razumnost. Toliko smo podredjeni necijoj tudjoj volji, izvan i iznad svoje, da to postaje naša kob. Najbolji ljudi, u najboljim svojim casovima, otimaju se iz te nemoci i zavisnosti. Nepriznavanje slabosti to je vec pobjeda, osvajanje, koje ce jednom, u buducnosti, postati trajnije i prostranije, i onda to nije pokušaj vec pocetak, nijeprkos vec samopoštovanje. Slušao sam i cekao da ga to prodje, jer znam da su kratkotrajna i njegova oduševljenja i njegova ogorcenja. Jedna jedina ludost mu je dugotrajna, ljubav prema Dubrovkinji, ali ona je zaista toliko neobjašnjiva, da je više potreba za ljubavlju nego sama ljubav. On se ne ostvaruje, ne prepoznaje, ne smješta u odredjen prostor; sve pokušava a ništa ne dovršava, dopuštajuci da uvijek bude promašen. Promašice i u plemenitosti. Jednom mi je pokazao bogalja Dzemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukuci sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenadivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdacnošcu osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali cim bi ustao, svabi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguce gledati bez zaljenja. Obogaljio se sam. U picu je oštrim nozem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve zile i mišice, pa je i sad, pijuci, zabadao noz u sasušene patrljke ne dozvoljavajuci nikome da mu pridje, niti je ko mogao da ga savlada, teška mu je još snaga ostala u rukama - Dzemail je naša prava slika, bosanska - rekao je Hasan. - Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla. - Šta smo to onda mi? Lude? Nesrecnici? - Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juce smo bili ono što danas zelimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadrzavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi i se branimo ponosom i mrznjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznjezeni i tvrdi, veseli i tuzni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti? Zar bez razloga puštamo da zivot prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukcije nego Dzemail, ali isto tako sigurno? A zašto to cinimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka cast našoj ludosti! Zakljucak je prilicno neocekivan, kao što je i cijelo razmišljanje cudno. Ali je zgodno, jer moze da objasni sve što covjek ucini ili nece da ucini. Ja nisam bolovao od te istorijske i zavicajne bolesti, buduci da sam vjerom vezan za vjecnu istinu i za široke prostore svijeta. Njegovo stanovište je usko, ali se nisam sporio s njim, zato što sam imao vaznijih briga, zato što mi je prijatelj, i zato što sam drzao da je misao doduše raskolnicka ali bezopasna, jer guši sama sebe. Cak mi je ponešto objasnila ta izmišljena muka, koja je neka vrsta pjesnickog objašnjenja njegove promašenosti, ili opravdavanje velikog pametnog djeteta, svjesnog da uzalud traci svoj zivot. U stvari, bogat a pošten, šta je mogao drugo da ucini? Nije sam stekao bogatstvo, pa ga nije ni poštovao, ali nije zelio ni da ga se liši. Zato je vještacki namještao da ga zivot zulja, izmišljajuci ove male zanimljive lazi, da bi umirio savjest. Prevario sam se i u tome, kao i mnogo cemu što se ticalo Hasana. Opet je prošlo dosta vremena kako nisam ništa zabiljezio. Zivot je postao mucan. A što je bivao mucniji, sve više sam mislio na Hasanovu sestru. Pamtio sam njen cudni pogled, i ruku što je odavala tugu. Nije htjela da me pusti u kucu kad sam došao da odbijem ruzne glasove od sebe. Onda sam joj porucio da bih je zaprosio ako pristaje. Odbila me, bez objašnjenja. Saznao sam da je zaista trudna. I daiskreno zali za svojim kadijom. Mislio sam da gleda mojim ocima, ona je, izgleda, našla u njemu što niko nije. Ili je bio njezan prema njoj koliko je bio surov prema svakom drugom, a ona je znala samo za tu njegovu stranu. Proci ce je ta udovicka zalost, ali sam se javio prerano. Šteta. Zenidba s njom najbolje bi me odbranila odoptuzbi, a ušao bih u uglednu porodicu koja bi mi postala zaštita. Ali eto, Ajni-efendija mi je smetao i iz groba. Moj dobri Hasan je sasvim poludio. Objašnjavam to time što sve moze postati strast što moze uci u ljudski mozak. To nije nikakvo objašnjenje, ali je jedino. Nekoliko puta je odlazio u Posavinu, obuzet samo svojom mišlju. Cuo sam da kupuje oduzeta imanja posavskih pobunjenika. Upitao sam njegovog oca da li je to istina. Starac se smiješio lukavo. - Istina je, kupujemo. To je dobar posao, prodavace se jevtino. - Imaš li novac? - Imam. - Zašto onda pozajmljuješ? - Sve ti znaš. Hocu da kupim dosta, zato pozajmljujem. Ovakav posao nisam u zivotu napravio. - Uzimaš sirotinjsko? - Uzimam. Smijao se veselo, kao dijete. Ovo ce ga podici na noge. I on je pobenavio iz ljubavi prema sinu. Uzroci su razliciti, ali su posljedice iste. Uništice se. - Ovo ce dici bolest sa tebe - smijao sam se i ja, veseo kao i on, veseo kako odavno nisam bio. - Osjecam kako prezdravljam. - Biceš zdrav i siromašan. Je li to sreca?

- Bicu zdrav i necu imati šta da jedem. Ne znam je li to sreca. - Ko ce te hraniti? Sin ili kcerka? Mogu ti i ja slati tekijsku hranu. I tako se moze zivjeti. - Stajacu u redu pred imaretom. Smijali smo se, kao šašavi, smijali smo se, kao da je sve to najljepša šala, kao da je nešto mudro i korisno. Smijali smo se, zato što se covjek uništava. - Zar znaš, lukavce? - pitao me. - Odakle znaš? Zašto ne vjeruješ da pravim dobar posao? - Znam. Kako biste vas dvojica mogli uciniti nešto pametno? Narocito kad te sin nagovorio? Nije pametno, ali je lijepo. - Jest, sin me nagovorio. Onda je i pametno i lijepo. Da imaš sina, znao bi to. - Znao bih kako se od gubitaka pravi radost. - Zar je to malo? - Nije malo. Sigurno nece ostati bez icega, kupujuci oduzeta imanja, da bi na njih smjestili rasturenu sirotinju. Alijagin razbor ce odoljeti i svome i sinovljevom oduševljenju, ali ce šteta biti velika, jer ce se Hasan postarati da ucini što više ludosti, kad je vec poceo. On sve cini naglo, u zanosu koji ne traje dugo. Sad je uvjeren da je to jedino što treba da uradi, i dok se ne zamori, dok mu ne dosadi, a bice to uskoro, natovarice dosta dugova ocu i sebi na vrat. Nikad nisam imao ništa, i nisam ni zelio da imam, ali je moja seljacka krv sacuvala strah od rasturanja. To je pocetak bespuca. A ovo je licilo na pijanstvo, kad covjek nema mjere, na prejak zamah i zapaljenu krv, kad je zaustavljanje teško, na besmisleno oduševljenje koje ne sagledava posljedice, na Dzemaila koji se uništava. Pa ipak, iza svega, što moj razum nije mogao da primi, osjecao sam nekakvo obilje vedrine i jedva uhvatljivi razlog za duboku radost. Zato što je nerazborito, zato štoje smiješno, zato što podsjeca na šalu: hajde da ucinimo nešto neobicno. Zato što je teško naci objašnjenje. Otrijeznice se, sigurno, kad sve prodje. i vidjece kako im je plemenitost skupa. Ali ce sve postati toliko lijepo, da nece imati prilike za kajanje. Bice zaslijepljeni ponosom zbog pohvala ljudi, koje to ne stoji ni jednog jedinog groša. A ja sam sve više uvidjao da je vlast tezak i slozen posao. Baktao sam se sa mucnim stvarima, branio se i napadao, kopao rukama i nogama da se odrzim, zadavac i trpio strah, osjecao kako sa teškocama i moja moc postaje sve veca, jer više nisam morao da odmjeravam udarce, ali sam s cudnom sjetom i neobjašnjivom zavišcu mislio na Hasanovo lice, na radost s kojom se odricao sigurnog oslonca, na nadu koju je probudio u srcima ljudi. Nije mnogo ozbiljno, a opet lici na nekakvu nesagledanu mogucnost. Onda se desilo nekoliko vaznih dogadjaja. (Da sam dokoniji, kao nekad, osjecao bih potrebu i zadovoljstvo da razmišljam o tome kako su u stvari slicni ostalima, a postali su vazni zato što se ticu odredjenih ljudi, i onda nisu vazni dogadjaji sami po sebi, vec po zanimanju kojim ih izdvajamo izmedju drugih. Ili nešto slicno. Ima nekog posebnog uzivanja u tom raspredanju, kao da smo iznad stvari. Sad sam ogrezao u njima, i stizem samo da ih zabiljezim.) U Posavini, na dan kad je zakazana prodaja oduzetih imanja, Hasan je naišao na neocekivanu prepreku. Telal je objavio da ce vezirov covjek, u ime vezira, kupiti sve, a to je bilo isto što i naredjenje da niko ne ulazi u nadmetanje. Ali to je bila prepreka prema mojim shvatanjima, prema Hasanovim nije. Ne obaziruci se na vezirovu zelju, kupio je nekoliko imanja, ostalo,ogromnu vecinu, uzeo je vezirov zastupnik, za badihava. Hasan je ostavio i novac da se koliko-toliko poprave kuce, i da se kupi hrana porodicama koje ce se tu nastaniti, i vratio se u kasabu, zadovoljan. - Šta ti je trebalo da se zavadaš s vezirom? - upitao sam ga, šaleci se, jer nisam vjerovao da ce vezirova srdzba trajati dugo. - Zar se zaista nikoga ne bojiš? Odgovorio je starac. Polako je hodao po sobi, ogmut curakom: - Boga malo, sultana nimalo, a vezira ko dorata moga. - Zašto bih se bojao? - rekao je Hasan, vracajuci mi dzilit. - Imam tebe. Valjda bi me zaštitio. - Bolje je da ti nicija zaštita ne zatreba. - Derviš nikad ne odgovara izravno - nasmijao se starac. Hasan je odgovorio ozbiljno: - Ima pravo. Bolje da mi nicija zaštita ne zatreba. Da sam sebi budem zaštita. Nije pravo da prijatelja opterecujem nevoljama koje sam stvaram. Ko ne umije da pliva, ne treba da skace u vodu, nadajuci se da ce ga neko izvuci. - Ali ne bi bio prijatelj ako ga ne bi izvukao. Tiprijateljstvo shvacaš kao slobodu, ja kao obavezu. Moj prijatelj je isto što i ja. Cuvajuci njega, cuvam sebe. Zar treba da to kazem? - Ne treba. A otac produzava uzaludan razgovor, dane bih ispricao šta mi je ucinio. Znaš li da je sakrio od mene zlato? Hiljadu dukata! Našao sam ih kad sam se vratio, u sanduku, pod kljucem. - Sam sam ti rekao. - Rekao si kad je bilo kasno. -Zašto bih krio? I od koga? Tvoje je, cini šta hoceš. Necu u grob ponijeti. Halal mu kost, starca još sluzi pamet! - Pa i da sam sklonio, zar je to kakvo zlo? Ali nisam, zaboravio sam. Zar je to cudno za staracku pamet? Po nevelikoj upornosti, po smiješku s kojim je primao starcevu naivnu odbranu, ne trudeci se cak da iznudi neko uvjerljivije objašnjenje, po obostranoj vedroj trpeljivosti s kojom se toboznji spor rješavao, rekao bih da ni Hasan nije nezadovoljan što se tako desilo. I za dušu je ucinjeno, i dukati su ostali. A ni porodica im više ne smeta u kuci. Ali svejedno, drugi ne daju ni toliko. A ovakva plemenitost, s mjerom, mozda i sa zaljenjem, nekako mi je bliza i prisnija. Više je ljudska, ima granicu koju mogu da sagledam. Ne plaši mesamoubilaštvom, ne vrijedja neodmjerenošcu. Neuracunljiva štedrost je rasipnost djeteta koje daje sve, jer ne zna vrijednost nicemu. Na drugi dan ramazanskog Bajrama došao je u tekiju Piri-Vojvoda, koji je pazio na kretanje sumnjivih ljudi, a za njega je to cio svijet, i predao mi pismo Dubrovcanina Luka, Hasanovog prijatelja, upuceno dubrovackom senatu. Bilo je kod dubrovackih trgovaca koji su jutros otišli izkasabe s tovarima robe. - Zašto si ovo uzeo? - Procitaj, pa ceš vidjeti zašto sam uzeo. - Je li vazno? - Procitaj, pa ceš vidjeti je li vazno.

- Gdje su trgovci? - Otišli su. Procitaj, pa mi kazi je li trebalo da odu. Sam mi je djavo natovario na vrat ovog covjeka, glupog, upornog, nepodmitljivog, sumnjicavog, koji je sigurno i svoju vlastitu majku pratio podozrivim pogledom. Ne razumijevajuci ništa a okrivljujuci svakoga za sve, zatrpavao me prijavama, pamteci ih i raspitujuci se za svaku kako je riješena. Pola nevolja, a bilo ih je dosta, dolazilo mi je od njega, i vec sam poceo misliti, smatrajuci ga bozijom kaznom, da svako ima svoga Piri- Vojvodu. Samo je moj bio najtezi. Sumnjao sam i da mi je namjerno podmetnut, kao potcinjeni koji ce me nadzirati, i izbor je bio savršen. Nije bio niciji covjek, i nije sluzio nikome osim svojoj gluposti, a to je bilo dovoljno da me tri puta dnevno istjera iz koze. Sam je, medjutim, bio neranjiv. Uzalud sam pokušavao da ga urazumim, u pocetku, poslije sam klonuo. Jedva me slušao, visoko dignute glave, ohol i prezriv, ili iskreno zacudjen, sumnjajuci u moju pamet i u moju ispravnost, i muceci me i dalje svojom nepodnošljivom savjesnošcu. Ostalo mi je da ga zadavim, kad jednom pobjesnim, ili da pobjegnem glavom bez obzira, kad više ne mognem da izdrzim. Najgore je što si mogao naci hiljadu razloga da ga nazoveš budalom, ali nijedan da ga proglasiš nepoštenim. U njemu je bjesnilo nacelo neke nakazne pravde i strasne zelje da se kazne svi ljudi, za što bilo, i sva moja oštrina bila mu je nedovoljna. Drugi su me optuzivali zbog surovosti, onmi je zamjerao zbog popustljivosti. Neprijatelji su prihvatili i jedno i drugo. Ispricao je kako su hajduci napali dubrovacke trgovce pod planinom, i dok su ih odbili, pobjegao im je jedan konj, i bjezeci prema kasabi, okrenuo u neko selo. Dubrovcani su ga uzalud trazili, i otišli su ne našavši ga, jer im se zurilo da planinu predju za dana. Piri-Vojvoda je saznao za konja i odmah ga pronašao, natjeravši seljake da vrate sve što su uzeli, a vjerujem da bi mu dali i svoje a ne tudje. Tako je našao i pismo, i odnio ga sarafu Salomonu, da mu ga procita, jer nije znao latinicu. Zavrtjelo mi se u glavi od te zapletene price i od tog jedva uhvatljivog dogadjanja, na koje bi svaki pametan covjek samo odmahnuo rukom, a Piri-Vojvoda je tjerao do kraja, jureci sjenke, i istjerao špijunski izvještaj!

Stajao je preda mnom i cekao. Procitao sam pismo i saznao što sam znao i ranije, da stranci pišu o onome što vide i cuju u tudjoj zemlji, i svi to znaju i svi to cine, a opet se svi zgranjavaju kad se uhvati. Procitao sam, i odahnuo: nije pisalo ništa o Hasanu što bi moglo baciti ma kakvu sumnju na njega, ni o meni, što bi me moglo uvrijediti. Dubrovcanin je pisao najviše o veziru i o upravljanju zemljom. Ponešto, doduše, tacno, ali ruzno kad se procita. (»Chaos uprava izcrpila je snagu zemlje... Da vidite, kakovi su to glupi ljudi, ti kajmakami i muteselimi: Vi bi se cudili, kako je moguce, da ti ljudi, koji ni u pošteno društvo nespadaju, mogu imati vladu... Mreza špijunluka u Bosni razastrta je preko cinovnika i tajnih uhodah, kao u kojoj derzavi zapadnoj... Vezir je uveo bezpravje i sebe poistovjetio sa carstvom, i tko nijes njim evet govorio, taj je neprijatelj... U obce pako on postavlja, premiešta, odpušta cinovnike i vlada zemljom po ceifu; zakonah se izrazio više puta da ne zna... Omrznuo je i muhamedancem i kršcanom. Ali ga vlada nece lahko dignuti, jer si je on u sedam godinah nagrnuo dukatah, te se š njimi drzi u Carigradu... Š njim drzi se takodjer sve njegovo pleme... Sredstvom ovoga necudorednoga, okrutnoga, izdajnickog druztva zajašio je narodu na vrat, tako da niko nesmjede ni pisnuti... Ovaj sistem terorizma i policije, naravno je, da je morao Bosnu uciniti mrtvim udom carstva, jer više nevjerovaše prijatelj prijatelju; otac sinu, brat bratu, drug drugu, jer se svako bojaše crnih ljudi Osmanovih, i bio je sretan, ako se nije zanj culo u zemlji...« I kupovina oduzetih imanja u Posavini je pomenuta, i cijena za koju su kupljena, za bagatelu, i imena prijateljah i ljubovnikah iz vezirova plemena, sve što su uzeli, dobili, oteli. Nije Latinin sjedio zatvorenih ociju i ušiju ovdje u Bosni!) - Strašno - rekao sam, zbog Piri-Vojvode, koji je sa zanimanjem ocekivao moj sud. - Treba ga uhapsiti. - Nije lako uhapsiti stranca. - Zar stranac moze ciniti što mu je volja? - Ne moze. Posavjetovacu se s muftijom. - Posavjetuj se. Ali ga prije treba uhapsiti. - Mozda, vidjecu. Izašao je, duboko nezadovoljan.

Nesreca bozija! Da nije turao nos gdje ne treba, bio bih miran bar s testrane. Ne znam i ne tice me se. Sad znam i mora da me se tice. Ali, ma šta ucinio, mogu da pogriješim, i ništa mi ne pomaze savjest, na koju sam toliko racunao. Ovo su casovi zbog kojih kosa posijedi prije vremena. Muftija nije htio ni da cuje da na Bajram razgovara o poslovima. Nije, doduše, htio ni bez Bajrama, a nije mi ni vazno njegovo mišljenje vec njegovo ime. Muselim nije bio kod kuce. Otišao je u caršiju, rekli su ukucani. Našao sam ga u muselimatu. Na Bajram! Sve je vec znao. - Treba ga uhapsiti - rekao je bez okolišenja. - A ako pogriješimo? - Izvinicemo se. Zacudila me ta njegova odlucnost, sasvim neuobicajena. Najbolje bi bilo ne poslušati ono što savjetuje, jer mi ne zeli dobro, to znam. Ali ako poslušam, odgovornost je zajednicka.

- Izgleda da je tako najbolje. Pristao sam, ali nisam bio uvjeren.

Piri-Vojvoda me oslobodio te muke, ali me opteretio drugom. Došao je da nam javi, ogorcen što se to desilo, i zadovoljan što su njegove sumnje opravdane, da je Dubrovcanin, uz Hasanovu pomoc, pobjegao iz kasabe. Otišli su pješke do polja, a tamo su Dubrovcanina cekali Hasanovi momci s konjima. Hasan se vratio sam. - Nezgodno - vrtio je glavom muselim. Sve na njemu izgleda zabrinuto, i glas, i pognuta ramena, i ruka na bradi, sve, osim jedva vidljivog smiješka oko tankih usana. Bice cudno ako nejavi valiji da je on bio za hapšenje, ali, na zalost, onne odlucuje.

Piri-Vojvoda je vec odbacivao krivicu od sebe, i optuzivao: - Ja sam govorio da se uhapsi. - Nezgodno - ponavljao je muselim, zakucavajuci mi klin u celo. I još kako nezgodno, znao sam to i sam. Sad više nije kriv Dubrovcanin, jer ga nema. Krivci su oni koji su ostali. Kriv je Hasan, i kriv sam ja, zato što sam mu prijatelj, i zato što sam dopustio da Dubrovcanin pobjegne. Kriv, zbog tudjeg posla, tudje vjernosti, i tudje gluposti. Kriv pred valijom, koji mi je bio zaštitnik. Poslali smo odmah po Hasana, i ja sam sa zebnjom ocekivao da se pojavi uvrijedjen što ga saslušavamo, prezriv, prijek, a nisam mogao da ga opomenem, da privolim na opreznost, jer mu naglost ne bi pomogla. Nadao sam se samo da ce razumjeti i svoj i moj polozaj, a potpuno sam se umirio kad sam cuo kako odgovara. Jest, rekao je, Dubrovcanin je otišao kuci, a zurilo mu se, dobio je vijest da mu je majka na umoru. Dao mu je momke i konje, zato što u menzilhani nije bilo odmornih konja. A otpratio ga je do polja, kao što uvijek prati prijatelje. Pricali su o obicnim stvarima, toliko obicnim da ih se jedva i sjeca, a sjetice se ako baš treba, iako ne vidi da to ima ikakva znacaja. Prijatelj mu nije govorio ni o kakvom izvještaju. (- Špijunskom - objasnio je muselim.) Vrlo mu je to cudno, jer se covjek bavio samo trgovinom, i ni u kakav drugi posao nije ulazio. I njega je nagovarao da karavane i trgovinu okrene na Dubrovnik, umjesto na Split i Trst, ako bi se opet poceo time baviti. S ostalim Dubrovcanima nijeotišao zato sto je pismo od kuce dobio tek kad su oni otišli (to je lako provjeriti: covjek koji mu je donio pismo, još je u hanu), i spremio se na brzinu, uzevši samo najpotrebnije stvari. Kad smo mu pokazali izvještaj, preletio ga je ocima i mašuci glavom, izrazio cudjenje ako je to pisao njegov prijatelj, on ne zna, doduše, jer se nikad nisu dopisivali, da bi mogao prepoznati rukopis, ali je moguce prepoznati misao, a baš nju ne vidi. A ako je to zaista njegovo, a po svemu izgleda da jest, onda on ima dvije duše, i ovu mu do sad nije pokazivao. Nasmijao se citajuci izvještaj, i rekao da bi mu bilo krivo što je ispao budala, kad bi od ovog moglo biti kakve štete. Ali, srecom, ne moze, jer sve što je ovdje napisano, mogao bi svako o svacijoj zemlji reci, i niko se više ne cudi takvim stvarima. Nije njegovo da nam išta savjetuje, niti mu je to obicaj, ali misli da vatru ne treba raspirivati bez potrebe, ni gasiti kad se sama ugasila. Bruka i uvreda je izbjegnuta, jer bruka nije ono što se cini, a pogotovu što se ne ucini, vec ono što se razglasi. Ostala je samo osujecena namjera. Onda nema ni uvrede, osim ako nam je potrebna. I tako, od svega još moze ispasti i korist. Ne, zaista se ne slaze s ovakvom rabotom, mada vec odavno ljude ne smatra andjelima, ali svoga prijatelja ne zeli da grdi, jer bi bilo ruzno, niti da opravdava, jer to više nikome ne treba. Moze da govori samo o sebi i, mada nijekriv, spreman je da izrazi zaljenje, nama i veziru, što je umiješan u jednu besmislicu, koja nam je zadala više brige nego što zasluzuje. Slušao sam ga sa zanimanjem. Sumnjam da nije znao za razlog Dubrovcaninova bijega, ali je ostavljao utisak da mu je savjest cista, a sigurno i jest, jer ga se ne tice ni pismo ni vezirov ugled. Na sve je imao miran i uvjerljiv odgovor. Mozda sam samo ja osjecao podsmješljiv prizvuk u svakoj njegovoj rijeci, jer sam pazljivo pratio sve što kaze, radostan što uspješno odbija sumnje. Uvidio sam, još jednom, koliko mi je stalo do njega, i koliko bi me pogodila njegova nevolja. Ne bih ga lako prepustio nicijoj osveti, ali mi je drago što se sam opravdao. Volim više ono što jest, nego ono na što bih bio prisiljen. Za sebe se nisam mnogo brinuo pred vezirom: bio sam mu potreban.

U petak, poslije dzume, Mula-Jusuf mi javi da me u mešcemi ceka valijin defterdar. Koji ga je šejtan doveo ovamo po ovako ruznom vremenu!

Svratio sam do muselima. Malo prije je otišao kuci, obuzela ga neka vatruština, rekli su mi. Znao sam kakva je to vatruština, spasava se njome od svake neprijatnosti, ali mi nije lakše što to znam. Docekao me ljubazno, predavši mi selam od valije, i rekavši da bi volio da odmah svršimo ono zbog cega je i došao, a nada se da nece trajati dugo, umoran je od puta i dugog jahanja, i zelio bi da se što prije okupa i odmori. - Zar je posao toliko hitan?

- Moglo bi se reci i da je hitan. Još danas moram javiti valiji šta je uradjeno. Ne okolišeci, izrekao je sve odjednom, naglasivši odmah da je valiju naljutilo i uvrijedilo ono pismo. (To je namijenjeno meni, da bi me upozorio na ozbiljnost cijele stvari), a krivo mu je i zbog mene, što sam pustio Dubrovcanina da pobjegne, iako sam to mogao sprijeciti. (Te rijeci su otišle odavde, pa su se, eto, opet vratile u mjesto rodjenja!) Pisao je dubrovackom senatu i trazio da se krivac kazni zbog lazi i uvreda koje mu je nanio, uvrijedivši tako i zemlju kojom on, po carskoj milosti, upravlja. Ako krivac ne bude zasluzeno kaznjen i ako ga o tome ne obavijeste, uz duzno izvinjenje, bice prisiljen da zabrani svu trgovinu i sve veze s Dubrovnikom, jer bi to znacilo da nema ni prijateljstva, ni volje s njihove strane da se odrze dobri odnosi, korisni i nama i njima, ali više njima nego nama. Zao mu je takodje što je za pruzeno gostoprimstvo, koje ne uskracujemo nikome dobronamjernom, placeno gnusnim izmišljotinama i o njemu licno i o najuglednijim ljudima vilajeta, što pokazuje kako je malo istinoljublja a mnogo mrznje u srcu pomenutog trgovca koji je to pismo pisao. Zato, ako postupe kako je pravo, i ako naše veze ostanu dobre, što od svega srca zeli, a što je sigurno i zelja casnog senata, neka pošalju pravog prijatelja, i našeg i njihovog, a takvih sigurno ima, jer naše veze nisu od juce, i covjeka od reda, koji ce poštovati obicaje i vlast zemlje koja ga prima, a nece pljunuti na naš hljeb i so, niti ce se ponašati nedostojno, nasramotu svoju i republike koja ga šalje, niti ce sklapati prijateljstvo s najgorim ljudima, kakvih svugdje ima, pa ikod nas, koji ne misle dobro ni sebi ni zemlji koja ih je rodila, a cije je usluge pomenuti trgovac kupio na ruzan nacin, što je casnom senatu svakako poznato. - Sigurno znaš na koga vezir misli. - Ne znam. - Znaš. Pun je, mekan, obao, zamotan u prostrano svileno odijelo. Lici na staru zenu, kao svi koji godinama cuce uz velikaše. - Valija zeli da se on uhapsi. - Zašto da se uhapsi? Opravdao se, nije kriv. - Vidiš, sjetio si se o kome govorim. Da, sjetio sam se, znao sam sve cim sam cuo da si došao, znao sam da ceš traziti njegovu kozu, ali ga ne dam. Svakog drugog bih pustio, njega ne dam. Rekao sam defterdaru da je zelja svijetlog vezira za mene uvijek bila zapovijest. Zar nisam poslušao sve što je od mene trazio? Ali sad molim da odustane od svoje namjere, zbog ugleda vezirova i zbog pravde. Hasana ljudi vole i cijene, i ne bi im bilo pravo da ga uhapsimo, pogotovo što se zna da nije kriv. Ako valija nije upucen, ja bih otišao da mu sve objasnim i da ga molim za milost. - U sve je upucen. - Zašto onda to trazi? - Je li Dubrovcanin kriv? Onda je i Hasan. Mozda i više. Od stranca mozemo ocekivati da bude neprijatelj ove zemlje, od našeg covjeka ne mozemo. Neprirodno je. Volio bih kad bih smio reci: zar su vezir i ova zemlja isto? Ali u razgovoru s mocnicima covjek mora da proguta sve pametne razloge, i da prihvati njihov nacin mišljenja, a to znaci da je unaprijed pobijedjen. Uzalud sam tvrdio da Hasan nije neprijatelj, i da nije kriv; defterdar je samo odmahivao rukom, rekavši da smo slijepo povjerovali u njegovu drsku pricu. - Je li tvrdio da Dubrovcanin nije mogao dobiti odmorne konje u menzilhani? A nisu ni odlazili u menzilhanu. - Ko to kaze? Muselim?

- Svejedno ko kaze. Tacno je, provjerili smo. I ne samo to, ima i drugih lazi u njegovoj prici. Jeste li razgovarali s covjekom koji je njegovu prijatelju toboze donio pismo iz Dubrovnika? Niste. Lagao je, i kriv je, zato je hapšenje opravdano. A što valija zeli da to vi ovdje ucinite, to je zato da se ne kaze kako on vrši nasilje, jer nasilje nije, a nece ni da se miješa u vaše poslove. Svako treba da izvrši svoje, po savjesti.

- Po kakvoj savjesti? Hasan mi je najbolji prijatelj, jedini. - Utoliko bolje. Svako ce vidjeti da nije posrijedi osveta, vec pravda. - Molim vezira i tebe da me poštedite u ovom slucaju. Ako bih pristao, ucinio bih strasnu stvar. - Ucinio bi pametnu stvar. Jer, valija se pita, kako su oni mogli tako brzo doznati za sve. Eto, svojim mlitavim rukama poceo je da mi steze cvrstu omcu oko vrata. - Hoceš lida kazeš da valija sumnja u mene? - Hocu da kazem, kako bi za sudiju najbolje bilo kad ne bi imao prijatelja. Nikad. Ni jednog. Jer, ljudi griješe. - A ako ga ima? - Onda mora da bira: ili prijatelj ili pravda. - Necu se ogriješiti ni o prijatelja ni o pravdu. Nije kriv. Ne mogu to uciniti. - Tvoja stvar. Vezir te ne prisiljava ni na što. Samo... Znao sam ja to samo. Oblijetalo je oko mene kao crna ptica, stajalo odasvud kao zatvoreni kruguperenih kopalja. Znao sam, a govorio sebi odlucno: ne dam prijatelja. Bila je to hrabrost koja mi nije donijela olakšanje. Sjenka oko mene postala je još crnja. - Samo - rekao je, zimogrozljivo trljajuci debele ruke - znaš valjda koliki te ne vole, i koliko jetuzbi otišlo u Carigrad. Svi traze tvoju glavu. Vecinu je vezir zadrzao kod sebe. On ti je odbrana, bez njegove zaštite odavno bi te raznijela tudja mrznja. Ako to ne znaš onda si budala, a ako znaš, kako mozeš biti toliki nezahvalnik? A zašto te vezir štitio? Zbog lijepih ociju? Zato što je mislio da se moze na tebe osloniti. A ako vidi da ne moze, zašto bi te i dalje cuvao? Vlast nije prijateljstvo, vec savezništvo. Cudno je, medjutim, da si ti strog prema svakome, a blag jedino prema valijim neprijateljima. A prijatelje svojih neprijatelja valija takodje smatra svojim neprijateljima. Ako su valija i zemlja uvrijedjeni, a ti neceš da ih odbraniš, i ti si prešao na drugu stranu. - Procitaj ovo - pruzio mi je neko cage. Jedva sastavljajuci slova i jedva shvatajuci smisao, procitao sam pismo zemljaka carigradskog mule, u kome pita valiju zašto tako uporno brani kadiju Ahmeda Nurudina, koji je podstakao pobunu caršije i, zbog licne mrznje, skrivio smrt ranijeg kadije, cestitog alima i sudije, što je tuzbom njegove udovice i izjavama svjedoka dokazano, a postoje i tuzbe najuglednijih ljudi, ogorcenih zbog Ahmed Nurudinove samovolje i teznje da svu vlast uzme u svoje ruke, cimese ogriješio o šerijat i o visoku carsku zelju da vlast, koja je Padišahu od Boga data i koju on prenosi na svoje sluzbenike, nigdje ne moze drzati jedan covjek, jer je to put do zuluma i nepravde. A ako sve nije tako, i ako valija ima drukcije mišljenje i druge razloge, neka mu javi, da bi znao da se ravna. Pismo me porazilo. Znao sam za spletke i zalbe, ali sam prvi put vidio pravi dokaz. Ucinilo mi se da je strijela prohujala tik mimo mene. Osjetio sam strah.

- Šta kazeš? Šta sam imao da kazem? Cutao sam. Ne iz prkosa. - Hoceš li napisati rješenje? Alahu, pomozi mi, ne mogu ni napisati ni odbiti. Najbolje bi bilo da umrem. - Hoceš li napisati? Na šta me ovo prisiljavaju? Da osudim prijatelja, jedino stvorenje koje sam sacuvao za svoju nezadovoljenu i gladnu ljubav. Šta bih onda ja bio? Ništavilo, koje bi se stidjelo sama sebe, najusamljeniji bijednik na svetu. Sve što je ljudsko u meni, on je cuvao. Sebe cu ubiti, ako im ga predam. Ne prisiljavajte me na to, suviše je surovo. Rekao sam nemilosrdnom covjeku: - Ne prisiljavajte me na to, suviše je surovo. - Neceš da napišeš? - Necu. Ne mogu. - Kako hoceš. Procitao si pismo. - Procitao sam, i znam šta me ceka. Ali shvati me, dobri covjece! Zar bi trazio da ubijem oca ili brata? A on mi je više od njih. Više mi je i od mene samog. Drzim se za njega, kao za kotvu. Bez tog covjeka svijet bi mi bio tamna špilja. On mi je sve što imam, i ne dam ga. Ucinite od mene što god hocete, necu ga izdati, jer necu da utulim posljednju svijetlu zraku u sebi. Stradacu, ali ga ne dam. - To je lijepo - rugao mi se defterdar - ali nije pametno. - Da imaš prijatelja, znao bi da je i lijepo i pametno. Na zalost, nisam rekao ni to ni išta slicno. Docnije sam mislio kako bi mozda bilo pošteno da sam tako kazao. A desilo se sasvim drukcije. - Hoceš linapisati rješenje? - pitao me defterdar. - Moram - rekao sam, gledajuci pred sobom pismo, gledajuci prijetnju. - Ne moraš. Odluci po savjesti. Oj, ostavi savjest na miru! Odlucicu po strahu, odlucicu po uzasu, i dici cu ruke od sebe sanjanog. Bicu ono što moram: djubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono cega sam se gadio. Ali ni to nisam mislio tada. Bilo mi je teško, osjecao sam da se dešava nešto strašno, toliko necovjecno da se ni domisliti ne moze. Samo je i to potisnuto, pokriveno strahom što me prozeo kao omama, i divljim klokotanjem krvi što me gušila nabujalošcu i vrelinom. Zelio sam napolje, da udahnem vazduha, da se oslobodim crne omaglice, a znao sam da se sve mora riješiti odmah, u tom casu, i onda cu se riješiti svega. Otici cu na brdo, na najviši greben, ostacu do veceri, sam. Ništa necu misliti, disacu, disati. - Ruka ti dršce - zacudio se defterdar. - Zar ti je toliko zao? Osjecao sam muku u stomaku, povracalo mi se.

- Ako ti je toliko zao, zašto si potpisao? Htio sam nešto da odgovorim na to ruganje, ne znam šta, ali sam cutao, pognute glave, dugo, dok se nisam sjetio, i poceo da molim, mucajuci: - Ne mogu više ostati ovdje. Treba da odem nekud, kud bilo. Samo daleko. - Zašto? - Zbog svijeta. Zbog svega. - Kakva si ti ništarija! - rekao je defterdar mirno, s dubokim prezirom, iako nisam znao, niti sam mogao misliti o tome, zbog cega me prezire. Nije me ni zaboljelo, samo sam ponavljao u sebi tu ruznu rijec kao brojanicu, ne razumijevajuci njen pravi smisao. Jedino što je u meni zivjelo, to je osjecanje potpune ugrozenosti, kao pred hajkom. Sve je zatvoreno oko mene, izlaza nema. A nije mi svejedno, bojim se. - Ko ce otici po Hasana? - Piri-Vojvoda. - Neka ga vodi u tvrdjavu. Izašao sam u hodnik, i susreo se s Mula-Jusufom. Vracao se odnekle u svoju sobu. Samo jedan trenutak, jedan jedini, oci su mu zastale kad me pogledao, i odmah mi je sinulo: prisluškivao je, i zna. Ako izade, obavijestice ga. On je rekao i za Dubrovcanina, kako se do sada nisam sjetio! - Nemoj nikud izlaziti, biceš mi potreban. Sagnuo je glavu i ušao u sobu. Cekali smo, cuteci. Defterdar je drijemao na minderluku, ali je na svaki šum otvarao oci, brzo dizuci podbuhle kapke. Kad se Piri-Vojvoda vratio, znao sam da je sve svršeno. Nisam se usudio da pitam defterdara šta ce uciniti s Hasanom. Nemam više prava da to pitam, niti imam snage da budem licemjeran. Ostao sam sam. Kuda i da podjem? Nisam cuo kad je Mula-Jusuf ušao, njegov hod je tih. Stajao je kraj vrata i gledao me mirno. Prvi put sam vidio da nije uznemiren preda mnom. Zato što smo sad jednaki. Još mi je samo on ostao. Mrzio sam ga, gadio se, bojao, a evo, u ovom casu zelio sam da mi pridje, da cutimo zajedno. Ili da mi kaze nešto, ili ja njemu, šta bilo. Da mi makar stavi ruku na koljeno. Da me pogleda drukcije, ne ovako. Da me bar prekori. Ali ne, na to nema pravo. Vec i na samu pomisao da to ucini, javio se u meni otpor, cakbijes, i osjetio sam kako bih primio blagu rijec, ili ništa. Na granici sam da postanem slomljen covjek ili zvijer. - Rekao si da cu ti biti potreban. - Nisi više. - Mogu li da idem? - Znaš li šta se desilo? - Znam. - Nisam kriv, natjerali su me, prijetnjom. Cutao je.

- Ništa nisam mogao da ucinim. Stavljen mi je noz pod grlo. Cutao je i dalje, sav odbojan, ne dozvoljavajuci da mu pridjem. - Zašto cutiš? Zeliš da pokazeš kako me osuduješ? Na to nemaš pravo. Ti nemaš pravo. - Dobro bi bilo da odeš iz kasabe, šejh Ahmede. Strašno je kad ljudi okrecu glavu od tebe. Ja to znam najbolje. Ne, ovako nije trebalo da govori sa mnom. Ovo je gore nego prijekor, ovo je studeni savjet iz daljine, prezrivo likovanje. A opet, kao da je moje stegnuto srce ocekivalo ma šta, utjehu ili uvredu, da bi se vratilo u zivot. Mozda je uvreda cak i bolja; utjeha bi me potpuno iscrpla. - Kakva si ti ništarija. - rekao sam, gušeci se, ponavljajuci rijec koja me boljela. - Bas zato što znaš, mislio sam da cemo drukcije razgovarati. Nemaš mnogo pameti, izabrao si rdav cas za osvetu. Ne, nece ljudi okretati glavu od mene. Mozda ce me gledati u strahu, ali me nece prezirati. Neceš niti, budi siguran u to. Natjerali su me da zrtvujem prijatelja, zašto bih imao obzira prema ikome drugom! - Nece ti od toga biti lakše, šejh Ahmede. - Mozda i nece. Ali nece ni drugima. Zapamticu da si i ti kriv za njegovo stradanje. - Ako ce ti spasti teret sa srca što me grdiš, samo nastavi. - Da Dubrovcanin nije pobjegao, Hasan bi sad mirno sjedio kod kuce. A Dubrovcanin nije gledao u bob da bi vidio šta mu se sprema. - Znao je da je pismo uhvaceno, zar mu je trebalo još nešto? - To ti znaš. - Da li me pitaš ili optuzuješ? Izgleda da je zaista najteze onima koji ostanu. - Ti nisi ostao. Ti si ostavljen. A sad, napolje! Izašao je, ne okrenuvši se. Uzalud je, nesrece nailaze kao cavke, u jatima. Sutradan smo prespavali sabah, i defterdar i ja. Defterdar zbog duga puta i dobro svršena posla, ja zbog besane noci i sna što me savladao tek pred zoru. Ali sam strašnu novost saznao prvi, a tako je i pravo, mene se najviše tice. I pravo je što sam je cuo od od Piri-Vojvode, odvratna je kao i on. Isprva nisam ništa razumio šta mi govori, toliko je bilo nevjerovatno i neocekivano. Poslije je izgledalo isto toliko nevjerovatno, ali sam razumio. - Izvršili smo nalog - rekao je mrski covjek. - Dizdar se malo cudio, a ja sam mu kazao da ga se ne tice. Njegovo je da sluša, kao i moje. - Kakav nalog? - Tvoj. Za Hasana. - O cemu govoriš? O onome što se desilo juce? - Ne. Vec o onome što se desilo nocas. - Šta se desilo nocas? - Predali smo Hasana sejmenima. - Kakvim sejmenima? - Ne znam. Sejmenima. Da ga vode u Travnik. - Je li ti nalog dao defterdar? - Nije, vec ti. - Cekaj, molim te. Ako si pijan, treba da se ispavaš. Ako nisi.... - Ja nikad ne pijem, kadi-efendija. Nisam pijan, i ne treba da se ispavam.

- Kamo srece da jesi, bolje bi bilo i za tebe i za mene. Jesi li baš vidio daje nalog od mene? Ko ga je donio? - Kako da nisam vidio, tvojom rukom pisan, tvojim pecatom potvrdjen. Donio ga je Mula- Jusuf. Tad sam sjeo, jer me noge više nisu drzale, i saslušao lijepu pricu o tudjoj drskosti i o svojoj nesreci. Negdje poslije ponoci probudio ga je Mula-Jusuf i pokazao mu moj nalog da tvrdjavski dizdar, u prisustvu Piri-Vojvode, preda zatvorenika Hasana sejmenima, koji ce ga, u pratnji Mula-Jusufovoj, odvesti u Travnik. U nalogu je još stajalo da se pomenutom Hasanu ne odvezuju ruke i da se iz kasabe izvede prije zore. Sejmeni na konjima ostali su pred tvrdjavskom kapijom, njih dvojica su probudili dizdara i predali mu moj nalog. Dizdar je gundjao što mu nije receno ranije, pa ne bi zatvorenika slao u donje podrume, ovako cemo svi popricekati, a on ce izgubiti noc, više i ne zna kad je noc a kad dan, a Piri-Vojvoda mu je rekao ono što je maloprije pomenuo, da je njihovo slušati, pa se i Mula-Jusuf potuzio, nama je ovo posao a njemu nije, ali eto, mora da radi i ono što mu nije drago, jer je vazno i jer valija tako zeli, a nece da se sazna za Hasanov odlazak, ovaj svijet je lud, onomadne se vidjelo, i bolje je da se sve izvede tiho i neprimjetno. Još je dodao, kako je molio mene da Piri-Vojvoda idesa sejmenima i Hasanom, jer on nije vican jahanju, dobice rane do Travnika, ali sam ja rekao da nikako ne mogu pustiti Piri-Vojvodu, potreban mi je ovdje, bez njega bih bio kao bez ruke, na cemu mi se on zahvaljuje. (Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvijek se moze desiti da ga neko pretekne!) Kad su Hasana doveli, vezana, trazio je da mu oslobode ruke, pitao kud ga vode, nazvao ih nocnim kukuvijama, bunio se što su ga probudili iz najsladjeg sna, a kad mu je Mula-Jusuf mirno objasnio da oni samo postupaju po naredjenju, upitao je, kad ce vec jednom odrasti i poceti da misli svojom glavom a ne po naredjenju, a vrijeme je, sigurno je punoljetan, ili misli da naslijedi njega, Piri-Vojvodu, što mu ne bi nikako preporucio, jer nikad nece dostici takvo savršenstvo, i moze biti samo mali Piri-Vojvoda. Nije to razumio, ali misli da je nešto uvredljivo. Zatim je taj Hasan zahvalio dizdaru na udobnu smještaju i na savršenoj tišini kojom je bio okruzen; toliko mu je bilo lijepo da bi, iz zahvalnosti, zelio to isto i dizdaru. Piri-Vojvoda je prekinuo to brbljanje i naredio da se krene. - Imaš pravo - rekao je Hasan - toliki vas poslovi cekaju, šteta da gubite vrijeme. - Kad je ugledao sejmene, upitao je: - Šta treba da radim, age i efendije, da bih vam ostao u lijepoj uspomeni? Hocu li jahati ili cu kaskati za vama? - Ne brbljaj mnogo! - odvratio je jedan krupan sejmeni, popevši ga na konja, vezao mu i noge konopom. - Selam ceš mome prijatelju kadiji - doviknuo je kad su krenuli. - Otišli su kasom? - Kako znaš? - Sad je uzaludno sve što znam. A tebi, izgleda, još nije jasno. - Šta treba da mi bude jasno? - Da su pobjegli. I da si im ti pomogao. Vidio sam tvoj nalog. - Nikakav nalog nisam izdao. Napisao ga je Mula-Jusuf. - A sejmeni? Još su ga i vezali. - Odriješili su ga mozda u prvom sokaku. Sigurno su njegovi momci. - Ne znam jesu li njegovi momci, ali znam da je rukopis bio tvoj. I tvoj pecat. Nisam jedan nalog dobio od tebe. Znam svako tvoje slovo. Tone moze drugi napisati. - Kazem ti, budalo, nizašto nisam znao, sve sam od tebe cuo. - Oh, nije istina, sve si ti znao. Tisi smislio, ti si napisao. Zbog prijatelja. Samo, zašto si mene upropastio? Zašto mene? Zar nisi mogao naci nekog drugog? Dvadeset godina sluzim casno i pošteno, a sad sam tvoj kurban. I Mula-Jusuf ce to potvrditi. - Ni Mula-Jusuf se nece više vratiti. - Eto vidiš da znaš! Uzalud je bilo govoriti, za njega sam ja bio jedini krivac. Defterdar je ušao, brišuci debelo lice svilenom mahramom, crven od uzbudenja, ali je govorio tiho i na izgled mirno. - Šta je to, dervišu, poceo si otvoreno da se rugaš? Pa, u redu, ti si ucinio svoje, sad je red na drugom da ucini svoje. Reci mi samo, u što si se uzdao? Ili ti je svejedno? - Ništa ja nisam ucinio. Iznenaden sam kao i ti. - A šta je ovo? Tvoj nalog i tvoj pecat. - To je napisao moj pisar, Mula-Jusuf. - Ma šta kazeš. A zašto bi to pisar ucinio? Je li bio rod tom Hasanu? Ili prijatelj, kao ti? - Ne znam. - Nije mu bio prijatelj - umiješao se Piri-Vojvoda. - Mula-Jusuf je kadijin covjek, slušao ga je u svemu. - Nisi baš pametan, Ahmede Nurudine. Koga si mislio da prevariš ovom drskom igrom? - Da sam stavio svoje ime, onda bih zaista bio budala. Ili ne bih bio ovdje. Zar ti to nije jasno? - Mislio si da smo mi budale i da cemo povjerovati u tvoju djeciju pricu. - Mogu da se zakunem na Kur'an. - Siguran sam da mozeš. lako stvar ne moze biti jasnija. Hasan je tvoj prijatelj, jedini i najbolji, sam si rekao. Juce sam vidio koliko ti je stalo do njega. A tvoj pisar nije imao nikakva licnog razloga da oslobodi zatvorenika. Samo je poslušao tebe, kao tvoj povjerljiv covjek. Buduci da je i on pobjegao, svu krivicu treba svaliti na njega. Dobro, da je preda te došao takav slucaj, šta bi ti presudio? - Kad bih poznavao covjeka kao ti mene, vjerovao bih u njegovu rijec. - Jak dokaz! - I ja sam mu rekao: sve si ti napisao. Zbog prijatelja. - Ti cuti! Tebe su zadjenuli za fermen, kao bosiljak. I dobro su te pronašli da zakitiš sav taj dzumbus. Valija ce se veoma obradovati. Tako sam se našao u cudnom polozaju. Što sam se više pravdao, sve se manje vjerovalo mojoj prici, dok i meni samome nije postala neubjedljiva. Ljudi su vezali moje ime uz prijateljstvo i vjernost, jedni s osudom, drugi s priznanjem. Jedno bih primio, drugo odbio, ali to, izgleda, ne idejedno bez drugog. Prihvatio sam ono što je ugodnije. Hafiz Muhamed samo što mi nije poljubio ruku. Ali-hodza me nazvao covjekom koji se ne plaši da to bude, kasabalije su me gledale s poštovanjem, nepoznati ljudi su donosili ponude i ostavljali kod Mustafe, za mene, a Hasanov otac, Alijaga, uputio mi je po hadzi-Sinanudinu posebnu zahvalnost. Nisam se mogao odbraniti od tihog divljenja, pa sam se poceo navikavati na tu misao i cutke primati naklonost, kaonagradu za najvecu izdaju koju sam ucinio. Zar je ljudima prijateljstvo toliko izvan sumnje? Ili su dirnuti, zato što nije tako cesto? Licilo je na grubu šalu: mnogo šta sam u zivotu uradio, i dobro i korisno, da bih stekao poštovanje ljudi, a donijelo mi ga je ruzno djelo, koje je svako smatrao plemenitošcu. Znao sam da nije zasluzeno, ali mi je godilo, a ponekad me mucila misao da je tako trebalo i uciniti. Doduše, ništa ne bi bilo drukcije, osim u meni. Pa ipak, ovako je bolje (nije dobro, ali je bolje), ljudi su me uvazavali kao da sam i ucinio, a siguran sam da cu se odbraniti od optuzbe, jer znam da nisam ništa ucinio. A kad je od Hasana i Mula-Jusufa stiglo pismo muftiji, odnekle sa zapadne granice, u kojem su me opravdavali, rekavši svu istinu, to je ljude potpuno utvrdilo u uvjerenju da smo u dogovoru (jer, zašto bi me branili ako sam im kriv). Ja sam to pismo primio kao dokaz kojim cu svakoga uvjeriti u svoju nevinost. Nadao sam se da cusad naci i dosta svjedoka u svoju korist, ako dodje do ispitivanja. Ali do ispitivanja nije došlo. Sve se svršilo bez mene, iako se ono posljednje moze svršiti jedino sa mnom. Predvece me našao Kara-Zaim, usplahiren, više zbog sebe nego zbog mene. Mozda cak ne bi ni došao da nije trebalo da mu isplatim njegovu mjesecnu nagradu, a tada bi obicno donosio vijesti za koje je smatrao da su vazne. I za ovu je smatrao da je vazna, i ovaj put je imao pravo. Prvo je zelio da poveca iznos, jer je morao da plati momku koji sluzi muftiju, a od njega je i doznao. - Je li toliko vazno? - Pa, mislim da jest. Znaš li da je jutros stigao tatarin iz Carigrada? - Znam. Ali ne znam zašto. - Zbog tebe. - Zbog mene? - Zakuni se da me neceš izdati. Stavi ruku na Kur'an. Tako. Zatvorice te veceras? - Je li donio kakvo naredjenje? - Izgleda da jest. Katul-ferman. - Znaci, udavice me u tvrdjavi. - Znaci, udavice te. - Šta mogu, taksirat. - Mozeš li da pobjegneš? - Kud da pobjegnem? - Ne znam, kazem onako. Zar nemaš nikog da ti pomogne? Kao ti Hasanu. - Ja nisam pomogao Hasanu. - Svejedno ti je sad. Jesi, i neka ostane tako. Jesi, pomogao si, ne ruši sam svoju zaduzbinu. - Hvala ti što si došao, izlozio si se opasnosti zbog mene. - Šta cu, moj šejh Ahmede, sirotinja me natjerala. I neka znaš da mi je zao. - Vjerujem. - Mnogo si mi pomogao, zivahnuo sam s tobom. Cesto te pomenemo, ja i zena. A sad cemo još cešce. Hoceš lida se poljubimo, šejh Ahmede? Bili smo nekad na istim bojištima, pa ja ostao iskrpljen a ti zdrav, a eto, sudbina hoce da ti odeš prije. - Hodi da se poljubimo, Kara-Zaime, i pomeni me kadgod po dobru. Otišao je, suznih ociju, a ja sam ostao u sumracnoj sobi, ubijen ovim što sam cuo. Ne mogu da sumnjam, sigurno je istina. Uzalud sam se zavaravao ludim nadama, drukcije nije moglo biti. Valija je digao ustavu, i bujica me ponijela. Ponavljam, nemocan: smrt, kraj. I ne shvacam potpuno, kao nekad, u tvrdjavskim podrumima, dok samje cekao ravnodušan. Sad mi izgleda daleka, nepojmljiva, i ako sve znam. Smrt, kraj. I odjednom, kao da sam progledao pred tamom što mi je prijetila, obuzeo me uzas od nepostojanja, od tog nicega. Pa to je smrt, pa to je kraj! Konacan susret s najstrašnijom kobi. Ne, nikako! Hocu da zivim! Ma šta da se desi, hocu da zivim, na jednoj nozi do smrti, na uskoj litici do smrti, ali hocu da zivim. Moram! Boricu se, zubima cu gristi, bjezacu dok mi koza ne otpadne s tabana, naci cu nekog da mi pomogne, noz cu staviti pod vrat i trazicu da mi pomogne, i ja sam pomagao drugima, svejedno ako i nisam, pobjeci cu od kraja i od smrti. Odlucan, sa snagom koju daje strah i zelja da se zivi, pošao sam prema izlazu. Mirno, samo mirno, da me ne izda naglost i usplahiren pogled, uskoro ce noc, skrice me mrak, bicu brzi od hrta, tiši od sove, zora ce me zateci u nekoj dubokoj šumi, u nekom dalekom kraju, samo da ne dišem tako bucno, kao da sam vec trcao pred potjerom, i srce da mi ne bije ovako zestoko, odace me, kao zvono.

Ali sam odjednom klonuo. Nestalo je bodrosti i nade. I snage. Sve je uzaludno. Pred mešcemom je stajao Piri-Vojvoda, a na ulici su se šetala tri naoruzana sejmena. Znao sam, zbog mene. Pošao sam prema tekiji.

Nisam se osvrnuo da pogledam mešcemu, mozda sam posljednji put ovdje, ali me ne veze nicim. Niti sam htio, a nisam ni mogao, da mislim ni o cemu. Sve je u meni prazno, kao da mi je utroba izvadjena. Na sokaku, kod mosta, prišao mi je neki mladic. - Oprosti, htio sam da udjem u mešcemu, ali me nisu pustili do tebe. Ja sam iz Devetaka. Nasmijao se kad je to rekao, i odmah objasnio. - Nemoj se ljutiti što se smijem. Uvijek tako, narocito kad sam zbunjen. - Zar si zbunjen? - Pa, jesam. Citav sat ponavljam šta cu ti reci. - Jesi li rekao? - Sve sam zaboravio. I opet se nasmijao. Nimalo ne izgleda zbunjen.

Iz Devetaka! Moja majka je iz Devetaka, pola djetinjstva sam u tom selu proveo. Ista brda nas opasuju, istu rijeku gledamo, iste topole uz obalu.

Zar je u svojim nasmijanim ocima donio moj zavicaj, da ga vidim još jednom, pred svršetak? Šta hoce? Je li se odvojio od sela, kao i ja nekad? Trazi li šire puteve u zivotu nego što su devetacki? Ili se sudbina šali, da me njime podsjeti na sve, pred veliki put? Ili je znak, ohrabrenje, koje mi Bog šalje. Zašto se baš sad javlja ovaj seljacki momak, koji mi je blizi nego što misli? Je li došao da mene zamijeni na ovom svijetu? Piri-Vojvoda i sejmeni išli su za nama. Omedjili su moje staze, dopustice mi samo jedan izlaz. - Gdje si na konaku? - Nigdje. - Hajdemo u tekiju. - Jesu li ono tvoji momci? - Jesu. Ne obracaj paznju na njih. - Od cega te cuvaju? - Takav je obicaj. - Jesi li ti u kasabi najvazniji? - Nisam. Kad smo ušli, sjeo je na cilim u mojoj sobi, nejako svjetlo svijeca posrce po udolinama njegovog košcatog lica, ogromna je sjenka iza njega, na podu i na zidu, gledam kako zrvnja jednostavnu tekijsku hranu isturenim gvozdenim vilicama, mozda i ne znajuci šta jede, jer misli kako ce se završiti ovaj susret. Ali nije ni zabrinut, ni nesiguran. Ja sam bio sve to, onda. Sjecam se prvog obroka, jedva sam tri zalogaja progutao, davili su me. Razliciti smo, a opet isti. To sam ja, drukciji, od druge grade, ponovo pocinjao isti put. Mozda bih opet sve isto ucinio, a svijest mi se pomracuje od tuge. - Sigurno zeliš da ostaneš u kasabi? - Kako znaš? - Ne bojiš se grada? - Zašto bih se bojao? - Nije lako ovdje. - A zar je kod nas lako, Ahmed-efendija? - Ocekuješ li mnogo? - Pola tvoje srece bilo bi mi dosta. Je li mnogo? - Zelim ti više. Smijao se vedro. - Neka te Bog cuje. A pocelo je dobro. Ni u snu nisam sanjao da ceš me ovako docekati. - Došao si u dobar cas. - U svoj dobar cas. Mozda. Zašto bi staza bila ista svima. Posmatrao sam ga sa zanimanjem, mozda cak i s njeznošcu, kao da sam gledao sebe, nekadašnjeg, nepojmljivo mladog, bez iskustva, bez trunja u srcu, bez straha od zivota. Jedva sam se uzdrzao da ga ne uhvatim za ruku, košcatu, tvrdu, sigurnu, i da zatvorenih ociju vratim prošlost. Samo još jednom, makar i za kratko. U mome pogledu je vidio tugu, koja se nije ticala njega. Upitao je, osloboden mojom neocekivanom paznjom. - Gledaš me cudno, kao da me prepoznaješ. - Sjecam se jednog mladica koji je isto tako došao u kasabu, davno. - Šta je s njim? - Ostario je. -Neka to bude jedino zlo? - Jesi li umoran? - Zašto pitaš? - Htio bih da razgovaramo. - Mozemo, vala, cijelu noc, ako hoceš. - Ciji si? - Emina Bošnjaka. - Onda smo rod. I to blizak. -Jesmo. - Pa zašto ne kazeš? - Cekam da pitaš. - Koliko ti je godina? - Dvadeset. - Nemaš dvadeset. - Devetnaesta. Davilo me uzbudjenje. Govorili smo o njemu, o starom hodzi, o ljudima koje sam poznavao, obilazeci oko onoga što me jedino zanimalo. Ne da saznam, vec da govorimo, da ponovo dotaknem sve, kad se vec desilo cudo da mi ga sudbina pošalje baš u ovu noc, da potonem u misao o onome što je samo jednom bilo stvarnost, a sad je samo sjenka. Ali to je sve što imam. Ostalo je tudje. Ostalo je uzas. - Kako su mi otac i majka?

- Pa, dobro su. Moglo je biti i gore. Harunova pogibija ih je teško pogodila. I sve nas. Sad su se malo smirili, ali još hude, posvršavaju ono najnuznije, pa sjednu, gledaju u vatru. Tuga. Nasmijao se. Smijeh mu je zvonak, veseo. - Oprosti. Otme mi se, i kad sam zalostan. I tako, zive. Ljudi im pomazu, koliko mogu. A još im traje i ono što si ti poslao. -Šta sam poslao? - Novac. Pedeset groša. To je kod nas pravo bogatstvo. A njima ne treba mnogo, jedu ko tice, krpeono što imaju, nije to najteze. Ko je poslao pedeset groša? Hasan, sigurno. Ovo je noc nepotrebne njeznosti, noc lijepih vijesti, pred najgoru. Odavno me nije pohodila, i nece nikad više. Zašto se ustrucavam da idem do kraja? Poslije ovoga, njeznosti nece biti. Bice ono što mora. - A tvoji roditelji, kako su? Kako je Emin? - Zdravljem su dobro, hvala Bogu. Ali zivi se tanko: il voda poplavi, il sunce sprzi. Samo, moj otac ima dobru narav, pa sve bude lakše. Jedna mi je nevolja što nemam, kaze on, a druga bi bilakad bih tugovao. Pa tako i ova jedna ispadne manja. - A majka? Zna li da si došao meni? - Zna. Kako ne bi znala! Otac kaze: ima on i svojih briga, to ti. A majka: nece mu glavu razbiti, to meni. - Je li ostarila? - Nije. - Bila je lijepa. - Zar je se sjecaš? - Sjecam se. -I sad je lijepa. - Došao sam tad iz vojske. Ima dvadeset godina od toga. - Bio si ranjen. - Ko ti je pricao? - Majka. Da, sjecam se. Svega se sjecam veceras. Dvadeset godina mi je bilo tada, ili nešto više, vratio sam se s vojne, iz zarobljeništva, sa svjezim oziljcima rana, tek zacijeljenih, ili još rovitih, ponosan na svoje junaštvo, i tuzan zbog necega što mi je ostalo nejasno poslije svega. Mozda zbog sjecanja koje sam neprestano obnavljao, zbog svecanosti zrtve što nas je digla u nebesa, pa je poslije bilo teško hodati zemljom, prazan i obican. A jedan dan je izdvojen iz drugih. I u snu sam vidio tu sliku, kad smo u rano jutro, znajuci da smo opkoljeni i da nam nema spasa, odlucili da umremo kao vojnici Boga velikoga. Pedeset nas je bilo na šumovitom proplanku, nad pustom jesenjom ravnicom, na kojoj su se dimile vatre neprijateljskog tabora. Poslušali su me, bio sam uvjeren da svi misle kao i ja, uzeli smo abdest, pijeskom i prašinom, jer vode nije bilo, proucio sam ezan, ne stišavajuci glas, klanjali smo sabah, svukli sve da budemo lakši, ostavši u bijelim košuljama, i sa golim sabljama izašli iz šume upravo kad je sunce granulo nad ravnicom. Ne znam kako smo izgledali, jadno ili strašno, nisam mislio o tome, osjecao sam samo vatru u srcu i snagu u tijelu, što nije znala granicu. Poslije mi se cinilo da sam vidio taj lanac mladih ljudi, u bijelim košuljama, ogoljenih mišica, sa sabljama na kojima je odsijavalo rano sunce, kako zbijeni koracaju ravnicom. To je najcistiji cas moga zivota, najveci samozaborav, zamamljujuci bljesak svjetla, svecana tišina u kojoj se cuje samo moj korak, miljama daleko. Zacudio se Kara-Zaim kad sam to rekao, mislio je da samo on zna šta misli ratnik. (Ništa sad ne zelim toliko kao to osjecanje, ali se ono ne moze vratiti.) Bojali su nas se, i dugo izmicali, dugo nas vrebali, ali ih je bilo mnogo više nego nas, i nastala je krvava sjeca, zbog koje je mnoga majka zakukala, i naša i njihova. Bio sam prvi, i prvi sam pao, isjecen, izboden, izlomljen, ali ne odmah, ne brzo. Dugo sam nosio pred sobom okrvavljenu sablju, probadajuci i sasijecajuci sve što nije nosilo bijelu košulju, a i bijelih košulja je sve manje, postale su crvene, kao i moja. Nebo iznad nas bilo je crveni caršaf, zemlja ispod nas bila je crveno gumno. Crveno smo gledali, crveno disali, crveno vikali. A onda se sve pretvorilo u crno, u mir. Niceg više nije bilo kad sam se probudio, osim sjecanja u meni. Zatvarao sam oci i ozivljavao veliki trenutak, ne zeleci da znam za poraz, za rane, za pokolj divnih ljudi, ne zeleci da vjerujem da su se desetorica predala bez boja, odbijao sam ono što jest, ruzno je, grcevito sam cuvao sliku velike zrtve u bljesku i vatri, ne dozvoljavajuci joj da izblijedi. Poslije sam plakao kad je varke nestalo. U proljece sam se kaljavim putevima vracao iz zarobljeništva kuci, bez sablje, bez snage, bez vedrine, bez sebe nekadašnjeg. Cuvao sam samo sjecanje, kao hamajliju, ali je i ono onemocalo, izgubilo boje i svjezinu, i bodrost i raniji smisao. Vukao sam se cutljiv, kroz blato sumornih ravnica; nocivao, cutljiv, po seoskim sjenicima i hanovima; išao, cutljiv, pod proljetnom kišom, pogadjajuci pravac kao zivotinja, vucen zeljom da umrem u zavicaju, medju ljudima koji su mi dali zivot. Ispricao sam mladicu, jednostavnim, obicnim rijecima, kakav sam došao u selo tog proljeca prije dvadeset godina. Ispricao sam bez razloga, zbog sebe, kao da sam sam sa sobom razgovarao, jer se njega ne tice. Ali bez njega ne bih mogao da ispricam, ne bih mogao da razgovaram sa sobom. Mislio bih o sutrašnjem danu. Gledao me ozbiljan, zacudjen. - A da si bio zdrav, i veseo, ne bi došao u zavicaj? - Kad sve izda, covjek trazi utocište, kao da se vraca majcinoj utrobi. - A poslije? - Poslije zaboravi. Goni ga nemir. Zelja da bude što nije bio, ili što je bio. Bjezi od svoje nafake i trazi drugu. - Onda je nesrecan, ako misli da mu je nafaka uvijek na drugom mjestu, gdje on nije. - Mozda. - A ono svjetlo i bljesak na bojnom polju, to ne razumijem. I zašto je to najcistiji cas u zivotu? - Zato što covjek zaboravi sebe. - Šta ima od toga? I šta drugi ima od toga? Ovaj nece znati za naša oduševljenja. Ne znam je li to dobro ili rdavo. - Šta je bilo dalje? - Zar ti majka nije pricala? - Kaze da si bio tuzan. Da, bio sam tuzan, i ona je to znala. Znala je i dok me nije vidjela. Culi su da sam poginuo, a ja sam se tako i osjecao, kao da sam se vratio iz mrtvih, ili još gore, kao da me ceka smrt, od pustoši, od nekog tupog stišavanja, od jada, od tame, od straha što nisam znao šta se to desilo, negdje sam bio, suncani bljesak i crveni odsjevi me bole, jer plamte iz mraka, kao u bolesti, nešto se srušilo tamo gdje sam bio i ovdje gdje je trebalo da budem, osipalo se kao pijesak

obale dok voda raste i ne znam kako sam isplivao i zašto. Majka mi je gasila ugljevlje i salijevala stravu, bacajuci vrelo olovo u cašu vode nad mojom glavom, jer sam cutao budan i vikao u snu. Pisali su mi zapise, da nisam naišao na cini, vodili u dzamiju i ucili dove, trazili lijeka od Boga i ljudi, još više uplašeni što sam pristajao na sve i što mi je svejedno. - Je li ti majka još štogod rekla? - Jest. Da ste ašikovali. Otac se uvijek smije kad o tome govorimo. Srecni ste obojica, kaze. On, otac, što se culo da si poginuo; ti, što nisi poginuo. Jer, da majka nije cula za tvoju smrt, nebi se za njega udala. Ovako ste svi na broju, i sve troje srecni. Zna dosta, ali ne zna sve. Cekala je i kad je cula, cekala bi još bogzna dokle. Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao, da sam i nocu putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niza brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala za Emina, a ja mozda ne bih otišao iz sela. I niceg ne bi bilo od ovog što me boli, ni Harunove smrti, ni ove noci, posljednje. A mozda bi i bilo, jer neka noc mora biti posljednja, i nešto mora biti što boli, uvijek.

On hoce da sazna više. - Je li ti bilo teško kad se majka udala? - Bilo mi je teško. - I zato si bio tuzan? -Pa, i zato. I zbog rana, i zbog umora, i zbog drugova što su izginuli. - I onda? - Ništa. Sve se zaboravi, preboli. Šta ocekuje da mu kazem? Da nisam zaboravio i prebolio? Ili da mi je bilo svejedno? Izraz mu je napregnut dok me gleda, nezadovoljeno je ostalo nešto u njemu. Smijeh mu je usiljen, kao da krije neku misao. Je li to sinovska ljubomora zbog cistote majcine, u koju ne zeli da sumnja? A nešto ga uznemiruje. - Mnogo voliš majku? - Kako je ne bih volio! - Imaš li brace, sestara? - Nemam. - Jeste li cesto govorili o meni? - Jesmo. Ja i majka. Otac sluša i smije se. - Ko te je poslao meni? - Ona. Otac se slozio. - Šta ti je rekla? - Ako ti Ahmed-efendija ne pomogne, veli, onda nema ko. - Otac se slozio. A ti? -I ja sam. Evo, došao sam. -Ali ti nije pravo. Pocrvenio je, suncem opaljeni obrazi buknuli su vatrom, i rekao je u smijehu: - Pa, cudio sam se. Zašto baš ti? - Zato što smo rod. -I oni to kazu.

- Rekao sam Eminu, kad ti sin odraste, pošalji ga meni. Pobrinucu se za njega. Toliko cu valjda moci. Lagao sam, da ga umirim.

Osjetljiviji je nego što sam mislio. Izgledalo mu je neprilicno da mole baš mene, nešto mu je bilo cudno. Meni nije bilo cudno. Saznao sam, eto, sad, na kraju svega, da me nije zaboravila. I ne znam da li mi je drago, jer je tuzno. Cesto me pominjala, znaci da je mislila o meni. I povjerava mi sina jedinca da mu pomognem, da ne ostane seoska sirotinja. Voli ga, sigurno, voli ga toliko da pristaje i na rastanak, samo da ga odvoji od seoskog kala i nesigurnosti. Mozda sam i ja krivac što šalju djecu u kasabu, zavodi ih glas o meni. Pokajaceš se, lijepa zeno, kad cuješ. Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad više nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog te zene, jedine koju sam volio u zivotu, nisam se ozenio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrdi i zatvoreniji prema svakome: osjecao sam se poharan, i nisam davao ni drugima što nisam mogao dati njoj. Mozda sam se svetio sebi, i ljudima, nehotice, i ne znajuci. Boljela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno. Šteta što svoju neistrošenu njeznost nisam dao ma kome, roditeljima, bratu, drugoj zeni. Ali mozda to govorim bez razloga, sad, svodeci racune. Jer i nju sam ostavio i otišao na vojnu, ne zaleci, a pozalio sam kad ništa više nisam mogao izmijeniti. Treceg dana po dolasku, zamoren paznjom i zabrinutošcu roditelja, odlutao sam od kuce u jutro i obreo se na visoravni iznad sela, iznad šume, iznad rijeke, u krševitoj pustoši nad kojom samo orlovi krstare, dodirnuo dlanom plocu velikog kamenog stecka, usamljenog izmedju pustoši neba i zemlje, vijekovima smirenog i nikome tkrivenog, osluškivao da cujem glas kamena, ili groba, kao da je pod njim skrivena tajna zivota i smrti, sjedio nad provalijom, nad beskrajem šuma i krša, i slušao zmijsko cicanje visinskog vjetra, u dvostrukoj pustinji samoce i nepostojanja, kao prastari mrtvac ispod ploce. - Hej! - vikao sam mu, dalekom, u prazninu vremena, i glas se teturao preko šiljatog kamenja. Usamljen glas i usamljen vjetar. Potom sam se spustio u šumu, udarao celom u koru stabala, razbijao koljena o kvrgave zile, zaustavljao se u raširenim rukama zbunja, grlio se s bukvama, i smijao se, padao i smijao se, ustajao i smijao se. - Hej! - vikao sam onom dalekom, usamljenom, što je, i u grob zatvoren, htio da bude u visinama. - Hej! - vikao sam, i smijao se, bjezeci. Zaobišao sam njeno selo, da je ne bih vidio, sišao do rijeke, ovdje nema usamljenosti, ponio sam je odozgo, donio sam je iz daljine, hodao ravnom obalom i gazio u rijecni plicak, ulazio i izlazio, kao pijan, omamljen tihim grgorom brzaka, stajao u vodi do koljena i zamišljao kako tonem, sve dublje, u vir, sve dublje, voda mi je do brade, do usana, iznad glave, nada mnom zubori matica, oko mene zalenkasta tišina, lelujava trava mi se omotava oko nogu, lelujav sam i ja, kao vlat, ribice mi ulaze u usta i izlaze kroz uši, rakovi se hvataju štipaljkama za moje nozne prste, o bedro se lijeno ceše velika spora riba. Mir. Svejedno. - Hej! - viknem, bez glasa i sjednem u šumarak izmedju rijeke i puta, izmedju zivota i smrti. Nikoga nema, niko ne prolazi ovom udolicom izmedju dva sela, ljudi su na njivama i oko kuca, samoca me ugodno boli, zao mi je zbog nje a ni s cim je ne bih zamijenio, miriše topla vlaga proljetne zemlje, na topole slijecu gugutke, u plicaku se kupaju golubovi, rašepurenih krila, prskajuci oko sebe zelene i crvene kapljice, daleko negdje calaka troma klepetuša.

Poznat kraj, poznate boje, poznati zvuci; gledam oko sebe: moje, mirišem: moje, slušam: moje. Moje je i ovo što je prazno, cega nema. Zudio sam da dodjem ovamo, mirisao sam vjetar, kao kurjak, moja je zelja nalazila pravac, i evo me, ovdje sam, nema cuda kome sam se nadao, ali je dobro, ali je lijepo, ali je tiho. Tiho, kaousnu, tiho, kao u prezdravljanju. Dodirnem dlanom mekanu travu, tek izraslu, njeznu kao djecija koza, i zaboravim na probudjenu zemlju. Mislio sam na zavicaj, na rodnu kucu, zureci ovamo, i na nju, ponekad.Sad sam mislio samo na nju. Bilo bi bolje da si me cekala, šaptao sam, u sebi, bilo bi lakše. Ne znam zašto, ali bi lakše bilo. Mozda si ti vaznija od zavicaja, i rodnog doma, sad, kad te nema. K.amo srece da te nema, bilo bi lakše, bilo bi bolje. Bez tebe, više me bole tudje daljine, i prazni drumovi, i cudni snovi koje sanjam i na javi, a ne mogu da ih odagnam, bez tebe. Ne zelim, svejedno je, a dozivam njenu sjenu, njen nestali lik, da se oprostim, posljednji put, da je ostavim još jednom. I uspio sam da je prizovem, da je stvorim od zelenog šiblja, od odsjaja vode, od sunceva svjetla. Stajala je, daleka, sva od sjena. Ako se dašak vjetra javi, nestace. Zelim to, i strahujem. - Znao sam da ceš doci - rekao sam. I odmah, bez stanke: - Kasno je, nicega više nema, osim u mojim mislima. Pa neka ni toga ne bude. - Alahemanet - rekao sam, za oproštaj. - Necu ti dozvoliti da me progoniš kaoavet. Uvijek stojiš izmedju ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao svijetla prikaza, ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Otici cu u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike nece biti u meni.

- Zašto drziš glavu u dlanovima? - upitala me. - Jesi li tuzan? Otici cu, rekao sam, i zatvorio oci, spustio kapke, kao vizir, kao kapiju, da utamnicim njenu nestalu sliku. Otici cu, da te ne gledam, otici cu, da ne mislim na izdaju. - Znaš li kako mi je bilo? Znaš li kako mi je i sad? Otici cu, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijece ga vjetrovi i sprati kiše, nadam se. U meni ce ga potrti pozlijedjenost. - Zašto si otišao jesenas? Covjek nikad ne treba da ode kad ima razloga da ostane. - Morao sam da odem. - Ostavio si me. Šta si trazio po svijetu? Vratio si se tuzan. Je li to sve što si dobio? - Tuzan sam zbog rana, umora, zbog mrtvih drugova. - Tuzan si i zbog mene. -Tuzan sam i zbog tebe, ali necu da ti kazem. Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim. Uvece sam lijegao pod šumsko drvo, gladan, izubijanih nogu, promrzao od ledene kiše, i zaboravljao na sve, razgovarajuci s tobom. Koracao sam drumovima bez kraja, uplašio bih se koliko ih ima i kakve su strašne razdaljine na svijetu, da te nisam drzao za ruku, išao uz tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva cekajuci ravan drum, da zatvorim oci, da mi budeš bliza i jasnija. Zašto placeš?

- Govori još kako si mislio o meni.

Obrazi su joj blijedi, pod ocima duboka sjenka od trepavica, savijena koljena drhte na zemlji, pored njih polozene ruke, dlanovima dodiruju travu, kao moje malocas. - Zašto si došla?

- Hoceš li da podjemo zajedno u svijet? Sve cu ostaviti i pobjeci s tobom. Vec tri dana je tudja zena, tragovi tudjih ruku su ostali na njoj, tudja usta su skinula mašak s nje. Rekao sam to, uzasnut. - Baš zato - odgovorila je nerazumno, nerazumljivo. Uhvatio sam je za mišice, kao davljenik, tudju, svejedno mi je, svoju, oduvijek, nisam znao šta je oduvijek, znao sam samo za taj cas, jedini vazan, što je potirao vrijeme, i zaljenje, drhtavi prsti su se zaboli kao klinovi, niko mi je ne bi mogao oteti, osim mrtvu, drzao sam je oštrim kandzama pribodenu za zemlju, utihnula je rijeka, zvonila su samo moja zvona, nepoznata i nezaljuljana dotad, sva zvona, kao na uzbunu, okupice se ljudi, ne ticu me se ljudi, nema ljudi, o, snu moj, koji si postao zrtva. Onda su se zvona zaustavila, vratio se svijet, pogledao sam i vidio je novorodjenu, udavljenu, bijelu na travi zelenoj kao ijed, pretvorenu u goli bjelutak, uraslu u zemlju, kukurijek joj cvjeta iz pazuha, visibaba izmedju bedara, maca s topola praminja po svijetloj kozi, da li da je ostavim da je zatrpa, ili da je polozim u duboki vir, ili odnesem pod kamenu mogilu iznad šume. Da li da legnem pored nje, i postanem trava proljetna, i šibljika vrbova? Otišao sam, ne osvrnuvši se, ne znam da li me dozivala, i zapamtio je cudnu, kao stecak. - Hej! - vikao sam ponekad kroz prostranstvo vremena, dozivajuci bijelu proljetnu mogilu, ali iz daljine nije bilo odjeka. Tako sam i zaboravio.

Ine bih se, vjerujem, ni sada sjetio, da ove noci, baš ove noci, nije došao njen sin. I moj, mozda. Znam, mogao bih da kazem, kao i svaka budala: da se nije desilo to što se desilo, moj zivot bi bio drukciji. Da nisam otišao na vojnu, da nisam pobjegao od nje, da nisam pozvao Haruna u kasabu, da Harun nije... Smiješno. Šta bi onda bio zivot? Da je nisam ostavio, da mi nije izgledalo lakše pobjeci nego prkositi cvijelom svijetu, mozda ne bi bilo ni ove noci, ali bih tu zenu sigurno zamrzio, misleci da je stala na put mojoj sreci, omela me da ne uspijem u zivotu. Jer ne bih znao ovo što sad znam. Covjek je proklet, i zali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na drugim cekalo. - Sreca tvoja što si otišao iz sela - kaze mi mladic sneno. - Idi, spavaj, umoran si. - Sreca tvoja. - Probudicu te rano. Idem na put. - Daleko? - Hafiz Muhamed ce se pobrinuti za tebe. Hoceš li da ostaneš u tekiji? - Meni je svejedno. I meni je. Neka sam izabere, neka okuša. Ništa mu ne mogu pomoci. Niko nikom ne moze pomoci.

Htio je da me poljubi u ruku, tako su ga sigurno nasavjetovali, da bi me odobrovoljio, i da bi pokazao zahvalnost koju ne osjeca. Nisam dozvolio. Otišao je, umoran, dalek je put od sela do kasabe (još dalji od kasabe do sela), mozda malo zacudjen što se sve dobro svršilo, mozda i ozalošcen što ce ostati. Mimoišli smo se, hladni i tudji. Gotovo s gadjenjem sam mislio kako je moglo da bude i drukcije, da ga zagrlim, da se poljubimo, da mu govorim pametne savjete, da suznih ociju drzim njegovu cvornovatu ruku, šapcuci zalostivo: sine moj, da maloumno trazim svoje crte na njegovom licu, da ga raznjezim posljednjom svojom slikom koja ce mu ostati u sjecanju. Zaista je bolje da mu u sjecanju ostane nešto ljepše i pametnije. Da, stajao sam nad njim, sa svijecom u ruci, dok je spavao najcvršcim snom, koji je dat samo mladima, i glupacima, i uzalud trazio njeznost u sebi. Svjetlo je skakalo po izbocinama njegova lica, košcata prsa su disala spokojno, jaka usta, slicna mojima, smiješila su se necemu što je ostavio, još nerazdvojen. Mislio sam: zamijenice me na ovom mjestu, i u zivotu, moja kost, mozda, ja nekadašnji: zivljenje se nastavlja. Ali se u meni ništa nije zatalasalo, prisiljena misao je ostala hladna, nisam se sagnuo da ga poljubim ni dlanom dodirnem. Nisam sposoban zanjeznost. Pa ipak, zelim ti srecu, mladi covjece.

Pasvandzija je negdje u mraku oglasio ponoc. Posljednju moju ponoc, posljednji dan: svojim krajem docekacu mu pocetak.

Znam to, a zacudo, izgleda daleko sve što treba da se desi, i sasvim nestvarno. Duboko u sebi vjerujem da se nece ni desiti. Znam da hoce, ali se nešto u meni smješka, opire, odbija. Desice se, ali je nemoguce. Ono što znam nije dovoljno. Još jesuviše zivota u mome srcu, i ne pristajem da shvatim. Mozda i zato što ovo pišem: nisam klonuo, otklanjam smrt.

Ali cim sam spustio kalem, dugo nisam mogao da ga uzmem u utrnulu ruku, zbog umora, ili bezvoljnosti, zbog misli što se javila kukavicki, da nikakva smisla nema to što radim. I pošto sam ostao bez odbrane, ozivio je svijet oko mene. A svijet je tišina, i tama. Ustao sam i prišao otvorenom prozoru. Tišina, tama. Potpuna, konacna. Nigdje nicega, nigdje nikoga. Prestala je da kuca i posljednja zila, utulilo se i posljednje vidjelo. Ni glasa, ni daha, ni truni svjetla. O, svijete, pustoši, zašto baš sad tako?

Tada se u toj gluši, u toj smrti, javio negdje jedan glas, vedar, mlad, cist, i zapjevao cudnu pjesmu, snenu i tihu, ali svjezu i otpornu. Kao pijev ptice. Tako je i utihnuo, kako se i javio, nenadano. Mozda udavljen, kao ptica. Ali je ostao u meni, ziv, raznjezio me, uzbudio, uzbunio. Taj obicni nepoznati ljudski glas, na koji se do sad ne bih ni osvrnuo. Mozda zato što se javio u tišini s onoga svijeta, mozda zato što se nije plašio, ili što se plašio, ili zato što se oglasio meni, saucesno i ohrabrujuce. Javila se zakašnjela njeznost. Covjece koji pjevaš u zastrašujucoj tami, cujem te. Tvoj krhki glas mi lici na pouku. Ali cemu sad? Gdje si, Ishace, odmetnice, da li si ikad i postojao? Grdna si varka, zlatna ptico! U drugoj sobi bdije hafiz Muhamed, mozda je saznao i ceka da ga pozovem ili da mu dodjem, pušta me da posvršavam racune sa sobom i da izmolim od Boga milost. Sigurno place nemocnim starackim suzama nad tugom ovoga svijeta. On zali sve ljude. Ne voli ih na jedan nacin, ja na drugi. Zato smo usamljeni. A mozda bi mene pozalio posebno, mozda bi me izdvojio iz tog opšteg jada, i prihvatio me kao posljednji covjek posljednjeg covjeka.

Da mu kazem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tuzan, pruzi mi ruku i samo za cas budi mi prijatelj, otac, sin, drag covjek cija me blizina raduje, pusti me da zaplacem na tvojim usahlim prsima, zaplaci i ti, zbog mene, ne zbog svih ljudi, zadrzi mi svoj vlazni dlan na tjemenu, kratko ce trajati, a potrebno mi je; kratko, jer evo vec prvi pijetlovi pjevaju.

Prvi pijetlovi! Pakosni trubaci, podsticu vrijeme, mamuzaju ga da se ne uspava, pozuruju nesrece, dizu ih sa njihovih legala, da nas sacekaju, nakostriješene. Umuknite, pijetlovi, stani vrijeme! Da li da vicem u noc, da sazivam ljude, da trazim pomoc? Uzalud. Pijetlovi su nemilosrdni, vec dizu uzbunu. Sjedim na koljenima, slušam. U tišini sobe, negdje iz zida, iz stropa, iznevidljivog prostora kuca kudret-sat, nezaustavljiv hod sudbine.

Potapa me strah, kao voda. Zivi ništa ne znaju. Poucite me, mrtvi, kako se moze umrijeti bez straha, ili bar bez uzasa. Jer, smrt je besmisao, kao i zivot.

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom piše,

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve što ona ozivi,

Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kadzabijeli,

Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,

Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svršetak svega - daje svaki covjek uvijek na gubitku.

Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin:

Nisam znao da je bio toliko nesrecan. Mir njegovoj namucenoj duši!

1962-1966.

KRAJ