ABU MANSUR AL-MATURIDI
RAZLOZI SPOZNAJE VJERE
NUŽNOST SPOZNANJA VJERE TEMELJEM DOKAZA
Kazivao je veleučeni Abū Manṣūr, Bog mu se smilovao: “Dakle, mi smo, zbilja, susretali ljude u različitim ljudskim zajednicama koje su bile privržene različitim vjerskim učenjima o samoj vjeri, a koje su saglasne u pogledu svojih razilaženja o pitanju vjerovanja temeljenog na Jednoj Riječi. Samo vjera zasnovana na toj Riječi, čista je istina, dočim ona koja ne počiva na njoj, stvarna je neistina. Sve rečene zajednice, generalno, ne spore jedna drugoj da svaka odano slijedi svoje pretke kao svoju naslijeđenu vjersku tradiciju. Naime, pokazalo se da naslijeđena tradicija ne predstavlja faktor koji svog činitelja priječi da izražava autentičnost pravorjeke tradicije formom metaforičke ekspresije s tim da puki formalizam u vjerskom nasljeđu kao takav, zapravo, čini samo puko numeričko mnoštvo. To, naravno, s izuzetkom kada neko izriče apodiktički, apologetski sud korespondentan racionalnom argumentu kojim se spoznaje istinitost njegove tvrdnje primjenom dokaznog postupka, koji podstiče nepristrasne mislioce na dosezanje istine. Tako, onaj ko se u pogledu načela vjerovanja naslanja na kompetentan autoritet, kog je potrebno racionalno verificirari, taj se oslovljava pouzdanim izvorom. Svaki takav pojedinac obavezan je spoznati istinu glede Načela, u koje kao takvo vjeruje, srazmjerno nekom ko u načelo vjeruje temeljem racionalnih, potpuno pouzdanih dokaza, koji mu potvrđuju istinitost načela i posvjedočuju zbilju kao takvu, te su mu tako oba aspekta istine, tradicionalni i racionalni, uprisutnjeni. Konačna svrha dokaznih postupaka svakog od njih jeste izvođenje kategoričkog silogističkog suda koji primorava umoveda zaključak usvoje ukoliko dokaze kao takve prihvate. Racionalni dokaz je zazbiljivan u primjerima prednje rečenih ljudi. Neizvodljiv je istovjetan sud (kod kontrarnog dokaznog postupka glede vjrovanja u načelo, a to usljed kontradikcije partikularnih racionalnih sudova ili premisa suda, i nakon što se deduktivnim postupkom izvođenja spoznatih partikularnih propozicija izvelo konačni nužan sud, te su tom metodom uklonjeni razlozi svake sumnje. Osjetila i razum: dva osnovna principa za spoznaju vjere Dakle, princip temeljem kojeg se razaznaje narav načela, usljed čega se nadaje nužn- im zaključak da ovaj svijet stvorenih bića mora imati vjeru, koju konsenzusom usvajaju i načelo spram Koga taj svijet bića prožimlje strahopoštovanje, kao takav raskriva se na razinama dvaju spoznajnih obzira: U pogledu prvog principa spoznaje - tradicijske predaje valja kazati da su osjetila naravni specifikum ljudskog roda kao vrste živih bića, na koje je usmjeren i posredstvom njih komunicira sa drugim. S takvim stajalištem saglašavaju se i mislioci skepticizma i agnostici, zahvaljujući Onom koji odlučuje o postojanju bića i njihovim ostvarenim realitetima, a ne po samima sebi. Na tom idejnom podlošku ustanovljavana je politika svjetskih vladara, kao osobno životno iskustvo svakog od njih, na planu valjanog organizaranja svojih poslova i sjedinjavanja srca svojih podanika na tom temelju. Takav kodeks uspostavili su i kao ortopraksu primjenjivali nositelji Božanskih poslanica i mudrosti Njegove kao i organizatori različitih proizvodnih djelatnosti. U vezi, pak, s razumom – po kom je tvorbi ovog svijeta imanentna prolaznost koja je, kao takva, akcidentalan prigodak, a ne atribut vječne tvoračke mudrosti, te susljedno tome, egzistencijalno očitovanje svega čemu je imanentan razum događa se dejstvom uposebljenog akta, pri čemu proviđenje vječne mudrosti samo posreduje, što bi se tretiralo nepriličnim Njemu. Na tom tragu, nepretpostavljivo je da svijet kao takav, čiji je integrativni element umnost, bude uspostavljen načelom nečeg drugog izvan Božanske mudrosti, kao što je i nepojmljivo da Svijet bude sačinjen igrom zabavljivom. Pa kada se kao takvo potvrđuje rečeno načelo, tada se jasno raskazuje da je svrha stvaranja svijeta egzistiranje njegovo, a ne njegova prolaznost. Nadalje, svijet je u svojoj osnovisazdan iz različitih elemenata, a egzistiranje njegovo se zdogađa temeljem kozmičkog zakona suprotnosti, naravno, iz perspektive motrenja razu- ma, koji integrativno poima svjetove, diferenciranjem onog kojem je diferencijacija imanentna. To je taj svijet koga su teosofi oslovili “mikrokozam”, jer je, on spoj raznolikih sklo- nosti, diferentnih naravi, dominantnih prohtjeva, koje bi, kad bi im se čovječanstvo prepustilo, sunovratile ga u grotlo konflikata, privučeno omamom koristoljublja, vidovima moći i počasti, vlasti i carovanja, a koje bi, kao posljedice proizvele međusobnu mržnju, prijezir, ratove, i tim slijedom, do samouništenja i potpunog haosa. Susljedno rečenom, kada bi stvaranje i sudbina svijeta kao takvog, ovisili o naravi čovjeka u kakvoj je sazdan, obesmislena bi bila mudrost u njegovu zbivanju. Šta god da učini čovjek, kao i druge vrste živih bića, neodrživog je trajanja, osim posredstvom prehrane i drugih skrbljevina koje im osiguravaju sposobnost fizičkog održavanja organizama do roka im danog, te da je svrha njihova postojanja isključivo njihovo isčezavanje, tada, zacijelo, ne bi se dalo ni pretpostavljati tvorba štočeg drugog o čemu ovisi njihov opstanak. 1. tradicijske predaje – tj. hermeneutičkog iskustva, 2. racionalne spoznaje – tj. putem razumskog iskustva. U pogledu prvog principa spoznaje - tradicijske predaje valja kazati da su osjetila naravni specifikum ljudskog roda kao vrste živih bića, na koje je usmjeren i posredstvom njih komunicira sa drugim. S takvim stajalištem saglašavaju se i mislioci skepticizma i agnostici, zahvaljujući Onom koji odlučuje o postojanju bića i njihovim ostvarenim realitetima, a ne po samima sebi. Na tom idejnom podlošku ustanovljavana je politika svjetskih vladara, kao osobno životno iskustvo svakog od njih, na planu valjanog organizaranja svojih poslova i sjedinjavanja srca svojih podanika na tom temelju. Takav kodeks usposta- vili su i kao ortopraksu primjenjivali nositelji Božanskih poslanica i mudrosti Njegove kao i organizatori različitih proizvodnih djelatnosti. U vezi, pak, s razumom – po kom je tvorbi ovog svijeta imanentna prolaznost koja je, kao takva, akcidentalan prigodak, a ne atribut vječne tvoračke mudrosti, te susljedno tome, egzistencijalno očitovanje svega čemu je imanentan razum događa se dejstvom uposebljenog akta, pri čemu proviđenje vječne mudrosti samo posreduje, što bi se tretiralo nepriličnim Njemu. Na tom tragu, nepretpostavljivo je da svijet kao takav, čiji je integrativni element umnost, bude uspostavljen načelom nečeg drugog izvan Božanske mudrosti, kao što je i nepojmljivo da Svijet bude sačinjen igrom zabavljivom. Pa kada se kao takvo potvrđuje rečeno načelo, tada se jasno raskazuje da je svrha stvaranja svijeta egzistiranje njegovo, a ne njegova prolaznost. Nadalje, svijet je u svojoj osnovi sazdan iz različitih elemenata, a egzistiranje njegovo se zdogađa temeljem kozmičkog zakona suprotnosti, naravno, iz perspektive motrenja razuma, koji integrativno poima svjetove, diferenciranjem onog kojem je diferencijacija imanentna. To je taj svijet koga su teosofi oslovili “mikrokozam”, jer je, on spoj raznolikih sklonosti, diferentnih naravi, dominantnih prohtjeva, koje bi, kad bi im se čovječanstvo prepustilo, sunovratile ga u grotlo konflikata, privučeno omamom koristoljublja, vidovima moći i počasti, vlasti i carovanja, a koje bi, kao posljedice proizvele međusobnu mržnju, prijezir, ratove, i tim slijedom, do samouništenja i potpunog haosa. Susljedno rečenom, kada bi stvaranje i sudbina svijeta kao takvog, ovisili o naravi čovjeka u kakvoj je sazdan, obesmislena bi bila mudrost u njegovu zbivanju. Šta god da učini čovjek, kao i druge vrste živih bića, neodrživog je trajanja, osim posredstvom prehrane i drugih skrbljevina koje im osiguravaju sposobnost fizičkog održavanja organizama do roka im danog, te da je svrha njihova postojanja isključivo njihovo isčezavanje, tada, zacijelo, ne bi se dalo ni pretpostavljati tvorba štočeg drugog o čemu ovisi njihov opstanak. Ako je to već tako, nužno je onda prisustvo načela, koje ih privodi u sustavni red, sklanja od sukoba i sporenja (nepodnošljivosti) sa kobnim posljedicama stradanja i samouništenja. Iz toga, pak, nužno susljeđuje potreba za počelom koje će ih držati na okupu sve dok budu mogli istrajavati u njemu. Još je odveć primarnije spoznanje Onog koji zna potrebe svakog percipirajućeg bića i nužnosti svakog konkretiziranog realiteta, i Koji im objelodanjuje da je On Taj, koji mudro uređuje i poznaje svako njihovo stanje kao i o Komu ovisi njihov opstanak, budući da im je potrebe kao takve providio po njihovoj prirodi. On ih ne prepušta neupućenosti niti dominaciji strasti, unatoč njihove unutarnje potrebe za spoznanjem uvje- tujućih pretpotstavki njihova življenja i opstanka - bez nadomjestka koji će ih usmjeravati i o smjerokazu saznanje im pribavljati. Na tom planu neumitno je da im je On pokazatelj i kategorički, nesporivi dokaz, temeljem kojeg će razaznavati Njegovu osobnost, Čijom milošću ih je uposebio pozicijom pročelništva učinivši im je, kao takvu, bjelodanom potrebom, koja im je zadata. Zastupništvo čovjekovo ostvarivalo se, kako smo prednje već isticali, istinitošću Onog, koji je Riječi svoje spustio u čisto ljudsko srce Poslanika, na kog je ukazao Sveznalac o svijetu kao takvom, jer On je taj koji je svijet učinio zebnjom i nadom čovjekovom. Razlozi Inicijacije Kazivao je Abū Manṣūr, Allah mu se smilovao: Uslijedila su, potom, nesuglasja i razlike u mišljenjima o razlozima temeljem kojih se razaznaju dobro po sebi, istina/zbīlja i lijepo po naravi od njihovih datih protivrječnosti. Jedni su tvrdili: “To što se smirilo u srcu svakog čovjeka jeste suština spoznatog, i čovjek je obavezan prihvatiti ga”. Drugi su, pak, isticali: “Čovjek je nemoćan obujmiti razloge spoznanja kao takve, ali zato će biti prilježan spoznanju, koje mu je putem duhovne emanacije otkriveno u srcu od Onog, Kojemu se po naravi Njegovoj, pridaje uređenje Svijeta”. To dvoje ni blizu nisu primjereni biti razlozima spoznanja, budući da su protivrječnosti i kontradiktornosti među religijama posvemašnje razvidljive, usljed čega svaka sljedba tvrdi da je u pravu. Apsurdno je, pak, smatrati da razlog istine proizvodi takav učinak, tj. zbog toga što se identičnim dokaznim postupkom utvrđivalo jednodopce i pojam neistine i pojam istine. Dakle, izlišna je svaka forma afirmativnog zaključka u postupku u kojem su dātē propozicije, bez dvojbe, neistinite, unatoč onog pojmljenog unutar intuitivnog metoda spoznanja istine, kako je to već kazano u dokaznom postupku njemu kontrarnog, lažnog suda. Na istovjetan način je i metod duhovne inspiracije nepodesan je kao postupak pouzda- ne spoznaje, budući da jedan i drugi metod operiraju istovjetnim dokaznim postupkom traganja za istinom i njezinoj spekulativnoj interpretaciji. To je modus izvođenja suda kojim se ne otklanjaju ni diferencijacija niti kontrarnost, koji po svojoj naravi za posljedak proizvode nestajanje. Temeljem toga, apsurdan je proglas o vojnom pohodu u cilju koji je neizvodljiv za racionalna bića, tim prije što odluka nije promaknuta aktom prinude nad voljnim aktom, budući da se volja iskazuje u drugovjetnim okolnostima i formi. Takav je i primjer istraživ- ača tragova materijalne kulture. Prema tome, to dvoje ne mogu se tretirati razlozima istine. Zatim slijede metode s pomoću kojih se dospijeva do saznanja o općim principima ili o bitima stvari, a to su: a) osjetilni organi, b) informacije o historijskim iskustvima, c) razum ili teorijska spoznaja. a) Osjetilna spoznaja To je spoznaja ostvarena osjetilnim organima, koja je kao takva, razlog saznanja koje eliminira neznanje kao njegovu negaciju, usljed čega bi svako ko izriče sud protivrječan saznanju bio tretiran poricateljem spoznanja odnosno agnostikom osjetilne spoznaje, tj. na- dobudnom osobom, koja samo čuje. On negira da je i narav životinja konstitituirana na toj razini, pa tako čak i one opažaju šta im ugrožava opstanak, a šta vodi u nestanak, u čemu pronalaze lagodu i šta izaziva nelagodu i bol, ali poricatelj osjetilne zamjedbe, ipak, sve to osporava. Jednostavno, odbija metodom analogije motriti to pitanje, na način onih koji potvrđuju mogućnost osjetilne spoznaje istine, premda svoju negaciju ne potvrđuju dokaz- nim postupkom, kao što ne dokazuju ni svoju egzistencijalnu osobnost. Otuda oni negiraju i teorijsko promišljanje o suštini stvari, o njihovim bītima u umu i njihovu bītku, tj. o ostvarenom bītku izvan uma, koji tom nečem pripadaju, budući da je svakoj tezi suprotstavljena antiteza. Zapravo, njima se treba zazirno obratiti s pitanjem: “Znate li šta poričete?” Ako odgovore da ne znaju, osporili su svoju negaciju, a ako odgovore potvrdno, potvrdili su zbiljnost svog poricanja, te su na taj način, onim što poriču, iskazali i protivrječje vlastitoj negaciji. Povrh toga, valjalo bi ih podvrgnuti fizičkim represalijama zbog odbacivanja osjetila kao razloga spoznaje i privoliti ih da se okane tvrdoglavosti svoje. Nama je, zacijelo, poz- nato da oni posjeduju svijest o osjetilnoj spoznaji kao principu spoznanja, budući da je ono kao takvo nužno-po-razumu, no unatoč svemu tome, oni na svojim tvrdoglavim tvrdnjama istrajavaju. Objelodaniće se u pogledu njih to što sam prednje kazao; jer zaslužuju svaki prezir i žaljenje poricatelji realnosti osjetilne spoznaje, kada im zastori spadnu s njihove tvrdoglavosti. b) Tradicijske informacije Historijske informacije mogu biti dvojake. Otuda su se oni, koji ih poreknu, u cjelosti, svrstali u prednje rečeni prvi krug skeptika ili agnostika osjetilne spoznaje istine, jer su po- rekli svoju negaciju, budući da njihovo negiranje kao takvo već čini informaciju. Tretiraju se poricateljima jednostavno usljed negiranja svoje antiteze, a povrh toga, i nez posjedo- vanja znanja o genealogiji spoznatljivog i njegovu nazivu, o njegovoj suštini i oznakama njegova bivstva, o nazivima svih stvari. To, naravno, posljedično uvjetuje i nespoznanje osjetilnog predmeta kao i nemoć da se očituje nešto konkretizirano o čemu im je nahodila informacija. Tá, kako će onda takvi dosegnuti znanje o nečemu davno minulom temeljem priteklih informacija ili, pak, kako će saznati čime su uvjetovani njihov život i životna skrb, uprkos činjenice da im o svemu tome saznanje pristiže u formi vijesti/ tradicijske predaje?! Ma da se u takvom njihovom postupku izražava poricanje veličine blagodati Božijih spram njih, te negacija principa temeljem kojega su hvaljeni, i povrh toga, još su i odlikovani nad animalnim svijetom sposobnošću govora kao i uposebljenim osjetilnim organimapa, ipak, u svemu tome, konačno vrhuni općeniti iskaz nadobudnosti njihove. Nadalje, posredstvom dvojake informacije ne doseže se spoznanje metafizičke ljepote, tj., lijepog po sebi niti esoterijska zbilja, budući da za razum ostaju spoznajno ne dohvatljive, osim posredstvom jezičkog izrijeka i prijanjanja unutarnjeg duhovnog zrenja uz rečene kategorije. Ispravno je, dakle, spekulantima poricateljima historijskog iskustva spoznaje, čije su spekulacije, najblaže kazano, nerazborite, uputiti u času negiranja, prijeteću porugu: “Jeste li svjesni šta govorite”?! Ako kažu: “Šta govorimo”? onda je jasno da su shvatili vašu pri- jetnju, budući da su ponovili upit s ciljem da im ga se još jednom iskaže. A da formu upita nisu ponovili, otrpili biste njihovu iskazanu podlost, zahvalili se Bogu i prezreli njihov bahati cini- zam. Zauzvrat, valjalo bi spram njih primijeniti mjeru istovjetnu onoj koja je suge-rirana odricateljima osjetilne spoznaje; jer i oni su na vaš upit “Znaju li šta govore”?, uzvraćanjem drugim dijelom protupitanja “Šta govorimo”!?, zapravo potvrdili da su vaše pitanje shvatili, ali da se svjesno, tvrdoglavo inate. A da svojim protupitanjem nisu shvatili da je namjera vašeg upita historijsko iskustvo kao razlog spoznaje, i tu biste njihovu podlost otrpili, zah- valivši se Svevišnjem Bogu na Njegovu duhovnom prosvjetljenju njihovih duša, ali ako biste ih podvrgli fizičkoj sankciji i patnji, tada bi njihovo mrzovoljno jadikovanje i tvrdoglavost imali proformu vijesti koja ne pruža nikakvu osjetilnu niti historijsko-iskustvenu spoznaju. To je tō, što se oslovljava predanjem (informacijom), koju oni negiraju. Dakle, ako su nepretrgnuta historijska predanja kao hijerohistorijska iskustva spoznaje već nužno prihvaćena temeljem snage razuma, tada je temeljem nužnosti istog principa obavezno prihvatiti i kazivanja o poslanicima, budući da nijedno historijsko predanje ne iskazuje toliki stupanj pouzdane istinitosti kakvu izriču svetokazivanja o poslanicima, primjerice kurʼanskim stavcima koji tu pouzdanu istinitost poglavito, rasvjetljavaju. Bez imalo dvojbe, ne postoji niti jedan razlog ili princip spoznaje među prednje interpretiranim, koje poricatelji nisu tvrdoglavo negirali kao takve, kakva je primjerice “vijesti o poslanicima, s.a. v.s.”, nad kojim se srce u cjelosti smiri, zbog nužno-razumske izvjesnosti spoznajne istine, koju kao takvu podastire. Eto, usljed toga je svaki odricatelj rečene inicijacije spoznanja istine priličniji da mu se izrekne osuda za bahatu tvrdoglavost i sramnu oholost. Genealogija predanja Potom, nepretrgnuta historijska iskustva spoznaje, koja nam dosežu od poslanika, pristižu nam, dapače, posredstvom verbalnih predanja cikličkog niza pripovjedača kod kojih mogu biti pretpotstavljive pogreške i netačnosti, budući da ne posjeduju nesporni pokazatelj pouzdanosti niti apodiktički dokaz nepogrešivosti. Poput ovog spoznanja istine valjan je još samo razumski metod spoznaje. Ako je, pak, rečena informacija prenošena nepretrgnutim ciklusom pripovjedača, apsolutno lišena neistinitosti, onda ona kao takva predstavlja vijest poput one čiju izvijesnost potvrđuju neposredni svjedoci iskaza, i kojom se, zacijelo, razviđa neupitnost pouzdanosti njegove. To bi, zacijelo, bio prikaz nepretgrnute genealogije historijske informacije, odnosno vijesti: u smislu da, ako informacija svakog prenositelja, čija nepogrešivost i nije bila potvrđena pouzdanim dokazom, dosegne taj nivo izvjesnosti, ona samim tim potvrđuje i pouzdanost prenositelja, a susljedno rečen- ome i njegovu nepogrešivost lišenu svake neistinitosti. Ako, pak, bude bila pretpotstavljiva tvrdnja suprotna rečenoj, u pogledu svakog pojedinačnog prenositelja vijesti, usljed čega takva tvrdnja postaje predmetom nezavisnog promišljanja kategorije konsenzusa, prem- da kao pojedinačni misaoni akt može pretpotstavljati pogrešku i netačnost, tada konsenzusni krug znalaca, takvoj informaciji ne pridaje validnost osim potporom Onog Koji želi da se obznani Njegova istina. Naravno, istini kao takvoj ne privode diferentne iluzije niti sektaške ambicije osoba stanovitih pogleda bez dobrostivosti Svesilnog i Svehvaljenog u čijoj je vla- sti raskrivanje vlastite zbilje kao i bezgrešna čednost ljudi kada On to hoće. Pojedinačna informacija Druga vrsta informacije ne doseže prednje rečeni razmjer pouzdanosti na planu afir- miranja saznanja niti posvjedočenja stvarnog, posredovanog porijekla predaje od Muhammeda, a.s. Upotrebna vrijednost ili neupotrebljivost takve predaje utvrđuje se pažljivim i revnosnim propitivanjem i racionalnom ocjenom relevantnih karakternih osobina njezina prenositelja kao i samog predanja, te će se u skladu s tim i na osnovu njezine upo- trebne frekventnosti, zauzeti sud o takvoj predaji. Njezin upotrebni ili neupotrebni status ravnat će se prema pretežnom stavu o upotrebi ili neupotrebi. Ukoliko bi se eventualno pretpotstavila pogreška u njezinim elementima, takva predaja mogla bi se poglavito koristiti u ravni neposrednog osjetilnog komuniciranja, koje se pokazuje najmanje zahtjevnim glede ispravnosti prosuđivanja kao i u odnosu na odsustvo osjetilnog i njegovu ugodnost. S tim u svezi, odustajanje od upotrebe informacije ili, pak, od korišćenja svake rečene vrste predanja, ukazuje da čovjek nije prinuđen sumarno ih kao inicijacijski metod spoznaje prihvaćati. Za koju god opciju opredijeli se, takvo stajalište tretirat će se uspostavljenim pravodjelatnim suodnosom s predanjem ili informacijom kao spoznajnim razlogom. Zarad toga je potrebno o informaciji pojedinca promišljati na razini obje njegove opcije: individualnog idžtihada i kolektivnog idžmā‘a. c) Razum: razlog spoznaje Zatim, princip, kojim se nalaže rasprava o razumskoj spoznaji, može biti višestruk. Prvi – nužnost racionalnog metoda spoznaje na razini osjetilnog saznanja i na planu informacije kao historijskog iskustva spoznaje; u pogledu prvog, tj. osjetilnog spoznanja ne- poznatog, koje izmiče osjetilnom zahvatanju ali izaziva osjećaj lagode i kod drugog – pro- pitivanje strukturalnih elemenata informacije u cilju utvrđivanja vrste kojoj kao takva pripada: vjerodostojnoj ili nepouzdanoj zbog pogreške. Drugi – vjerodostojno nadiskustveno znakovlje poslanika, zatim obmanjujuće fikcije sihirbaza i druge diferencirajuće konstante između dviju rečenih, kao i shvaćanje nadiskustvenosti znakovlja metodom promišljanja spoznajnim ljudskim moćima, i iz njihova učinka proisteklim aspektima spoznaje, kako bi se istina raskrila u svom naravnom svjetlu, a neistina ispoljila u svojoj mrkolikoj sjeni. Na toj osnovi Bog ukazuje na rečeno putem utvrđenog spoznanja nadiskustvenim argumentima, tj. da nadiskustveno znakovlje porijeklom Njemu pripada, kakvo je, primjerice, Kur’an, čiji identičan duplikat nisu mogla ponuditi niti ljudska niti džinska vrsta bića potpomognuti jedni drugima, kako im je to bilo od Boga na- ređeno: “Mi ćemo im na horizontima ukazati znakovlja naša...”, pa do kraja rečene sure. Na toj razini valja promišljati i slijedeće Njegove riječi: “Pa zašto oni ne promišljaju o ka- mili - kako je stvorena” – ajet 17. poglavlja al-Gašiye; pa zatim i 164. ajet poglavlja al- Baḳara: “Zbilja, u stvaranju nebesa i Zemlje”; kao i ajete sure aẕ-Ẕārijāt: “A i u vama sami- ma, zar ne zamjećujete”? Treći – druge pojmljevine, koje se ne mogu spoznavati izvan razuma, a koje prizivaju umovanje, podstiču na razmišljanje i promatranje, u kojim je sadržan navještaj o pouzdanoj istini i prosvjetljenju pravog puta. Oni koji odriču razumu moć realne spoznaje, svoju negaciju ne mogu dokazati bez upo- trebe razuma. Time se potvrđuje nužnost razumskog spoznavanja čak i nečeg što se nadaje kao njegova negacija. Povrh toga, spoznaja o mudrosti Božanskoj u svijetu iskustvenih kosmičkih realiteta, gdje ništa nije stvoreno iz igre zabavljive i u čemu se reflektira znakovlje Onog koji ga je sazdao ili, pak, što je nastalo po sebi ili postalo u vremenu, od- nosno što je prisutno oduvječno – o svemu tome moguće je priskrbiti znanje jedino putem razuma. Dočim ljudskoj vrsti je imanentno funkcionalno organiziranje nižih vrsta živih bića, bavljenje njima i praktično postupanje na način koji im je lagodniji i primjereniji, sukladno ljudskim racionalnim rezonima, iskustvima lijepog-po-sebi i distanciranju od kontrarnih radnji. I sve prednje rečeno moguće je spoznavati jedino motrenjem stvari snagom razuma. Izljev općeg straha kod nesreća kao i opiranje neizvjesnostima racionalnom reakcijom i revnosnim promišljanjem upućuje na realnostido kojih se dospijeva tim sredstvima kao, primjerice, kod vida koji ne razlikuje boje ili kod sluha koji ne čuje glasove ili, pak, kod bilo kojeg drugog osjetilnog organa zahvaćenog posljedicama deformacije. Slično tomu je i sa racionalnim principom spoznaje. Lijepo po naravi stvari i njegovoj unutarnjoj bīti, činidbe ružne kao takve i lijepe kao takve, u konačnosti, spoznaju se učinkom prijanjanja osjetilnog opažaja na njima i na taj način pribavljanja informacije o njima kao takvim, a jednako tako, ako se željelo i pojamno uprisućenje svakog takvog njihova aspekta u razumu kao i raskrivanje konkretnog realiteta nečeg što se neda dosegnuti osim metodom revnosnog motrenja i racionalne percepcije. Identičnom metodom spoznaju se i stečevine: nelagodne i lagodne. A čovjek je, po naravi svojoj i intelektualnoj posebnosti, sazdan takvim kakav jeste. Ono što mu um koncipira lijepim nije identično onom čemu narav njegova žudi, kao što ni ono pojmljeno umom kao nela- godno nije istovjetno onom od čega ljudska narav zazire. Ponekad, može se desiti potpuno nesuglasje između razumom pojmljenog i nutarnjom naravi doživljenog, a ponekad, pak, po- svemašnje suglasje. Susljedno prednje rečenom, o svakoj stvari, nužno je izvođenje racio- nalnog suda i revnosno promišljanje da bi se istina raskrila, tj. kojem obziru iskustva i vrsti, istina kao takva pripada. Ostale kritike poricateljima spoznajnih inicijacija Zatim, usmjerit ćemo naše kritičko propitivanje ekstremnih zabluda kojim se priklanja svaka sotonom opsjednuta osoba, koja biva učincima tih zabluda odvraćena od sadržaja Kurʼana Časnog, premda su rečene osobe, dapače, mogle spoznati da su zablude kojima su se prepuštali po vlastitom izboru, zbilja puka samoobmana i učinak zavođenja neprijatelja njihova - sotone, a ne nikako posljedica prikraćivanja istinitog, pouzdanog argumenta sa strane Boga Svevišnjeg. Susljedno prednje kazanom, tvrdimo da je sotona u zabludu zaveo odricatelja osjetilne spoznaje na način da se, glede realnosti osjetilne opservacije spoznajnog objekta, povodi za stavovima koji su u punoj oprečnosti pogledima revnosnih motritelja, usljed kojih ga, đavo prokleti, u konačnoj namjeri, odvraća od iskazivanja pune predanosti Svemilostivom. Kao takav, zavedeni odricatelj jednak je osobi izgubljenog vida, spavaču smorenom snovitim košmarima ili, pak, osobi, čijem osjetilnom opažaju izmiče objekt sve do potpunog izvanvidnog domašaja. Međutim, poricatelju osjetilne zamjedbe, vanjske i unutarnje, sotonska intriga ne prikraćuje zemaljske užitke, ne sputava mu dušu od razvratnih pohota, niti ga zaštićuje od nelagodnih stvari, a niti mu dušu spašava od vatre Pakla i uzavrele jare njegova proključalog grotla. Ako bi rečenim zabludama odricatelj spoznanja postajao privržen iz pukog neznanja, izgovor kao takav ne bi mu se mogao tretirati održivim opravdanjem, naprosto usljed zapadanja u situacije samopropasti i gubljenja životne nafake. Tako se potvrđuje da su pobude, kojim odricatelja spoznajnih razloga, sotona zavoditelj priziva “prišaptavanjem” njegovih prednje isticanih zemaljskih užitaka i razuzdane pohotljivosti, unatoč diferen- tnih situacija i bjelodanih nesuglasja, kao takve, postojan i dostatan pokazatelj o njegovu spoznanju osjetilnog, kojim je informiran o prednje motrenom. Mi, dapače smatramo da svim netom spomenutim pojavama: gubitkom vida, košm- arima u snu, izmicanjem objekta vidnom opažaju i njegovim nestankom iz vidnog fokusa, ne dosežu serealnosti stvari, na način kako se zam-jećuju osjetilnom percepcijom, dok je, u slučaju eliminiranja stanovitih zapreka, osjetilna spoznaja zbiljno ostvarljiva. Dakle, razlog kojim se uklanja svako nesuglasje zazbiljen je u moći osjetilnog opažaja, koga se ne može negirati. b ) Slično prednje rečenom, može se kazati i za mislioce koji usvajaju osjetilnu istinu, a negiraju historijsku informaciju kao inicijaciju spoznaje, usljed pretpotstavljivosti neisti- nitog suda u njoj nakon njezina širokosmjernog obznanjivanja. Slijedom toga, moglo bi se tvrditi da je informacija o osjetilnostima, lagodnim i privlačnim stvarima, posvemašnje ko- risna, u smislu, da nije bilo informacije o pripatku lagodnog, ne bi se dalo pretpotstaviti ni da bi ta odlika razumnoj osobi naumpala sama po sebi, bez njezina iskušavanja. Jednako tako ni čuvanje od nelagodnog ne bi se očekivalo bez prethodećeg njegova iskušavanja. O svemu rečenom ljudi su saznanje stjecali, primarno, temeljem informacije. I napokon, te- meljem iste spoznajne inicijacije razaznaju se stečena dobra i vještine, opasnosti i tome slično, što ljudi podjednako doživljavaju kao lagodno ili nelagodno po vlastite organizme i živote. Time se potvrđuje, da je faktor, koji dovodi do neistinitog suda, a takvim se isk-a- zuje u pogledu utvrđivanja zabranjenih stvari i suzdržavanja duše od pohotnih želja, koji je kao takav činitelj, postao uzrokom zavođenja druge, prednje rečene, ljudske skupine, bio, također, razlogom, obmane i prvog, prednje spomenutog kruga mislilaca. Bez obzira na istovjetne zablude, koje se pojavljuju i na planu osjetilne spoznaje istine, u formama koje smo prednje istakli, ovi prethodno navedeni krugovi mislilaca, nisu se suzdržavali od stavova, sličnih stavovima prvog kruga, premda je ispoljena neistinitost suda u histori- jskoj predaji kao takvoj, usljed historijskih okolnosti u kojima su živjeli prenositelji pre- daja kakve su, primjerice, nesreće s kojim su se susrećali. Međutim, pretežan broj takvih pojedinačnih predaja sadržavao je istinite informacije, usljed čega nijedan od dva prethodno spominjana aspekta spoznaje, nisu, kao takvi izražavali primat jednog nad drugim, osim temeljem stanovitog pokazatelja, kojim je eventualni primat uvjetovan. I prema njima će se postupati nenaklono, doživljavat će udese bolne i tegobne, usljed kojih će biti prinuđeni na tvrdnje koje su jedino spoznatljive metodom historijske informacije. Statusu prednje isticanih, sličan je status promicatelja osjetilne spoznaje i historijskog iskustva Istine metodom informacija, koji, međutim, odriču deduktivni metod racionalne isti- ne kojim se dokazuju različiti vidovi dobra u ovosvjetovnom životu i očekivane posljedice, a koji su nezamjetljivi inicijacijama osjetilnog spoznanja niti epistemološkog iskustva meto- dom informacija, nego isključivo, metodološkim postupkom logičkog kategoričkog silogizma, s obzirom na premise istinitog u njemu s jedne strane, i na raspoznavanje u informacijama istinitog suda od neistinitog s druge strane. Bez obzira što bi se o svemu spoznatom izvan osjetilne spoznaje pitalo: “Kojom si inicijacijom to spoznao?”, na odgovor: “Metodom hi- storijske informacije”, moglo uslijediti i drugo pitanje o raspoznavanju istinitosti informa- cije od njezine neistinitosti, što obujmljuje ugodne i štetne stvari, kojih se valja čuvati i koje se dešavaju, dakle, zacijelo, nužno se nalaže racionalno propitivanje o svemu unazočenom i osjetom dokučenom u cilju spoznavanja Počela kosmičkog svijeta kao i njegove vremenitosti ili bespočetnosti. Zatim, ne postoji pojamninina, koju je nedopustivo podvrgnuti spoznaji postupkom kategoričkog silogizma, o pogledu, kojem bi se o nedopustivosti silogističke istine o njoj, sudilo temeljem informacijeili osjetilnog pokazatelja, usljed čega se čini da je, zbog njihova poricanja silogizma, nedopustivo, temeljem silogističkog zaključka, izricati bilo kakav sud o njoj. Nadalje, spoznaja o čovjeku ili vatri ili nečem što je jedanput već bilo viđeno, ne proi- zilazi iz upotrebe neke druge spoznajne inicijacije, osim iz silogističkog argumenta, temeljem kojeg su već spoznati. Kada spoznavatelj ne bi bio upućen bio bi obavezan odreći se komu- nikacije sa bilo kim i zauvijek. Osim toga, neće se prihvaćati pouke od strane bilo koga, bu- dući da sam ne posjeduje dokaz, kojim bi oznanio da je on ta osoba kojoj intelektualno iskustvo spoznaje dozvoljava da izvodi logičke spoznajne dokaze o kojim će primarno i prethodno uvjeriti nekoga. Time se potvrđuje da se sve što je prednje kazano odnosi na kategorički silogizam, koji je kao takav nužan. Napomena: [Ovaj separat predstavlja odlomak iz al-Maturidijevog djela Kitab at-tawhid u prijevodu Muhameda Mrahorovića. Napominjemo da su, za ovu upotrebu, fusnote prevodioca izostavljene. Tekst Kitab at-tawhid još uvijek je u procesu prevođenja i donosimo ga u prvoj prevodilačkoj verziji samog autora lišene lektorskih i redaktorskih zahvata. Ovim najavljujemo cjeloviti prijevod ovog djela na bosanski jezik u izdanju El-Kalema.]