Evo me na tvom mezaru. U tvom rodnom selu Maturid.
Teme/KulturaU tvom Semerkandu, gdje su vladali Perzijanci, Grci, Mongoli, Turci… Gdje su zavladali Arapi s bajrakom islama. Ne znam otkle da počnem priču s tobom? Od tvog ili od mog vremena? Ja siromašni učenik tvoj iz Bosne. Došao sam u Semerkand da uzmem sjeme vjere i mudrosti što ga ti posija ovdje od prije jednog milenija. Nije to bilo tako davno. Jer, u znanju o Allahovom zātu i ṣifātu nismo se pomakli od tvog vakta. Stojimo evo tu na tvom mezaru mi velika svjetska ulema. Da čitamo i učimo tvoje odgovore na pitanja, koja nas danas muče. Bili smo zaboravili tvoju knjigu o tevḥīdu i tvoj tefsīr o teʼvīlu.
Zaboravljeni mezar
Gotovo da nismo više znali gdje nam je zdravo sunnitsko sjeme. Umjesto zdravog lista, kukolj je bio počo nicati i korov se počeo širiti na zapuštanim poljima vjere i morala. Čak ni veliki umovi nisu više znali kako da odvoje kukolj od zdravog sjemena. Prvo se pojavilo sjeme (ne)vjere na svjetskom tržištu. Kupovali su ga otuđeni umovi da bi ga sijali po našim zapuštenim duhovnim i intelektualnim poljima. Ovaj korov (ne)vjere širio se naglo i opasno, ali se nije mogao ukorijeniti zastalno u duši i srcu našeg ummeta zato što je islam vjera od neuništivog kālu-belanskog sjemena, sjemena koje u ljudskoj duši i srcu ubija štetne korove. A onda se pojavio opasniji korov od korova (ne)vjere. Pojavio se korov (ne)uma, (ne)razuma i (ne)mara, korov koji liči na džahiluk i ahmakluk. Ovaj korov je kao crv koji pije životne sokove ispod kore drveta našeg ummeta. To je isti onaj crv protiv kojeg si se ti borio od prije jednog milenija. Činilo se da nije preživio tvoju antidotnu misao tevḥīda protiv tešbīha i taʿtīla. No, znali smo da je zdravo sunnitsko sjeme, koje si ti posijao u Smerkandu, zauvjek otporno na antisunnijski i antitenzīhijski korov uʿaqāʼidu. Ali, nismo čitali i učili iz tvoje knjige o tevḥīdu kako se bori protiv tog korova. Čak smo bili zaboravili gdje ti je mezar. Da nije bilo jednog čuvara, koji nikad nije koračio na mjesto tvog kabura, već ga je čuvao od napasnika, ne bismo znali gdje su ti zakopane kosti. Ni bezbožna sovjestka ideologija ni naš gaflet nisu ti zatrli sjeme. Jer, tvoja misao o sunnistkom tevḥīdu zauvjek je ostala s nama, iako je nismo čitali iz tvog vlastitog djela. Da nije bilo tvojih slavnih učenika i vjernih sljedbenika tvoje teološke i moralne misli poput Abu al-Yusra al-Bazdavīja, Abu al-Mu’īn al-Nasafīja, Nadžmuddina Omera al-Nasafīja, Nuruddina al-Sabunija, Abu al-Barakat al-Nasafija, Šarifa al-Džurdžanīja, Kamaluddina Ibn al-Humamah, Mula ‘Alija al-Qarija, Ahmad al-Bajadīja i našeg bosanskog Hasana Kafīje Prusčaka, ne bismo znali ni za tvoje ime, a kamoli za tvoje slovo i tvoj sunnitski duh, koji je spasio dušu, um i srce islamskog Ummeta u desetom stoljeću. Nema ti u tome takmaca ni na Istoku ni na Zapadu zato što si bio daleko od dvorsko-bagdadskih intriga, a blizu teoloških i moralnih izazova u Transoksaniji, gdje je trebalo braniti čistoču tevḥīda ne samo od unutarnjih, već i od vanjskih napada, gdje je trebalo znati živjeti i djelovati u pluralnom društvu kakvo je oduvjek bilo društvo od različitih plemena, rasa i vjera u Semerkandu i cijeloj Transoksijani, dok je Baghdad sam sebe iznutra izjedao i zna se kakvu je sudbinu zbog toga doživio 1285. godine od Mongola.
Sinteza tradicije i razuma
U tome si nam ti bio i ostao imām al-hudā (vođa puta); ʿalam al-hudā (simbol pravoga puta); imām al-mutakallimīn (vođa teologa); muṣaḥiḥ ʿaqāʼid al-muslimīn (reformator muslimanske doktrine); raʼīs ahl al-sunnah (glava Sunneta). I zato smo danas ovdje, mi ulema iz različith dijelova svijeta da ti odamo počast i zatražimo halala što nismo ranije shvatili koliko je važna tvoja vjera tevḥīda i tvoja misao tenzīha, kao sinteza tradicije (samʿ) i razuma (ʿaql). Ti nisi bio ni prvi ni jedini koji je zagovara sintezu tradicije i razuma u vjeri i moralu, ali jesi bio prvi i jedini koji si do kraja čvrsto vjerovao u moć zdravog razuma, kao što si vjerovao i u istinitost autentične tradicije. Nisi se, poput Al-Ghazalije, Al-Džuvenija i Al-Razija, pred smrt odrekao razuma, već si ostao dosljedan u vjeri da je razum Božji dar i da, stoga, nema zapovijedi u Kur’anu, koju razum nije u stanju shvatiti. Ti nisi samo hvalio razum, već si ti svoj razum koristio za dunjalučke potrebe i ahiretske ograde, koje su te čuvale od grijeha. Niti si ti prvi i jedini koji si osuđivao taqlīd u vjerovanju, ali si bio prvi i jedini koji si na uvjerljiv način imao svoju vlastitu tevḥīdsko-sunnitsku misao i riječ, koju nisi zaklanjao iza poznatih autoriteta, poput tvog sunnitskog saputnika Al-Ašʿarije, već si bio pouzdan u Boga i samoga sebe da preuzmeš odgovornost za svoju misao i riječ, jer si vjerovao bez retoričkog kondicionala inšallah. Vođo pravoga puta, ta me tvoja hrabrost i jasnoća najviše impresionirala, dok sam čitao tvoju knjigu o tevḥīdu u Čikagu uz osjećaj sreće što sam te otkrio, uz osjećaj ponosa što ti pripdam i uz san da ti posjetim mezar u Maturidu. Evo to mi se posrećilo. Od momenta kad se nije znalo gdje ti je tačno mezar u Maturidu do momenta kad su ti podigli ovaj lijepi mauzolej prošlo je dosta mračnog vremena. No, poslije mraka dolazi zora; poslije grmljavine spušta se kiša da napoji zemlju iz koje nam niču plodovi. Da, spušta se na nas Božja milost da napoji ljudsku dušu, koja je žedna da čuje odgovore na mnoga pitanja, koja nas pritišću od onoga dana kad smo izgubili vezu sa tvojom sunnistkom linijom koju si ti ustanovio kao srednji put u ovom današnjem dunjalučkom haosu. Dakako, mnogo je pitanja za koje mi danas tražimo odgovor. Za neka od njih našli smo u tvojoj knjizi o tevḥīdu.
Pouzdanje bosanskog uma
Prvo, rekao si, vođo pravoga puta, da dokaz za istinu nije u broju, već u dodiru uma onoga šta ga čini pouzdanim u vjeri. To pouzdanje uma jednako je u svakom zdravom ljudskom razumu bez razlike na vjeru. Vjera može biti dokaz samoj sebi, ali zdrav razum je dokaz i samome sebi i drugima u vjeri. Zato kažeš, vođo puta, nije svaka rečena vjera, već je svaki prosvjetljeni razum osnov da se ljudi slože oko istine o Bogu. Ovo sam naučio od tebe, vođo pravednih, te shvatio zašto su moji bosanski preci slijedili tvoj akaidski put u vjeri i moralu. Ti si im objasnio da je njihov bosanski um od Božjeg svjetla, koji razgoni tamu i vodi ih tamo gdje nema sumnje i gdje je sve jasno, a to je da Bog nije ni rodio niti je rođen, već da je Bog Jedan, kojem nije ništa i niko ravan.
Drugo, rekao si, vođo puta, da zakon Božji ima za cilj da okuplja ljude, a ne da ih razgoni zato što su različiti. Raznolikost ljudska nije razlog za fenāʼ, nestanak, već je ta raznolikost razlog za beqāʼ, opstanak ljudske vrste. Oh, kako su nam danas potrebne ove tvoje idje i riječi - više nego ikada. Volio bih da si danas s nama da vidiš kako je današnji svijet, uključujući i tvoj Ummet, pred fenāʼom zato što nije čitao tvoje poruke o beqāʼu, poruke koje se sastoje u priznavanju Božjeg moralnog zakona koji je ostao nepromjenjen od Adema i Have pa sve do danas. Nije bilo sve savršeno ni u tvoje vrijeme, ali ovo naše vrijeme je moralno sišlo na dno dna. Svijet nije viši raznolik da bi opstao, već je jednolik da bi nestao u nemoći da se suoči sa sitnim i nevidljivim, a opet krupnim i vidljivim neprijateljem, koji je došao niotkud, ali prijeti nam odsvakud. Ljudska vrsta na planeti Zemlji je danas u opasnosti od krupnog nukleranog i sitnog virusnog neprijatelja, koji ne dolazi niotkud, već se nalazi posvuda u ljudskoj duši, koja se toliko izopačila da više ne razlikuje pojmove dunjalučkog beqāʼa i fenāʼa, već je izbezumljena pod pritiskom svojih prohtjeva, prohtjeva koji u njoj ubijaju dar Božjeg čistog duha, duha koji je tebi darovao čisti um, kojeg eto tek sada ozbiljno prepoznajemo. Nadam se da nije kasno.
Kvaziulema - misionari džahiluka
Treće, ostavio si nam u amanet, vođo puta, da pamtimo tradiciju i oštrimo razum za sve eventualnosti na dunajlučkom životu. Imao si sreću što si živio u vrijeme samanidske dinastije koja je cijenila ulemu i nije se miješala u akaidska pitanja. Mi tu sreću danas nemamo. Ne samo zato što je ulema sve više na margini povijesnih događaja, već i zato što su akaidska pitanja sve više u rukama nedoraslih samozvanih misionara, koji šire džahiluk, poput džahiluka iz predislamskog doba. Prava ulema se povlači u tišinu, dok kvaziulema sve više se dovlači tamo gdje joj nije mjesto. Mnogo je apokrifne tradicije u upotrerbi, a sve manje zdravog razuma u akciji. Munafikluk je vještina snalažljivog, dok je iskrenost naivnost glupog. Vjera nije više svjetlo do obećanog ahiretskog spasa, već je vjera sredstvo do željenog dunjalučkog uspjeha. Ulema je zapustila razum, na kojeg se ti pozivaš, dok je tradiciju zaboravila, na koju ti podsjećaš. O vjeri govore oni koji u vjeri nisu, dok oni koji su u vjeri nemaju mjesta tamo gdje se odlučuje o ljudskoj sudbini na Zemlji. Čisti razum ne služi više da dokaže čistu vjeru i moral, već nečisti razum služi da dokaže nečistu vjeru i moral. Ni tradicija nije više u službi istine o našoj vjeri, već je i tradicija postala puko sredstvo da se uzme ono što nekom ne pripada. No, u svemu tome ima jedna utjeha, a to je da smo ovdje na tvom mezaru danas da priznamo da ne znamo i da nam zbog toga treba tvoja mudrost, tvoja umna bistrina da se vratimo tamo gdje nam je mjesto - tvojoj tradiciju u tevḥīdu i tvom razumu u akhlāqu. Vrijeme je za to, naš Imamu pravovjernih. Ako iko, onda mi u Bosni to razumijemo i zato od danas hoćemo da čitamo tvoju knjigu o tevḥīdu i tvoj tefsīru o teʼvīlu. O tome u sljedećem trećem nastavku, ako Bog da.
Autor: Ph.D. Mustafa CerićMapa straniceLinkoviPovežite se sa namaInteraktivna platforma za odgoj i obrazovanje islam.ba promovira ispravno razumijevanje islama i osigurava vjersko obrazovanje i odgoj muslimana različitih generacija.TemeKur'an i tefsir