Pišući monumentalnu historiju Božjih poslanika i kraljeva Tārīkh al-rusul wa-al-mulūk, veliki muslimanski historičar Abū Džʿafar Muḥammad b. Džarīr al-Ṭabarī (839-923) bio je prvi svjetski historičar koji je zapazio da je znanje o tome šta je vrijeme u svojoj ukupnosti od početka do kraja, uvjet da bi se uopće razumijela historija kao prošlost, koja “nije mrtva; ona čak nije ni prošlost”.
Historija nije samo popis ljudi i stvari u vremenu i prostoru. Historija je specifično znanje o ljudima i stvarima u vremenu i prostoru, kao i specifična svijest o historijskim događajima, koji su utjecali na razvoj kritičkog znanja i kritičke svijesti kod čovjeka o sebi i svijetu oko sebe. Iako se dovoljno ne naglašava na Zapadu, ali otac sociologije Ibn Khaldūn (u. 1406) je, vjerovatno, prvi filozof, socijolog i historičar koji je imao ideju o ‘filozofiji historije’, kao historijskom ciklusu, gdje se glavni akteri ili agenti historije smjenjuju od uspona do pada i od pada do uspona. U tom ciklusnom procesu‘asabiyya, ‘duh srodstva’, je fundamentalni spoj ljudske zajednice i osnovna je pokretačka sila historije, pa, stoga, neki izraz‘asabiyya prevode kao 'esprit de corps' (de Slane). Na Zapadu se, međutim, smatra da je u 18. stoljeću francuski filozof Volter (u. 1778) bio prvi koji je izumio sintagmu ‘filozofija historije’. Volter je time označio historiju kao predmet kritičke ili naučne studije, gdje historičar misli historiju na način da donosi svoj vlastiti sud o historiji bez ponavljanja priča ili predaja iz starih knjiga. Istom sintagmom ‘filozofija historije’ krajem osamnaestog stoljeća služio se njemački filozof Hegel (u.1779) i drugi pisci, davajući joj drugačije značenje u smislu univerzalne ili svjetske historije. Treće značenje za ‘filozofiju historije’ dali su u 19. stoljeću pozitivisti, koji su htjeli otkriti opće zakone, koji vladaju tokovima historijskih događaja što bi trebao biti osnovni zadatak historijskih studija da dokažu postojanje repetitivne zakonitosti u historiji kao što to postoji u prirodi. Dakle, za Voltera ‘filozofija historije’ znači kritički i slobodno misliti historiju, za Hegela to znači misliti svijet kao cjelinu, a za pozitiviste to znači otkriti univerzalne zakone historije putem emprijske znanosti, zakone prema kojima bi se mogli prognozirati budući historijski događaji poput meteorologije.
Kritičko historijsko znanje
Pišući monumentalnu historiju Božjih poslanika i kraljeva Tārīkh al-rusul wa-al-mulūk, veliki muslimanski historičar Abū Džʿafar Muḥammad b. Džarīr al-Ṭabarī (839-923) bio je prvi svjetski historičar koji je zapazio da je znanje o tome šta je vrijeme u svojoj ukupnosti od početka do kraja, uvjet da bi se uopće razumijela historija kao prošlost, koja “nije mrtva; ona čak nije ni prošlost”. Ona je sadašnjost, a time i moguća budućnost. Al-Ṭabarī na početku svog “Tārīkha” kaže: „U ovoj mojoj knjizi spomenut ću sve vijesti koje su došle do nas o kraljevima kroz vrijeme od kada je Stvoritelj počeo stvaranje pa sve dok stvorenju dođe kraj. Bog Svevišnji je slao vjerovjesnike, dizao je kraljeve na vlast, ili je podizao halife sukcesivnim naslijeđivanjem. Bog je od početka darivao Svojim blagodatima neke od njih. Oni su bili zhvalni na tome pa im je Bog uvećavao blagodati… A ponekad im je odgađao uvećanu blagodat, pospremnajući im to kao zalihu. Bilo je i onih koji nisu bili zahvalni pa im je Bog Svevišnji oduzimao blagodati, koje im je prethodno darivao i ubrzavao bi im kaznu. No, bilo je i onih koji nisu bili zahvalni, ali ih je Svevišnji Bog ostavljao da uživaju blagodati do njihove smrti. Svakoga kojeg ću spomenuti u ovoj knjizi, spomenut ću ga u vezi s njegovim vremenom u sažetom obimu događaja njegova vrijemena, jer nije moguće o tome govori naširoko zato što bi to zamaralo čitatelja… No, počet ću s onim što je, prema našem mišljenju, primjereno i logično na prvom mjestu, a to je obajašnjenje o tome: Šta je vrijeme? Koliko je dugo sveukupno vrijeme? Početak prvog i kraj finalnog vremena? Je li prije Božjeg stvaranja (vremena) išta drugo postojalo? Da li će vrijeme biti uništeno tako da poslije njega neće ništa više postojati osim lica (wadžh) Svevišnjega Boga, neka je hvaljen? Šta je bilo prije Božjeg stvaranja vremena i šta će biti poslije uništenja vremena? Kako je počelo Božje stvaranje vremena i kako će se na kraju dogoditi uništenje vremena?“( Franz Rothental, The History of al-Ṭabarī, tom I, 171.)
Al-Ṭabarī je sustavno i tradicionalno odgovorio na ova sebi postavljena pitanja i time je obavezao muslimanske povjesničare da poslije njega svoju pričo o historiji islama počinju na sličan način od stvaranja svijeta pa do svog vremena. Otuda nije jednostavno ni pričati ni pisati historiju islama, kojoj prethodi hijero-historija (sveto-pripovjest ili sveto-svijest), to jeste, historija prije historije, koja je posvećena Božjim vjerovjesnicima i poslanicima, koja je apstrakna i zato je valja razumjevati na apstraktno-pobožan način za razliku od konkretno-humane historije islama, koju valja razumjevati i kao humanističku historiju u jasno definiranom ovozemaljskom vremenu i prostoru. Dakako, za to valja imati i “kritičko znanje” o ljudima i stvarima i “kritičku svijest” o historijskim događajima, a ne samo praviti u ime historije popis ljudi i stvari i ne samo u ime historije nabrajati historijske događaje bez nekog smisla. Koliko je važna posebnost kritičkog historijskog znanja kao i kritička historijska svijest (kao ‘filozofija historije’), možemo razumjeti iz sugestije R.G. Collingwooda, (The Idea of History), koji objašnjava da se prošlost, kao historija, sastoji od djelomičnih događaja u prostoru i vremenu, koji se više ne događaju i zato ih nije moguće poimati matematičkim promišljanjem, jer predmet za matematičko promatranje nije definiran ni prostorom ni vremenom, kao što događaji u prošlosti moraju biti definirani i prostorm i vremenom; niti je događaje u prošlosti moguće poimati kroz čistu teologiju, koja se bavi pojmovima koji su vječni, kao što je pojam o Vječnom Bogu, dok je prošlost kao historija ograničena vremenom, prolazna je; niti ih je moguće poimati kroz znanstveno promatranje zato što su istine koje znanost otkriva poznate na osnovu opservacije i eksperimenta, dok je prošlost izvan dometa neposredne opservacije i eksperimenta, pa ju nije moguće verificirati kao što se verificira znanstvena hipoteza.
Prema tome, kritičko historijsko znanje i kritička historijska svijesti su osnova za razumijevanje prošlosti, koja “nije mrtva, koja čak nije ni prošlost”. Na ovaj detalj o značaju i značenju “znanja” i “svijesti” o historiji kao učiteljici, Svevišnji Allah vrlo sugestivno poziva čovjeka da koristi svoj um i razum radi razumijevanja historije: - Putujete svijetom i pogledate!, tj., razmislite!, tj., razmotrite! kako je Allah počeo stvaranje svijeta. To će vam pomoći da shvatite da je Allah Svemoćan da stvori i drugi svijet. Allah je Svemoćan da sve to učini (29:20). Ključna riječ u ovom ajetu je imperativni glagol unẓurū (pogledajte, razmislite, razmotrite), a to znači upotrijebite vaš um i razum, koji vam ne smije biti dâr uzalud. Taj Božiji dâr, dâr uma i razuma, vas obavezuje da vjerujete u qadāʼ, a to je Božija odredba, kao apsolutna Božja volja i qadar, a to je apsolutna Božija moć i mjera svim ljudima i svim stvarima na nebesima i na zemlji, kao što je Božija moć (qadar) mjera i humanističkoj historiji na zemlji, gdje se islam dokazuje i kao Božanska ideja i kao ljudska praksa u vidu kulture i civilizacije, u vidu humanističkog lica sa dva obraza od mišljenja i od djelovanja.
Kritička svijest islama
Naravno, vjerovjesnička (nubuwwat) i poslanička (risālet) historija posljednjeg Allahovog vjerovjesnika i poslanika Muhammeda, a.s., koja ima rang hijero-historije, obavezuje nas na posebnu pažnju jer se u njoj kriju mnoge tajne i mnogi nevidljivi i vidljivi uzroci pojavne humanističe historije islama. Dakako, nije moguće napraviti oštru razdjelnicu između nama najbliže i najpojavnije vjerovjesničke historije Muhameda, a.s, i humanističke historije islama i muslimana nakon njegove smrti 632. godine, zato što se te dvije povijesti/historije tako snažno prožimaju da ih nije moguće razdvojiti čak ni onda kad je očito da se humanistička povijest/historija islama unekoliko otuđila i udaljila i po duhu i po slovu od hijero-povijesti/hijero-historije posljednjeg Božjeg poslanika. Zato je upravo po diktatu duha i slova hijero-povijesti/hijero-historije posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., nužnu humanističku historiju islama i muslimana nakon Poslanikove smrti podvrgnuti “kritičkom znanju” o ljudima i stvarima i “krtičkoj svijesti” o historijskim događajima, posebno ako imamo čist i iskren nijjet da našim čitateljima približimo “Maturidijevu školu tevḥīda”, kao hikmet i emanet bosanski kroz kontekst humanističke povijesti/historije islama.
Ovdje nije riječ samo o jednoj izuzetnoj ličnosti Imāma Abū Manṣūr al-Māturidije u kontekstu humanističke historije islama, ličnosti koja je imala vrlo snažan dodir s duhom i slovom ‘sveto-pripovjesti’ i ‘sveto-svijesti’ posljednjeg Allahovog poslanika, već je ovdje riječ isto tako i o jednom produhovljenom i prosvjetiteljskom konceptu sunnet-džemāʿt (“norma-komuna”) na principu tevḥīda, monoteizma, kao najvišeg stupnja veze između nama dalje i nama bliže ‘sveto-pripovjesti’, ’sveto-svijesti’ i humanističke historije islama, konceptu koji je nastao i koji se razvijao pod ehom duha i slova Kur’ana i Sunneta. Posvećenost tom konceptu, kojeg nam se nudi kroz duh i um Imāma al-Māturidije potrebna je danas više nego ikada, zato što nam je, mislim na nas muslimane u Bosni ali i muslimani u svijetu, “kritičko znanje” o humnanističkoj historiji islama i “kritička svijest” o historiji uopće postala toliko oskudna zbog nekritičkog i površnog historijskog znanja i izblijedjele historijske svijesti. U nekim segmentima i sami temelji naše tradicionalne duhovnosti i kulture se dovode u pitanje. Ne može se reći da muslimani nemaju nikakvo historijsko znanje i nikakvu historijsku svijest o sebi, ali to nije nidokle dovoljno da bi se uspješno nosili sa unutarnjim i vanjskim izazovima današnjice. Ali, u tome može biti i hajr. Jer, tek u trenutaku kad se suoči sa nepredviđenim poteškoćama, čovjek je spreman da uloži dodatni napor da te poteškoće savlada. Taj trenutak poteškoća je danas kod nas ovdje i sada u smislu da se obistinjuje zapažanje da “prošlost nije mrtva”, te da “ prošlost čak nije ni prošlost”, već je prošlost sadašnjost, ali mi tu prošlost ne umijemo prepoznati zato što ne posjedujemo ni “kritičko znanje” ni “kritičku svijest” o prošlosti, koja nam se nudi da iz nje uzmemo ono što je bitno, ono što je historijski preživjelo kao korisno za nas, a da ostavimo ono što nije bitno, ono što historijski nije preživjelo kao štetno za nas, ali nije ni skroz umrlo. Humanistička historija je, između ostalog, i čistilište ljudskih djela slično kiši koja pada i od koje nastaju rijeke na zemlji, koje kad nabujaju na vrhu nose otpad… Taj otpad, kojeg nabujale rijeke nose, mora otpasti iz riječnog toka, a ono što koristi ljudima ostaja u riječnom toku, ostaje na zemlji (Kur’an, 13:17).
Naša poteškoća ili naš problem s kojim se danas suočavamo kao muslimani je u tome što se otpad na vrhu nabujale humanističke historije islama nije skroz izlio iz glavnog toka, nije skroz otpao, već se zalijepio u glavama nekih koji u zadnje vrijeme isplivavaju na suhu obalu bez osjećaja i bez znanja za navigaciju historije islama u sadašnjim okolnostima. Naša je namjera, zbog toga, da kroz predstavljanje hisatorijskog konteksta “Maturidijeve škole tevḥīda”, kao hikmeta i emaneta bosanskog, bacimo pogled ne na kraj hijero-historije Božjih vjerovjesniak i poslanika, kraj kojeg je označio posljedni Božji vjerovjesnik Muhammed, a.s., već da bacimo kritički pogled na početak humanističke povijesti islama, početak koji se dogodio u Medini u kući od krova ili “krovnoj kući” (al-Saqīfah), u sjedištu klana Banī Sāʿidah iz plemena Hazredž kod Ensarija. Dakle, u krovnoj kući al-Saqīfah otvorena je politička priča humanističke historija islama, koja nikad nije bila samo politička, već je uvjek bila i teološka priča, zato što u humansitičkoj historiji islama ništa se ne može značajno događati bez sinergije sa ‘sveto-pripovjesnom’, ‘sveto-prijenosnom’ i ‘sveto-svijesnom’ historijom.
Piše: Mustafa Cerić