Hz. Ali: „A kada bi spominjali Allaha, njihali su se kao što se njiše drvo kada puše jak vjetar.”

🚫 Osoba zatvorenih vidika, brzopleta i podložna utjecaju negativnih nagona, koja bi ovo uočila, reagovala bi naglo i iskoristila “Bid‘a” kartu.

✅ Međutim, osoba prisebna, širokih vidika i nadahnuta spoznajom istine, pristupila bi ovom skupu promišljeno i analitički:

📍- narodni, tradicionalni ples – dozvoljen (halal);

📍- zabrana slobodnog miješanja polova i fizičkog kontakta – ispoštovana;

📍- izvođenje ilahija i zikrullah – halal i preporučeno.

Takav pristup odražava ravnotežu između religijskog uvida i kulturne prakse, pokazujući da se spoznaja i razum, a ne površna osuda, trebaju koristiti pri procjeni tradicije.

Prvo i osnovno pravilo u usuli fikhu (pravnoj metodologiji) jeste: sve je dozvoljeno osim onoga što je izričito zabranjeno. Nije obratno, nije sve zabranjeno dok se ne dokaže suprotno. Ovaj princip naglašava temeljnu fleksibilnost i mudrost šerijatskog prava, gdje je osnovni ljudski prostor djelovanja slobodan i dopušten.

U skladu s tim, nema nikakve zabrane da se Allah veliča kroz pokret, pa čak naprotiv, to je preporučeno. Kur’an jasno navodi da se Allah spominje u raznim položajima:

📖 „A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći.” (Sura En-Nisā 103)

Ovaj ajet pokazuje da spominjanje i veličanje Allaha ne zahtijeva fiksnu i ukočenu poziciju tijela. Dakle, nije nužno biti statičan ili „ukočen“ prilikom ibadeta i zikra, pokret i gestovi u skladu s poštovanjem Allahu su dozvoljeni, pa čak i poželjni, kada izražavaju odanost i prisnost.

Također, islamsko pravo priznaje važnost i ulogu običajnog prava (el‑‘urf) u društvu sve dok nije u suprotnosti s jasnim tekstovima šerijata. Običaj, kultura i narodni izrazi radosti mogu biti validni ako ne sadrže zabranjene elemente i ako su u suglasnosti sa temeljnim principima vjere.

Dodatno tome, hadiski izvori dokumentiraju jedan značajan historijski događaj koji ilustruje pristup Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema kulturnim izrazima radosti:

Na dan jedne od mubarek prigoda, grupa Abesinaca došla je u Poslanikovu džamiju u Medini i izvodila igru i pjesmu, koristeći svoje tradicionalne pokrete i izraze radosti, govoreći u svojim riječima pohvale i radost zbog Poslanika, a.s.. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ih prekinuo niti zabranio, pa čak je pozvao i svoju suprugu ‘A‘isu da gleda preko njegovog ramena...

Ovaj događaj, zabilježen u Sahihu Muslimu, ukazuje na to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tolerisao i posmatrao takav kulturni izražaj radosti i pjesme, što implicira da forma izraza sama po sebi nije automatski zabranjena sve dok je u skladu sa šerijatskim okvirima i namjerama koje ne krše osnovne odredbe vjere.

Rekao je hazreti Alija, radijallahu anhu, opisujući ashabe:

„A kada bi spominjali Allaha, njihali su se kao što se njiše drvo kada puše jak vjetar.”

(Ebu Nu'ajm u El-Hiljetu, Hafiz Ibn Kesir u El-Bidaje VeN-Nihaje, Hafiz Ibn Redžeb El-Hanbeli u Džami'ul-ulum vel-hikem)

U prijevodu djela Bistro more pobožnosti, sljedeći hadis kaže:

„Tako mi Allaha, vidio sam drugove Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve selleme, ali, danas, ne vidim nešto slično njima. Ujutro su ustajali blijedi, nezačešljani i prašnjavi, hrapavih čela kao kože na koljenim koza. Noći su provodili na sedždi Allahu i kijamu, učeći Allahovu Knjigu i naizmjenično se smjenjujući na svojim čelima i svojim nogama. A kada bi ujutro osvanuli spominjali su toliko Allaha da su se njihali kao drvo u jako vjetrovitom danu dok su im suze toliko tekle da bi im se odjeća nakvasila. Tako mi Allaha, (danas) ljudi kao da su postali nemarni.”

Sve navedeno potvrđuje da osnova u šerijatu jeste dozvoljeno, sve dok nema jasnog zabraniocnog teksta. Spominjanje Allaha u pokretu i u raznim tjelesnim stanjima je legitimno i u skladu s Kur’anom. Događaj s Abesincima pokazuje da Pejgamber, alejhisselam, nije automatski odbacivalo kulturne forme radosti i da nije intervenisao protiv njihove pjesme i igre, nego je to posmatrao sa svojim ashabima.

Ovaj pristup, balansiranje između principa šerijata, uvažavanja kulturnog konteksta i temeljne vjerske dozvoljenosti, reflektuje mudrost islamskog pravnog rasuđivanja, koje izbjegava površne osude i poziva na dublje razumijevanje i širi kontekst propisanog i preporučenog.

(Ertan Č., dip. isl. nauka)