Ispoljavanje mržnje i džihad protiv muslimanima temelj učenja Muhammeda ibn Abdulvehhaba Nedždija

Hanefijski mezheb
1 day ago
3 min read

Negdje sredinom 1155/1742. godine u grad Basru, na jugu Iraka, stigla je poslanica Muḥammeda ibn ʿAbdulvehhāba. Ovaj propovjednik (dāʿija) iz središnje arabijske regije Nedžda nedavno je u svom zavičaju pokrenuo vjerski reformistički pokret utemeljen na doktrini strogo shvaćenog monoteizma (tevḥīd), ali i na praksi proglašavanja muslimana neistomišljenika nevjernicima (tekfīr). Glasine o njegovom kontroverznom djelovanju već su bile doprle do Basre, udaljene oko šest stotina kilometara od Nedžda, no to je bio prvi njegov pisani tekst koji je stigao u taj grad.

Pored pojmova bughḍ (mržnja), ʿadāwa (neprijateljstvo) i barāʾa (odricanje), Ibn ʿAbdulvehhāb u kontekstu vjerske obaveze suprotstavljanja zaziva i tekfīr , javno proglašavanje muslimana nevjernikom. Smatrao je obaveznim da njegovi sljedbenici izreknu tekfīr nad muslimanima koje je on smatrao mnogobošcima, tj. da ih osude kao nevjernike i isključe iz zajednice vjernika. Džihād, u smislu oružane borbe protiv takvih muslimana, predstavljao je dodatni element ovog doktrinarnog sklopa. Kako je vahabijski pokret rastao uporedo s usponom prve saudijske države, obavezno suprotstavljanje muslimanima neistomišljenicima prešlo je s verbalne osude na institucionalizirano i oružano djelovanje.

Muhammad ibn ʿAbdulvehhāb u jednoj kasnijoj poslanici piše:

„Ako neko želi biti sljedbenik Poslanika [Muḥammeda], dužan je odreći se ovoga [tj. širka], usmjeriti obožavanje isključivo Bogu, odbaciti to i one koji to čine, osuditi ih, pokazivati im mržnju i neprijateljstvo i voditi džihād protiv njih sve dok vjera u potpunosti ne pripadne Bogu.“

Ovakva formulacija pokazuje da se u njegovoj misli doktrina tevḥīda ne iscrpljuje u teološkoj afirmaciji Božje jednoće, nego se pretvara u političko-socijalni kriterij pripadnosti, pri čemu se granica između “vjernika” i “nevjernika” uspostavlja kroz aktivno neprijateljstvo. Time tekfīr prestaje biti iznimna pravno-teološka mjera, kakvom su je klasični sunnijski učenjaci smatrali i strogo ograničavali, te postaje normativno sredstvo oblikovanja zajednice.

Ibn ʿAbdulvehhāb umro je 1206/1792. godine, ali su njegovo učenje sistematizirale i prenosile generacije vahabijskih učenjaka nakon njega. Među najvažnijima bili su njegovi potomci, poznati po patronimiku Ālu aš-Šejh („porodica šejha“). Iako su povremeno dorađivali i preformulirali pojedina doktrinarna načela, njihov osnovni zadatak, prema vlastitom shvatanju, bio je očuvanje i prenošenje učenja Muḥammada ibn ʿAbdulvehhāba, koji je, po njihovom uvjerenju, nakon osam stoljeća obnovio izvorno i autentično učenje islama. Poput njega, i ovi su učenjaci tvrdili da se širk raširio islamskim svijetom te su pozivali na ispoljavanje mržnje i neprijateljstva prema muslimanima koje su smatrali njegovim nosiocima.

Sulejmān ibn ʿAbdullāh Ālu aš-Šejh (u. 1233/1818), unuk Ibn ʿAbdulvehhāb a, isticao je „obavezu ispoljavanja neprijateljstva prema mnogobošcima (tj. muslimanima proglašenim mnogobošcima), mržnje prema njima, vođenja džihāda protiv njih i odvajanja od njih“.

ʿAbdurraḥmān ibn Ḥasan Ālu aš-Šejh (u. 1285/1869) pisao je da je „Allah učinio obaveznim odricanje od mnogoboštva i mnogobožaca, njihovo odbacivanje, ispoljavanje neprijateljstva i mržnje prema njima te vođenje džihāda protiv njih“.

Njegov sin ʿAbdullaṭīf ibn ʿAbdurraḥmān Ālu aš-Šejh (u. 1293/1876) tvrdio je da je „nezamislivo da neko poznaje i prakticira tevḥīd, a da ne pokazuje neprijateljstvo prema mnogobošcima“.

Ḥamad ibn ʿAtīq (u. 1301/1884) smatrao je da mržnja prema njima u srcu nije dovoljna, nego da vjernici moraju javno ispoljiti tu mržnju.

Isḥāk ibn ʿAbdurraḥmān Ālu aš-Šejh (u. 1319/1901) držao je da „nije dovoljno mrziti ih u srcu; nužno je javno pokazivati neprijateljstvo i mržnju… to znači očitovati vjeru“.

Sulejmān ibn Siḥmān (u. 1349/1930) ovu je ideju pretočio i u stihove, naglašavajući da je javno proglašavanje mnogobožaca nevjernicima i očigledno ispoljavanje neprijateljstva suština očitovanja vjere.

Kod ovih autora vidljiv je proces doktrinarnog zaoštravanja: unutarnji stav (bughḍ) pretvara se u javni čin (muʿālanah), a teološka distinkcija u političku lojalnost i neprijateljstvo. Takav razvoj predstavlja značajan otklon od dominantne sunnijske pravne i teološke tradicije, koja je tekfīr smatrala krajnje rizičnim činom, dopuštenim samo uz stroge uvjete, upravo zbog opasnosti od prolijevanja muslimanske krvi i razaranja zajednice.

U vahabijskoj interpretaciji, naprotiv, uzdržavanje od tekfīra može samo po sebi postati razlog za tekfīr, čime se proizvodi spirala međusobnog isključivanja.

Mnogi od ovih učenjaka djelovali su u razdobljima političke slabosti i nesigurnosti vahabijskog pokreta. Naglašavanjem obaveze mržnje i neprijateljstva nastojali su osigurati da zajednica ostane ideološki homogena i jasno odvojena od šireg islamskog svijeta, koji su smatrali prožetim širkom. Time je doktrina postala sredstvo identitetske mobilizacije, ali i trajne konfliktnosti.

Poslanica koja je stigla u Basru 1155/1742, poznata kao Kalimāt fī bajān šehādat an lā ilāha illā ʾllāh („Riječi o tumačenju svjedočenja da nema drugog boga osim Boga“), jedno je od najranijih poznatih djela Ibn ʿAbdulvehhāba. Iako nastala prije njegovog saveza s porodicom Ās Saʿūd (oko 1157/1744) i uspona saudijske države, njezina poruka već jasno najavljuje kasniji razvoj: spoj teološkog ekskluzivizma, prakse tekfīra i militantnog aktivizma.

Tevḥīd se definira ne samo kao vjerovanje, nego kao javni političko-religijski stav obilježen odricanjem, neprijateljstvom i borbom protiv drugih muslimana. U tom okviru, odsustvo otvorenog neprijateljstva prema „protekfirenim“ muslimanima može značiti sumnju u ispravnost vlastite vjere, čime se pobožnost pretvara u mehanizam stalne ideološke provjere i društvene polarizacije.

Reference: