Opasnosti i rizici promjene hanefijskog mezheba među bosanskim muslimanima

Ertan Č., dip. isl. nauka

Uvod

Hanefijski mezheb zauzima istaknuto mjesto unutar pravne i intelektualne tradicije ehli-sunnetskog islama. Shodno općeprihvaćenoj saglasnosti (idžmāʿu) učenjaka ehli sunneta vel-džemāʿata, hanefijska pravna škola predstavlja legitiman, ortodoksan i metodološki utemeljen put razumijevanja i primjene šerijatskih propisa. Njena utemeljenost proizlazi iz dosljednog oslanjanja na temeljne izvore islamskog prava: Kur’an, Sunnet, idžmaʿ i kijās, uz razvijenu metodologiju pravnog promišljanja (usūl al-fiqh) koja je omogućila sistematizaciju te tekstualno i racionalno uobličavanje pravnih i teoloških normi u različitim historijskim i društvenim okolnostima.

Ovaj mezheb se veže za imama Ebu Hanifu en-Nuʿmāna ibn Sābita, jednog od najranijih velikana islamske pravne misli, koji je prema mišljenju brojnih muhaddisa i historičara pripadao generaciji tabiʿina, odnosno neposredno nakon prve generacije muslimana. Blizina njegovog vremena epohi objave, kao i susret s nosiocima ranog islamskog znanja, dali su hanefijskoj pravnoj tradiciji snažan osjećaj kontinuiteta s izvornim razumijevanjem vjere. Njegova škola predstavlja najstariju od četiri klasične sunijske pravne škole koje su kroz historiju zadobile općeprihvaćen autoritet u muslimanskom ummetu.

Pored historijske starine, hanefijski mezheb odlikuje se izuzetnim bogatstvom pravne literature, razrađenom pravnom terminologijom, te ogromnim brojem učenjaka koji su kroz stoljeća razvijali, pojašnjavali i primjenjivali njegova načela. Od ranih učenika imama Ebu Hanife, Ebu Jusufa i Muhammeda eš-Šejbanija, pa sve do kasnijih velikana u različitim dijelovima islamskog svijeta, formirana je golema pravna baština koja obuhvata temeljna djela iz fikha, usūla, akaida, fetvi, sudske prakse i pravne teorije. Ova kontinuirana naučna produkcija učinila je hanefijsku školu jednom od najsistematičnijih i najrazrađenijih pravnih tradicija u islamskoj civilizaciji, sposobnom da odgovori na složena pitanja individualnog i društvenog života muslimana.

Islam u Bosni i Hercegovini i hanefijska pravna tradicija

Proces islamizacije Bosne i Hercegovine predstavlja specifičan historijski i civilizacijski fenomen u okviru širenja islama na evropskom prostoru. Za razliku od mnogih drugih područja islamskog svijeta gdje se islam širio prvenstveno trgovačkim putevima, individualnim misionarskim djelovanjem ili postupnim kulturnim utjecajem, bosanski prostor je s dolaskom Osmanlija ušao u okvir jedne već izgrađene, institucionalno i naučno oblikovane islamske civilizacije. Time je i prihvatanje islama među domaćim stanovništvom bilo povezano s organiziranom religijskom, pravnom i obrazovnom strukturom, a ne stihijskim ili fragmentarnim procesom.

Osmanska država nije bila samo vojna i politička sila, nego i nosilac razvijenog sistema islamskih nauka, pravosuđa i obrazovanja, utemeljenog prvenstveno na hanefijskoj pravnoj školi kao zvaničnom mezhebu države. Sa administrativnim strukturama dolazili su kadije, muftije, muderrisi, imami i hatibi, ljudi temeljito obrazovani u klasičnim islamskim disciplinama: fikhu, tefsiru, hadisu, akaidu i arapskom jeziku. Uspostavom medresa, mekteba, tekija i vakufskih institucija, islam u Bosni nije bio predstavljen samo kao skup obrednih praksi, nego kao cjelovit normativni i duhovni sistem, metodološki razrađen i ukorijenjen u ortodoksnoj sunijskoj tradiciji.

U tom kontekstu, prihvatanje islama među precima današnjih bosanskih muslimana odvijalo se u okviru jasno definiranog teološkog i pravnog modela: hanefijsko-maturidijskog fikha i akaida. Ova kombinacija, koja je stoljećima predstavljala intelektualni temelj osmanske uleme, osigurala je da se vjerski život na bosanskom prostoru razvija u kontinuitetu s glavnim tokovima ehli-sunnetske misli. Vjera nije prenošena isključivo usmenom predajom ili lokalnim običajima, nego kroz institucionalno znanje, sudsku praksu i pisanu pravnu tradiciju.

Zbog takvog historijskog razvoja, hanefijski mezheb u Bosni i Hercegovini nije doživljavan kao puka pravna opcija među više mogućnosti, već kao sastavni dio vjerskog identiteta i društvenog poretka. Generacije bosanskih muslimana pokazivale su izrazitu privrženost ovoj školi, čuvajući je kroz obrazovni sistem, vjerske institucije i porodičnu tradiciju. To “ljubomorno čuvanje” mezheba ogledalo se u dosljednom slijedu ustaljene pravne prakse, oslanjanju na priznate učenjake i oprezu prema neprovjerenim i marginalnim tumačenjima vjere.

Historijski posmatrano, na bosanskom prostoru nije se formirala trajna i društveno utjecajna paralelna religijska struktura koja bi predstavljala sistematsku alternativu sunijskoj ortodoksiji. Iako su, kao i u drugim dijelovima islamskog svijeta, postojale pojedinačne devijacije, pretjerivanja ili lokalne prakse bez čvrstog naučnog utemeljenja, one nisu zadobile institucionalni legitimitet niti su oblikovale dominantni vjerski diskurs. Glavni tok vjerskog života ostao je vezan za medrese, kadiluke, muftijstva i ulemu koja je djelovala unutar hanefijsko-maturidijskog okvira.

Takav razvoj ostavio je dubok trag, islam u Bosni i Hercegovini formiran je kao akademski posredovan, pravno strukturiran i teološki definiran sistem, u kojem su pravna disciplina, hijerarhija znanja i autoritet učenjaka imali centralno mjesto. Upravo ta historijska činjenica objašnjava snažnu ukorijenjenost hanefijskog mezheba u vjerskoj svijesti bosanskih muslimana i njegovu ulogu kao čuvara kontinuiteta, stabilnosti i ortodoksnog razumijevanja islama na ovim prostorima.

Teološki, pravni i društveni aspekti

Promjena mezheba među muslimanima, posebno u kontekstu bosanskog društva, nosi sa sobom brojne teološke, pravne i društvene izazove. Bosanski muslimani su historijski i tradicijski povezani s Hanefijskim mezhebom, koji je, uz povijesne i kulturne okolnosti, postao temeljni pravni okvir islamske prakse u Bosni i Hercegovini. Ova duboka veza s Hanefijskim mezhebom nije samo pravna ili religiozna, već i kulturna, te mijenjanje mezheba može imati dalekosežne posljedice na vjeru, identitet i društveni sklad muslimanske zajednice.

Teološki i pravni temelji Hanefijskog mezheba

Hanefijski mezheb je jedan od četiri glavna pravna pravca u islamu. Njegova specifičnost leži i u naglašavanju logičkog razmišljanja i analize, što ga čini fleksibilnim i prilagodljivim za raznovrsne društvene i političke okolnosti. Bosanski muslimani, kroz osmansko razdoblje i kasnije, prihvatili su Hanefijski mezheb kao dominantan pravni okvir, a ova tradicija je duboko ukorijenjena u svakodnevnoj praksi vjernika.

Promjena mezheba, odnosno prelazak na drugi pravni pravac, može dovesti do teoloških nesuglasica koje ugrožavaju religioznu koherentnost zajednice. Svaki mezheb ima svoj specifičan skup principa, tumačenja i pravila koja se primjenjuju na svakodnevni život, od obreda, preko prava i obaveza, do društvenih normi. Mijenjanjem mezheba, vjernik riskira da se nađe u situaciji gdje se njegovo osobno vjerovanje i praksa sukobljavaju s već vjerski utemeljenim normama i praksama zajednice kojoj pripada.

Pravni rizici i nedosljednost

Pravni rizik nastaje iz činjenice da se u svakom mezhebu tumačenje i primjena islamskih zakona razlikuju. Ova razlika u pravnoj metodologiji može izazvati nesuglasice u interpretaciji ključnih vjerskih propisa, što može dovesti do pravne nesigurnosti među vjernicima, naročito u pitanjima vezanim za obiteljski zakon, nasljedstvo, brak i razvod.

Ako se pojedinac ili zajednica odluče promijeniti mezheb, suočavaju se s izazovom usklađivanja svojih vjerskih praksi s novim normama, što može dovesti do pravnih konflikata ili nesuglasica među vjernicima. Ovi problemi postaju još izraženiji u društvu gdje su religijska pravila duboko ukorijenjena i tradicija je snažno vezana uz određeni pravni okvir.

Društveni i kulturni izazovi

Bosanska muslimanska zajednica je kroz stoljeća razvijala svoje kulturne i vjerske osobitosti, koje su usko povezane s Hanefijskim mezhebom. Mijenjanje mezheba može izazvati duboke društvene podjele, jer zajednica koja je kroz povijest izgradila svoje identitetske temelje u jednom pravnom okviru može doživjeti unutarnje tenzije i polarizaciju. To može utjecati na međuljudske odnose, zajedničke obrede i ukupnu društvenu koheziju.

Posebno je važno naglasiti da bi promjena mezheba među bosanskim muslimanima mogla dovesti do otvaranja vrata različitim oblicima radikalizacije ili sektarizma, jer bi mogla postojati tendencija da se različiti mezhebi, koji se već nalaze u manjini, promoviraju u dominantne. Ovaj proces mogao bi ugroziti zajednički islamski identitet i dovesti do udaljavanja od islamske tradicije koju su vjernici bosanskog prostora prakticirali kroz stoljeća.

Opasnosti po vjersku stabilnost i autoritet

Zadržavanje Hanefijskog mezheba kao dominantnog pravnog sistema također znači očuvanje autoriteta islamskih učenjaka i pravnika koji su kroz istoriju interpretirali i primjenjivali šerijatske norme. Mijenjanjem mezheba, postoji rizik od podcjenjivanja autoriteta domaćih islamskih učenja, čime bi se mogla narušiti vjerska stabilnost zajednice. Iako islam u svojoj osnovi omogućava određeni stupanj fleksibilnosti u primjeni šerijata, izbor novog mezheba može stvoriti nesigurnost u pogledu koji autoritet treba slijediti, čime bi mogla biti dovedena u pitanje jedinstvenost islamske misli i prakse u Bosni i Hercegovini. Ovaj problem postaje još izraženiji ukoliko osoba koja mijenja mezheb nije dovoljno obrazovana u dubini islamskog prava i vjerovanja, što može dovesti do površnih i neispravnih interpretacija.

Politizacija vjere i vanjski faktori

U današnjem globaliziranom svijetu, religija se sve više politizira, a promjena mezheba među muslimanima može imati vanjske političke posljedice. Promjena mezheba, naročito ako je pod utjecajem vanjskih faktora, može biti viđena kao čin političkog pritiska ili utjecaja, što može dovesti do političkog i društvenog razdora. Takođe, u situacijama gdje postoji snažna politička polarisacija, promjena mezheba može biti instrumentalizirana u svrhu širenja određenih političkih ideologija koje nisu utemeljene na vjerskim osnovama.

Bosanski muslimani čine relativno mali narod na globalnoj islamskoj sceni, a još manju manjinu unutar šireg balkanskog i evropskog konteksta. Ovaj demografski položaj čini ih posebno osjetljivima na vanjske političke i društvene pritiske, te im ne daje luksuz podjela na temelju mezhepske ili ideološke razlike. Historija bosanskih muslimana, koju odlikuju stoljeća prisutnosti u okruženju koje, kako nas uči prošlost, često nije bilo naklonjeno islamu, jasno pokazuje da su jedinstvo i kohezija unutar zajednice ključni za njihov opstanak i prosperitet.

Zemlje Balkana, a osobito Bosna i Hercegovina, kroz svoju dugu i turbulentnu povijest, nisu imale luksuz političkog i vjerskog mirnog suživota s okolnim narodima. U mnogim periodima, muslimani su bili marginalizirani, politički i kulturno potisnuti, a njihova vjerska praksa podložna konstantnoj prijetnji. Bosanski muslimani, stoga, nikada nisu mogli sebi priuštiti luksuz podjela unutar vlastite vjerske zajednice, jer su morali biti čvrsto ujedinjeni kako bi se nosili s vanjskim prijetnjama, bilo da su dolazile od drugih vjerskih ili etničkih zajednica, bilo da su bile političke i kulturne naravi.

Zaključak

Promjena Hanefijskog mezheba među bosanskim muslimanima, iako u teoriji moguća, nosi sa sobom ozbiljne rizike i opasnosti. Teološke, pravne, društvene i političke posljedice ove promjene mogu ozbiljno ugroziti jedinstvo zajednice, pravnu stabilnost, društvenu koheziju i kulturni identitet. Stoga bi bilo potrebno temeljito razmotriti sve aspekte ove odluke i osigurati da se bilo kakva promjena mezheba temelji na dubokom razumijevanju islamskih pravnih i teoloških principa, kao i na poštovanju tradicije i autoriteta islamskih učenjaka koji su kroz povijest oblikovali i čuvali vjerski život muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Svako dodatno cijepanje muslimanske zajednice po mezhepskim linijama samo bi oslabilo već ionako krhku unutrašnju koheziju i jedinstvo. Bosanski muslimani, kao mala, manjinska skupina, u svojoj povijesti nisu imali privilegiju da sebi dopuste ideološke razdore koji bi nastali zbog mezhepskih razlika. Takvo razdvajanje bilo bi kontraproduktivno i opasno za sam opstanak muslimanske zajednice na ovim prostorima. Naime, ako bi se različite frakcije muslimana povukle u vlastite mezhepske niše, umjesto da održavaju zajednički, usklađeni vjerski i društveni okvir, zajednica bi postala podložna daljnjim podjelama i sukobima.

Historija nas uči da razdvajanje i međusobne razlike u takvim uvjetima često prelaze granicu teoloških nesuglasica i mogu prerasti u otvorene fizičke sukobe. U situacijama kada je zajednica pod prijetnjom izvanjskih faktora, unutarnje podjele samo dodatno kompliciraju stvari, otvarajući prostor za manipulaciju i poticanje nesloga među vjernicima. Takva anarhija može dovesti do međusobnog sukobljavanja, što bi dodatno oslabilo muslimansku zajednicu. Najveći rizik u ovom scenariju je fizičko i kulturno nestajanje muslimana s tih prostora. U historiji Balkana, mnoštvo je primjera kada su manjinske zajednice, zbog unutrašnjih podjela i vanjskih prijetnji, nestale ili bile asimilirane. Zbog toga bi svako daljnje cijepanje na temelju mezhepskih razlika moglo dovesti do katastrofalnih posljedica za bosanske muslimane, koji bi, pod napadima vanjskih i unutarnjih faktora, mogli biti prisiljeni napustiti svoje teritorije, izgubiti svoj identitet ili, u najgorem slučaju, potpuno nestati sa tih prostora.

Stoga, očuvanje jedinstva, utemeljenog na zajedničkom prihvaćanju hanefijskog mezheba i ortodoksnog islama, predstavlja temeljnu obavezu za sve bosanske muslimane. Ujedinjena zajednica, koja se oslanja na stabilne teološke temelje, može pružiti otpor svim vrstama vanjskih prijetnji, čuvajući svoj identitet, kulturu i opstanak na ovim prostorima.