Hikaja: Prva lekcija nakšibendijskog puta nije održana u medresi, već pod vodom!
- Feb 11
- 3 min read
Temelj nakšibendijskog puta, tzv. hafi zikir (tajni zikr), nije se rodio na suhoj molitvenoj prostirci, već pod vodom koja pritiska pluća. Mladi Abdulhalik Gudžduvani sjedi u Buhari u halki znanja, uz skute svog učitelja imama Sadreddina. Tema razgovora je ajet 55. sure Araf:
„Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, On doista ne voli one koji svaku mjeru prelaze."
Abdulhalik Gudžduvani postavlja svoje poznato pitanje:
„Učitelju! Ajet kaže: ‘Spominjite Gospodara svoga u tajnosti.’ Ako to učinim naglas, ljudi će čuti; ako to učinim u sebi, meleci 'Kiramen Katibin' će čuti. Kako se uči tajni zikr koji ne čuje ni čovjek ni melek, već ostaje isključivo između Allaha i mene?“
Imam Sadreddin odgovara:
„Sine moj, ono što pitaš nije znanje iz knjiga (ilm el-kitab), već znanje Ledün. Ako ti je suđeno, Allah će ti poslati onoga koji će te poučiti.“
I taj dan dođe. Hazreti Hidr (a.s.) se pojavi i uze Abdulhalika. Hazreti Hidr (a.s.) ga nije htio poučiti kroz objašnjenje, već kroz iskustvo. Odvodi ga do ruba bazena. Okolina je bučna, ptičji pjev, vjetar, ljudski razgovori... Hazreti Hidr (a.s.) izgovara jednu jedinu naredbu:
„Uroni u vodu!“
Čim Abdulhalik uđe u vodu, svijet se presijeca oštrinom noža. Zvukovi nestaju, ustupajući mjesto teškoj, jezivoj tišini. Sunčeva svjetlost postaje mutan, nedostižan sjaj na površini. Voda je hladna, obavija tijelo poput krute odjeće.
U tom trenutku započinje prva lekcija: 'odvajanje od masiva'. Šta je 'masiva'? Sve što nije Allah. Ptičji pjev, vjetar, ljudska buka, tračevi... Voda je ogromni izolator, svijet je odsječen. Frekvencija vanjskog života je prekinuta. Voda postaje gusti zastor, privremeni mezar. Ostaje samo on i Stvoritelj.
Na dnu bazena, Hazreti Hidr (a.s.) pritisne Abdulhalika po ramenima: „Zadrži dah!“
U tesavvufu ovo se naziva 'habs-i nefes'. Zašto? Jer dok čovjek diše, um je raspršen, ali kad dah zadrži, život postaje ugrožen. Nefs (ego) zaboravlja status, pare i slavu, jedini cilj postaje „jedan udisaj“. Hazreti Hidr (a.s.) stjera mladog Abdulhalika u kut, prisiljavajući njegovu pomućenu svijest da se zbog straha od smrti fokusira na jednu tačku.
Dok pluća gore, dolazi treća lekcija: „Zalijepi jezik za nepce!“
Otvoriti usta pod vodom znači utopiti se. Ovo je fizičko pravilo. Ali, duhovna mudrost glasi: dok jezik ne utihne, srce ne govori. Hazreti Hidr (a.s.) zapečati jezik vodom. Kad jezik prestane djelovati, unutrašnji pritisak traži izlaz i nužno se spušta do kalba (srca). Tada se događa čudo. Usta zatvorena, dah zadržan, svijet nestao... U tom zbijenom stanju, riječi ne izlaze kroz grlo, već iz 'kuće srca' (Lisan-i Kalb): La ilahe illellah...
Ovo nije zikr pokretanja usana, ovo je krik duše koja se guši, upućen svom Gospodaru. Srce prvi put oslobađa svoj glas iz sjene jezika. Abdulhalik tada postaje 'Gavvas' (Ronilac). Zašto? Jer površine mora su pune otpada (svjetskih želja), ali biser (Istina/Tevhid) uvijek leži na dnu, pod ogormnim pritiskom.
Hazreti Hidr (a.s.) poučava: „Ako želiš blago, ne plivaj po površini. Zaroni u dubinu, zadrži dah, izdrži pritisak i izvuci biser sa dna svog srca!“
Kada izađe iz vode, Abdulhalik Gudžduvani je mokar i bez daha. Udahne zrak, ali više nije bio isti. Pod vodom je naučio ostaviti 'masivu' van sebe, utihnuti jezik i omogućiti srcu da govori, gušiti nefs i izvući biser duše poput ronioca.
Tako je rođen poznati 'tajni zikr' Nakšibendijskog tarikata (puta), pod pritiskom vode, oslonjen na živu snagu duše. Od tada, Nakšibendije svaki udisaj vrednuju kao posljednji pod vodom, svjesni i prisutni, živeći javno sa ljudima, a u dubini s tajnom vode...
