Džemaludin Čaušević jedan je od najvažnijih Bošnjaka u historiji

Džemaludin Čaušević bio je mnogo više od reisul-uleme. Reformator, prosvjetitelj i moralni autoritet, pokušao je početkom 20. stoljeća izvesti bosanske muslimane iz defanzive i suočiti ih s izazovima modernog svijeta. Zalagao se za obrazovanje, štampu, razumijevanje vjere na narodnom jeziku i odgovornost prema društvu, uvjeren da islam ne može opstati kao puki ritual, nego kao svjesna i etična praksa

Autor: Vasif Jakupović, bosna. hr

U modernoj historiji Bosne i Hercegovine malo je ličnosti koje su istovremeno izazivale poštovanje, osporavanje i trajnu nelagodu kakvu izaziva Džemaludin Čaušević. Bio je reisul-ulema, vjerski autoritet, reformator i javni intelektualac u vremenu u kojem se bosanskohercegovačko društvo lomilo između carstava, ideologija i identiteta. Njegova snaga nije bila u političkoj moći, nego u sposobnosti da islam tumači kao vjeru razuma, odgovornosti i moralne hrabrosti čak i onda kada je to značilo suprotstavljanje dominantnim strujama.

Čaušević je rođen 28. decembra 1870. godine u Arapuši kod Bosanske Krupe, u svijetu koji je još uvijek živio u sjeni Osmanskog Carstva. Njegovo djetinjstvo i mladost obilježeni su dubokim promjenama: austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine otvorila je novo poglavlje, ne samo političko nego i kulturno. Islam se prvi put našao u položaju religije koja mora pronaći svoje mjesto u evropskom, kršćanskom i administrativno modernom okruženju. Upravo će taj izazov postati središnja tema Čauševićevog rada.

Nakon osnovnog obrazovanja u Bosni, Čaušević odlazi na školovanje u Istanbul, tadašnje središte islamskog svijeta. Tamo se susreće s reformističkim idejama koje su poticale preispitivanje tradicionalnih obrazaca mišljenja. Uči da vjera ne mora biti suprotstavljena znanju, niti tradicija nužno neprijatelj promjene. Ta iskustva duboko će oblikovati njegov pogled na islam i njegovu ulogu u bosanskom društvu.

Po povratku u Bosnu, Čaušević se vrlo brzo profilira kao jedan od najobrazovanijih i najdinamičnijih islamskih učenjaka svoga vremena. Njegov interes nije bio ograničen na vjerske obrede. Zanimao ga je položaj muslimana u modernom društvu, pitanje obrazovanja, jezika, štampe, kao i odnos islama prema savremenim političkim i kulturnim procesima. Smatrao je da muslimani u Bosni moraju prestati živjeti u defanzivi i naučiti kako se aktivno uključiti u svijet koji se mijenja.

Kada je 1913. godine imenovan za reisul-ulemu, Čaušević dolazi na čelo Islamske zajednice u jednom od najosjetljivijih trenutaka njene historije. Austro-Ugarska Monarhija bila je u dubokoj krizi, nacionalne tenzije su rasle, a Bosna i Hercegovina je postajala prostor projekcije tuđih ambicija. U takvom kontekstu, uloga reisa nije bila samo vjerska, nego i društvena i moralna.

Čaušević se od početka svog mandata zalagao za reformu islamskog školstva, modernizaciju mekteba i medresa, uvođenje savremenih nastavnih metoda i jačanje pismenosti. Bio je svjestan da bez obrazovanja nema ni vjerske ni društvene emancipacije. Posebno je insistirao na učenju bosanskog jezika, štampi i javnoj komunikaciji s vjernicima. Podržavao je alhamijado i savremenu štampu, vjerujući da se poruka islama mora prenositi jezikom koji ljudi razumiju.

Posebno mjesto u djelovanju Džemaludina Čauševića zauzima njegov prosvjetiteljski projekt i gotovo opsesivno insistiranje na obrazovanju kao temelju opstanka muslimana u modernom svijetu. Čaušević je duboko vjerovao da bez znanja nema ni vjere dostojne svog imena, niti zajednice sposobne da se nosi s izazovima vremena. Njegovo razumijevanje islama bilo je neraskidivo povezano s učenjem, čitanjem i kritičkim mišljenjem, zbog čega je obrazovanje smatrao ne samo društvenim, nego i vjerskim imperativom.

Kao reisul-ulema, snažno se zalagao za reformu mekteba i medresa, insistirajući na savremenim nastavnim metodama, širem spektru predmeta i boljoj pismenosti učenika. Smatrao je da tradicionalni oblici podučavanja, zasnovani isključivo na memorisanju, više ne mogu odgovoriti na potrebe jednog društva koje se ubrzano mijenja. Posebno je naglašavao važnost učenja maternjeg jezika, jer je vjerovao da se vjerska poruka mora prenositi jezikom koji ljudi razumiju, a ne zatvorenim, nedostupnim kodom.

Čaušević je bio i snažan zagovornik štampe kao sredstva prosvjećivanja. Podržavao je izdavanje vjerskih i prosvjetnih listova, naročito alhamijado štampe, videći u njoj most između tradicije i modernosti. Nije zazirao ni od osjetljivih tema: zalagao se za obrazovanje žena, uvjeren da društvo koje zanemaruje obrazovanje polovice svojih članova unaprijed prihvata vlastito zaostajanje. U tom smislu, njegov prosvjetiteljski rad bio je jednako važan kao i njegovi javni istupi u kriznim trenucima jer je dugoročno oblikovao svijest jedne zajednice, a ne samo reagirao na događaje.

Jedan od najosjetljivijih i najkontroverznijih aspekata Čauševićevog prosvjetiteljskog rada bilo je njegovo insistiranje na prijevodu Kur’ana na narodni jezik. U vremenu kada je takva ideja za mnoge predstavljala gotovo svetogrđe, Džemaludin Čaušević smatrao je da vjera ne smije ostati zatvorena iza jezičke barijere. Njegovo polazište bilo je jednostavno, ali radikalno: ako vjernici ne razumiju poruku Objave, onda njihova vjera nužno ostaje formalna, svedena na ritual bez unutrašnjeg smisla.

Čaušević nije zagovarao zamjenu arapskog originala, koji je smatrao nedodirljivim i svetim, nego je prijevod shvatao kao pomoćno sredstvo, kao most između teksta i vjernika. U tome je bio duboko moderan, ali i dosljedan klasičnoj islamskoj misli, u kojoj su tefsiri i objašnjenja Kur’ana oduvijek služili razumijevanju Objave. Njegova saradnja s hafizom Muhamedom Pandžom na prijevodu Kur’ana na bosanski jezik bila je dio tog projekta: učiniti vjeru razumljivom, živom i prisutnom u svakodnevnom životu muslimana.

Otpori su bili snažni. Konzervativni krugovi su prijevod doživljavali kao prijetnju tradiciji i autoritetu uleme. Čaušević je, međutim, ostao ustrajan, uvjeren da islam ne gubi snagu time što se razumije, nego upravo suprotno, da tek kroz razumijevanje postaje svjesna i odgovorna vjera. Taj stav o Kur’anu kao Objavi koja traži razum, a ne slijepo ponavljanje, jedan je od najtrajnijih i najhrabrijih elemenata njegovog naslijeđa.

Konzervativni krugovi u Islamskoj zajednici doživljavali su ga kao prijetnju ustaljenim hijerarhijama. S druge strane, političke vlasti često su ga posmatrale s nepovjerenjem, svjesne njegovog utjecaja među muslimanima. Čaušević je bio svjestan tih napetosti, ali ih nije izbjegavao. Smatrao je da autoritet reisa ne smije biti dekorativan, nego djelatan.

Ta pozicija došla je do punog izražaja u ljeto 1914. godine, nakon Sarajevskog atentata. U danima koji su uslijedili, Bosna i Hercegovina svjedočila je talasu nasilja nad srpskim stanovništvom, praćenog hapšenjima, uništavanjem imovine i uvođenjem prijekih sudova. U atmosferi straha i ratne histerije, mnogi su šutjeli ili se prilagođavali. Čaušević je izabrao drugačiji put.

Već četvrtog jula 1914. godine uputio je apel Bošnjacima muslimanima, pozivajući ih da se klone izazivanja i nasilja, a naročito „Bogu mrskog djela uništavanja imovine“. Taj istup bio je izuzetan po svojoj jasnoći i vremenu u kojem je izrečen. Nije relativizirao atentat, ali je jasno povukao granicu između političkog zločina i kolektivne kazne.

Čaušević je taj apel proširio i kao „Proglas muslimanima“, objavljen 24. jula 1914. u sarajevskom alhamijado listu Jeni mishab („Nova baklja“). Objavljivanje takvog teksta u tadašnjim okolnostima bilo je čin građanske i vjerske hrabrosti. Sarajevske novine su u tim danima bile pod stalnim nadzorom, mnoge su zabranjivane, a javni prostor se sužavao. Uprkos tome, Čaušević je smatrao da šutnja nije opcija.

Važno je naglasiti da taj istup nije bio izolirani čin. On je bio logičan nastavak Čauševićeve vizije islama kao moralne sile, a ne političkog oružja. Za njega, vjera nije smjela služiti kao alibi za nasilje, niti kao dokaz lojalnosti državi. Moralna odgovornost, kako ju je shvatao, bila je iznad političkih kalkulacija.

Nakon Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS, Čaušević se ponovo našao u složenoj poziciji. Nova država donijela je nove izazove: pitanje autonomije Islamske zajednice, odnosa prema centralnoj vlasti, ali i unutrašnjih podjela među muslimanima. Čaušević je i dalje zagovarao reforme, ali je sve češće nailazio na otpor, ovaj put i unutar vlastite zajednice.

Njegovi stavovi o obrazovanju žena, modernizaciji vjerskih institucija i potrebi prilagođavanja savremenom društvu često su izazivali polemike. No, Čaušević nije bio revolucionar u političkom smislu. Bio je reformator koji je vjerovao u postepenu promjenu, u snagu argumenta i u važnost etičkog autoriteta.

Pred kraj života, razočaran sporim tempom reformi i pritiscima s raznih strana, Čaušević se povlači s dužnosti reisul-uleme. Preminuo je 1938. godine, ostavljajući iza sebe naslijeđe koje je teško svesti na jednostavne ocjene. Bio je čovjek između svjetova: između tradicije i modernosti, vjere i politike, lojalnosti zajednici i univerzalnih etičkih principa. Njegova spremnost da javno govori protiv nasilja, njegovo insistiranje na obrazovanju i njegov pokušaj da islam u Bosni oslobodi straha od modernosti čine ga jednim od ključnih moralnih autoriteta bosanskohercegovačke historije.