Zablude Ibn Tejmijje Harranija

Šejh ehli sunneta, imam ʿAlāuddīn Muḥammed ibn Muḥammed el-Buhārī el-Ḥanefī (779–841. h.g.) piše:

Kada sam 832. godine po Hidžri stigao u Damask, sveti i zaštićeni grad, neka Allāh od njega odbije zastave neprijatelja, susreo sam se s devijacijama koje su u vjeru islama unesene usljed neznanja Ibn Tejmijje.

Utvrdio sam da se temelji njegovih zabluda, zbog kojih je sam zalutao i mnoge druge odveo sa Pravog puta, te iz kojih je izveo brojne neistine, svode na četiri neuka načela proistekla iz pogrešnih umišljaja. Ona negiraju četiri učenja za koja postoji izvjesnost da pripadaju islamskoj vjeri. Dva od njih su pitanja racionalne teologije (ʿilm el-kelām).

Prva od njih jeste obaveza potvrđivanja svetosti i uzvišenosti Nužnog Postojanja (Allāha) iznad svojstava tjelesnih bića, poput dijelova, udova, dolaženja, spuštanja i uzdizanja. Ibn Tejmijja je to negirao usljed nepoznavanja teoloških principa te je takve osobine pripisao Božanskom Biću. Ovakva pripisivanja nužno impliciraju prolaznost i tjelesnost, zasnovane na neutemeljenim pretpostavkama koje proizlaze iz neznanja i zastranjenja. Uzvišen je On i daleko iznad onoga što Mu pripisuju.

Druga je obaveza čvrstog vjerovanja u vječnu opstojnost Džehennema, pripremljenog za nevjernike, u kojem će boraviti zauvijek, dokle god postoje nebesa i Zemlja, za svu vječnost, kako je jasno navedeno u kategoričkim ajetima Jasne Knjige. Međutim, Ibn Tejmijja se usudio ustvrditi nestanak Džehennema, odbacujući kategorički kur’anski tekst oslanjajući se na vanjsko značenje pojedinačne predaje. Takva tvrdnja može poteći samo od osobe neupućene u principe fikha, ohole i poricateljske naravi.

Preostala dva su sekundarna pravna pitanja koja su konsenzusom dobila status konačnih:

Prvo je dozvoljenost putovanja radi posjete kaburovima vjerovjesnika i velikih evlija, pobožnih Allahovih robova. Ibn Tejmijja je i to negirao, smatrajući takvo putovanje griješnim i zabranjenim u islamu. Svoj stav je potkrijepio hadisom koji, prema pravilima arapske gramatike, nema nikakve veze s tim pitanjem. Time je, zapravo, pokazao lišenost znanja iz gramatike.

Drugo je kategoričan propis o nastupanju razvoda (ṭalāq), bilo da se radi o jednom ili dva opoziva razvoda, ili o tri neopoziva i konačna, bilo da su izrečena odjednom ili odvojeno. Sve je to nedvosmisleno utvrđeno općim tekstovima u zakonodavstvu razvoda. Ovaj jasni tekstualni dokaz potkrijepljen je konsenzusom i saglasnošću učenjaka. Međutim, Ibn Tejmijja je negirao nastupanje tri razvoda ako su izrečena odjednom, odbacujući jasan kur’anski tekst i konsenzus na osnovu predaja koje je navodio. Učenjacima je očito da takvo odbacivanje na osnovu jedne predaje može doći samo od neznalice koji ne poznaje principe fikha niti principe hadisa.

Svoj stav je, štaviše, zasnovao na četiri osnove koje su neispravne i jezički i pravno. A ono što je izgrađeno na neistini, bez sumnje je neistinito. Stoga je i njegova tvrdnja da tri razvoda ne nastupaju, zasnovana na predaji koju je uzeo kao dokaz, utemeljena na manjkavoj osnovi, neznanje nad neznanjem, greška nad greškom, poput dodavanja šake trave na svežanj drva za ogrjev (arapska poslovica o nagomilavanju nesreća).

Ukratko, Ibn Tejmijja je porekao četiri konačne stvari islamskog vjerovanja. Učenjacima monoteističke vjere poznato je da se onaj ko poriče ono što je utvrđeno kategoričkim konsenzusom smatra zabludjelim prema šafijskom mezhebu, a nevjernikom prema hanefijskom.

Nadalje, poricanje kategoričkih teoloških principa ili pravnih propisa koji spadaju u nužne i neposredne spoznaje islamske vjere čini osobu nevjernikom prema konsenzusu umjerenog Muhammedovog (a.s.) ummeta. Jasno je svakome ko razumno promišlja da je poricanje i samo jednog takvog pitanja dovoljno za presudu nevjerstva.

Ibn Tejmijja je zapao u dubine nevjerstva i ponor zablude jer znanje nije stjecao iz usta kvalificiranih učenjaka. Umjesto toga, držao se pogrešnih ideja koje je proizvela njegova mašta te izmišljotina i fantazija nastalih u njegovom umu.

Zaveo ga je veliki broj predaja i hadisa koje je memorisao, kao i oholost zbog obilja izjava, kazivanja i tradicija koje je mogao navoditi, misleći da ga to čini morem znanja i oslobađa potrebe za uputom i uvidom velikih imama.

Tako se uzoholio, napuhan došaptavanjima prokletog šejtana, te je, pod utjecajem šejtanskih insinuacija u svome umu, tvrdio da spada među imame i autoritete idžtihada i kijasa (samostalnog pravnog rasuđivanja i analogije).

Međutim, svakome ko posjeduje pronicljivost i razum jasno je da puka količina memorisanog materijala ne donosi istinsko znanje, pa makar bila i ogromna. Pravo znanje stječe se iz onoga što se čita i sluša od istaknutih i duboko ukorijenjenih učenjaka, a ne iz onoga što se samo zapisuje i prepisuje perima pisara.

[Muldžimat el-Mudžassimah, str. 35–41]

O autoru

Šejh ʿAlāuddīn Muḥammed ibn Muḥammed el-Buhārī el-Ḥanefī, r.a., bio je istaknuti učenjak. Odrastao je u Buhari i poduzeo opsežna putovanja u potrazi za znanjem. Odgajan pod vodstvom cijenjenih učitelja, uključujući oca i amidžu, svoje je obrazovanje okrunio kod poznatog imama Saʿduddīna el-Taftāzānīja. Njegova učenost privukla je pažnju indijskog vladara tokom njegovog boravka u Kalaburagiju, gdje je uživao veliko poštovanje. Nakon preseljenja u Egipat, stekao je ugled kao učenjak i predavač islamskih nauka. Nakon obavljenog hadža i kraćeg boravka u Mekki, nastanio se u Damasku oko 832. h.g. Preselio je u Damasku i ukopan je u Mizzahu. Mnogi učenjaci i uglednici imali su koristi od njega. Bio je vješt u fikhu, akidi, arapskom jeziku i tesavvufu, te je privukao mnoštvo učenika u Kairu i Damasku.

Rahmetullahi te'ala alejhi, rahmeten vasiaten, amin.