Ehli-sunnetska eš‘arijska i maturidijska akida (teologija), koja predstavlja vjerovanje većine muslimana kroz historiju islama, nije ono što se danas pod tim imenom predstavlja u vehabijskim kjnigama!

Ehli-sunnetska eš‘arijska i maturidijska akida (teologije), koja predstavlja vjerovanje ogromne većine muslimana kroz historiju islama, nije ono što se danas pod tim imenom predstavlja u vehabijskim knjigama niti na društvenim mrežama. Ono što vehabije pripisuju eš‘arijama i maturidijama zapravo nije autentična eš‘arijsko–maturidijska akida, već konstrukcija i izmišljotina koju su sami stvorili, a zatim je pripisali ovim dvjema pravcima. Najparadoksalnije je to što se potom žestoko bore protiv vlastite izmišljotine.

Tako, na primjer, vehabije tvrde da eš‘arije i maturidije:

• daju prednost razumu nad Objavom,

• vjeruju da je Allah „svuda“ u prostornom smislu,

• Allahu, dželleša'nuhu, pripisuju samo sedam svojstava,

• negiraju Allahova svojstva.

  
  

Sve ove tvrdnje su neutemeljene i suprotne klasičnim djelima eš‘arijske i maturidijske teologije, kao i jasnim stavovima imama Ebu Hanife, Ebu Mensura el-Maturidija i Ebu Hasana el-Eš‘arija.

Vehabijska metodologija dodatno problematizira pojam tenziha, uzvišenog načela Allaha, dželleša'nuhu, čistog od mahana, tjelesnosti, prostora, pravca i sličnosti sa stvorenjima. Oni tenzih često pogrešno predstavljaju kao negiranje postojanja, dok negiranje organa, dijelova i tjelesnosti kod Uzvišenog Allaha nazivaju ta‘tilom, tj. negiranjem Allahovih svojstava.U stvarnosti, tenzih je temelj ehli-sunnetskog vjerovanja, a ne njegova negacija.

Zbog svega navedenog, nužan je veliki oprez prilikom slušanja vehabijskih predavanja i tumačenja, jer se u brojnim slučajevima pokazuje da nisu pouzdani u prenošenju stavova drugih pravaca, niti se pridržavaju ustaljenih pravila naučne metodologije, objektivnosti i akademske etike.

U osnovi, vehabije u akidi često slijede mudžessimsku i mušebbihsku akidu (pripisivanje tjelesnosti i sličnosti stvorenjima), što je, prema konsenzusu sva četiri sunijska mezheba, zabluda koja vodi van okvira ispravnog islamskog vjerovanja.

Njihov odnos prema Kur’anu časnom može se sažeti u sljedećoj rečenici:

„Vjeruju u muhkem ajete, one jasne i nedvosmislene, ali lutaju kada su u pitanju mutešabih ajeti , oni čije značenje nije doslovno i zahtijeva oprez u tumačenju.“

Na to upozorava i Uzvišeni Allah, dželleša'nuhu:

„On je Taj koji ti objavljuje Knjigu: u njoj su ajeti jasni, oni su temelj Knjige a drugi su manje jasni. Oni u čijim je srcima zastranjenost slijede one koji su manje jasni, tražeći smutnju i svojevoljno tumačenje. A njihovo pravo tumačenje zna samo Allah. A oni koji su u znanju postojani govore: ‘Mi u to vjerujemo, sve je od Gospodara našeg.’ A pouku shvataju samo razumom obdareni.“(Kur’an-i-kerim, Ali ‘Imran, 7)

Buhari, Muslim i Ebu-Davud navode predanje od El-Aknebija, odnosno od Aiše, r.a., koja kaže da je Allahov Poslanik, sallalla­hu alejhi ve sellem, kazao ovaj ajet:

"On je Onaj Koji ti objavljuje Knjigu ..." do riječi "...Samo razumni shvaćaju!" Zatim kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada vidite one koji slijede nejasne ajete, to su oni koje je Allah žigosao, pa ih se pričuvajte!" Ovo je predanje Buharija, a prenosi i Tirmizi.

Imam Ahmed navodi predanje od Ebu-Umame koji prenosi da je Pejgamber, alejhisselam, rekao u vezi s riječima Uzvišenog: "Oni u čijim srcima je zastrana", "To su haridžije, tj. secesionisti!" Najmanje što se može reći za ovaj hadis je da je "mevkuf", tj. predanje govora ashaba Allahovog Poslanika, a značenje mu je vjerodostojno, jer je prva velika novotarija u islamu bila pobuna ha­ridžija koji su se pojavili zbog ovosvjetskih razloga, odnosno prilikom Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, podjele ratnog plijena iz Bitke na Hunejnu.

Njima se tada učinilo u njihovim pokvarenim umovima da on nije pravedno izvršio podjelu, pa su ga iznenadili svojim stavom! Jedan od njih, po imenu Zul-Huvejsire, rekao je: "Budi pravedan, jer nisi pravedno postupio!"

Allahov Poslanik, sallallahu alej­hi ve sellem, na to je rekao: "Ako nisam bio pravedan, onda za mene nema nade i propao sam! Allah mi je povjerio sve stanovnike Zemlje, a vi mi ne vjerujete?!" Kada je čovjek otišao, Omer ibn El-Hattab je zamolio, odnosno prema drugoj verziji, Halid ibn El-Velid je zamolio da ga ubije. On je rekao: "Ostavi ga...! Od ovog čovjeka (njegove vrste) pojavit će se ljudi koji će biti tako pobožni, da ćete vi potcjenjivati vlastiti namaz poredeći ga s njihovim, i vaše učenje s njihovim, ali koji će izlaziti iz vjere kao što strijela izlazi iz luka! Gdje god ih sretnete, ubijajte ih, jer u njiho­vom ubistvu je nagrada za onoga koji ih ubije!" Na­kon toga, oni su se pojavili u vrijeme Alije ibn Ebi-Taliba, r.a., i on se s njima borio u Nehrevanu.

Brojni klasični učenjaci ehli-sunneta, među njima i veliki hanefijski pravnik Ibn ‘Abidin, upozorili su da se vehabijska ideologija koja se temelji na tekfiru muslimana, nasilnom nametanju vlastitog razumijevanja vjere i doslovnom tumačenju mutešabih tekstova ne može smatrati sunijskim putem, već nosi jasne odlike haridžijske ideologije. Sljedbenici vehabizma upravo su prepoznati po tim obilježjima: doslovnom tumačenju mutešabih tekstova, olahkom proglašavanju muslimana nevjernicima, ubijanju muslimana, osporavanju višestoljetne učenosti ehli-sunneta i suprotstavljanju konsenzusu četiri škole sunijskog islama, hanefijske, malikijske, šafijske i hanbelijske.

Zbog toga su najveći imami ehli-sunneta kroz historiju smatrali da je vehabijski pravac nastavak haridžijskog duha u novom ruhu, a ne autentični sunijski mezheb ili akida (vjerovanje).

Pravi put ehli-sunneta ostaje put umjerenosti, slijeđenja učenih autoriteta i očuvanja jedinstva muslimanskog ummeta.

Redakcija

Više o akidi mušebbiha i mudžessima, koju slijede vehabije, možete pronaći na sljedećem linku.