Poređenje vjerovanja muslimana s vjerovanjima Ibn Tejmijje i filozofa

Kratak pregled postignutih rezultata

Kategorija	Izreke muslimana u odnosu na izreke filozofa	Izreke Ibn Tejmijje u odnosu na izreke filozofa
Broj neslaganja	13	6
Broj slaganja	1	5
Broj sličnosti	0	3
Ukupan broj upoređenih vjerovanja	14	14
Procenat slaganja	7%	36%
Procenat sličnih izreka	0%	21%
Procenat sličnih izreka ili slaganja	7%	57%

LAŽNA PROPAGANDA I OPTUŽBE

Jedna od čestih optužbi vehabija i drugih antropomorfista kroz historiju jeste da su vodeći islamski učenjaci, suniti, eš’arije i maturidije, svoje vjerovanje preuzeli od aristotelovskih filozofa. Za osobu koja posjeduje uvid u nauku o vjerovanju, ovo je očigledno smiješno, s obzirom na to da su oni žestoki neprijatelji. Međutim, oni koji nemaju takav uvid mogu biti pogođeni ovakvim zastrašivanjem.

ČINJENICA 1

U stvarnosti, razlog zbog kojeg su sunijskiučenjaci duboko ulazili u rasprave zasnovane na čistom razumu bio je da opovrgnu vjerovanja filozofa. Shodno tome, oni su proučavali njihove koncepte i terminologiju, a zatim su pokazivali kako su aristotelovski argumenti pogrešni koristeći terminologiju same filozofije.

ČINJENICA 2

S druge strane, Ibn Tejmijja je također proučavao aristotelovske argumente, posebno kako ih je predstavio španski filozof Ibn Rušd (unuk). Njegova svrha, međutim, bila je potpuno drugačija. Ono što je on želio jeste pronaći argumente protiv sunitskih učenjaka koje bi mogao koristiti za obranu i potporu svog antropomorfističkog vjerovanja da je Allah nešto što ima veličinu, nalazi se na određenom mjestu, kreće se i prolazi kroz promjene. Tokom ovog procesa, on je čak usvojio neka vjerovanja koja su identična ili ekvivalentna onima kod aristotelovaca.

Ipak, bio je majstor retorike, znajući kako zvučati uvjerljivo za neupućene, bez da zapravo mnogo kaže. Rijetko definiše svoje pojmove ili precizno razjašnjava u čemu tačno leži neslaganje. Često skreće s teme i vodi dugačke, beskorisne rasprave o terminologiji, tipa: „ako ti ovom riječju misliš ovo, onda ja kažem ono,“ čak i kada vrlo dobro zna da njegov protivnik to zapravo ne misli. Također skriva svoja vlastita stajališta koristeći citate drugih ili izraze poput: „moglo bi se reći da…“. Zbog toga ga čitatelj često doživljava kao izrazito opširnog i nevjerovatno neodređenog. Upravo zbog ovakvog okolišanja, mnogi učenjaci nikada nisu u potpunosti otkrili njegovu antropomorfističku agendu.

ANALIZA POREĐENJA VJEROVANJA MUSLIMANA I IBN TEJMİYYE SA FILOZOFIMA

Sljedeća tabela prikazuje neka od temeljnih načela vjerovanja koja su predmet spora između filozofa, sunita i Ibn Tejmijje, kako bi se vidjelo ko je kome sličniji. Treba imati na umu da će vehabije pokušati iskriviti rezultate prikazane u tabeli tako što će dva temeljna pitanja prikazati kao više odvojenih problema.

Prvo temeljno pitanje

Prvo temeljno pitanje jeste da Allah nije tijelo, tj. nije nešto što se nalazi u određenom smjeru na koje se može pokazati. Na osnovu ovog principa, oni odbacuju da se bilo koja od riječi koje pripisuju značenja Allahu u Kur’anu i Sunnetu, poput nazala, džaa’, isteva, vedžh, jed, ‘ajnejn, dženb, kadam, asaabi’i jemiin, mogu razumjeti u smislu kretanja, oblika, dijelova, udova ili sličnog.

Prema njima, riječi su:

nazala – „spuštanje kretanjem“

džaa’– „došao kretanjem“

isteva – „ustalio se“,

vedžh – „lice“,

Jed – „ruka“,

‘ajn – „oko“,

dženb – „strana“,

kadam – „stopalo“,

asaabi’ – „prsti“,

jemiin – „desna strana“ itd.

S druge strane, Eš’arije će ili jednostavno prenijeti ove riječi kada se pripisuju Allahu bez dodjeljivanja određenog značenja, ali odbacuju tjelesno značenje, ili će proučiti dozvoljena značenja u arapskom jeziku i odabrati ono značenje koje priliči Stvoritelju. Na primjer, džaa’ postaje „Njegovi naredbe su stigle“, istiva postaje „kontroliše“, a vedžh postaje „ono što se čini radi Njega“, i slično. Ovo nije poricanje atributa, kako tvrde sljedbenici Ibn Tejmijje; to je poricanje udova, što se svodi na jedan temeljni princip vjerovanja, naime da Allah nije tijelo, tj. nije nešto što ima veličinu, oblik ili granice.

Budući da Ibn Tejmijja vjeruje da je Allah tijelo, on tumači svaku riječ koja se može shvatiti tjelesno kao da ima tjelesno značenje, dok muslimani tumače iste riječi na način koji ne uključuje tjelesne atribute. Stoga postoji mnogo razlika u interpretaciji, koje se u suštini svode na jedan princip.

Drugo temeljno pitanje

Drugo temeljno pitanje jeste muslimansko temeljno vjerovanje da Allah nije mjesto u kojem se događaji dešavaju, nije biće koje se mijenja, u kontrastu s vjerovanjem Ibn Tejmijje. Ovo je još jedno temeljno vjerovanje koje uključuje mnoga podpitanja na sličan način kao prvo temeljno pitanje. Na primjer, ghađab će Ibn Tejmijja tumačiti kao emocionalnu promjenu, dok muslimani to razumiju kao Allahovu volju da kazni, bez da On mijenja stanje ili bude pod uticajem vremena.

Detalji analize slijede u nastavku:

Vjerovanje filozofa	Vjerovanje sunita (Eš’arije, Maturidije i ugledni Hanbelije)	Vjerovanje Ibn Tejmijje	Sličnost s filozofima
Većina filozofa vjeruje da je svijet vječan; materija je vječna i postoje jedno ili više vječnih tijela (nešto što ima veličinu).	Ništa nije vječno osim Allaha; On nije tijelo. Postojanje tijela bez početka je nemoguće jer zahtijeva Stvoritelja.	Allah je vječno tijelo (ograničeno u svih 6 smjerova – 3D oblik); uvijek su postojala i druga tijela zajedno s Njim.	Suniti: neslaganje; Ibn Tejmijja: identično u značenju (razlika u nazivu)
Svijet (osim Allaha) ne može prestati postojati.	Racionalno je moguće da svijet prestane postojati; znamo da će postojati po objavi (uskrsnuće, vječni život ili kazna).	Nije racionalno moguće da ne postoji stvorenje; Allah mora uvijek stvarati.	Suniti: neslaganje; Ibn Tejmijja: identično u značenju
Allah nema izbor u stvaranju ili ne-stvaranju.	Allah ima volju i nije prisiljen stvarati.	Allah mora uvijek stvarati; izbor je u čemu će stvarati, ne u stvaranju ili ne-stvaranju.	Suniti: neslaganje; Ibn Tejmijja: identično
Ne mogu dokazati potrebu svijeta za Stvoriteljem jer materija i „prvi um“ su vječni.	Sve osim Allaha mora biti stvoreno; Allah nije stvoreno biće.	Ne može dokazati potrebu za Stvoriteljem; Allah je tijelo s 6 granica i nije stvoren.	Suniti: neslaganje; Ibn Tejmijja: identično
Allah može stvoriti samo jednu stvar, ne tijelo.	Može stvarati beskonačno mnogo tvorevina kroz vrijeme.	Može stvarati beskonačno mnogo tvorevina kroz vrijeme.	Suniti: neslaganje; Ibn Tejmijja: neslaganje
Ne pripisuju Allahu stvarne atribute poput znanja, moći, života, volje, sluha, vida i govora; koriste ih samo kao negacije.	Atributi su vječni, nepromjenjivi, ne u vremenu i afirmativni, ne samo negacije.	Atributi postoje, ali se mijenjaju kroz vrijeme.	Suniti: neslaganje; Ibn Tejmijja: neslaganje
Stvaralac nije tijelo, nije u vremenu, mjestu, smjeru; pripisuju mu se značenja stvaranja (npr. stvaranje, upravljanje).	Allah nije u vremenu, mjestu ili smjeru; sve se tumači doslovno u skladu s savršenstvom Stvoritelja.	Stvaralac je tijelo iznad stvorenja; riječi iz svetih tekstova shvata u tjelesnom smislu (limbovi, mjesto, kretanje, emocije).	Suniti: neslaganje; Ibn Tejmijja: neslaganje
Allah ne zna partikularne stvari.	Zna sve vječno i nepromjenjivo.	Zna sve, ali znanje se mijenja kroz vrijeme u odnosu na partikularne stvari.	Suniti: slično; Ibn Tejmijja: slično
Raspravljali o univerzumu kao cjelini koja govori i kreće se.	Ne može se znati bez objave.	Nije spomenuto.	Suniti: neslaganje; Ibn Tejmijja: neslaganje
Uzroci imaju stvarni uticaj na posljedicu.	Svaki događaj je posebno stvaranje Allaha; uzrok nema stvarni uticaj.	Neprecizno; približno mu’tazilitski stav: stvari imaju stvarni uticaj, ali stvoreno od Allaha.	Suniti: slično; Ibn Tejmijja: slično
Tijela ne sadrže nedjeljive elemente koji nisu mentalno djeljivi.	Ako se dijele, doći će do nedjeljivog elementa; ne može biti beskonačno dijeljivo.	Slaže se s aristotelovcima; kritikuje Eš’arije jer ne želi otvoreno reći da tijelo Allaha je djeljivo.	Suniti: identično; Ibn Tejmijja: identično
Platonici vjeruju da je ljudska duša bez početka; Aristotelovci se ne slažu.	Nemoguće da nešto osim Allaha postoji bez početka.	Dozvoljava vječnost vrsta (npr. ljudska duša kao vrsta), iako nije eksplicitno za pojedinačnu dušu.	Suniti: slično; Ibn Tejmijja: slično
Poricali tjelesno uskrsnuće, Džennet i Džehennem; figurativni govor.	Prihvatiti tjelesno uskrsnuće, Džennet i Džehennem.	Nema neslaganja sa sunitima.	Suniti: neslaganje; Ibn Tejmijja: neslaganje
Teologiju razvijaju bez objave.	Primarni izvori: Kur’an i hadisi; razum služi za tumačenje.	Tvrdio da se drži svetih tekstova, ali ih krivo tumači.	Suniti: neslaganje; Ibn Tejmijja: neslaganje

Kriterij	Izreke muslimana vs filozofi	Izreke Ibn Tejmijje vs filozofi
Broj neslaganja	13	6
Broj slaganja	1	5
Broj sličnosti	0	3
Ukupan broj upoređenih vjerovanja	14	14
Procenat slaganja	7%	36%
Procenat sličnih izreka	0%	21%
Procenat sličnih izreka ili slaganja	7%	57%

[1] Ibn Tejmijja je rekao:

بيان تلبيس الجهمية في تأسيس بدعهم الكلامية – (1 / 438) فهذا القول الوسط من أقوال القاضي الثلاثة هو المطابق لكلام أحمد وغيره من الأئمة وقد قال إنه تعالى في جهة مخصوصة وليس هو ذاهبا في الجهات بل هو خارج العالم متميز عن خلقه منفصل عنهم غير داخل في كل الجهات وهذا معنى قول أحمد “حد لا يعلمه إلا هو” ولو كان مراد أحمد رحمه الله الحد من جهة العرش فقط لكان ذلك معلوما لعباده فانهم قد عرفوا أن حده من هذه الجهة هو العرش فعلم أن الحد الذي لا يعلمونه مطلق لا يختص بجهة العرش

U djelu Bayān talbīs al-ǧahmiyya fī ta’sīs bidaʿihim al-kalāmiyya (1/438) navodi se da je ovo srednje mišljenje od tri mišljenja kadije ono koje je u skladu s riječima imama Ahmeda i drugih imama. On je kazao da je Uzvišeni Allah u određenom pravcu, ali nije rasprostranjen po pravcima, nego je izvan svijeta, razlučen od Svojih stvorenja, odvojen od njih, i nije sadržan u svim pravcima.

Ovo je značenje riječi imama Ahmeda: „granica koju niko ne poznaje osim Njega“. A da je imam Ahmed, Allah mu se smilovao, pod „granicom“ mislio isključivo na granicu sa strane Arša, to bi bilo poznato Njegovim robovima, jer oni već znaju da je Njegova granica s te strane Arš. Iz toga proizlazi da je granica koju oni ne poznaju apsolutna, te nije ograničena samo na pravac Arša. 

(Bayaan Talbiis Al-Jahmiyyah, 1/438)

Shodno tome, Ibn Tejmijjin stav je da Allah ima jednu granicu koja je poznata, a to je ‘Arš, te da su i ostali smjerovi ograničeni, ali ti su granice nama nepoznate. Ovo se razumije iz njegove potpore izrazu: „On nije raširen u svim smjerovima“.

To je dodatno pojašnjeno u njegovoj izjavi:

بيان تلبيس الجهمية في تأسيس بدعهم الكلامية – (1 / 601) فأما كون الشيء غير موصوف بالزيادة والنقصان ولا بعدم ذلك وهو موجود وليس بذي قدر فهذا لا يعقل

U djelu Bayān talbīs al-ǧahmiyya fī ta’sīs bidaʿihim al-kalāmiyya (1/601) navodi se:

„Što se tiče tvrdnje da nešto postoji, a da pritom nije opisivo ni povećanjem ni smanjenjem, niti čak njihovim negiranjem, te da postoji bez ikakve mjere ili veličine, takvo nešto je nerazumljivo.“

Drugim riječima, on je mišljenja da sve što postoji, uključujući Stvoritelja, mora imati veličinu. Prema Ibn Tejmijji, Allah stoga ima veličinu ograničenu sa šest granica.

Također je mišljenja da je stvaranje kao vrsta oduvijek postojalo bez početka, jer vjeruje da Allahovo stvaranje odvija se u vremenu. Stoga, kako tvrdi, Allah je oduvijek činio jedno djelo za drugim (tj. stvarao) bez početka.

On kaže:

الصفدية – (2 / 97): وحينئذ فالذي هو من لوازم ذاته نوع الفعل لا فعل معين ولا مفعول معين فلا يكون في العالم شيء قديم وحينئذ لا يكون في الأزل مؤثرا تاما في شيء من العالم ولكن لم يزل مؤثرا تاما في شيء بعد شيء

U djelu aṣ-Ṣafadiyya (2/97) navodi se:

„Neophodnost Allahove suštine je da djeluje, ali ne u obliku određenog djela, niti da nešto bude učinjeno u određenom obliku; stoga u svijetu ne postoji vječni predmet, i On nije potpuni uzrok ničega u svijetu, ali je u bezvječnom postojanju oduvijek bio potpuni uzrok nečega, jedno za drugim…“

Budući da, prema njegovom vjerovanju, ništa ne postoji osim onoga što ima veličinu, možemo razumjeti da on smatra kako su tijela vječna po vrsti, čak i ako svako pojedinačno tijelo ima početak, osim Stvoritelja.

[2] On kaže:

الصفدية – (2 / 97): وحينئذ فالذي هو من لوازم ذاته نوع الفعل لا فعل معين ولا مفعول معين فلا يكون في العالم شيء قديم وحينئذ لا يكون في الأزل مؤثرا تاما في شيء من العالم ولكن لم يزل مؤثرا تاما في شيء بعد شيء

U djelu aṣ-Ṣafadiyya (2/97) stoji:

„U tom slučaju, ono što spada u nužna svojstva Njegove biti jeste vrsta djelovanja, a ne određeno (pojedinačno) djelo niti određeni predmet djelovanja. Prema tome, u svijetu ne postoji ništa vječno. Shodno tome, On u ezelu nije bio potpuni djelotvorni uzrok nijedne stvari iz svijeta, ali je oduvijek bio potpuni djelotvorni uzrok, jedne stvari nakon druge. “

[3] Ibn Tejmijja kaže:

U djelu aṣ-Ṣafadiyya (2/141) stoji:

الصفدية – (2 / 141) وتبين أنه لا يمكن حدوث شيء من الحوادث إلا عن فاعل يفعل شيئا بعد شيء

On također kaže:

الصفدية – (2 / 141): الفعل لا يعقل ولا يمكن إلا شيئا فشيئا

U djelu aṣ-Ṣafadiyya (2/141) stoji:

„Djelovanje se ne može pojmiti niti ostvariti osim postupno, stvar po stvar.”

[4] Vidi fusnotu 2.

[5] Vidi fusnotu 1.

[6] Ibn Tejmijja kaže:

ونقول رابعا الحركة الاختيارية للشيء كمال له كالحياة ونحوها فإذا قدرنا ذاتين إحداهما تتحرك باختيارها والأخرى تتحرك أصلا كانت الأولى أكمل ويقول الخصم رابعا قوله لم لا يجوز أن يكون متحركا قولك الحركة حادثة قلت حادثة النوع أو الشخص الأول ممنوع والثاني مسلم (درء التعارض, ج 4 / ص 160)

U prethodnoj izjavi, Ibn Tejmijja se obraća svom protivniku, koji je tvrdio da kretanje mora imati početak, pa stoga ne može biti svojstvo savršenstva.

Ibn Tejmijja odgovara:

„Četvrto kažemo: Dobrovoljno kretanje (pokret po vlastitom izboru) za neku stvar predstavlja savršenstvo za tu stvar, kao što je to slučaj sa životom i sličnim svojstvima. Ako zamislimo dvije supstance, jedna se kreće po vlastitom izboru, a druga se kreće tek po svojoj prirodi, prva je savršenija. Protivnik odgovara: „Zašto ne bi mogla biti pokretna?“ – ti tvrdiš da je kretanje nastalo (ḥāditha). Odgovaram: nastanak vrste ili prve pojedinačne stvari je zabranjen (mamnūʿ), dok je kod druge prihvatljiv (musallam).”

(Izvor: Diraʾ al-Taʿāruḍ, tom 4, str. 160)

Drugim riječima, prema Ibn Tejmijji, nije nemoguće da je u prošlosti postojalo beskonačno mnogo kretanja, i ono može biti svojstvo Allaha, budući da je po njegovom mišljenju to svojstvo savršenstva. Ovo se temelji na njegovom vjerovanju da je Allah tijelo, jer tijelo koje ne može da se kreće je „zaglavljeno“, a bolje je moći se kretati nego biti zaglavljeno. Sunije  vjeruju da Allah nije tijelo, pa svojstva sposobnosti kretanja ili zaglavljenosti na Njega ne primjenjuju. Treba primijetiti da kretanje nije svojstvo savršenstva, jer kretanje nastaje iz potrebe da se nešto pomjeri, iako je zaglavljenost još gora, jer označava nesposobnost da se učini ono što je potrebno. Dakle, i kretanje i zaglavljenost su svojstva nesavršenstva.

Ibn Tejmijja je također rekao:

(الفتاوى الكبرى, 5 / 127): فهذا لا يصح إلا بما ابتدعته الجهمية من قولهم: لا يتحرك ولا تحل به الحوادث وبذلك نفوا أن يكون استوى على العرش بعد أن لم يكن مستويا وأن يجيء يوم القيامة وغير ذلك مما وصف به نفسه في الكتاب

„Ovo nije prihvatljivo osim u skladu s onim što su izmislili džahmije, njihovom tezom da se Allah ne pokreće i da Ga ne dotiču nastale stvari. Na taj način oni poriču da je On bio uzvišen nad Aršom nakon što prethodno nije bio uzvišen, te poriču da će doći Dan Sudnji, kao i druga svojstva koja je sam opisao u Knjizi.”

(Al-Fatāwā al-Kubrā, 5/127)

On je također rekao:

وتبين امتناع أن يؤثر في واجب الوجود غيره. (منهاج السنة النبوية , ص. 182)

„Postaje jasno da je nemoguće da nešto drugo utiče na Obavezno Postojanje (Wājib al-Wujūd).”

Ovo pokazuje da je Ibn Tejmijja smatrao da Allah posjeduje tjelesna svojstva, na osnovu svog razumijevanja tekstova objave. On ih je tumačio prema uobičajenim značenjima koja vrijede za stvorenje.

[7] Ibn Tejmijja kaže u vezi sa svojstvom Allahovog znanja:

وهذه الصفة هي صفة قديمة إذ كان لا يجوز عليه أن يتصف بها وقتا ما, لكن ليس ينبغي أن نتعمق في هذا فنقول ما يقوله المتكلمون : إنه يعلم المحدث في وقت حدوثه بعلم قديم فإنه يلزم على هذا أن يكون العلم بالمحدث في وقت وجوده وعدمه علما واحدا

وهذا أمر غير معقول إذ كان العلم واجبا أن يكون تابعا للموجود (درء تعارض العقل والنقل – (5 / 169)

„Ovo svojstvo je vječno, jer nije dopušteno da ga Allah posjeduje samo u određenom trenutku. Međutim, nije potrebno previše ulaziti u detalje; kažemo ono što govore mutekellimi (islamski teolozi): On poznaje nastalu stvar u trenutku njenog nastanka vječnim znanjem. Prema tome, bilo bi nužno da znanje o nastaloj stvari u trenutku njenog postojanja i nepostojanja bude jedno te isto znanje. Ovo je nerazumljivo, jer je znanje nužno da prati postojanje objekta.”

On ovo kaže jer vjeruje da Allah mora biti u vremenu, budući da smatra da je Allah tijelo (vidi fusnotu 1) i da je Allahova bezpočetnost bezpočetna serija trenutaka. Jedan od argumenata Ibn Tejmijjinih sljedbenika za ovo, zajedno sa opovrgavanjem, može se vidjeti ovdje: Allah nije u vremenu.

[8] Ibn Tejmijja igra se riječima po ovom pitanju, pa je teško uhvatiti što zapravo želi reći. Međutim, sljedeća njegova izjava je značajna. Budući da on odbacuje ideju da stvorena bića imaju stvarni utjecaj, kao što Sunniti tvrde, on zatim kaže:

بيان تلبيس الجهمية في تأسيس بدعهم الكلامية (1/ 567): كما أنه سبحانه إذا خلق الأسباب وخلق بها أمورا أخرى ودبر أمر السماوات والأرض كان ذلك أكمل وأبلغ في الاقتدار من أن يخلق الشيء وحده بغير خلق قوة أخرى من غيره يخلقه بها

„Kao što, kada je Uzvišeni stvorio uzroke i kroz njih stvorio druge stvari, te upravljao stvarima nebesa i Zemlje, to je bilo savršenije i potpunije u moći nego da stvori stvar sama, bez stvaranja druge sile kojom bi je stvorio.”

(Bayān Talbīs al-Ǧahmiyya fī Taʾsīs Bidʿihim al-Kalāmiyya, 1/567)

Drugim riječima, on tvrdi da se moć stvaranja može staviti u uzroke i druga stvorena bića. To znači da on vjeruje da Allah može imati partnere u stvaranju, što je još jedan širk koji se dodaje na listu drugih koje počini. Ovo vjerovanje je identično vjerovanju Muʿtezila. Ovo nije savršenstvo, kako on tvrdi, već mu je suprotno, jer je među savršenim svojstvima Allaha to da Njegova Moć nije samo mogućnost, već neizmjenjivo, ne stvoreno i vječno neophodno svojstvo. Allahovo svojstvo Moći je nužno u postojanju i stoga nije promjenjivo. Da je promjenjivo ili dijeljivo, to bi značilo da uopće nije nužno i da bi mu bio potreban stvoritelj, poput svega što je podložno određivanju i promjeni.

Uistinu, Ibn Tejmijjinov argument je identičan ovim kršćanskim argumentima. Povezana tema u vezi sa sveznanjem također je predstavljena ovdje.

[9] Vidi također ovaj članak.

[10] Ibn Tejmijja kaže:

منهاج السنة النبوية – (ص. 138): وبعض المصنفين في الكلام يجعل إثبات الجوهر الفرد هو قول المسلمين وأن نفيه هو قول الملحدين وهذا لأن هؤلاء لم يعرفوا من الأقوال المنسوبة إلى المسلمين إلا ما وجدوه في كتب شيوخهم أهل الكلام المحدث في الدين الذي ذمه السلف والأئمة.

„Neki autori u oblasti Kelama(teologije) tvrde da je potvrđivanje pojedinačne supstance (al-jauhar al-fard) stav muslimana, dok je njeno negiranje stav ateista. To je zato što ovi autori nisu poznavali druge stavove pripisane muslimanima, osim onih koje su našli u knjigama svojih učitelja, mutekellima novijeg doba, u pitanju vjere, koje su kritikovali es-selef i ugledni imami.

(Minhāj as-Sunnah an-Nabawiyyah, str. 138)

[11] Naravno, i stručni idžma' (konsenzus učenjaka) i islamska pravna analogija (kijâs) su dokazi, ali oni se uspostavljaju kao dokazi na osnovu Kur’ana i ḥadisa.

[12] Ovaj članak obrađuje ovaj problem: „‘Jednostavno’ vehabijsko vjerovanje II: Protivrječnost naspram predaje.“

Izvor: sunnianswers