O pitanju ropstva i islama

Savremeni medijski izvještaji o normativnim promjenama u Afganistanu izazvali su snažne reakcije javnosti, posebno u kontekstu navoda o ponovnom uvođenju ropstva u pravni sistem te zemlje. Takve informacije otvaraju složena pitanja o odnosu religije, prava i političke interpretacije vjerskih izvora. Reakcije koje prate ove vijesti često su prožete nevjericom i zabrinutošću, naročito zbog percepcije da se ropstvo pokušava predstaviti kao sastavni dio islamskog učenja.

Historijska analiza pokazuje da je ropstvo postojalo u mnogim civilizacijama prije pojave islama, uključujući arapsko, rimljansko, perzijsko i druga društva 7. stoljeća. U tom kontekstu, islam se pojavio u društvu u kojem je ropstvo već bilo duboko ukorijenjena institucija. Međutim, normativni okvir koji donosi Kur'an i praksa poslanika Muhammeda, a.s., uvodi niz ograničenja i podsticaja usmjerenih ka postepenom ukidanju ropstva. Oslobađanje robova propisano je kao čin visokog moralnog i duhovnog značaja, često i kao oblik iskupljenja za određene prijestupe. Time je uspostavljen jasan etički smjer ka emancipaciji i afirmaciji ljudskog dostojanstva.

Savremene interpretacije koje ropstvo nastoje legitimirati religijskim argumentima uglavnom se oslanjaju na selektivno i ahistorijsko čitanje izvora, zanemarujući širi normativni i etički okvir islamskog učenja. Većina savremenih islamskih učenjaka i relevantnih institucija nedvosmisleno odbacuje ropstvo kao nespojivo s temeljnim principima pravde, jednakosti i ljudskog dostojanstva, koji čine srž islamske etike.

Stoga je važno razlikovati religijsko učenje u njegovom historijskom i tekstualnom kontekstu od političkih odluka i ideoloških interpretacija koje se na njega pozivaju. Identificiranje određenih pravnih ili političkih mjera s „vjerom u cjelini“ predstavlja pojednostavljenje koje zanemaruje složenost teološke tradicije i raznolikost mišljenja unutar islamskog svijeta. Akademski pristup ovom pitanju zahtijeva kritičku analizu izvora, konteksta i savremenih interpretacija, uz jasno razgraničenje između normativnog ideala i konkretnih političkih praksi.

Šejh Mustafa as-Sibai, koji je doktorirao Šerijat na al-Azharu i bio bivši dekan Fakulteta Šerijata i Pravnog fakulteta na Univerzitetu u Damasku, napisao je o pitanju ropstva i islama sljedeće:

„Nema ničega što ukazuje na obavezno ropstvo za zarobljenike, zapravo, ne postoji niti jedan ajet u Kur’anu koji nalaže da su zarobljenici ili poraženi obavezno roblje. Ropstvo je, naprotiv, bilo nametnuto u vrijeme Poslanika, i nakon njega, jer je tada bilo rašireno i univerzalno praktikovana praksa među svim narodima. Neprijatelj bi porobljavao muslimane kad god bi nad njima prevladao, i stoga nije bilo alternative nego suprotstaviti se njihovoj praksi istim sredstvima, u skladu s principom reciprociteta, principom koji je i danas priznat temelj među ratnim nacijama.

Ono što je Poslanik, a potom i oni koji su došli poslije njega činili, stoga je bilo politički neophodno i određeno tadašnjim globalnim društvenim okolnostima. To nije bila provedba fiksnog i nepromjenjivog zakona u islamu od kojeg se ne smije odstupiti. Iako islam tada nije bio spreman ukinuti ropstvo zbog vojnih i ekonomskih potreba, ipak je postavio temelje za njegovo ukidanje kroz zakonodavstvo koje je donio u vezi sa robovima. Dovoljno je što je smatrao ropstvo privremenim i slučajnim stanjem, nametnutim kao posljedica agresije protiv sloboda naroda; te što je otvorio brojne puteve za oslobađanje robova, neviđene u bilo kojem prethodnom pravnom sistemu.“

Priredio: Ertan Č., dip. isl. nauka