Historiografija, identitet i austro-ugarska politika: Kállay i Thallóczy u oblikovanju koncepta bosanske posebnosti

Benjamin Kállay (Pešta, 22. decembar 1839 – Beč, 13. juli 1903) zajednički ministar finansija Austro-Ugarske Monarhije i upravitelj Bosne i Hercegovine od 1882. do 1903. godine, nastojao je da razvije koncept integralnog bosanskog identiteta što je predstavljalo jedan od ključnih elemenata austro-ugarske upravne politike u Bosni i Hercegovini krajem 19. stoljeća. Ova koncepcija, utemeljena na ideji nadkonfesionalne pripadnosti, imala je za cilj ublažiti rastuće srpske i hrvatske nacionalne pokrete te stvoriti politički lojalno stanovništvo vezano za institucionalni okvir Monarhije. Međutim, rezultati takve politike bili su ograničeni i suočeni s duboko ukorijenjenim društvenim, vjerskim i političkim podjelama.

Unutar muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine proces prilagođavanja novim političkim okolnostima odvijao se sporo i često uz otpor. Gubitak dotadašnjeg političkog suvereniteta Osmanskog Carstva, agrarne reforme, promjene u pravnom sistemu i redefiniranje odnosa između vjerskih institucija i države izazivali su osjećaj nesigurnosti i gubitka ranijeg društvenog položaja. U takvim okolnostima, dio muslimanske elite pokazivao je rezervu prema konceptu građanske i konfesionalne ravnopravnosti, koji je bio sastavni dio austro-ugarskog administrativnog modela.

Istovremeno, među pravoslavnim stanovništvom srpska nacionalna ideja bila je već u znatnoj mjeri razvijena i institucionalno podržavana kroz crkvene, školske i kulturne mreže, kako iz Kneževine/Kraljevine Srbije tako i iz južnoslavenskih sredina unutar same Monarhije. Ova nacionalna integracija odvijala se kroz proces modernog nacionalnog oblikovanja, koji je zahvatio široke slojeve građanstva i seljaštva, čime je prostor za prihvatanje nadkonfesionalnog bosanskog identiteta bio sužen.

Slični procesi odvijali su se i među katoličkim stanovništvom. Franjevački red, koji je tokom osmanskog perioda imao značajnu ulogu u očuvanju vjerskog i kulturnog identiteta katolika u Bosni, u novim političkim okolnostima sve se snažnije uključivao u hrvatski nacionalni pokret. Razvoj modernih nacionalnih institucija, štampe i školstva doprinio je povezivanju bosanskih katolika s hrvatskim političkim i kulturnim prostorom. Koncept zemaljske bosanske ideologije, koji je promovirala uprava, imao je ograničen odjek u seoskom katoličkom stanovništvu, gdje su konfesionalni i nacionalni identiteti sve više postajali međusobno isprepleteni.

Iz ovih razloga, Kállayeva ideja integralnog bosanstva ostala je prije svega administrativni i politički projekt, koji nije uspio prerasti u široko prihvaćen društveni identitet. Njena historijska važnost, međutim, ogleda se u pokušaju stvaranja alternativnog modela političke integracije u multikonfesionalnom društvu, u vremenu kada su nacionalne ideologije u regionu već imale snažnu mobilizacijsku moć. Ovaj neuspjeh istovremeno svjedoči o dubini transformacija koje su krajem 19. stoljeća zahvatile bosanskohercegovačko društvo, ali i o ograničenjima imperijalnih projekata identitetskog inženjeringa u susretu s modernim nacionalizmima.

Muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine zauzimalo je centralno mjesto u upravnoj i političkoj strategiji Benjamina von Kállaya. U administrativnoj percepciji austro-ugarskih vlasti, upravo je ova zajednica bila najtješnje povezana s idejom bosanske posebnosti, te je istovremeno smatrana društvenim faktorom koji je mogao predstavljati protivtežu srpskim i hrvatskim nacionalnim pokretima, čiji je utjecaj Monarhija nastojala ograničiti. Uz to, muslimani su u prvim decenijama austro-ugarske uprave zadržali znatan dio pređašnje društvene i zemljišne elite, što im je osiguravalo vidljivu društvenu težinu u novim političkim okolnostima.

Međutim, odnos između uprave i muslimanskog stanovništva bio je složen i višeslojan. Iako su austro-ugarske vlasti u muslimanima vidjele oslonac za stabilizaciju režima i realizaciju koncepta nadkonfesionalnog bosanskog identiteta, sami muslimani su često iskazivali osjećaj političke marginalizacije i kulturne nesigurnosti. Promjena suvereniteta, agrarne reforme, pravni i administrativni preobražaji, kao i redefiniranje odnosa između vjerskih institucija i države, stvarali su brojne napetosti i pritužbe unutar ove zajednice. U tom smislu, njihova pozicija nije bila jednoznačno privilegirana, već obilježena istovremenim statusom saradnika režima i subjekta dubokih društvenih transformacija.

Stoga se može zaključiti da muslimani u Bosni i Hercegovini nisu bili samo pasivni objekt upravne politike, već ključni akteri u procesu redefiniranja društvenih i političkih odnosa u zemlji. Njihov položaj u Kállayevom sistemu otkriva složen spoj imperijalne strategije, lokalnih tradicija i modernizacijskih impulsa, koji je oblikovao dugoročne tokove bosanskohercegovačke historije.

Djelovanje Benjamina Kállaya treba posmatrati u složenom političkom i intelektualnom kontekstu kasnog 19. stoljeća, u vrijeme austro-ugarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878–1918). To je bio period intenzivnih nacionalnih ideologija u jugoistočnoj Evropi, u kojem su susjedne političke i kulturne elite nastojale proširiti vlastite nacionalne narative na bosanskohercegovački prostor. U takvim okolnostima, pitanje historijskog kontinuiteta, jezičke tradicije i srednjovjekovne državnosti Bosne postalo je ne samo naučno nego i političko pitanje.

Benjamin Kállay, razvio je specifičnu upravnu i kulturnu politiku prema Bosni. Njegov koncept tzv. bosanske posebnosti (često označavan pojmom bošnjaštvo u administrativno-političkom smislu) imao je za cilj da afirmira zemaljski, nadkonfesionalni identitet stanovništva Bosne i Hercegovine, kako bi se ublažili suprotstavljeni srpski i hrvatski nacionalni projekti koji su pretendirali na ovaj prostor. U tom okviru, historijska nauka, arhivistika i kulturne institucije dobile su izrazito važnu ulogu.

Istu ideju zastupao je i Lajos Thallóczy (1857–1916), ugledni mađarski historičar, arhivist i stručnjak za srednjovjekovnu historiju jugoistočne Evrope. Bio je jedan od ključnih naučnika uključenih u taj proces. Kao poznavalac latinskih i srednjovjekovnih izvora, radio je na sistematskom istraživanju arhivske građe u Beču, Budimpešti, Vatikanu i drugim evropskim centrima. Njegovi radovi o srednjovjekovnoj Bosni, bosanskom plemstvu i političkim odnosima u regionu doprinijeli su preciznijem definiranju Bosne kao historijske političke cjeline sa vlastitim razvojnim putem, a ne kao puke periferije susjednih država, Srbije i Hrvatske.

Institucionalni okvir za takav narativ predstavljale su ustanove koje su nastajale u vrijeme austro-ugarske uprave, među kojima je posebno značajan Zemaljski muzej u Sarajevu, osnovan 1888. godine. Muzej je, zajedno s arhivima, bibliotekama i naučnim publikacijama, postao središte istraživanja arheologije, etnologije i historije Bosne i Hercegovine. Kroz rad tih institucija sistematizirani su materijalni i pisani tragovi prošlosti, čime je stvarana naučna osnova za proučavanje lokalnog kontinuiteta kulture i državnosti.

U tom kontekstu, poseban značaj pridavan je srednjovjekovnim dokumentima bosanske državnosti, poput Povelje bana Kulina (1189), jednog od najstarijih sačuvanih diplomatskih dokumenata na južnoslavenskom prostoru, kao i književno-leksikografskom nasljeđu Muhameda Hevaije Uskufija iz 17. stoljeća, autora djela Potur Šahidija. Ovi primjeri, između ostalih, korišteni su kao dokazi dugog trajanja pismenosti, administrativne prakse i jezičke tradicije na bosanskom prostoru. Time se pokazivalo da pojam „bosanski jezik“ i bosanska kulturna tradicija imaju historijsku utemeljenost.

Thallóczy je, oslanjajući se na originalne srednjovjekovne povelje i građu, radio na rekonstrukciji genealogija bosanskih velikaških porodica, političke strukture banovine i kraljevine Bosne, te međunarodnih veza bosanskih vladara. Takav pristup, utemeljen na kritičkom radu s izvorima, predstavljao je odgovor na tendencije jednostranih nacionalnih interpretacija koje su bosansku prošlost nastojale podvesti pod šire srpske ili hrvatske historijske narative.

Važno je, međutim, naglasiti da djelovanje Kállaya i Thallóczyja nije bilo isključivo akademsko, već i dio šire državne politike Monarhije. Nauka, arhivi i muzeji bili su instrumenti kulturne politike koja je nastojala stabilizirati upravu u Bosni i Hercegovini. Ipak, bez obzira na politički kontekst, njihov rad je ostavio trajne rezultate u pogledu prikupljanja, objavljivanja i očuvanja izvora za historiju Bosne i Hercegovine.

Stoga se može zaključiti da su Kállay i Thallóczy djelovali u vremenu snažnih suprotstavljenih nacionalnih koncepcija, te da su kroz naučne i kulturne projekte doprinijeli artikuliranju Bosne i Hercegovine kao historijski utemeljene i kulturno specifične cjeline. Njihov rad pokazuje kako su arhivska istraživanja, kritička historiografija i institucije kulture postale ključno polje u borbi za interpretaciju prošlostic, polje čiji su se odjeci osjećali i daleko izvan okvira samog 19. stoljeća.

(Ertan Č., dip. isl. nauka)

Literatura:

- Ćirković, Sima. Istorija srednjovekovne bosanske države.

- Imamović, Mustafa. Historija Bošnjaka.

- Malcolm, Noel. Bosnia: A Short History.

- Okey, Robin. Taming Balkan Nationalism: The Habsburg “Civilizing Mission” in Bosnia, 1878–1914.

- Publikacije Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine (kraj 19. i početak 20. stoljeća).