top of page

Veliki šejh Muhammed Ebu Zehra, u povodu smrti velikog imama ehli sunneta Zahida el-Kevserija

  • Writer: Hanefijski mezheb
    Hanefijski mezheb
  • 1 hour ago
  • 17 min read


Jedan od najljepših i najupečatljivijih tekstova koji se mogu pročitati o pravednom vrednovanju učenjaka, uvažavanju njihovih darova i ispravnom sagledavanju njihove stvarne vrijednosti jeste ono što je istaknuti alim, veliki šejh Muhammed Ebu Zehra, napisao u povodu smrti imama Kevserija, gdje kaže:


Prije više od godinu dana islamska zajednica je izgubila jednog od svojih velikih imama, učenjaka koji se uzdigao iznad prolaznosti ovoga svijeta i koji je znanju pristupao poput vjernika posvećenog ibadetu svome Gospodaru. Bio je svjestan da je znanje jedan od vidova bogoslužja, kojim učenjak traži isključivo Allahovo zadovoljstvo, a ne naklonost bilo koga drugog. Njime nije težio uzdizanju na Zemlji, širenju nereda niti društvenoj nadmenosti zasnovanoj na položaju, niti ga je želio kao prolaznu ovosvjetsku korist. Njegova jedina namjera bila je pomaganje istini radi zadovoljstva Uzvišenog Allaha. Takav je bio imam Kevseri, neka mu Allah podari milost i Svoje zadovoljstvo.


Ne sjećam se da je ikada neki učenjak umro, a da je njegova odsutnost ostavila toliku prazninu u ovim vremenima kao što je to slučaj sa imanom Kevserijem. On je predstavljao ostatak pobožnih prethodnika koji znanje nisu činili sredstvom zarade niti stepenicom za ostvarenje ličnih ciljeva; za njih je znanje samo po sebi bilo vrhunac svih težnji i najuzvišeniji predmet njihovih aspiracija. Iza vjerskog znanja za vjernika nema više cilja kojem bi težio, niti uzvišenijeg stepena kojem bi učenjak mogao stremiti.


Bio je, neka mu Allah podari zadovoljstvo, učenjak u kojem se u potpunosti ostvarivalo značenje predaje: „Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika.“ Tu nasljednost nije smatrao pukom čašću kojom bi se mogao uzdizati i nadmetati s ljudima, već ju je doživljavao kao obavezu i borbu za očitovanje islama, pojašnjavanje njegovih istina i uklanjanje zabluda koje su se lijepile za njegovu suštinu, kako bi vjeru ljudima pokazao čistom, svijetlom i prosvijetljenom, da se ljudi približe njenom svjetlu i budu vođeni njenom uputom. Takva nasljednost zahtijeva od učenjaka da se bori kao što su se borili vjerovjesnici, da bude strpljiv u iskušenjima i nevoljama kao što su oni bili strpljivi, te da podnosi neprijatnosti od onih kojima poziva istinu, kao što su ih i oni podnosili. Ta nasljednost nije čast sama po sebi, osim za onoga ko ispuni njene uvjete, izvrši njena prava i spozna obaveze koje iz nje proizlaze, a takav je bio imam Kevseri, neka mu Allah podari zadovoljstvo.


Ovaj uzvišeni imam nije bio zagovornik nekog novog pravca niti pozivalac u nešto nepoznato i bez presedana. Nije bio ni među onima koje ljudi danas nazivaju „reformatorima“, već je od takvih zazirao. Bio je dosljedan sljedbenik tradicije, a ne novotar. Ipak, smijem reći da je bio istinski obnovitelj (mudžeddid) u pravom značenju te riječi, jer obnova ne znači ono što se danas obično podrazumijeva, odbacivanje tradicije i prekid s naslijeđem prvotnog poslanstva. Prava obnova podrazumijeva vraćanje vjeri njenog izvornog sjaja, uklanjanje naslaga zabluda koje su se za nju lijepile te njeno predstavljanje ljudima u čistoj, izvornom obliku. Obnova je oživljavanje sunneta, istrebljenje novotarija i uspostavljanje temelja religije među ljudima. To je prava i istinska obnova.


Upravo je to imam Kevseri činio: oživljavao je Poslanikov sunnet, otkrivao zaboravljene rukopise, pojašnjavao metode prenosilaca hadisa, objavljivao knjige ranijih učenjaka koji su služili sunnetu i brižno ga čuvali. Nadalje, posvetio se djelima ranijih učenjaka koji su čuvali sunnet i brinuli o njemu s punom pažnjom, objavljujući njihove knjige u kojima su zabilježene njihove aktivnosti radi oživljavanja sunneta. U vremenu njegovog djelovanja religija je nadahnjivala duše ljubavlju, srca nisu bila obmanuta zabludama, učenjake nije ometao svijet u pripremi za Ahiret, niti su se nalazili u službi vladara.


Imam Kevseri je bio istinski učenjak; njegovo znanje prepoznali su i priznavali drugi učenjaci, mada je malo njih u potpunosti spoznalo veličinu njegovog truda i borbe. Ja sam ga poznavao godinama prije ličnog susreta, kroz njegova djela u kojima sija svjetlost istine, kao i kroz njegove komentare na rukopise koje je uređivao za objavljivanje. Čudo zaista, rukopis bi sam po sebi bio često mala rasprava, ali komentari imama pretvarali bi ga u knjigu vrijednu čitanja. U tim komentarima očituju se dubina razumijevanja, širok horizont i sveobuhvatno poznavanje predmeta, a sve to prožeto je jasnoćom izraza, suptilnošću aluzija, snagom kritike, preciznošću u ciljanju suštine i vještim oblikovanjem misli i izraza. Čitatelj ne bi mogao pomisliti da autor nije Arap niti da piše nerazumljivim jezikom; naprotiv, izražaj i stil govore o njegovoj izvrsnoj arapskoj pismenosti.


Zbog svoje izuzetne skromnosti, Imam Kevseri nije navodio svoj službeni položaj (zamjenik Šejhul islama) u Osmanskoj državi uz naslov svojih djela, jer nije smatrao da se dostojanstvo učenjaka stiče kroz službenu funkciju, već isključivo kroz naučni rad i znanje. Neki čitatelji, zbog jasnoće izlaganja, preciznosti značenja, ljepote uvoda i bogatstva stila, nisu mogli ni pomisliti da je autor Turčin; smatrali bi ga Arapom, rođenim i odrastalim u arapskom okruženju. Ipak, on je po porijeklu i odgoju bio Turčin, a tokom svog života u Istanbulu i u svakodnevnom ljudskom životu pripadao je toj kulturi. Njegov naučni život, međutim, bio je potpuno arapski: čitao je isključivo arapske izvore, a njegov um osvetljavao je jedino arapski muhammadski intelektualni horizont. Stoga je pisao isključivo čistim i preciznim arapskim stilom, oslobođenim svih stranih utjecaja u arapskom naučnom izrazu, birajući isključivo fiksni, općeprihvaćeni i pravilno upotrebljavan arapski jezik, što svjedoči o njegovom izuzetnom poznavanju jezika, gramatike i retorike. Povrh toga, bavio se i arapskom poezijom, stvarajući djela visoke estetske i jezičke vrijednosti.


Neka mu Allah podari zadovoljstvo, bio je obdaren osobinama koje su ga uzdigle i učinile uzorom muslimanskom učenjaku. Uzdigao se znanjem iznad svjetovne trgovine i materijalnih ambicija, te je objasnio svima da je domovina muslimanskog učenjaka zemlja islama. Nije pristajao na poniženje svoje vjere niti je podređivao svoje principe bilo kome osim Allahu i istini. Nije smatrao prihvatljivim živjeti u zemlji u kojoj ne može govoriti istinu niti uzdizati riječ islama, čak i ako je to bila njegova rodna zemlja u kojoj je odrastao. Učenjak živi duhom, a ne materijalnim dobrima; živi istinama vječnim, a ne prolaznim pojavama. Njegova je briga biti ugledan pred Allahom i u Ahiretu, dok svjetska čast i priznanje ostaju prolazni i neodrživi.


Jedan površni pogled na život tog uzvišenog učenjaka pokazuje nam da je on bio iskreni učenjak, predani borac i strpljivi podnosilac teškoća i nevolja. Putovao je po islamskim zemljama, suočavao se s iskušenjima i širom dijelio svjetlost znanja i učenja gdje god bi boravio. Proputovao je islamske regije i u svakoj zemlji u kojoj se zatekao imao je učenike koji su napajali svoja srca iz njegovog čistog izvora znanja; u njima je zračila njegova predana i vjerujuća duša. Prenosio je znanje u svom najčistijem obliku, bez uljepšavanja, pretjerivanja ili iskrivljavanja, nepokolebljivo slijedeći istinu, bez obzira na to da li će ljudi biti zadovoljni ili nezadovoljni, sve dok je njegov odnos s Allahom ostajao iskren i neokaljan.


Očito je da je ta osobina bila usađena u njegovu krv i porijeklo, od mladosti se posvetio borbi za Istinu. Njegova porodica obilovala je pobožnošću, snagom duha, strpljenjem i izdržljivošću u borbi. Poticao je iz porodice sa Kavkaza, poznate po čvrstini, snazi, ljepoti tijela i duha, kao i po jasnoći i dubini mišljenja.


Otac mu se preselio u Istanbul, gdje je on rođen u duhu upute i istine. Studirao je islamske nauke i dostigao najviše stepene u svom obrazovanju oko svoje dvadeset osme godine. Zatim je postepeno napredovao u hijerarhiji nastavnog rada sve dok nije dostigao najviši položaj u relativno mladoj dobi. Kada se suočio s onima koji su nastojali odvojiti svijet od religije i upravljati njime mimo onoga što je Allah objavio, stao im je na put. U to vrijeme njegovi fizički i intelektualni kapaciteti bili su u punom zamahu, a mladalačke ambicije snažno ga poticale. Ipak, on je stavio religiju iznad svjetovnih interesa, radije je izabrao da brani preostale vrijednosti islama nego da uživa u lakom životu. Radije je podnosio stalne napore u službi Božijeg zadovoljstva nego da traži udobnost, priznanje ljudi ili naklonost onih koji upravljaju svjetovnim poslovima, jer je zadovoljstvo Allaha krajnji cilj vjere.


Djelovao je protiv Unitarista, koji su tada upravljali državom i nastojali su suziti obim islamskih studija i skratiti njihovo trajanje. Imam Kevseri je u tom skraćivanju prepoznao nedostatak koji bi umanjio cjelovitost obrazovanja, te je mudro planirao i djelovao, dok nije spriječio njihove namjere i produžio trajanje studija koje su željeli skratiti. Na taj način omogućio je studentima islamskih nauka, a posebno strancima koji su učili na jasnom arapskom jeziku, da u potpunosti usvoje i savladaju znanje.


U svim svojim djelima bio je učenjak pravedan i ponosan, koji se nije oslanjao na utjecajne ljude da bi se uzdigao, niti se ulizivao moćnima da bi ostvario svoj cilj, ma koliko on bio uzvišen. Imam Kevseri je smatrao da se do istinski uzvišenih ciljeva može doći samo ispravnim putem i kroz pravedan metod. Niko dostojanstven ne može doseći plemenitu svrhu osim putem koji čuva čast i integritet čovjeka; nije moguće da dosegne uzvišen položaj osim onaj koji sam posjeduje dostojanstvo. Nema istinskog ugleda u oslanjanju na moćnike ovog svijeta, jer onaj koji se na njih oslanja ne može biti ugledan pred Allahom.


Imam Kevseri je sav svoj trud i rad usmjerio ka postizanju uzvišenih ciljeva, sve dok nije postao zamjenik Šejhul islama u Turskoj. Bio je svjestan prava i odgovornosti koje nosi ta funkcija, te stoga nije kompromitovao javni interes da bi udovoljio bilo kome, ma koliko moćan ili utjecajan bio. Spreman je bio prihvatiti smjenu s položaja kako bi sačuvao pravdu i ispravnost, jer je povlačenje u ime Istine uvijek bolje od pokornog služenja neistini.


Šejh je smijenjen s položaja zamjenika Šejhuleislama, ali je ostao članom Savjeta te institucije, kojeg je prethodno predvodio. Nije smatrao sramotom ili poniženjem da se spusti s predsjedničke pozicije na mjesto člana, sve dok je razlog tog spuštanja časne prirode. Njegova unutrašnja uzvišenost nije sprječavala angažman, bilo kao vođe ili kao podređenog; dostojanstvo izvire iz istine same i blagoslov ga prati od Uzvišenog Allaha.


Ali plemeniti, pobožni i čestiti učenjak biva podvrgnut najtežem iskušenju kada vidi svoju voljenu zemlju, koja je stoljetni centar islama, temelj njegove snage i nada muslimana, kako se preplavljuje nevjerom. Zatim zemljom zavladavaju oni koji ne poštuju ovu vjeru, a onaj koji se čvrsto drži svoje vjere živi kao da drži žeravicu u rukama. U tom okruženju sam postaje meta zlostavljanja, ako ne uspije da se zaštiti, prijeti mu zatvor, a pristup znanju i obrazovanju mu je otežan ili onemogućen.


U tom trenutku Imam se nalazi pred tri mogućnosti: ili da ostane zatvoren i ograničen, dok njegovo znanje gasne u tamnicama, što je teško podnijeti za učenjaka naviklog na podučavanje, vođenje i otkrivanje dragocjenosti vjere kako bi ih jasno prenosio ljudima; ili da se ulizuje i udvara moćnicima, što bi bilo ponižavajuće i sramotno; ili da emigrira, jer je Allahova zemlja prostrana, podsjećajući se Njegove riječi: „Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekuda iseliti?“ (El-Nisa, 97).


Iselio je u Egipat, zatim se preselio u Šam, potom se vratio u Kairo, a kasnije ponovo u Damask. Na kraju je trajno odložio putovanja u Kairu. Tokom svojih boravaka u Šamu i Kairu bio je svjetionik znanja i uputa. Njegov dom, bio skroman ili prostoran, pretvarao se u školu kojoj su pristizali učenici istinskog znanja, a ne oni ograničeni formalnim školskim učenjem. Ti učenici su kroz njega bili upućeni na izvore znanja iz napisanih knjiga, islamske nauke su se širile, a srca učenjaka ispunjavala je ljubav prema islamu. On je njihove umove usmjeravao, tumačio im složene spise i obilno ih obasipao plodovima svog znanja i dubokih razmišljanja.


Pisac ovih redova sreo je šejha tek otprilike dvije godine prije njegove smrti, iako je duhovni susret s njim prethodno započeo godinama ranije, dok je čitao njegova djela, komentare na rukopise koje je objavljivao, te knjige koje je sam napisao. Nije mogao zamisliti da će u tom uzvišenom učenjaku pronaći odjek onoga što je osjećao u sebi, sve dok nije pročitao njegovo djelo „Husnu’t-tekadi fi Sira’l-İmam Ebu Jusufa’l-Kadi“, u kojem ga je šejh, Allah mu se smilovao, posebno spomenuo u vezi s opisom postupaka pripisivanih Ebu Jusufu, riječima pohvale. Svjedočim da sam čuo hvale od uglednika i učenjaka, ali nijedna pohvala nije me toliko obradovala kao ona od tog veličanstvenog šejha, jer je on bio istinski naučni odlikovatelj, sposoban dodjeljivati priznanja u domenu znanja.


Potrudio sam se da ga susretnem, iako nisam znao njegov stvarni položaj. Lutao sam po dvorištu Zelene Kapije i tamo naišao na dostojanstvenog i uglednog šejha, čija sijeda kosa zračila svjetlom istine, obučen kao učenjak turskog svijeta. Oko njega su se okupili učenici iz Sirije. U tom trenutku u meni se rodio osjećaj da je on šejh kojeg tražim. Čim su učenici otišli, upitao sam jednog od njih: „Ko je šejh?“ Odgovorio je: „To je šejh Kevseri.“ Odmah sam krenuo da ga sretnem i upoznam. Predstavio sam se, i kod njega sam osjetio jednaku želju za susretom kao i ja. Posjetivši ga, shvatio sam da je iznad svojih knjiga i istraživanja, i da je pravi dragulj u Egiptu.


Ovdje želim prikazati jedno poglavlje iz života tog šejha imama, koje je poznato samo malom broju ljudi.


Želio sam da njegova korist bude opća i da studenti znanja imaju priliku da pristupe njegovom dragocjenom učenju i koriste se njegovim obilnim izvorima. Odjel za šerijat predložio je Vijeću Pravnog fakulteta Univerziteta u Kairu da se ugledni šejh delegira za predavanje na Šerijatskom diplomskom programu, u okviru postdiplomskih studija fakulteta. Vijeće je prihvatilo prijedlog nakon što su cijenjeni članovi prepoznali položaj šejha u islamskim naukama i njegov ogroman naučni doprinos.


Tada sam otišao šejhu u pratnji profesora, predsjednika Katedre za šerijat, ali smo zatekli šejha kako odbija prihvatiti poziv zbog bolesti svoje i svoje supruge, te zbog slabosti vida. Upornim molbama nije popustio, i svaki naš ponovni pokušaj naišao je na njegovu čvrstu odluku. Kada nismo vidjeli smisla u daljnjem nagovaranju da preispita svoj stav u vezi ove naučne suradnje koju smo priželjkivali, odlučio sam mu se obratiti samostalno. Ponavljao sam molbu i bio uporan, ali ovaj put je bio iskren i otvoren: ugledni šejh je rekao: „Ovo je mjesto istinskog znanja, i ne želim ovdje predavati osim ako nisam dovoljno snažan da svoja predavanja iznesem na način koji smatram ispravnim. Moja starost, slabost zdravlja i zdravlje moje supruge, koja je jedina u ovom životu, sve to ne omogućava mi da ispunim ovu dužnost na način koji bih smatrao zadovoljavajućim.“


Izašao sam iz šejhove prostorije razmišljajući: „Kakva li je to uzvišena duša bila zarobljena u ovom ljudskom tijelu?“ To je bila duša Kevserija.


A taj časni čovjek, koji je bio iskušan nedaćama, nadvladao ih je, iskušan gubitkom najmilijih, izgubio je svoju djecu za života, smrt ih je uzimala jednog za drugim. Svaki gubitak donosio je bol, a sa svakom boli ostajale su ožiljci u duši i tuga u srcu. Ipak, kroz znanje je pronalazio strpljenje, ponavljajući riječi Jakuba: „Pa lijepo strpljenje, a Allah je Pomoćnik.“ Međutim, njegova životna saputnica, koja je dijelila s njim radosti i teškoće, pokušavala je izdržati strpljenje, i on je bio njen utješitelj, liječnik njezine tuge, dok je sam istovremeno i sam trebao iscjeljenje.


I preselio je svom Gospodaru strpljiv i zahvalan, hvaleći Ga, kao što odlaze istiniti i pravedni, neka je Allah zadovoljan njime i neka mu udijeli Svoje zadovoljstvo.


من أروع ما يُمكن أن تقرأه في إنصاف العلماء وتقدير مواهبهم ومعرفة قدرِهم ما كتبه العلَّامة الكبير الشَّيخ محمد أبو زهرة في رثاء الإمام الكوثري يقول:


"ـ منذ أَكثر من عام فَقَدَ الإِسلامُ إمامًا من أَئمة المسلمين الذين عَلَوا بأَنفسهم عن سَفسَافِ هذه الحياة، واتجهوا إلى العلم اتجاهَ المؤمن لعبادة ربه، ذلك بأَنه عَلِمَ أَن العلم عبادةٌ من العبادات يَطلُبُ العالمُ به رضا الله لا رضا أَحَدٍ سواه، لا يَبغي به عُلُوًّا في الأَرض ولا فسادًا، ولا استطالةً بفضلِ جاه، ولا يُريدُه عَرَضًا من أَعراض الدنيا، إِنما يَبغي به نُصرةَ الحق لإِرضاءِ الحق جلَّ جلاله. ذلكم هو الإِمام الكوثري، طيَّب الله ثراه، ورضيَ عنه وأَرضاه.


- لا أَعرفُ أَنَّ عالمًا مات فخَلا مكانُه في هذه السنين، كما خلا مكانُ الإمام الكوثري، لأَنه بَقِيَّـةُ السَّلف الصَّالح الذين لم يجعلوا العلمَ مُرتَزَقًا ولا سُلَّمًا لغاية، بل كان هو مُنتَهى الغاياتِ عندهم، وأسمَى مَطارِح أَنظارِهم، فليس وراءَ علم الدين غايةٌ يتغيَّاها مؤمن، ولا مُرتَقىً يَصِلُ إِليه عالم.


-لقد كان رضيَ الله عنه عالمًا يتحقَّقُ فيه القولُ المأثورُ «العلماءُ ورثةُ الأَنبياء»، وما كان يرى تلك الوِراثةَ شَرَفًا فقط، ليفتَخِرَ به ويَستطِيلَ على الناس، إِنما كان يرى تلك الوراثة جهادًا في إِعلان الإِسلام، وبيانِ حقائقِه، وإِزالةِ الأَوهام التي تَلحقُ جوهرَهُ، فيُبدِيه للناس صافيًا مُشرِقًا منيرًا، فيَعشُو الناسُ إِلى نُورِه، ويهتدون بهديه، وأنَّ تلك الوِراثةَ تتقاضَى العالَمِ أن يُجاهِدَ كما جاهد النبيُّون، ويَصبِرَ على البأساءِ والضراءِ كما صبرُوا، وأَن يَلقَى العَنَتَ ممن يدعوهم إلى الحق والهداية كما لَقُوا، فليسَتْ تلك الوراثةُ شَرَفًا إلاَّ لمن أَخَذَ في أَسبابها وقام بحقها، وعَرَف الواجب فيها، وكذلك كان الإمامُ الكوثري رضيَ الله عنه.


ـ إِنَّ ذلك الإمامَ الجليل لم يكن من المنتحلين لمذهبٍ جديدٍ، ولا من الدعاةِ إلى أَمرٍ بَدِيءٍ لم يُسبَق به، ولم يكن من الذين يَسِمُهم الناسُ اليومَ بسِمَةِ التجديد، بل كان يَنفِرُ منهم، فإنه كان مُتَّبِعًا، ولم يكن مُبتَدِعاً، ولكني مع ذلك أَقول: إِنه كان من المجدِّدين بالمعنى الحقيقي لكلمةِ التجديد، لأَنَّ التجديد ليس هو ما تعارَفَهُ الناسُ اليوم من خَلعٍ للرِّبقَةِ ورَدٍّ لعهدِ النبوَّةِ الأُولى، إنما التجديد هو أَن يُعادَ إِلى الدين رَونَقُه ويُزالَ عنه ما عَلِقَ به من أَوهام، ويُبيَّنَ للناس صافيًا كجوهرِه، نقيًّا كأَصلِه، وإِنه لمن التجديد أن تَحيا السُّنَّةُ وتَموتَ البدعةُ ويقومَ بين الناس عَمُودُ الدين.


ذلك هو التجديدُ حقًّا وصدقًا، ولقد قام الإمامُ الكوثري بإِحياءِ السنة النبوية، فكشفَ عن المخبوءِ بين ثنايا التاريخ من كُتُبِها، وبيَّنَ مناهجَ رُواتِها، وأعلنَ للناس في رسائلَ دوَّنها وكُتُبٍ ألَّفَها سنَّـةَ النبي ، من أَقوالٍ وأَفعالٍ وتقريرات، ثم عَكَفَ على جهودِ العلماءِ السابقين الذين قاموا بالسنة ورَعوها حَقَّ رعايتها، فنَشَر كتبَهم التي دُوِّنَتْ فيها أَعمالُهم لإِحياءِ السُّنَّة، والدِّينُ قد أُشرِبَتْ النفوسُ حُبَّهُ، والقلوبُ لم تُرنَّق بفسادٍ، والعلماءُ لم تَشغلهم الدنيا عن الآخرةِ، ولم يكونوا في رِكابِ الملوك.


ـ لقد كان الإِمامُ الكوثري عالمًا حقًّا، عَرَف عِلمَهُ العلماءُ، وقليلٌ منهم من أَدرَك جهادَه، ولقد عَرفتُهُ سنينَ قبلَ أَن أَلقاه، عَرفتُهُ في كتاباتِهِ التي يُشرِقُ فيها نُورُ الحق، وعَرفتُهُ في تعليقاتِهِ على المخطوطاتِ التي قام على نشرها، وما كان والله عَجَبِي من المخطوط بقَدرِ إِعجابي بتعليقِ من علَّقَ عليه، لقد كان المخطوط أَحيانًا رسالةً صغيرة ولكنْ تعليقات الإِمام عليه تجعلُ منه كتابًا مقروءًا، وإِنَّ الاستيعابَ والاطِّلاعَ واتِّساعَ الأُفق، تَظهرُ في التعليق بادية العيان، وكلُّ ذلك مع طَلاَوة عبارة، ولطفِ إِشارة، وقُوَّةِ نقد، وإِصابةٍ للهدف، واستيلاءٍ على التفكير والتعبير، ولا يمكنُ أَن يجولَ بخاطر القارىءِ أَنه كاتبٌ أَعجمي وليس بعربي مُبِين.


ولقد كان لفَرطِ تواضُعِهِ لا يَكتُبُ مع عنوان الكتابِ عَمَلَهُ الرسميَّ الذي كان يتولاه في حكم آل عثمان، لأَنه ما كان يَرى رضيَ الله عنه أَنَّ شرفَ العالِمِ يَنالُهُ مِن عملِهِ الرسمي وإِنما ينالُهُ من عملِهِ العِلمي، فكان بعضُ القارئين ـ لسلامةِ المبنى مع دقة المعنى ولإشراقِ الديباجةِ وجزالةِ الأُسلوب ـ لا يَجُولُ بخاطره أَنَّ الكاتبَ تُركيٌّ بل يعتقد أَنه عربي، وُلِدَ عربيًّا، وعاش عربيًّا، ولم تُظِلَّهُ إِلاَّ بيئةٌ عربية، ولكن لا عجبَ، فإِنه كان تركيًّا في سُلالتِه وفي نشأَتِه، وفي حياتِه الإنسانية في المدة التي عاشها في الآستانة، أَما حياتُه العلمية فقد كانت عربيةً خالصة، فما كان يقرأ إِلاَّ عربيًّا، وما ملأَ رأسَهُ المُشرِقَ إِلاَّ النورُ العربيُّ المحمديُّ، ولذلك كان لا يكتبُ إِلاَّ كتابةً نقيةً خاليةً من كل الأَساليب الدخيلة في المنهاج العربي، بل كان يَختارُ الفصيحَ من الاستعمال الذي لم يَجرِ خِلافٌ حولَ فصاحتِه، مما يَدلُّ على عِظَم اطِّلاعِهِ على كتب اللغة متنًا ونحوًا وبلاغةً، ثم هو فوقَ ذلك يَقرِضُ الشعرَ العربي فيكونُ منه الحَسَنُ.


ـ لقد اختُصَّ رضيَ الله عنه بمزايا رَفعتْهُ وجعَلَتهُ قُدوةً للعالِم المسلم، لقد علا بالعلم عن سُوق الاتجار، وأَعلَمَ الخافِقَين أَنَّ العالِمَ المسلم وطنُهُ أَرضُ الإِسلام، وأَنه لا يَرضَى بالدَّنيَّة في دِينِه، ولا يأخذُ من يُذل الإِسلام بهوادة، ولا يجعل لغير الله والحقِّ عنده إرادة، وأَنه لا يَصِحُّ أَن يعيشَ في أَرضٍ لا يستطيع فيها أَن يَنطِقَ بالحق، ولا يُعلِيَ فيها كلمةَ الإِسلام، وإِن كانت بلدَهُ الذي نشأَ فيه، وشَدَا وترعرَعَ في مَغانِيه، فإِنَّ العالِمَ يحيَا بالروح لا بالمادة، وبالحقائِق الخالدةِ لا بالأَعراضِ الزائلة، وحَسبُهُ أَن يكون وجيهًا عند الله وفي الآخِرة، وأَما جاهُ الدنيا وأَهلِها فَظِلٌّ زائل، وعَرَضٌ حائل.


ـ وإِنَّ نظرةً عابرةً لحياة ذلك العالم الجليل، تُرينا أَنه كان العالِمَ المُخلِصَ المُجاهدَ الصابرَ على البأساء والضرَّاء، وتَنقُّلِه في البلاد الإِسلامية والبلاءُ بلاء، ونشرِه النورَ والمعرفةَ حيثما حَلَّ وأَقام. ولقد طوَّفَ في الأَقاليم الإِسلاميةِ فكان له في كل بلد حَلَّ فيه تلاميذُ نَهَلُوا من منهلِهِ العذب، وأَشرقَتْ في نفوسهم رُوحُه المخلصة المؤمنة، يُقدِّمُ العلم صَفوًا لا يُرنِّقُه مِراءٌ ولا التواء، يَمضي في قولِ الحق قُدُمًا لا يَهمُّه رَضِيَ الناسُ أَو سَخِطُوا ما دام الذي بينه وبين الله عامرًا.


ويظهرُ أَنَّ ذلك كان في دمِهِ الذي يَجرِي في عُرُوقِه، فهو في الجهادِ في الحق منذ نشأَ، وإِنَّ في أُسرته لَتَقوَى وقُوَّةَ نَفسٍ وصبرًا واحتمالًا للجهاد، إِنه من أسرة كانت في القُوقاز، حيث المَنَعةُ والقوَّة وجمالُ الجسمِ والروح، وسلامةُ الفِكر وعُمقُه.


ولقد انتقل أَبوه إلى الآستانة فوُلِدَ على الهُدَى والحق، فدَرَس العلومَ الدينيةَ حتى نال أَعلى درجاتِها في نحو الثامنةِ والعشرين من عمره، ثم تدرَّجَ في سُلَّم التدريس حتى وَصَل إلى أَقصى درجاته وهو في سن صغيرة، حتى إِذا ابتُلِيَ بالذين يُريدون فَصلَ الدنيا عن الدين، لتُحكَمَ الدنيا بغير ما أَنْزَل الله، وقَفَ لهم بالمرصاد، والعُودُ أَخضَرُ، والآمالُ متفتحة، ومَطامحُ الشباب متحفِّزة، ولكنه آثَرَ دِينَه على دُنياهم، وآثَرَ أَن يُدافِعَ عن البقايا الإِسلامية على أَن يكون في عيش ناعم، بل آثَرَ أن يكون في نَصَبٍ دائم فيه رضا الله على أن يكون في عيشٍ رافهٍ وفيهِ رِضَا الناسِ ورِضَا من بيدِهم شُؤونُ الدنيا، لأَنَّ إِرضاءَ الله غايةُ الإِيمان.


ـ جاهَدَ الاتحاديين الذين كان بيدهم أَمرُ الدولة لما أَرادوا أَن يُضيِّقُوا مَدَى الدراسات الدينية ويُقصِّرُوا زمنَها، وقد رأَى رضيَ الله عنه في ذلك التقصيرِ نقصًا لأَطرافِها، فأَعملَ الحِيلةَ ودبَّر وقدَّر، حتى قَضى على رغبتهم، وأَطال المدةَ التي رغبوا في تقصيرها، ليتمكن طالبُ علوم الإِسلام من الاستيعاب وهَضمِ العلوم، وخصوصًا بالنسبةِ لأَعجميٍّ يتعلم بلسانٍ عربيٍّ مُبين.


ـ وهو في كل أَحواله العالِمُ النَّزِهُ الأَنِفُ الذي لا يعتمدُ على ذي جاه في ارتفاع، ولا يتملَّقُ ذا جاه لنيل مطلبٍ أَو الوصولِ إلى غايةٍ مهما شَرُفَت، فإِنه رضيَ الله عنه كان يَرى أَن معاليَ الأُمور لا يُوصِلُ إِليها إِلاَّ طريقٌ سليم، ومِنهاجٌ مستقيم، ولا يُمكِنُ أَن يصِلَ كريمٌ إلى غايةٍ كريمة إِلاَّ من طريقٍ يَصُونُ النفسَ فيها عن الهَوان، فإِنه لا يُوصِلُ إِلى شريفٍ إِلاَّ شرِيفٌ مِثلُه، ولا شرفَ في الاعتماد على ذوي الجاه في الدنيا، فإِنَّ من يعتمدُ عليهم لا يكون عند الله وجيهًا.


ـ سعى رضيَ الله عنه بجِدِّهُ وعملِه في طريق المعالي حتى صار وكيلَ مشيخةِ الإِسلام في تركيا، وهو ممن يَعرِفُ للمنصِب حقَّه، لذلك لم يُفرِّط في مصلحةٍ إِرضاءً لذي جاهٍ مهما يكن قويًّا مسيطرًا، وقَبِلَ أَن يُعزَلَ من منصبِهِ في سبيلِ الاستمساك بالمصلحة، والاعتزالُ في سبيلِ الحقِّ خير من الامتثالِ للباطل.


ـ عُزِلَ الشيخُ عن وكالة المشيخة الإِسلامية، ولكنه بَقِيَ في مجلس وكالتها الذي كان رئيسًا له، وما كان يَرى غَضًّا لمقامِهِ أَن يَنزِلَ من الرياسةِ إِلى العضوية ما دام سَببُ النزول رفيعاً، إِنه العُلوُّ النفسيُّ لا يمنَعُ العاملَ من أَن يعملَ رئيسًا أَو مرؤوسًا، فالعِزَّةُ تُستمَدُّ من الحق في ذاتِه، ويُباركها الحقُّ جل جلاله.


ـ ولكنَّ العالِمَ الأَبيَّ العفَّ التَّقيَّ يُمتحَنُ أشدَّ امتحان، إِذ يَرى بلدَهُ العزيزَ وهو دار الإِسلام الكبرى، ومَناطُ عِزَّتِه، ومَحطُّ آمالِ المسلمين: يَسُودُهُ الإِلحاد، ثم يُسيطِرُ عليه مَن لا يرجو لهذا الدين وقارًا، ثم يُصبحُ فيه القابضُ على دِينه كالقابضِ على الجَمر، ثم يَجِدُ هو نفسَهُ مقصودًا بالأَذى، وأَنه إِن لم يَنجُ أُلقِيَ في غياباتِ السجن، وحِيلَ بينه وبين العِلم والتعليم.


عندئذٍ يَجِدُ الإِمام نفسَه بين أمورٍ ثلاثة: إِما أَن يبقَى مأسورًا مقيَّدًا ينطفِىءُ علمُه في غياباتِ السجون، وإِنَّ ذلك لعزيزٌ على عالمٍ تعوَّدَ الدرسَ والإِرشاد وإِخراجَ كنوزِ الدِّين ليُعلِّمها النَّاسَ عن بيّنة، وإِما أَن يتملَّقَ ويُداهِنَ ويُمالىء، ودون ذلك خَرطُ القَتاد بل حَزُّ الأَعناق، وإِما أَن يُهاجِرَ وبلادُ الله واسعة، وتذكَّر قولَه تعالى: ﴿ألم تكن أرض الله واسعةً فتهاجروا فيها﴾ النساء: ٩٧


ـ هاجرَ إِلى مصرَ ثم انتقل إِلى الشام، ثم عاد إِلى القاهرة، ثم رجع إِلى دمشق مرةً ثانية، ثم أَلقَى عصا التسيار نهائيًّا بالقاهرة، وهو في رحلاته إِلى الشام ومُقامِهِ في القاهرة كان نُورًا، وكان مَسكنُه الذي كان يسكنُه ضَؤُلَ أَو اتَّسعَ مدرسةً يأوِي إليها طلابُ العلم الحقيقي، لا طلابُ العلم المدرسِي، فيهتدِي أولئك التلاميذُ إِلى ينابيع المعرفة من الكُتبِ التي كُتِبَت وسوقُ العلوم الإِسلاميةُ رائجةٌ ونفوسُ العلماءِ عامرةٌ بالإِسلام، فردَّ عقولَ أولئك الباحثين إليها ووجَّههم نحوَها، وهو يُفسِّرُ المُغلَقَ لهم، ويفِيضُ بغزير علمِه وثمارِ فِكرِه.


ـ وإِنَّ كاتبَ هذه السطور لم يَلقَ الشيخ إِلاَّ قبلَ وفاتِه بنحوِ عامين، وقد كان اللقاءُ الرُّوحيُّ من قبلِ ذلك بسِنين، عندما كنت أقرأُ كتاباتِه، وأقرأُ تعليقَه على ما يُخرِجُ من مخطوط، وأقرأُ ما أَلَّف من كتب، وما كنتُ أَحسَبُ أَنَّ لي في نفسِ ذلك العالم الجليل مِثلَ مالَهُ في نفسي، حتى قرأتُ كتابه «حُسنُ التقاضي في سيرة الإِمام أبي يوسف القاضي» فوجدتُه رضيَ الله عنه خصَّني عند الكلام في الحِيَلِ المنسوبةِ لأَبي يوسف بكلمةِ خير، وأَشهدُ أَني سمعتُ ثناءً من كُبَراءَ وعُلماء، فمَا اعتززتُ بثناءٍ كما اعتززتُ بثناءِ ذلك الشيخِ الجليل، لأَنه وِسامٌ عِلميٌ ممن يَملِكُ إِعطاءَ الوِسامِ العلمِي.


سَعيتُ إِليهِ لأَلقاه، ولكني كنتُ أَجهَلُ مُقامَهُ، وإِني لأَسِيرُ في ميدانِ العتبةِ الخضراءِ، فوجدتُ شيخًا وجيهًا وقورًا، الشيبُ ينبثقُ منه كنُورِ الحق، يلبسُ لباسَ علماءِ التُّرك، قد التفَّ حولَه طلبةٌ من سورية، فوقَع في نفسي أنه الشيخُ الذي أَسعَى إليه. فما أَن زايلَ تلاميذَه حتى استفسرتُ من أَحدِهم: من الشيخ؟ فقال: إِنه الشيخُ الكوثري، فأَسرعتُ حتى التقيتُ به لأَعرِف مُقامَه، فقدَّمتُ إِليه نفسي، فوجدتُ عنده من الرغبة في اللقاءِ مِثلَ ما عندي، ثم زرتُه فعَلِمت أَنه فوقَ كُتُبه، وفوقَ بُحوثه، وأَنه كنـزٌ في مِصر.


ـ وهنا أُريد أَن أُبديَ صفحةً من تاريخ ذلك الشيخ الإِمام، لم يعرفها إِلاَّ عددٌ قليل:


لقد أَردتُ أَن يَعُمَّ نفعُه، وأَن يتمكَّن طلابُ العلم من أَن يَرِدوا وِردَهُ العذب، وينتفعوا من مَنهلِهِ الغزير، لقد اقترح قسمُ الشريعة على مجلس كلية الحقوق بجامعة القاهرة: أَن يُندَبَ الشيخُ الجليل للتدريس في دبلوم الشريعة، من أَقسام الدراسات العليا بالكلية، ووافقَ المجلسُ على الاقتراح بعد أَن عَلِمَ الأَعضاءُ الأَجلاءُ مكانَ الشيخ من علوم الإِسلام، وأعمالَه العلميةَ الكبيرة.


وذهبتُ إلى الشيخ مع الأُستاذ رئيس قسم الشريعة إِبَّانَ ذاك، ولكننا فُوجئنا باعتذار الشيخ عن القبول بمرضِه ومرضِ زوجِه، وضعفِ بصره، ثم يُصِرُّ على الاعتذارِ، وكلَّما أَلححنا في الرجاءِ لَجَّ في الاعتذار، حتى إِذا لم نجد جدوَى رجوناه في أَن يُعاوِدَ التفكيرَ في هذه المُعاونة العلمية التي نَرقُبُها ونتمنَّاها، ثم عُدتُ إِليه منفردًا مرةً أُخرى، أُكرِّرُ الرجاءَ وأُلحف فيه، ولكنه في هذه المرةِ كان معي صريحًا، قال الشيخ الكريم: إِنَّ هذا مكانُ علمٍ حقًّا، ولا أريدُ أَن أُدرِّسَ فيه إِلاَّ وأَنا قَوِيٌّ أُلقِي درُوسي على الوجه الذي أُحِبُّ، وإِنَّ شيخوختي وضعفَ صحتي وصحَّةِ زوجِي، وهي الوحيدةُ في هذه الحياة، كلُّ هذا لا يُمَكِّننِي من أَداءِ هذا الواجبِ على الوجهِ الذي أَرضاه.


ـ خرجتُ من مجلس الشيخ وأَنا أقولُ أَيُّ نَفسٍ عُلويَّةٍ كانت تُسجَنُ في ذلك الجسم الإِنساني، إِنها نفس الكوثري.


وإنَّ ذلك الرجلَ الكريمَ الذي ابتُـلِيَ بالشدائد، فانتصَر عليها، ابتُلِيَ بفقدِ الأَحبة، ففَقَدَ أَولادهُ في حياته، وقد اخترمَهم الموتُ واحدًا بعدَ الآخر، ومع كل فقدٍ لَوعَة، ومع كل لوعة نُدوبٌ في النفسِ وأَحزانٌ في القلب. وقد استطاع بالعلم أَن يَصبِرَ وهو يقول مقالةَ يعقوب «فصَبرٌ جميلٌ واللهُ المُستَعانُ» ولكنَّ شريكتَه في السرَّاءِ والضراءِ أَو شريكتَهُ في بأساءِ هذه الحياة بعدَ توالي النكبات، كانت تُحاوِلُ الصبرَ فتَتَصبَّرُ، فكان لها مُواسيًا، ولكُلُومها مُداويًا، وهو هو نفسُه في حاجةٍ إِلى دواء.


ولقد مضى إِلى ربه صابرًا شاكرًا حامدَا، كما يَمضي الصِّدِّيقُون الأَبرار، فرضيَ الله عنه وأَرضاه."


bottom of page