Ebu Hanife rekao: "Ja najprije uzimam iz Allahove Knjige, pa ako ništa ne nađem u njoj, uzimam iz sunneta Allahovoga Poslanika, s.a.w.s., pa ako ne nađem ni u Allahovoj Knjizi ni u Poslanikovome sunnetu, obratim se mišljenju ashaba pa uzimam mišljenje jednog od njih, od onog čije mi se miš-ljenje učini najprikladnijim, i dokazujem mišljenjem toga ashaba. Ako imam mišljenje ashaba, ja ne uzimam ni od koga drugog! Pošto se ovaj postupak završi, ili kada nađem nešto što se nalazi kod Ibrahima, Ibnu'š-Ša'bija, Ibn Sirina, El-Hasena, El-'Ata'a ili Se'ida ibn Mesejjeba, ili kod drugih - pa oni su iznosili svoja mišljenja putem idžtihada, zbog čega i ja donosim svoje mišljenje putem idžtihada kao što su to i oni činili."
U knjizi "Tarikhu Bagdadin" prenosi se da je Ebu Hanife rekao: "Ja najprije uzimam iz Allahove Knjige, pa ako ništa ne nađem u njoj, uzimam iz sunneta Allahovoga Poslanika, s.a.w.s., pa ako ne nađem ni u Allahovoj Knjizi ni u Poslanikovome sunnetu, obratim se mišljenju ashaba pa uzimam mišljenje jednog od njih, od onog čije mi se miš-ljenje učini najprikladnijim, i dokazujem mišljenjem toga ashaba. Ako imam mišljenje ashaba, ja ne uzimam ni od koga drugog! Pošto se ovaj postupak završi, ili kada nađem nešto što se nalazi kod Ibrahima, Ibnu'š-Ša'bija, Ibn Sirina, El-Hasena, El-'Ata'a ili Se'ida ibn Mesejjeba, ili kod drugih - pa oni su iznosili svoja mišljenja putem idžtihada, zbog čega i ja donosim svoje mišljenje putem idžtihada kao što su to i oni činili."
Slično mišljenje nalazi se i u "El-Intiqa'u" Ibn 'Abdu'l-Berra.
U djelu "Menaqibu Ebi Hanifete" Muwefaqa el-Mekkija se kaže: "Ebu Hanifin diskurs je pouzdan, tačan, daleko od bilo čega nedostoj-nog; to je jedan teorijski metod o transakcijama među ljudima, ono na čemu oni na ispravan način uređuju svoje odnose i što popravlja nji-hove poslove. Ebu Hanife odnose među ljudima uređuje analogijom (qijasom), pa ukoliko je qijas neprikladan, nastoji ih riješiti prav-ničkom preferencijom (istihsanom) dokle god može, pa ako ih ni tako ne uredi, onda se obraća svakodnevnoj praksi muslimana u vezi sa tim pitanjem. Nakon toga je to povezivao sa poznatim hadisom (el-hadi-thu'l-ma'ruf - hadis koga prenose pouzdani prenosioci i koji se, po to-me, suprotstavlja hadisu nepouzdanih prenosilaca - op. prev.) o tome pitanju, hadisom o kome postoji saglasnost učenjaka, a onda je taj ha-dis uspoređivao sa analogijom (qijasom) sve dok je qijas dopušten, pa to onda činio i sa istihsanom, tako da su i qijas i istihsan bili pritvrđe-niji obraćanjem na hadis. Sehl je rekao:"To je bila nauka Ebu Hanife, nauka (el-'ilm) u općem smislu."
U istom djelu se navodi da je Ebu Hanife duboko istraživao derogirajuće (nasikh) i derogirane (mensukh) hadise te da je postupao po hadisu kada bi utvrdio da zaista potiče od samog Poslanika, s.a.w.s., i od njegovih ashaba te ako je bio poznat stanovnicima Kufe, u kojem slučaju su ga se čvrsto pridržavali u ovom području.
Ovo su bila tri klasična teksta koja govore o 'ilmu (znanju i metodu) Ebu Hanife. Mi smo pasuse iz njih izabrali na temelju brojnih predaja, i kada se oni sakupe, pokazat će nam glavne izvore u miš-ljenju Ebu Hanife.
Prvi tekst (Tarikhu Bagdadin i El-Intiqa') ističe da je prvi izvor za izvođenje dokaza (delil) kod Ebu Hanife bio Kur'an, drugi sunnet, a treći ono oko čega su bili saglasni ashabi, a ono u vezi sa čim su se razilazili - nije preuzimao od njih kao ni od drugih nego je od toga uzimao onako kako je smatrao za shodno, a ono što je on želio povezivao je s onim što je logičnije u njegovoj teoriji ili što je više puta usaglašeno kao logički izvedeno (mustenbet) iz Kur'ana i sunneta.
Drugi tekst ističe da, ukoliko nema izvora (nassa) ili mišljenja ashaba, posezao je za qijasom ukoliko bi našao da je on dozvoljen, a ukoliko ne bi bilo dozvoljeno ono što čemu je vodio qijas, posezao bi za istihsanom da s pomoću njega dođe do ispravnog rješenja, pa ako ne bi uspio, onda bi se obraćao onome što je već praksa ljudi u vezi sa datim pitanjem, tj. posezao je za običajnim pravom ('urfom). Ovaj tekst, dakle, kao i onaj prvi, navodi tri vrste dokaza, a ovdje su to: qijas, istihsan i 'urf.
Treći tekst ističe Ebu Hanifinu privrženost onome što je bila praksa ljudi u području Kufe, i to što su slijedili ljudi Kufe, slijedili su (i prihvatali) svi fekihi. U tome smislu, ovaj tekst hoće da kaže da je Ebu Hanife preuzimao iz usaglašenog stava (idžma'a) fekiha.
Na osnovu svega izloženog može se reći da je Ebu Hanife u svome fikhskom mišljenju imao sedam vrsta dokaza: Kur'an, sunnet, mišljenja ashaba, idžma', qijas, istihsan i 'urf...
Ebu Hanifino pojašnjavanje Kur'an-i kerima
Kur'an-i kerim je izvor svih izvora (masdaru'l-mesadir) ovoga šeri'ata i vrelo svih njegovih vrela. Iz njega se izvode principi (usul) i ogranci (furu') šeri'ata; iz njega šeri'at preuzima najsnažnije dokaze. Zbog ovakve svoje pozicije i respekta, Kur'an je cjelina šeri'ata i kompendij svih njegovih propisa. Prenosi se da je 'Abdullah ibn 'Amr rekao:"Onaj ko je u cjelini prenio Kur'an podnio je veliki teret, i pos-lanstvo se ne bi uklopilo u Kur'an da tome nije objavljen Kur'an." Ibn Hazm ez-Zahiri je rekao:"Ne može postojati nijedno poglavlje fikha ukoliko ono nema svoje uporište u Kur'anu, koga je manifestirao sunnet!" Uzvišeni je rekao:"Mi u ovoj Knjizi nismo ništa izostavili!" (El-En'am, 38). Hazreti A'iša kaže:" Nema nikoga da je iznad onoga ko proučava Kur'an!"
Pošto se u Kur'anu ogleda cjelina šeri'ata, kao što je istaknuto u ovom i drugim poglavljima, onda je neophodno - prema usaglašenome mišljenju - da ta cjelina zahtijeva detaljno tumačenje, da tu cjelovitost pojašnjavaju odabrani stručnjaci, pri čemu se moraju oslanjati na sunnet prilikom izvođenja (istinbat) određenih propisa iz njega kao i prilikom izvođenja nekih zakona iz njegova hvalevrijedna sadržaja. Uzvišeni je rekao:"Mi smo ti spustili Objavu da bi ti njima pojasnio ono što im se objavljuje"(En-Nahl, 44).
Onaj ko proučava jasne kur'anske ajete u kojima su sadržani šeri-'atski propisi uočit će da neki od tih ajeta nemaju potrebe za pojašnje-njem, kao npr. ajet o qadhfu (kleveti), u kome Allah, dž.š., kaže:"One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi"(En-Nur, 4).
Isti je slučaj sa ajetom o li'anu (potvori supruge) i načinu njegova vršenja; Uzvišeni kaže: A oni koji okrive svoje žene a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdit će svoje svjedočenje zakletvom Allahom, i to četiri puta da, zaista, govore istinu, / a peti put da ga pogodi Allahovo prokletstvo ako laže!/ A ona će kazne biti pošteđena ako se četiri puta Allahom zakune da on, doista, laže, / a peti put da je stigne Allahova srdžba ako on govori istinu! (En-Nur, 6-9).
U ovom ajetu je objašnjen li'an i stanje koje on zahtijeva, a sunnet je objasnio posljedice koje iz njega proističu.
Na drugoj strani, ima ajeta u kojima su sadržani propisi (ahkam) koji iziskuju pojašnjavanje. Tako npr. postoje mudžmel ajeti koji iziskuju tefsil (detaljnije pojašnjenje); ili ajeti u kojima ima nešto skriveno što traži komentar, tefsir ili te'wil; ili mutlaq ajeti koji traže svoje značenjsko "ograničenje" (muqajjed), itd. Učenjaci su složni u tome da se u pojašnjavanju tih ajeta prednost treba sunnetu, i u ovom stavu su jednaki fekihi koji se služe slobodnim rasuđivanjem (fuqa-ha'u'r-re'ji) i oni koji se služe predajom (fuqaha'u'l-etheri); među nji-ma u ovom smislu postoji mala razlika. Istina, ovi prvi ograničavaju pitanja koja iziskuju da se rastumače Kur'anom, dok ovi drugi imaju veći opseg tih pitanja koja iziskuju da se pojasne sunnetom. Uzmimo npr. khass ajete. Fuqaha'u'r-re'ji smatraju da su ti ajeti jasni u svome smislu te da ne iziskuju pojašnjenje, a sve ono što se u sunnetu odnosi na njih samo je dodatak tome smislu te nema potrebe da se prima osim da bi se taj smisao još jače izrazio. Fuqaha'u'l-etheri smatraju da sve ono što je sahih (vjerodostojno) iz predaje, a odnosi se na neko pitanje koje je navedeno u Kur'an-i kerimu - pojasnitelj (mubejjin), te da to specificira njegove opće smislove, ili ograničava ono što je sveobuh-vatno, ili pojašnjava ono što je specificirano. U tom smislu, khas ajeti ponekad iziskuju pojašnjenje, pa sve što se u sunnetu nalazi u vezi sa pitanjem koje se nalazi u datom khas ajetu pojašnjava taj ajet.
Fuqaha'u'-re'ji, čiji je predvodnik Ebu Hanife, smatraju da je sunnet pojasnitelj Kur'ana u onim slučajevima kada neko pitanje iz Kur'ana iziskuje pojašnjenje, tako da je - prema mišljenju ove vrste fekiha - potreba za pojašnjavanjem manja od potrebe te vrste kod fukaha'u'l-ethera.
Fekihi koji su eksplicirali principe mezheba Ebu Hanife i njegovih učenika radi pojašnjavanja Kur'an-i kerima koristili su se njihovim mišljenjem o sunnetu kao pojasnitelju Kur'an-i kerima, pa su ta pojašnjenja podijelili u tri vrste.
PRVA VRSTA - Pojašnjenje ustanovljenog propisa (Bejanu't-taqrir): To je slučaj kada pojašnjenje dolazi iz sunneta koji pojačava smisao ajeta i potvrđuje njegov propis, kao npr. riječi Poslanika, s.a.w.s., u kojima on pojašnjava početak i završetak posta u ramazanu uz pomoć pojave mlađaka:" Započnite postiti kada ga ugledate i prekinite postiti kada ga ugledate!", tj. počnite postiti kad ugledate mlađak i prekinite postiti kad ugledate mlađak, što je i mu'ekked (pojačanje) i muqarrer (potvrđivanje) smisla Allahovih, dž.š., riječi:" U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga Puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tome mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede..."(El-Beqare, 185).
DRUGA VRSTA - Pojašnjenje tumačenja (Bejanu't-tefsir): To je slučaj kada se pojašnjava ono što je u nekom ajetu skriveno, kao npr. mudžmel u Kur'anu, zatim njegovi polisemični izrazi (el-muštereku fih). Pojašnjenje mudžmela je npr. ajeti u vezi sa namazom, zekjatom i hadždžom - zato što je Kur'an u formulaciji ovih propisa mudžmel; on je naredio namaz, ali nije pojasnio njegove elemente (erkan) i vremena (ewqat), ali to je objasnio Resulullah, s.a.w.s., svojom praksom i riječima: "Klanjajte onako kako vidite da ja klanjam!"; Kur'an je nare-dio zekjat, a sunnet je, prije svih, objasnio detalje u vezi sa ovim propi-som. Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao je u vezi sa dva iznosa zekjata: "Uzmite jednu četvrtinu njihovih imetaka!" pa je, u poslanicama koje je poslao svojim namjesnicima i u više hadisa, objasnio zekjat na mal i zekjat na plodove iz zemlje. Isto tako, i hadž je u Kur'anu naređen mudžmelom, a sunnet je objasnio njegove obrede.
Zatim, sunnet je objasnio mudžmel ajete o krađi, gdje Uzvišeni kaže:Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha!(El-Ma'ide, 38). Mudžmel je ovdje: količina ukradene imovine zbog koje se vrši ova kazna, dio ruke koji se odsijeca i uvjeti za tu vrstu kazne, a to je objašnjeno sunnetom.
Zatim, u hanefijskome mezhebu, sunnet je objasnio i mudžmel ajet o kamati, kada Uzvišeni kaže: A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu (El-Beqare, 275). Učenjaci ovoga mezheba navode da je sunnet objasnio granice kamate i koja imovina u nju spada.
Kao primjer muštereka[1], sunnet je objasnio riječ quru', koja se nalazi u ajetu: Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja (thelaa-thete quruu') (El-Beqare, 228); a njome se misli ili na pranje, čišćenje, ili na mjesečne cikluse. U sunnetu je objašnjena kao el-ithar (pranja). Poslanik, s.a.w.s., je rekao:
"Puštanje (udate) žene vrši se dva puta, a njezin 'iddet je dvije mjesečnice", pa je ovim objasnio da je smisao riječi quru' mjesečnice, a ne čišćenje, a da 'iddet udate žene traje dva pranja, jer je Alejhi's-selam rekao:"njezin 'iddet je dva pranja."
Ova vrsta propisa iz pojašnjenja dopušta i spajanje i razdvajanje s onim što se objašnjava; ona dopušta i odlaganje i spajanje sa drugim propisom, ali ne dopušta odlaganje dotičnog propisa izvan roka koji se traži za izvršenje zato što je riječ o obavezi koja se ne može izbjeći, mada, kada djelo koje ovdje nije jasno istaknuto, nije moguće izvršiti pa se zatraži povlastica za njega, onda je ta povlastica dopuštena. Me-đutim, prema mišljenju većine teoretičara jurisprudencije (usulijjuna), ovo posljednje ipak nije dozvoljeno...
TREĆA VRSTA- Pojašnjenje zamjene propisa (Bejanu't-tebdil): Ovdje je riječ o neshu. Hanefije kažu da je nesh Kur'ana Kur'anom dozvoljen, ali i nesh Kur'ana sunnetom je dozvoljen ukoliko je taj sun-net potvrđen tewaturom ili ukoliko je taj sunnet naširoko poznat. Raz-govor o ovoj vrsti pojašnjenja je, ustvari, razgovor o abrogaciji kur-'anskih propisa (ahkam) i uvjeta (šurut), ali o tome ovdje nećemo izlagati.
(Odlomci iz knjige: Ebu Hanife - Hajatuhu we 'asruhu - Arauhu we fiqhuhu, Daru'l-fikri'-l-'arebijji, 1369/ 1947., str. 239 - 240;268- 271)
[1] El-Mušterek je riječ koja ima jedno osnovno i više relacionih značenja, kao npr. riječ 'ajn, koja u korijenu označava oko, pogled, ali ona znači i izvor-vodu, zatim ličnost, biće, itd. Isti je slučaj sa riječju quru', koja označava mjesečnicu, ali i čistoću