(Prof. Dr. Hasan Kâmil Yılmaz)
U dubini noći hazreti Selman Farisi, radijallahu anhu, započinjao binibadet sa namazom. Kada bi se umorio od namaza, posvetio bi se spominjanju Allaha (zikrullahu) i razmišljanju (tefekkuru). Kad bi osjetio da mu se tijelo odmorilo, ponovo bi ustao na namaz. Budući da je vjerovao kako hrana i piće nisu svrha, već sredstvo, nije pokazivao sklonost prejedanju. Tako je, kada su ga jednom prilikom nagovarali da jede, rekao:
"Nemojte insistirati, ovo je dovoljno. Jer čuo sam kako Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: 'Oni koji na ovom svijetu previše jedu, na Sudnjem danu će biti najviše gladni. Ovaj svijet je zatvor za vjernika, a džennet za nevjernika.'"
(Vidi: Hil'jetu-l-evlija, 1/ 199)
Hazreti Selman je naglašavao da je glad i skromna prehrana izuzetno djelotvorna u kontroli strasti i privikavanju na strpljenje (sabur) – slično kao kada se konju smanji ječam ili psu meso. Ipak, jednom prilikom uzeo je mnogo prehrambenih namirnica, što je iznenadilo one koji su znali za njegovu osjetljivost po ovom pitanju. Upitali su ga:
"Selmane, što znači ovo?"
On je odgovorio da je jedan od načina kako obuzdati vlastitu dušu (nefs) taj da joj se osiguraju osnovne potrebe u ograničenoj mjeri, rekavši:
"Kada duša vidi da ima ono što joj je potrebno, smiri se i ne može čovjeku unositi vesvese kojim bi mu pokvarila ibadet."
Načelo tesavvufa: "Dok ruke stječu materijalnu korist, srce je sa Allahom!", vidimo u njegovim riječima:
"Sjećaj se Gospodara dok razmišljaš, dok donosiš odluke, dok dijeliš ljudima ono što im pripada i dok si zauzet dunjalučkim poslovima – neka On uvijek bude u tvojoj svijesti."
Prijateljstvo između hazreti Selmana i hazreti Ebu’d-Derda'a, radijallahu anhuma, trajalo je dugi niz godina. Kada je Selman bio namjesnik u Medainu, Ebu’d-Derda mu je napisao pismo:
"Nakon tebe, Allah me opskrbio imetkom i djecom te me nastanio u Svetoj Zemlji."
Selman mu je odgovorio:
"U svom pismu pišeš da si obasut imetkom i djecom. Znaj da se dobrota i vrlina ne mjere obiljem imetka i djece, već sa mnogo blagosti (hilm) i korisnog znanja ('ilm). Također pišeš da živiš u Svetoj Zemlji. Znaj da Sveta Zemlja ne uzdiže i ne posvećuje one koji u njoj žive. Prava čast i veličina leže u ibadetu Allahu kao da Ga vidiš, u postizanju osjećaja dobročinstva (ihsana), da sebe ubrajaš među umrle i da se ne smatraš vrjednijim od drugih."
U ovom pismu Selman (r.a.) naglasio je suštinske principe tesavvufa: ihsan (svijest srca o Allahovoj sveprisutnosti) skromnost i odricanje od dunjaluka.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je stavio ruku na Selmanovo rame i rekao:
"Od ovih će se iznjedriti ljudi koji će dosegnuti vjeru čak i da se ona nalazi na zvijezdi Surejji."
Kao da mu je time zacrtao cilj. Možda je upravo zbog toga hazreti Selman sudjelovao u osvajanju Perzije. Nakon njenog osvajanja bio je namjesnik Medaina (Ktesifona), a njegov duhovni utjecaj najviše se osjetio u Iranu, Isfahanu i dalje, sve do područja Turkestana.
To i ne čudi jer je upravo ova regija postala središte Nakšibendijskog tarikata, koji u svom duhovnom lancu (silsili) prenosi hazreti Selmanovo ime. Prema predaji, hazreti Selman, radijallahu anhu, živio je više od 200 godina i preselio je na ahiret 35./655. godine.
Izvori: Hil'jetu-l-evlija, 1/ 185-208; Sifetu-s-safve, 1/523-556 i dr. (Usporedi: Altınoluk, juni,1991., br. 64, str. 28).
Priredio: Abdulaziz Rizvić