Prof. dr Hamdija Ćemerlić o vjerskom jedinstvu muslimana (Hilafetu)

U časopisu Organizacije ilmijje “El-Hidaje” (br. 4-5, 28 siječnja 1942, str.82-89) dr Hamdija Ćemerlić, tada vanredni profesor na Višoj islamskoj šeriatsko-teološkoj školi u Sarajevu, objavio je članak pod naslovom “Hilafet (vjersko jedinstvo muslimana)”. Ovo je jedan od rijetkih radova, ako ne i jedini, gdje se dr Hamdija Ćemerlić bavio jedan šerijatsko-pravnom ustanovom.

Naime, nakon ukidanja Hilafeta u Turskoj 1924. ovo pitanje je postalo predmet interesovanja muslimanskih intelektualaca u svijetu pa i u Bosni i Hercegovini. (Sažet pregled pisanja bosansko-hercegovačkih inteletualaca dao je autor ovog teksta u knjizi Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Sarajevo: Islamski teološki fakultet, 1990, str.226-230). Dr Hamdija Ćemerlić posvetio je pažnju pitanju Hilafeta u vrijeme kada su u Bosni i Hercegovini već bili izdiferencirani stavovi različitih autora i kada je ovo pitanje još uvijek imalo odredjeni praktični značaj. (Tek 1969, kada je formirana Organizacija islamske konferencije, kao nova ustanova islamske solidarnosti, pitanje Hilafeta prenijeto je sa praktičnog na historijski plan.)

Neveliki članak dr Ćemerlića daje izvanredan sažetak historije Hilafeta, njegove pravne utemeljnosti i autorov pogled na budućnost ove ustanove. U pogledu historije, dr Ćemerlić zastupa stav da se historijski razvoj muslimanske zajednice može proučavati samo kroz historijski razvoj Hilafeta. U početku ova zajednica je bila čisto vjerska zajednica (muslimanska zajednica u Meki), zatim vjersko-politička (država u Medini, republikanska muslimanska država Hulefa-i rašidin, muslimanske monarhije različitih dinastija završno sa Osmanlijama) i najzad opet čisto vjerska zajednica (nakon odvajanja Hilafeta i sultanata u Turskoj 1922). Za svaki ovaj period autor je dao njegove glavne karakteristike, posebno u pogledu odnosa religijske i političke vlasti.

U pogledu pravne utemeljnosti Hilafeta, dr Čemerlić podvlači stav šerijatskih pravnika da je Hilafet utemeljen na idžma-u (consensus doctorum), te da većina muslimanskih pravnika smatra da se radi o vjerskoj tvorevini. Manjinsko mišljenje (posebno muslimanskih racionalista -mutezila) smatra da je riječ o čisto razumskoj tvorevini.

U pogledu budućnosti ove ustanove odnosno njenog potencijalnog obnavljanja, dr Ćemerlić zauzima stav “pošto je hilafet već funkcionirao kao vjerska zajednica i pošto je pravilo povezanosti vjere i države postavljeno consensusom (koji nije nepromjenljiv), smatramo da bi bilo moguće uspostaviti samo vjerski hilafet. Današnje vrijeme i potrebe muslimana imperativno nalažu uspostavu jedne opće muslimanske ustanove koja će bdjeti nad sudbinom muslimanskog svijeta. Ta ustanova bila bi novi hilafet shvaćen kao čisto vjerska zajednica svih muslimana” (str.89).

Svojim shvatanjem da je moguće i potrebno obnoviti Hilafet kao čisto vjersku ustanovu dr Ćemerlić se svrstao u red muslimanskih modernista koji su željeli da vide transformaciju ove ustanove u svjetski vjerski autoritet muslimana, sličan, kako su neki govorili, papskom autoritetu kod katolika. Spominjanje “današnjeg vremena” od strane dr Ćemerlića, a 1942 u vrijeme štampanja ovog teksta bosansko-herecgovački muslimani teško stradaju, ukazuje na kontekst u kome je tekst nastao. Muslimanske manjine širom svijeta polagale su velike nade u ustanovu Hilafeta gledajući u njoj ustanovu koja će ih zaštiti od, vrlo često, neprijateljskog okruženja. Historijske okolnosti nisu išle u prilog obnovi Hilafeta ni u kom obliku a muslimanski intelektualci vremenom prenose svoju pažnju na odnos vjere i političkog autoriteta u okvirim nacionalnih država, koje postaju stvarnost muslimanskog svijeta. Tako će se u bosansko-hercegovačkim publikacijama pojaviti 1970-tih još samo jedan ozbiljan tekst o Hilafetu, i time će ovaj diskusija biti zaključena.

Na kraju, naš pažnju privlači i pitanje izvora i literature koje je koristio dr Ćemerlić u svom članku o Hilafetu. Pažljivo čitanje fusnota pokazuje da se dr Ćemerlić poziva na Ibn Haldunovu “Mukaddimu” (arapsko izdanje), muslimanskog klasičnog teoretičara države El-Maverdija (francusko izdanje), moderne muslimanske autore kao što su Savas-paša koji je na francuskom jeziku 1898 pisao o teoriji muslimanskog prava, egipatski autor Abdurezak Senhuri, koji je na francuskom jeziku 1926 objavio poznato djelo o Hilafetu i njegovoj evoluciju prema jednom Društvu istočnih naroda, te njegov zemljak Ali Abdurazik, koji je iste godine na arapskom jeziku objavio djelo “Islam i osnova vlasti”, u kome se založio za svjetovnu državu kod muslimana. Dr Ćemerlić se takodje pozivao i na francuskog orijetalistu G. H. Bousqueta, mentora druge dvojice Bošnjaka savremenika dr Ćemerlića- dr Mehmed Begovića i dr Abduselama Balagije, i druge evropske autore.

Izvori i literatura na kojoj se zasniva ovaj članak, koji bi mogli klasifikovati kao pregledni naučni rad, pokazuju da je dr Ćemerlić u ovom pitanju bio u dijalogu sa relevantnim klasičnim i najnovijim djelima u oblasti kojoj pripada predmet njegovog interesa.

Prof.dr. Fikret Karčić

Zbornik radova Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, br 11, 2006.g.