Gazi Kiraj-han
U vrijeme osmanskog osvajanja Bosne, još dok se borba vodila oko Hodidjeda, odvojio se od ostale vojske sa svojim odredom neki Kiraj-han, rodom čak sa Krima, a kažu da je bio sin tatarskog hana. Krenuo je niz Miljacku, zauzeo najuriš kulu koja je bila sagrađena visoko na stijenama, ali je poginuo u samom gradu, kod današnje Alipašine džamije. Tu mu se i sada nalazi mezar. Na uzglavnom nišanu nad njegovim kaburom je neobična šiljata kapa, a nišan je ukrašen predstavama polumjeseca, šake, bojne sjekire, luka i strijele, te rozetama. Bogato je ukrašen i nožni nišan.
(Prema: C. Truhelka; S. Kemura, Sarajevske džamije, GZM XXIII (1911), str. 175.)
Feredžuša
Pripovijedalo se da je uvrh Logavine ulice, u mahali oko Buzadžijine džamije, nekada stanovao neki čovjek sa ženom. Ponekad bi mu žena prebacivala što su siromašni i što nema ni feredže, ogrtača da ogrne kada izađe na ulicu. Dan po dan je prolazio, a čovjek je kriomice skupljao paru po paru da, siromašak, kupi ženi feredžu. I jednog dana, kada je skupio dovoljno novaca da se može kupiti dobra feredža, zovnu ženu:
„Evo ti pare, pa idi i kupi feredžu!"
Ali mu žena odgovori:
„Znaš, u našoj mahali nigdje nema česme i vodu valja donositi izdaleka, čak iz druge mahale. Napravi ti nama kraj kuće česmu, a feredžu ćemo kupiti kad mognemo!"
I tako čovjek posluša ženu i na uglu kraj džamije u Logavinoj ulici sagradi lijepu česmu, koju narod po tome prozva Feredžusom. Feredžuša se nalazila u podzidu Buzadžijine džamije i ubrajale se među ljepše objekte ove vrste. Prilikom obnove džamije 1933. godine zazidana je, a s njom i natpis o obnovi iz 1773. Sagrađena je, vjerovatno, 1624/1625. godine.
U svome “Ljetopisu” Mula Mustafa Bašeskija spominje Buzadžijinu džamiju:
“7. rebiul-ahira 1173. (28. XI 1759) godine postah imam u džamiji Buzadži haži-Hasana…”
(Prema: H. Kreševljaković, Vodovodi, str. 94-95; M. Hadžijahić, Sarajevske džamije u narodnoj predaji, Zbornik za život i običaje Južnih Slavena, ХХХ/2, Zagreb, 1936 (u daljem tekstu: Sarajevske džamije I), str. 230.)
Turbe Urjan-dede
U ovom je turbetu sahranjen Urjan-dede, stari derviš, koji je kako predanje kaže, sa svojim bratom došao u Bosnu sa sultanom Mehmedom II el-Fatihom (Osvajačem) i u Sarajevu umro. Vjerovalo se da ne voli da ga iko zijareti i remeti mir, pa je narod to turbe zvao „ljutim turbetom". Turbe Urjan-dede nalazi se zapadno od džamije na Soukbunaru, u blizini starog Jevrejskog groblja. Bilo je porušeno 1878. godine, ali je obnovljeno 1910. godine, kada je postavljen novi nišan s natpisom.
Turbe Džebar-dede
Nalazilo se nedaleko od turbeta Urjan-dede, na nekadašnjoj Šatoriji. Pričalo se daje u turbetu sahranjen Džebbar-dede, nasmiješeni derviš - nekšibendija, vojnik šehid u vojsci Fatih Sultan Mehmed II hana, brat Urjan-dede. Vjerovalo se da se u duše onih koji ga obilaze uliva radost, pa je stoga narod to turbe prozvao „turbetom radosti" na Pišćivodi. Turbe je porušeno prije Drugog svjetskog rata. O njemu nema historijskih podataka.
Merdžan Kaduna
Bio je u Sarajevu neki Mel šejh i sestra mu Hava kaduna koja je imala kćerku, Merdžan kadunu. Merdžan kaduna je bila udata za nekog velikog pijanicu, koji bi je vazda tukao. Ali, pričalo se, da je Merdžan kaduna sve strpljivo podnosila, čak je, kažu, i štap kojim ju je tukao muž omotala pamukom i mekom krpom, da ne bi ruku nažuljao dok je tuče.
Tako je Merdžan kaduna postala evlija (dobra). Jer, pričalo se, žena može postati evlija za četrdeset dana, a muškarac ne može ni za četrdeset godina.
Za vrijeme gradnje zidina oko starog grada na Vratniku dogodio se ovakav slučaj: kada se narod skupio i kada je doneseno kamenje za podizanje zida, gradnja je u početku dobro krenula; ljudi su kamen dodavali jedan drugom iz ruke u ruku, a majstori su umjesto kreča miješali i jaja da zid bude tvrđi. Ali, na Ravnim Bakijama, zid se najednom mjestu nikako nije mogao održati. Ono što bi se preko dana sazidalo, to bi se po noći samo srušilo. Glavni zidar pozove onde jednog starog hodžu i upita ga zašto se zid na tom mjestu nikako ne može održati. Kaže mu hodža:
„Sigurno je na tom mjestu ukopan neki evlija! Kad se to mjesto ogradi, pa ga zidom zaobiđete, zid se više neće rušiti."
Zidari tako urade i bez muke dovrše zidanje grada. Kažu da je na tom mjestu bio grob Merdžan kadune. Sarajka Merdžan kaduna je historijska ličnost i umrla je u Sarajevu 1695/1696. godine, kako je pisalo na njenom nadgrobnom nišanu.
(Prema: S. Traljić, Iz narodne tradicije muslimana, Islamski svijet IV, Sarajevo, 1935, br. 133, str. 6. b.)
Mezar Ali Ufaka i kako je nastao toponim Alifakovac
Kako se pričalo i vjerovalo u starom Sarajevu, u mezaristanu u Alifakovcu sahranjen je neki Ali Ufak (ufak - tur. mali), po kome je čitav ovaj kraj starog dijela grada dobio ime. Kazivali su daje bio malog rasta, pa su ga i zvali Ali Ufak tj. „mali Alija". Navodno, njegov nadgrobni nišan bez natpisa i sada postoji u navedenom mezaristanu na Alifakovcu. Nad sarkofagom su dva manja nišana postavljena dosta blizu jedan drugoga, čime se vjerovatno željelo ukazati na to daje rahmetlija bio malog rasta. Historijskih podataka o Ali Ufaku nema.
(Prema: M. Mujezinović, Stari Alifakovac)
Deli Nisa-kaduna iz Sarajeva
Poznati osmanski putopisac, Evlija Čelebija je zabilježio da je u vrijeme njegova boravka u Sarajevu slovila kao pobozna, nadhnuta i vidovita neka Deli Nisa kaduna. Ona je, zapisao je Evlija, bila nadahnuta otkrovenjem i zanesena, ali dobra i povučena žena. Šetala bi kao daje gluha i nijema. O Deli Nisi hanumi nema podrobnijih historijskih podataka, a živjela je, sudeći prema Evlijinom boravku u Sarajevu 1660tih godina. Muhamed Hadžijahić u svom tekstu Badžijanije u Sarajevu i Bosni navodi da ima osnove da se pretpostavi da je ukopana na Bakijama.
(Prema: Evlija Čelebija, Putopis, str. 130, 131.; Muhamed Hadžijahić Badžijanije u Sarajevu )
Turbe Šaban-dede i šejh Alije
U jednom drvenom turbetu u dnu Bistrika sahranjen je bio šehid Šaban-dede, derviš koji je poginuo za navale Eugena Savojskog na Sarajevo 1697. godine. Bio je, kažu, pokopan u svojoj bašti. Neki su ovo turbe nazivali šejh Alijinim turbetom, po istoimenom rufaijskom šejhu, koji je u istom turbetu bio sahranjen sa svojom ženom. U širem području donjeg dijela Bistrika, kraj Cekadžine džamije, nalazilo se ovo poznato turbe.
(M. Mujezinović, Islamska epigrafija I, Sarajevo 1974, str. 449; R. Kadić, Legenda o mističnim moćima turbeta, str. 9.)
(Priredio: Ertan Č.)