Pad hilafeta - Kako je uništena Islamska država?

Explizit Knjiga 2

1422. H. – 2001.

Riječ prevodioca

Postoje najmanje dva razloga zbog kojih treba čitati istorijske knjige. Prvi je da se učimo na greškama naših prethodnika, jer vjernika zmija ne smije dva puta ujesti iz iste rupe. Drugi razlog je što dalekosežni događaji iz prošlosti često imaju direktnog uticaja na našu sadašnjost. Da bi mogli naći izlaz iz krize treba razumjeti uzroke koje su do nje doveli. Mnogi akteri iz prošlosti su još uvijek aktivni, nastavljajući da siju svoje spletke. Slijedeći ove razloge prevedena je i knjiga "Kako je uništena Islamska država" koja nam daje sažet pregled događaja i aktera koji su doveli do pada islamskog hilafeta. Mnogi muslimani, nažalost, još uvijek nisu svjesni koliko je taj događaj bio koban po ummet. Zadnjih decenija pojavljuju se stremljenja da se hilafet opet uspostavi. O stavu koji ummet mora da zauzme ukoliko želi da povrati hilafet govori se u zadnjem poglavlju. Kopiranje knjige, u dijelovima ili kao cjeline, je dozvoljeno (i poželjno) ukoliko se ne vrše izmjene na tekstu. Pri tome vas ljubazno molimo da navedete izvor. Za sve primjedbe ili komentare stoji vam na raspolaganju sljedeća email adresa: siriuS@gmx.at Ves selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Napomena u vezi prevoda Kur'ana: Kur'an kao Božiju riječ zbog njegove specifičnosti nije moguće prevesti na druge jezike. On je samo na arapskom jeziku autentičan, i samo tada ga možemo nazvati Kur'anom. Zato se kod prevoda ajeta može raditi samo o približnom prevodu značenja Kur'ana. Redakcija Pojašnjenje skraćenica: t. – teala: "Uzvišeni", Božiji atribut koji se dodaje Njegovom imenu u znak veličanja. s. – sallallahu alejhi we sellem: "Neka je Allahova milost i mir na njega", izraz poštovanja kojeg treba izgovoriti pri spominjanju imena Božijeg poslanika Muhammeda saws. a.s. – alejhiselam: "Mir na njega", izraz poštovanja koji se uglavnom izgovara pri spominjanju imena nekog od ranijih poslanika. r.a. – radijallahu 'anhu: "Neka je Allahovo zadovoljstvo na njega", izraz poštovanja koji se izgovara pri spominjanju imena nekog od ashaba.

---

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Uvod

Knjiga koja je pred Vama predstavlja sažetak djela: "Kaifa hudimat Al-Khilafa" – "Kako je uništen hilafet" od šejha Abdulqadim Zalluma. U kratkoj formi navedeni su najvažniji događaji koji su na kraju doveli do rušenja političke institucije islama, a time i do eliminisanja islama kao državnog i društvenog sistema. Za nas je pri tome nevažno što se radi o uništenju osmanskog hilafeta u Istanbulu, jer nam nipošto nije stalo do nacionalno-patriotskih osjećanja, već do razotkrivanja dugo pripremanog plana za uništenje najvažnije institucije islama – hilafeta. Ta institucija je u to doba bila zastupana od strane Osmanlija. Naša pažnja nije, dakle, usmjerena njima kao "Turcima" ili "Osmanlijama", jer za jednog muslimana nacionalna pripadnost ne igra bitnu ulogu. Prije svega se treba koncentrisati na činjenicu da su oni, kao nosioci hilafeta, stotinama godina bili predstavnici islamskog sistema vlasti. Naravno da je pred kraj njihove vladavine, i ne samo tada, bilo grešaka, zloupotrebe islama kao i puno propusta od strane države – oznaka "bolesnik sa Bosfora" nije tek slučajna. Pa ipak, to je bila država islama koja ga je predstavljala, obezbjeđivala muslimanima unutrašnju i vanjskopolitičku sigurnost i zaštitu, te ih prije svega čuvala da postanu žrtva izrabljivanja nezasitih kolonijalnih sila. Sve te greške nisu nudile realno-političko, a pogotovo ne islamsko-pravno opravdanje za uništenje države. Državi jesu bile potrebne reforme, i ona se mogla sve do pred njeno uništenje popraviti, da su se našli odgovorni i svjesni muslimani koji bi se toga iskreno prihvatili. Nažalost, većini njih, ako ne i svima, nedostajalo je ispravno razumijevanje islama i politike. I zato nisu prepoznali opasnost koja im je zbog njihove pasivnosti visila kao mač iznad glave. Ideja o hilafetu nije nostalgično sanjarenje o bajnoj prošlosti. Naprotiv, to je jedna od najvećih Božijih naredbi kojom je Allah t. obavezao muslimane u njihovom životu. Hilafet je sveobuhvatni oblik državnog uređenja, odnosno vlasti, unutar kojeg je jedino moguće sprovođenje svih islamskih zakona i islamskog sistema života. Mnogobrojne naredbe iz Objave koje se tiču privrednog, društvenog, državnog i kaznenog prava može i mora sprovesti jedino halifa kao predvodnik Islamske države. Samo on ima pravo i dužnost da implementira Allahov zakon na Zemlji. Allahov poslanik s. je rekao: "O narodu Izraelskom su se starali poslanici, uvijek kada bi jedan od njih umro, slijedio bi drugi. Poslije mene, međutim, neće više biti poslanika. Dolaziće zato halife i biće ih veliki broj." Upitaše ga: "I šta nam naređuješ?" On odgovori: "Ispunite zakletvu na vjernost (bej'a) prvoizabranom i dajte im njihovo pravo, jer će ih Allah pitati o emanetu koji im je povjerio!" (Muslim) Vladanje isključivo po islamskim zakonima predstavlja jasnu i nedvosmislenu Božiju naredbu. Allah t. nam naređuje u Kur'anu: "I sudi im po onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim. I čuvaj se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje." (5:49) Ova Božija naredba upućena Poslaniku s. je u isto vrijeme i naredba svima nama. Jer, svaka naredba koju je Allah t. uputio Poslaniku, upućena je istovremeno i njegovom ummetu, osim ako postoji jasno ograničenje. U ovom slučaju ne postoji, međutim, ni najmanje ograničenje, te je ovaj ajet jasna naredba nama da vladamo po Božijim zakonima. A pošto mi, ni kao pojedinci a ni kao zajednica, nismo u mogućnosti, niti imamo pravo da Božije zakone svojevoljno primjenjujemo, to smo onda dužni da postavimo osobu koju ćemo ovlastiti da sprovodi Allahove zakone. Ta osoba je upravo halifa. Hilafet nije, međutim, bilo kakav oblik vladavine sa halifom na čelu. Naprotiv, to je jedinstven državni sistem kojemu nema slična na zemlji. Hilafet nije kraljevstvo, jer halifa ne stoji kao kralj iznad zakona; on ne posjeduje imunitet i može, jednako kao i svaki drugi građanin, biti zakonski gonjen. Halifa ne može samovoljno da vlada, kao što je to bio slučaj sa prijašnjim kraljevima, a djelimično se sreće još i danas (primjer Jordana, Saudijske Arabije ili Maroka), već je podložan islamskim zakonima. Halifa, također, ne posjeduje ni privilegije koje posjeduje jedan kralj. Ne postoji prijestolonasljedstvo u islamu, već halifom postaje ona osoba kojoj muslimani daju bej'u (zakletvu na vjernost). Hilafet nije ni republika, jer se republikanski sistem vladavine bazira na demokratskom principu da pravo (zakonodavstvo) proizilazi iz naroda. Zato u svakoj republici postoji parlament kao zastupnik naroda sa zakonodavnom funkcijom. U islamu, međutim, pravo potiče jedino od Allaha t. On je jedini Zakonodavac: " I sudi im po onome što Allah objavljuje" (5:48) U republikanskom sistemu postoji, osim toga, vlada sa ministrima gdje svaki ministar nosi ličnu odgovornost za svoj resor. U islamu je halifa nosilac ukupne odgovornosti. On ima svoje asistente (mu'awinun), koji mu u njegovim zadacima pomažu. Oni, međutim, ne djeluju autonomno u nekom posebnom resoru, već su u svemu odgovorni halifi. U hilafetu, istina, postoji savjetodavno vijeće (medžlis al-umma), ono, međutim, ima samo kontrolnu i savjetodavnu funkciju, a ni u kom slučaju ne predstavlja zakonodavno tijelo. Također, hilafet nema ništa zajedničko sa carstvom (imperijom), jer u jednom carstvu nisu svi narodi i sva područja ravnopravni. Naprotiv, centar carstva posjeduje specijalni politički, privredni i finansijski status. Kao primjere imamo Rimsko carstvo iz antičkog doba, kao i britanski kolonijalni imperij iz novog doba. U hilafetu ne postoji takav specijalni status. Naprotiv, upravni sistem islama je dijametralno suprotan tome. Svi građani, kao i sve pokrajine imaju ista prava. Ni glavni grad, a ni bilo koje drugo centralno područje nemaju nikakva posebna politička, privredna ili neka druga prava. Prema tome hilafet ne pravi od svojih pokrajina kolonije, koje nemilosrdno izrabljuje, da bi neko centralno područje postalo bukvalno "rajsko ostrvo", dok ostali dijelovi zemlje stenju u siromaštvu. Naprotiv, halifa treba da se brine za dobrobit svih građana, pa i onih koji nisu muslimani. "Imam (halifa) je pastir i odgovoran je za svoje stado!", rekao je Poslanik s. Hilafet nije ni federativna država, u kojoj svako područje posjeduje neku formu nezavisnosti ili autonomije. U hilafetu je finansijski sistem jedinstven. Država na osnovu islamskih zakona ubire sredstva, koja se onda po potrebi, za dobrobit svih građana, dijele različitim područjima. Činjenica da iz jedne pokrajine država dobiva više novca ne znači da tom području automatski pripada više državnih ulaganja. Ulaganja ne ovise o količini novca koji se odatle ubira, već isključivo od potreba. U hilafetu ne postoji ni zakonodavna autonomija, kao što je to slučaj kod saveza država. Tamo je lako moguće da u jednoj državi važi smrtna kazna, dok je u susjednoj ukinuta, ili da za iste delikte važe različite kazne. Hilafet je centralistička forma vlasti, gdje halifa posjeduje punu kontrolu nad svakim dijelom države, i u kojoj jedinstvo države ni na koji način ne smije biti ugroženo. U cilju bolje i efektivnije brige o građanima moguće je da uprava bude decentralizovana, sve dok to ne ugrožava jedinstvo države. Dakle, vidimo da je hilafet jedinstvena državna forma koja se ne može porediti sa danas postojećim državnim formama. On i mora biti jedinstven, jer nije proizvod ljudskog uma sklonog griješenju, već potiče iz Božanske objave. U knjizi koja je pred vama želimo se pozabaviti uzrocima i pozadinom koji su doveli do pada hilafeta. I to ne iz razloga da bi žalili za prošlošću, već da bi na greškama naših prethodnika učili, te došli do saznanja koja su neophodna za ponovnu uspostavu ove jedinstvene institucije. Redakcija

Pad Hilafeta

Kako je uništena Islamska država

Pad najvažnije islamske institucije imao je više uzroka i započeo je već rano u islamskoj prošlosti. Puno različitih faktora sumiralo se u toku istorije na takav način da je na kraju moralo doći do sloma tog garanta za potpuno prakticiranje islama. Muslimani 1923. godine nisu bili potpuno svjesni kakve sve fatalne posljedice nosi sa sobom ukidanje islamskog sistema. Danas, nakon skoro 80 godina, ideja Islamske države koja u svim segmentima javnog života primjenjuje šerijatske zakone, doživljava pravu renesansu. To je jedan od razloga da se pobliže pozabavimo historijskim događajima koji stoje u neposrednoj vezi sa uništenjem hilafeta prije 78 godina (knjiga je objavljena 2001. op.pr.). Islamska država je dominirala svjetskom scenom preko 10 vijekova. Jedinstvo muslimana, proisteklo iz njihovog čvrstog vjerskog ubjeđena, garantovalo je stabilnost države. Čak ni tako kobni događaji kao što su krstaški ratovi ili provala Mongola, nisu uspjeli da sruše Islamsku državu. Pomijeranje ravnoteže snaga u korist evropskih sila, započeto Napoleonovim pohodom na Egipat godine 1798., najavilo je predstojeću smjenu na svjetskoj pozornici, te sa tim povezano uništenje Islamske države. Muslimani, čije stanje se najbolje moglo okarakterisati riječju stagnacija, nisu bili u stanju da na dinamične promjene u Evropi, najavljene industrijskom revolucijom, te konstituisanjem nacionalnih država, dovoljno brzo i fleksibilno odgovore. Ovo je, zasigurno, pokazatelj da ideološko i intelektualno usmjerenje muslimana nije bilo dovoljno jako da bi na temelju akide razvili nove smjernice, kojim bi se započeto propadanje eventualno moglo zaustaviti. Uzroci ove ideološke i intelektualne slabosti su brojni i djelimično ih treba tražiti još u ranoj islamskoj povijesti. Sljedeći istorijski pregled će ove uzroke tek periferno diskutovati. Prije svega ćemo istražiti direktne istorijske događaje povezane sa uništenjem Islamske države, te prikazati posljedice na današnju zajednicu muslimana.

Velika Britanija i vehabijski pokret

Islamska država bi sigurno postojala i danas da su Evropljani sačuvali svoju srednjovjekovnu neslogu koja bi ih onemogućila da se posvete rušenju Islamske države. Međutim, fatalne posljedice Tridesetogodišnjeg rata dovele su do spoznaje da bi takvi ratovi toliko oslabili evropske snage da bi muslimani, prije ili kasnije, zavladali cijelom Evropom. Vestfalski mir označio je 1648. godine kraj krvavih sukoba između protestanata i katolika, te usmjerio evropske sile na put koji je vodio defintivnom uništenju muslimanskog neprijatelja. Rođenje kršćanske evropske "familije" ubrzano je drugom opsadom Beča 1863. godine. Međutim, jednostrana vojna akcija protiv muslimana ne bi ispunila svoj cilj. Prije svega su se morali srušiti stubovi Islamske države. Etničko jedinstvo, te nepokolebljiva vjera karakterizirali su odvajkada muslimane i njihovu državu. Definitivno uništenje Islamske države moralo je nužno razbiti i jedinstvo muslimana, te poljuljati njihovo povjerenje u funkcionalnost islamskog uređenja života. Zbog toga su evropske sile razvile različite strategije kojima bi se ova dva bitna faktora isključila. Vehabijski pokret nudio je tu određene mogučnosti, koje će kasnije Britanci iskoristiti. Vehabijski pokret inicirao je na Arapskom poluostrvu alim i mudžtehid Muhammed ibn Abd Al-Wehhab. Ovaj hanbelijski alim kritizirao je, po njegovom mišljenju, iskrivljeno prakticiranje više islamskih zakona. Tako se npr. borio protiv uobičajene prakse mnogih muslimana da posjećuju mezar Poslanika s. u Medini, te je označavao ovakav postupak kao bid'at, dakle kao novotariju u vjeri. Ignorisao je, također, i mišljenje ostalih alima po mnogim pitanjima, te se vehementno borio za svoja shvatanja. Osim toga, vidio je u trpljenju nepoštivanja islamskih zakona propust za koji je trebalo da odgovara Osmanska država u svojoj funkciji kao Islamska država. 1740. godine Muhammed ibn Abd Al-Wehhab dolazi u kontakt sa vođom plemena 'Anza, Muhammedom ibn Sa'udom, te mu prezentuje svoja shvatanja. Ovome se njegovo viđenje stvari dopalo, pa ga poziva da živi kod njega i tu propagira svoja shvatanja. Sedam godina kasnije ibn Sa'ud javno proglašava svoje slaganje sa viđenjima Muhammeda ibn Abd Al-Wehhaba, te se od tad forsira širenje njegovog mišljenja. Time je rođen Vehabijski pokret. Međutim, njegovo polje djelovanja ostalo je ograničeno na područja kojim je vladao Muhammed ibn Sa'ud, tako da je dinamika pokreta ubrzo utihnula.

Francuska intervencija protiv Velike Britanije

Evropske sile su bile uznemirene razvojem događaja na arapskom poluostrvu. Ova uznemirenost je naročito porasla kada se uvidjelo da Osmanska država nije bila u stanju da se odupre arapskoj vojsci, te su za kratko vrijeme Damask, Medina i Bagdad pali u ruke vehabijskih trupa. Francuska je bila prva evropska sila koja je reagovala na ova zbivanja. Pošlo joj je za rukom da svog saveznika Muhammed Alija, guvernera Egipta, nagovori da se digne protiv Vehabija, iako je ovaj sličnu molbu Osmanlija već bio odbio. Muhammed Ali šalje zatim svog sina Tosuna kojem polazi za rukom da u sljedećih nekoliko godina postepeno potisne Vehabije sa osvojenih teritorija. Godine 1812. uspijeva da sa egipatskom armijom osvoji Medinu. U drugom pohodu protiv Vehabija godine 1816., kojim je komandovao Ibrahim, također sin Muhammed Alija, došlo je do potpunog poraza Vehabija. Godine 1818. Vehabije definitivno odustaju, čime engleski uticaj privremeno prestaje. Teško se moglo previdjeti da su muslimani u ono doba sve više gubili na političkom autoritetu. Raniji konflikti unutar islamske zajednice su uvijek bili religiozno ili politički motivisani. U rijetkim slučajevima je uspijevalo neprijatelju ili vanjskim silama da nagovore muslimane na političku izdaju. U toku 19. stoljeća raste, međutim, spremnost muslimanskih vođa da podržavaju političke spletke Zapada naspram Islamske države. Ova spremnost često nije bila rezultat zlobe, nego prije svega rezultat manjkave političke mudrosti i potrebnog senzibiliteta. U 20. stoljeću ova spremnost dostiže nivo političke nezrelosti. Današnji vladari i vođe muslimana predstavljaju u principu samo još zapadne vazale koji njihove političke ciljeve konsekventno sprovode u djelo. Klasičan primjer za ovakav razvoj predstavlja pohod Muhammed Alija protiv Osmanske države. Zaslijepljen svojim uspjehom dopustio je da ga njegovi saveznici Francuzi nagovore da napadne Islamsku državu. Nakon što je proglasio otcjepljenje od hilafeta, te objavio rat Osmanskoj državi, on 1883. godine u pohodu na Veliku Siriju osvaja Palestinu, Liban i Siriju. Vođstvo hilafeta u Istanbulu odgovara kada Muhammed Ali pokušava da osvoji Anatoliju. Uz podršku Velike Britanije, Rusije i Njemačke dolazi do povlačenja Muhammed Alija nazad u Egipat, gdje se on zadovoljava sa tim da ostane na položaju guvernera.

Bejrut i Istanbul – središta separatizma

Islamska akida određuje razmišljanje i djelovanje muslimana. Njena snaga je stotinama godina garantovala opstanak i moć Islamske države. Očuvanje čistoće akide bilo je, i još uvijek je, uzrokom da se spriječi stagnacija i degeneracija kod muslimana. Još je veliki učenjak Ibn Haldun spoznao da jedino jak i vitalan temelj vjere (akida) može spriječiti degeneraciju i nestanak. Islam sa svojim jasnim idejama o ovome i onome svijetu doveo je muslimane u rano doba Islamske države do jedne, za ondašnje uslove visokorazvijene civilizacije. Početak propasti Islamske države u srednjem vijeku leži u intelektualnoj slabosti muslimana koja je direktno povezana sa manjkavim razumijevanjem islamskih ideja i shvatanja. Sami muslimani su osjećali dolazak propasti, ali je samo malo njih povezalo to sa intelektualnom slabošću. Veliki učenjak Ibn Tejmijja je bio jedan od rijetkih koji se suprotstavio ovoj intelektualnoj stagnaciji. Međutim, većina muslimana nije slutila ono što je početkom 20. stoljeća trebalo da nastupi. Sa druge strane, evropske kolonijalne sile su shvatile vezu između jačine Islamske države i čistoće islamske nauke. Bilo im je jasno da u prvoj liniji moraju da poljuljaju jasne islamske ideje i koncepte ako žele da oslabe i unište Islamsku državu. Zbog toga su se naročito Francuska i Velika Britanija trudile da etabliraju kod muslimana nova shvatanja i ideje. Pri tome su Bejrut i Istanbul trebali igrati odlučujuću ulogu u širenju zapadnih shvatanja. Već u 16. vijeku osniva se na Malti veliki misionarski centar odakle se koordinira njihov rad u islamskom svijetu. Međutim, brzo se došlo do zaključka da se mora početi sa misionarskim radom neposredno u samoj Islamskoj državi, pa se ovaj centar premiješta 1625. godine u Veliku Siriju (danas Sirija, Liban, Palestina i Jordan). Odatle se evropski misionari pokušavaju na diskretan način etablirati, što im u to doba i ne polazi baš od ruke. 1773. godine se ovi pokušaji obustavljaju. Osim manjih škola i nekoliko rukopisa ne može se govoriti o nekom značajnijem uticaju ovog misionarskog rada. Bejrut postaje centrom misionarstva

1820. godine otvaranjem misionarskog centra u Bejrutu rasplamsava se ponovo misionarski rad. Bejrut je trebao da posluži kao most za širenje zapadne kulture i ideja, naročito u arapskom govornom području Islamske države. Ali tek uz podršku tadašnjeg guvernera Ibrahim Paše šire se misionari u sve dijelove Velike Sirije. Njihov negativni uticaj na život muslimana dolazi do izražaja nakon povlačenja Ibrahim Paše iz Velike Sirije 1840. godine. Kroz njihove separatističke ideje koje su širili biva ugroženo jedinstvo stanovnika Velike Sirije. Naročito su kršćanski libansko-sirijski intelektualci učestvovali u ovom misionarskom radu, te su vremenom počeli aktivno da se zalažu za preuzimanje evropskih shvatanja i naučnih dostignuća. Pošto sa islamom kao faktorom identifikacije nisu, prirodno, ništa mogli započeti, bili su prvi zagovornici sekularizacije arapskog svijeta. Nacionalna ideja je za njih bila vrsta emancipacije. Sa druge strane, muslimani koji su učestvovali u ovim krugovima, povezivali su sa pojmom arapske nacije ustvari realizaciju hilafeta. Prisjećajući se navodnog historijskog nasljeđa Arapa, vidjeli su u smjeni osmanskog halife vid reforme kojom bi se trebao spriječiti pad hilafeta. Ostali pobornici arapskog nacionalizma zalagali su se za decentralizaciju hilafeta. 1860. godine počinju da se naziru prve ozbiljne posljedice ovog misionarskog rada. Nemiri i situacija blizu građanskog rata vladali su Velikom Sirijom. Evropske sile to koriste kao povod da pošalju svoje snage u region i time indirektno interveniraju. Pod nadzorom evropskih zaštitnika misionari proširuju svoju aktivnost. Jezuiti i drugi kršćanski misionari osnivaju brojne nove škole i misionarske centre sa ciljem da muslimane intelektualno oslabe. Nesumnjivo najpoznatiji misionarski centar bio je "Syrian Protestant College", današnji Američki univerzitet u Bejrutu, osnovan 1866. godine. Sve velike sile tog doba, Velika Britanija, SAD, Francuska, Rusija i Pruska učestvuju u misionarskom radu. Posljedice ove politike bile su jačanje nacionalno-separatističkih pogleda, te etabliranje zapadno-sekularnih ideja. Jos i danas je Liban pod uticajem građanskih ratova i nemira.

Pokušaji reformi u Istanbulu

Turski i arapski nacionalisti samo su dijelovi mozaika koje su evropske velike sile uklopile u globalni koncept sa ciljem ne samo da Islamsku državu vojno oslabe, već da je izbrišu iz svijesti muslimana. Prozapadno orijentisani intelektualci i političari u hilafetu bili su motor za postepenu promjenu ustava i zakona Islamske države u smjeru evropskog zakonodavstva i ustava. 1839. godine Abd-ul-Medžid I. preuzima kao šesnaestogodišnjak vođstvo hilafeta u Istanbulu. Ovu okolnost koriste neki intelektualci, među njima i Rašid Paša, povjerenik za vanjsku politiku, da torpediraju halifu sa zahtjevima da otpočne reformu. "Za i protiv" jedne takve reforme bila je glavna tema unutrašnjo-političkih diskusija u godinama koje su slijedile. Muslimanski intelektualci i halifa vidjeli su u preuzimanju evropskog ustava i zakonodavstva proturječnost islamu, te su dugo vremena blokirali ovakve pokušaje. Međutim, politički pritisak iznutra i izvana, osjećaj da se nešto mora uraditi, te manjkava sposobnost halife da progura svoje stavove rezultirali su ulaskom evropskih zakona u zakonodavstvo Islamske države. Nakon što je pribavljena fetva koja je nove zakone "islamski" legitimirala, uvedeni su npr. 1857. godine Osmanski kazneni zakon, a 1858. godine Pravni i Privredni zakon. U toku sljedećih reformi sudovi su podijeljeni na civilne i šerijatske. Konačno 1876. godine donešen je liberalni ustav koji je predviđao uvođenje parlamenta i ukidanje islamskog kaznenog prava. Ovo preorijentisanje hilafeta u smjeru nacionalne države prekinuo je 1878. godine halifa Abdulhamid II., kada je ukinuo ustav iz 1876. godine te suspendirao parlament. Abdulhamid je pokušao da zaustavi proces degeneracije hilafeta. U preuzimanju evropskih koncepata nije vidio nikakvu perspektivu za reformu hilafeta, pa se okreće ponovo fundamentima islama. Tako je pod njegovom vladavinom došlo do forsiranja izgradnje državnih škola što je krunisano osnivanjem prvog modernog Državnog instituta prednjeg orijenta u Istanbulu 1900. godine. Uprava hilafeta opet je centralizovana i poboljšana. Ističući muslimansko jedinstvo između Arapa i Turaka, sultan Abdulhamid je pokušao da reintegrira obje strane, te da spriječi odvajanje autonomnih oblasti od centralne vlasti, što mu baš i nije svugdje pošlo za rukom. Njegova politika nije uvijek nailazila samo na odobravanje. 1889. godine okuplja se u Istanbulu jedan opozicioni studentski krug koji se povezuje sa grupom osmanske opozicije u Parizu koja je tamo izdavala časopis "La Jeune Turquie". Ovaj studentski krug je bio dio one opozicije koja je u Evropi poznata pod imenom "Mladi Turci". Od 1900. godine vrši se iz Soluna pojačan uticaj na ovu grupu, tako da se oni 1907. odlučuju da uzmu ime "Komitet za federaciju i napredak" (Al-Ittihad we Al-Taraqqi). 1908. godine bune se protiv sultana Abdulhamida II. prisiljavajući ga da ponovo uvede ustav iz 1876. godine, sastavljen po evropskom uzoru, te da sazove parlament. Pokušaj Abdulhamida da se u aprilu 1909. godine tome suprotstavi biva spriječen uz pomoć trupa iz Soluna. Abdulhamid II. biva svrgnut i poslan u egzil. Preuzimanje elemenata evropskog pravnog sistema je zasigurno bila posljedica nesposobnosti muslimana da na nove probleme odgovore izvođenjem novih zakona na osnovu postojećih islamskih izvora. Ova zapanjujuća nesposobnost rezultirala je iz nepoznavanja arapskog jezika koji je neophodan za razumijevanje i proučavanje islamskih pravnih izvora. Još je na samom početku Osmanske države, 1517. godine po savjetu šejh-ul-islama donešena fatalna odluka da se arapski jezik zamijeni turskim. Veliki broj muslimana ni danas nije svjestan značaja arapskog jezika. Usljed miješanja islamskih temeljnih ubjeđenja (akide) sa nacionalističkim idejama, mnogi muslimani su mišljenja da je arapski jezik samo jedan etnički atribut Arapa, te da za muslimane nearape nema nikakvog značaja. Pri tome smeću sa uma da su Kur'an i sunnet objavljeni na arapskom jeziku, te da je Poslanik s. izričito naglasio da bi vladanje arapskim jezikom trebala biti odlika svih muslimana. Svi muslimani su pozvani da Kur'an, Allahovu t. riječ, pažljivo čitaju, razumiju i po njemu se vladaju. Autoritet Kur'ana, te apsolutna snaga dokaza njegovih ajeta, ne odnose se na sadržaje koje ljudska interpretacija iz njih izvodi, već na precizan originalni tekst Kur'ana. Islamski učenjaci (mudžtehidi) citiraju u svojim izvođenjima kur'anske ajete koji im služe kao dokazi u njihovom originalu. Sam idžtihad predstavlja nastojanje učenjaka da na osnovu dokaza iz Kur'ana, sunneta, saglasnosti ashaba Poslanika s., te analogije (kijas) izradi pravne norme i primijeni pravne propise. Ova nauka uslovljava da onaj ko se bavi idžtihadom egzaktno razumije te pravne izvore, što je jedino moguće ukoliko sveobuhvatno vlada arapskim jezikom. Nije dovoljno samo citirati prevode kur'anskih ajeta na nekom drugom jeziku. U prvim stoljećima hilafeta živio je veliki broj alima koji su bili u stanju da vrše idžtihad. Time je uvijek bilo garantovano da ustav, zakoni i pravne norme unutar hilafeta budu zasnovane na islamskim izvorima. Novi problemi koji su se pojavljivali u toku civilizacijskog razvoja mogli su biti razmatrani od strane tih alima koji bi putem idžtihada pronalazili odgovarajuća rješenja. U vrijeme Abasija došlo je do sistematiziranja osnova idžtihada. Tako nastaju velika djela koja su sadržavala pravne norme i zakone za bitne centralne dijelove državnog uređenja. Sa ukidanjem arapskog jezika u Osmanskoj državi gubi se uveliko i sposobnost vršenja idžtihada. Većina muslimana više nije bila u stanju da na zadovoljavajući način tumači nove probleme. Princip idžtihada zamijenjen je principom tzv. fetve. Fetva nije ništa više nego mišljenje jednog alima o nekom problemu, pri čemu se to mišljenje ne potkrepljuje dokazima iz islamskih izvora.

Prvi svjetski rat kao najava nestanka

Nakon smjene sultana Abdulhamida II. Mladi Turci preuzimaju vlast u Istanbulu i iznova uvode ustav iz 1876. godine. Ova činjenica, međutim, ne znači da je time ukinut i hilafet. Halifa je još uvijek zvanično određivao dešavanja u državi. Sultan Mehmet V. Rešat koji je do 1918. bio halifa, morao se, međutim, povinjavati volji Mladih Turaka. Unutar njih dominirali su Talat Paša, kao ministar vanjskih poslova, Enver Paša, kao ministar rata, te Džemal Paša, guverner Sirije. Mladoturci su sprovodili "poturčavanje" Osmanske države, vjerujući da se njeno uništenje može zaustaviti putem tursko-nacionalistički orijentisane politike. Upotreba turskog jezika u školama, sudovima i upravi forsirala se čak i u dijelovima Islamske države u kojima je dominirao arapski jezik. Time je samo ojačan arapski nacionalizam čiji su nosioci prije toga bili samo kršćanski libijsko-sirijski intelektualci. Tako nastaju grupe kao npr. "Literarni klub" (al-Muntadab al-adabi), osnovan 1909. godine, zatim "Qhatan udruženje" (al-Jam'iya al qahtaniyya) iz kojeg se kasnije formira tajno udruženje pod imenom "Savez" (al-'Ahd) koje okuplja nezadovoljne oficire iz Sirije i Iraka, te "Mladoarapsko udruženje" (al-Gam'iya al-'arabiya alfata). Većina tih grupa nije željela odvajanje od Istanbula, a još manje uništenje Islamske države. Njihov cilj je prije svega bila autonomija. U njoj su vidjeli jedini način da zaustave politiku "poturčavanja". Vojni sukobi Osmanske države sa njenim susjedima pojačavaju se u toku 19. i početkom 20. stoljeća. To je, između ostalog, bila posljedica ulaska Napoleona Bonaparte u Egipat 1798. godine. Sa Rusijom se vodi Krimski rat, te nakon toga još jedan godine 1877./78. Pogotovo je stanje bilo kritično na Balkanu. Separatističke grupe, potpomognute uglavnom od Velike Britanije i Austro-Ugarske, kao i sve veća vojna snaga evropskih sila, reducirale su postepeno evropski dio Islamske države na malo područje oko Istanbula. Austro-Ugarska anektira Bosnu i Herzegovinu 1908. godine, Bugarska proglašava nezavisnost, Grčka prisvaja Kretu, Italija upada 1911. godine u Libiju, a balkanske države objavljuju 1912. godine rat Osmanskoj državi. Na poslijetku izbija Prvi svjetski rat u kojeg se Osmanska država oktobra 1914. godine uključuje na stranu Njemačke. No, uprkos lošim okolnostima nije izgledalo da će doći do vojnog sloma Islamske države. Britanci su bili svjesni da sitni ubodi koje je Šerif Husein nanio Islamskoj državi neće dovesti do njenog rušenja. Ključ za eventualni poraz ležao je u rukama moćnih oficira Osmanske države. Naročito dvije osobe nisu krile svoje nezadovoljstvo učešćem u ratu na strani Njemačke. To su bili Džemal Paša i Mustafa Kemal. Na početku rata Mustafa Kemal nije igrao neku veliku ulogu, iako je pohlepno pružao ruke ka vlasti. On je bio sitni oficir poznat po svojim prozapadnim pogledima, svom revoltu protiv islamskih ideja, svojoj naklonosti prema Englezima, te neprihvatanju Nijemaca. U toku akcije iskrcavanja na poluostrvo Galipolje i vrlo krvavih borbi za kontrolu Dardanela od 19. 02. 1915. do 09. 01. 1916., sile Antante pokušavaju više puta ostvariti kontakt sa Džemal Pašom sa ciljem da okončaju rat u svoju korist, te da unište jedinstvo Islamske države. Iako u principu spreman da prihvati prijedlog Antante, sporazumi propadaju zbog uslova koje je Džemal Paša postavio: neokrnjenost Islamske države, te očuvanje hilafeta kao državnog i upravnog sistema. Nakon što su pregovori između Džemal Paše i sila Antante, prije svega zbog protivljenja Engleza propali – Engleska nije htjela da prihvati očuvanje hilafeta, te ostanak Velike Sirije, Palestine, Iraka i arapskog poluostrva u sklopu Osmanske države – traže se nove osobe u osmanskoj armiji koje bi bile spremne da izađu u susret britanskim interesima. U bici na Galipolju Mustafa Kemal predvodi osmanske trupe kod "Anaforte" – jedne od strateški najopasnijih pozicija u blizini Dardanela. Borbe su se koncentrisale oko jedne uzvisine na čijem vrhu su se nalazili Turci, a u podnožju Britanci koji su pokušavali da zauzmu tu strateški bitnu kotu. Sukob je trajao više dana, bez izgleda da jedna od strana dobije bitku. Početne pozicije su ostale nepromijenjene, a borbe su se mjesecima nastavljale, sve dok se Britanci jedne noći nisu iznenada povukli napuštajući svoje pozicije. Strateški važan dio obale Galipolja kojeg su prije toga bili osvojili, napušten je bez borbe. Ratni brodovi su velikom brzinom bili natovareni i povučeni. Ovim povlačenjem su Turci odnijeli pobjedu na Galipolju. Sa ovom pobjedom zasijala je zvijezda Mustafe Kemala. Ona mu je donijela veliku slavu unutar osmanske vojske. Bitka je bila popraćena medijskom pompom u kojoj je Mustafa Kemal slavljen kao veliki vojskovođa i pobjednik nad engleskom vojskom. Međutim, i pored ove pobjede nije promijenio svoje skeptično držanje naspram Njemačke kao ratnog saveznika. Ojačan pobjedom i pozitivnom reakcijom iz Istanbula, ne preza da svoje mišljenje i javno zastupa, pokušavajući da stupi u kontak sa političkom elitom u Istanbulu. Osim toga, još dva događaja upućuju na to da je Mustafa Kemal namjeravao da obori vladu u Istanbulu i da istupi iz Saveza centralnih sila. Prvi se odigrao u doba njegovog boravka na Kavkazu. U to vrijeme je neki major Jakup Džemil Beg planirao sa par istomišljenika puč protiv osmanske vlade. Na pitanje koga bi kao novog premijera postavio, bez okljevanja navodi Mustafu Kemala. Međutim, grupa je provaljena i kažnjena. Mustafa Kemal saznaje o tome preko izvjesnog Dr. Hilmi Bega koji je učestvovao u zavjeri, te se nakon toga sklonio kod njega. Odbijanje Mustafe Kemala da isporuči Dr. Hilmija centralnoj vladi u Istanbulu interpretirano je kao signal da on ipak pokušava da oponira protiv istanbulske vlade. U drugom karakterističnom događaju Mustafa Kemal još otvorenije uskraćuje svoju poslušnost centralnoj vladi u Istanbulu. U toku rata osmanske trupe doživljavaju bitan poraz od strane Rusije kojoj polazi za rukom da zauzme grad Erzurum na sjeveroistoku Anatolije. Ubrzo nakon toga, marta 1917. godine, Englezi uz pomoć indijske armije osvajaju Bagdad, da bi na kraju prodrli sve do Mosula. To izlaže Enver Pašu, kao odgovornog ministra rata, jakom unutarpolitičkom pritisku. Pri tome se otvoreno špekuliše o njegovoj smjeni i dovođenju Mustafe Kemala na njegovo mjesto. Ipak, zbog Kemalovog javnog protivljenja politici Osmanske države ta se opcija odbacuje, te Enver Paša ostaje na položaju. Enver Paša traži pomoć od njemačkih saveznika koji mu se odazivaju i opunomoćuju generala Volkenheima da sa grupom savjetnika rekonstruira dijelove osmanske armije. U Aleppu se tada otvara novi vrhovni štab. Mustafa Kemal biva pri tome proglašen generalom, no i pored toga ne propušta priliku da kritikuje osmansku politiku i da zahtijeva prekid saradnje sa Nijemcima. Tako je čak odbio da prihvati naredbe generala Volkenheima, ustrajavajući na svom mišljenju da je ponovno osvajanje Bagdada besmisleno. Time je Mustafa Kemal otvoreno oponirao centralnoj vladi u Istanbulu. 3. jula 1918. umire sultan Mehmet V. Rešat, a za nasljednika dolazi sultan Vahiduddin. Mustafa Kemal koristi svoje dobre veze kod novog halife pokušavajući da progura svoje stavove. Traži od halife da okonča savez sa Njemačkom, te da istupi iz Prvog svjetskog rata. Iako je sultan sa pažnjom primio njegove riječi, ipak se ništa nije promijenilo u politici i strategiji Osmanske države. Tada još niko nije slutio šta Mustafa Kemal stvarno namjerava. Kraj Prvog svjetskog rata i defintivni uspon Mustafe Kemala

Tok Prvog svjetskog rata bio je promjenjiv. Na kraju su ipak pobijedile sile Antante, potpomognute Sjedinjenim američkim državama. Njemačka i Austro-Ugarska bivaju poražene. Pred kraj ljeta 1918. godine, dakle neposredno pred kraj rata, Britanci mobiliziraju sve svoje raspložive snage protiv Islamske države. Jedan dio britanske flote pozicionira se ispred obala Palestine koju još kontrolišu muslimanske trupe. General Volkenheim biva smijenjen generalom Lieman Von Sandersom koji je trebao i dalje da osigura podršku trupama Islamske države. On povjerava kontrolu nad Sedmom armijom Mustafi Kemalu. 19. septembra 1918. godine Britanci započinju veliku ofanzivu. Mustafa Kemal, međutim, ne prihvata borbu već se prvo povlači istočno od Jordana, a zatim sa cijelom armijom ka Damasku. General Lieman von Sanders traži od njega da uspostavi odbrambenu liniju u blizini Damaska. Ovaj, međutim, ne vidi u tome nikakvog smisla i predlaže povlačenje ka Aleppu. Uprkos mišljenju von Sandersa da se Sirija ne smije tek tako prepustiti Englezima, Mustafa Kemal se povlači ka Aleppu, preuzimajući punu odgovornost za taj korak. Svoju izdaju pravdao je nužnošću zaštite turskog dijela Islamske države. Istovremeno kontaktira sultana pokušavajući da ga pridobije za izmjenu vlade i u sklopu te izmjene traži za sebe mjesto ministra odbrane. Ova izdaja Mustafe Kemala je očigledna. Postoje neke indicije koje upućuju da je sarađivao sa Englezima: npr. njegov indirektni kontakt sa Lawrenceom od Arabije, oficirom britanske obavještajne službe. Do kontakta dolazi posredstvom arapskih prinčeva koji su kolaborirali sa Englezima. Oni mu predlažu izlazak iz rata, te sklapanje separatnog mira sa saveznicima. Zatim, tu je i spomenuto povlačenje bez borbe iz cijele Sirije, te de facto predaja zemlje Britancima pod izgovorom uspostave odbrambene linije kod Aleppa koja je trebala da zaštiti turski dio Islamske države. Osim toga, ka Aleppu povlači samo turske vojnike islamske armije. Sve su to indicije koje potvrđuju da je vrlo vjerovatno da je Mustafa Kemal bio stupio u kontakt sa Englezima. Njegovo kukavičko povlačenje iz svetih mjesta Palestine je, također, velika izdaja koja je kasnije omogućila osnivanje države Izrael. Nedugo nakon toga, porazom Osmanske države, završava se Prvi svjetski rat. Englezi konačno počinju da uživaju plodove svoje separatističke politike. Jedan dio Sykes-Picot ugovora iz 1916. godine biva sproveden u djelo. Taj ugovor je predviđao podjelu Bliskog istoka na engleske i francuske interesne zone. Velika Britanija je trebala da dobije Mezopotamiju od Bagdada pa sve do Perzijskog zaljeva. Za Francusku je bio predviđen Liban, zapadna Sirija i jugoistočna Anadolija. U Palestini je između Akko i Gaze trebala biti uspostavljena internacionalna zona. Rusiji bivaju obećani Bosfor i Dardanele da bi se i njeni interesi prividno zadovoljili. Nakon Prvog svjetskog rata Velika Britanija se povezuje sa separatistima unutar Islamske države, te osniva u direktnim pregovorima današnje vještačke države u islamskom svijetu. Po međunarodnom pravu je takav postupak bio nelegalan, jer je većina teritorija još uvijek pripadala Osmanskoj državi, pa su zbog toga direktni pregovori morali biti vođeni samo sa sultanom u Istanbulu. Jedna za drugim nastaju uz britansku podršku režimi čiji su vladari, kao Abdullah, Faisal ili familija Saud od tada bili odani Englezima. Tek je ova "lojalnost" omogućila uništenje Islamske države, odnosno kasnije osnivanje države Izrael u srcu islamskog svijeta. Sile Antante imale su priliku da Osmansku državu u potpunosti zauzmu i podijele među sobom. Međutim, Englezima je bilo više nego jasno da sama okupacija ne bi značila i uništenje Islamske države, jer bi se time samo isprovocirao još jači otpor muslimana. Ideja hilafeta živjela bi i dalje u njihovim srcima, te bi bilo samo pitanje vremena kad bi se formirao otpor okupaciji. Razumljivo je da bi muslimani u tom slučaju težili ponovnoj uspostavi hilafeta. Po zamisli Engleza hilafet je morao da bude uništen jednom za svagda. Zbog toga postavljaju sebi za cilj, jedno za drugim, otcjepljenje arapskih teritorija, uklanjanje sultana, uništenje hilafeta te osnivanje nove Turske republike. U tu svrhu vuku niz poteza unutar same Osmanske države uz pomoć svojih ljudi. Mustafi Kemalu je pri tome pripala centralna uloga. On je bio jedan od rijetkih u Osmanskoj državi koji je zagovarao rušenje hilafeta. Mnogi muslimani su teško mogli prihvatiti i da se arapske teritorije, kao npr. Sirija, Hidžaz i dr. otcijepe od Osmanske države. Niko međutim, osim par neslavnih izuzetaka kao Mustafa Kemal nije sebi mogao predstaviti ukidanje hilafeta. 1919. godine Grci zauzimaju Izmir i vrše jeziv masakar nad lokalnim stanovništvom. Scene koje su se tamo odigrale podsjećaju na masakre koje su Srbi počinili sredinom devedesetih godina u Bosni i Hercegovini. Ubrzo nakon toga stiže Mustafa Kemal u region Izmira sa ciljem da organizuje otpor Grcima. Englezi indirektno pomažu ovaj otpor tako što čine sve da heroiziraju ličnost Mustafe Kemala. O njegovim stvarnim namjerama da uništi hilafet nije tada još niko ni sanjao. Više događaja je doprinijelo da poraste glas Mustafe Kemala kao heroja i oslobodioca. Englezi puštaju da procuri u javnost da namjeravaju okupirati Sivaš preko crnomorske luke Samsun. Mustafa Kemal šalje potom svog čovjeka Rifat Pašu za Samsun sa naredbom da brani luku po svaku cijenu. U trenutku kada je engleska flota stigla u Samsun trupe Rifat Paše su već bile tu. Međutim, nije bilo sukoba jer su se Englezi povukli bez borbe. Njihovo povlačenje je odmah iskorišteno u propagandne svrhe. Englezi su se navodno uplašili, pa su se zbog toga povukli. Time su Samsun i Sivaš bili spašeni. Grci koji su Izmir još uvijek držali okupiranim, prodiru u međuvremenu sve dublje u pozadinu Male azije, na šta muslimani odgovaraju žestokim otporom. Mustafa Kemal šalje svoje pomagače u brojna sela da pridobije stanovništvo za otpor. Nakon toga njegove trupe prodiru u grčki dio Izmira i uništavaju ga. Grčki odgovor nije trebalo puno čekati. Grci počinju sistematski da ubijaju muslimane u Izmiru. U međuvremenu, Englezi protestiraju protiv postupka Mustafe Kemala kod centralne vlade u Istanbulu. Sultan traži od Mustafe Kemala da prestane da čarka Grke. Ovaj odbija poslušnost i biva smijenjen od strane sultana. Međutim, uticaj Mustafe Kemala bio je već toliko velik da je zadržao pozicije u svojim rukama. Gotovo paralelno sa ovim događajima održava se u augustu 1919. godine u gradu Erzurum jedna mala konferencija koja okuplja vodeće političare istočne Anadolije sa ciljem pronalaženja mjera za očuvanje jedinstva Osmanske države. Mustafa Kemal, i pored odsutnosti biva izabran za predsjednika organizacije proizišle iz te konferencije. Organizacija je priznala sultana i njegovu vladu, kao i islamski ustav. Ova konferencija je bila predhodnica konferencije u Sivasu koja će imati dalekosežne posljedice.

Konferencija u Sivasu

Halifa u Istanbulu nalazio se u vrlo složenoj situaciji. Sa jedne strane osjećao je da Mustafa Kemal i njegovi pomagači formiraju otpor protiv Istanbula. Sa druge strane su Englezi halifi jasno stavili do znanja da neće prihvatiti razbijanje pokreta Mustafe Kemala. Halifi tako nije preostalo ništa drugo osim da gleda kako se 2. augusta 1919. godine Mustafa Kemal i drugi političari istočne Anadolije okupljaju na konferenciju u gradu Sivasu. Mustafa Kemal je namjeravao da putem konferencije legitimira svoj izdajnički otpor protiv halife, a time i protiv islama. To se vidjelo već prilikom izbora predsjedavajućeg konferencije, kada proklamira tu funkciju za sebe, bez da se o tome konsultovao sa ostalim učesnicima. Nakon što je kritikovan njegov diktatorski stil vladanja, on drži propagandni govor uspijevajući tako da ušutka svoje kritičare. Ipak, prva polovina konferencije nije protekla po ukusu Mustafe Kemala. Njeni učesnici odbijaju da govore o novoj vladi u Sivašu. Osim toga, sve su jači glasovi koji traže kontakt sa Amerikancima sa kojima bi se raspravljalo o budućnosti Osmanske države. Mnogi učesnici nisu vidjeli u savezu sa Amerikancima neku opasnost po nezavisnost Osmanske države. Sa druge strane nisu imali povjerenja u Engleze koje su krivili za loše stanje u državi i poraz u 1. Svjetskom ratu. Međutim, prije svega učesnici konferencije bili su saglasni po jednom pitanju: njihova lojalnost je i dalje u potpunosti pripadala halifi i hilafetu. Niko, osim Mustafe Kemala nije sebi mogao zamisliti budućnost bez hilafeta, i time praktično bez islama. Za vrijeme konferencije dolazi do protesta par kurdskih plemena protiv centralne vlade u Istanbulu koje Mustafa Kemal odmah koristi za formulisanje svog vlastitog protesta, tražeći osnivanje nove vlade u Istanbulu. I pored jasnog negodovanja uspijeva mu da progura ovaj zahtjev u završnu deklaraciju konferencije, što se općenito predstavljalo kao uspjeh Mustafe Kemala. Bilo kako bilo, dvije su stvari koje je Mustafa Kemal mogao da zaključi na osnovu toka konferencije. Kao prvo, on je bio očigledno jedini u čitavoj zemlji koji se, iako ne otvoreno, zalagao za ukidanje hilafeta. Drugo, bilo mu je jasno da mora osigurati podršku vojske, jer bez nje bi bilo kakva akcija protiv vlade u Istanbulu bila nezamisliva. Zbog toga se Mustafa Kemal, skupa se Englezima, trudi da spretnim taktičko-političkim potezima osigura sebi tu podršku. U Istanbulu je tok konferencije potpuno drugačije shvaćen. Čitava konferencija je interpretirana kao revolt, dok je navodna usaglašenost učesnika, koje u stvarnosti nije ni bilo, izazvala veliku uznemirenost. No centralna vlada u Istanbulu nije smatrala da je u mogućnosti da razbije ove revolte. Sile pobjednice 1. Svjetskog rata općenito, a Englezi posebice, sprječavali su halifu da ovaj pokret vojnički uguši. Još jedna jasna indicija da su Englezi u Mustafi Kemalu našli svog čovjeka kojeg su po svaku cijenu željeli da sačuvaju. I ne samo to, oni aktivno slažu mozaik u kojem je Mustafa Kemal uzdignut do navodnog heroja.

Mustafa Kemal bira Ankaru za svoje uporište

Ojačan za njega koliko toliko pozitivnim ishodom konferencije u Sivašu, Mustafa Kemal počinje da organizuje svoj otpor protiv Istanbula na osnovu nove populističke formule. Tako traži osnivanje nove vlade, jer ne vidi više neovisnost postojeće vlade u Istanbulu, kojoj prebacuje da je pod uticajem velikih sila. Drugim riječima, Mustafa Kemal okuplja oko sebe svoje pristaše na osnovu poziva ka nezavisnosti, skrivajući time svoje prave motive borbe protiv hilafeta. Tokom 1919. godine održavaju se parlamentarni izbori koji za rezultat imaju osnivanje nove vlade pod slabim vođstvom Ali Reza Paše. U tom trenutku Mustafa Kemal se već nalazi u svom samoizabranom centru Ankari, gdje ga stanovnici oduševljeno dočekuju. U prvom krugu biva izabaran za poslanika i predstavnika Ankare. Ipak, nije udovoljio molbi stanovnika Ankare da on otvori novi parlament u Istanbulu. I dalje pokušava da djeluje protiv halife, međutim, ne nailazi na podršku.

Ankara postaje glavni grad kemalističke paralelne vlade

Nakon što je izgubio svaku nadu da će doći na vlast putem parlamenta u Istanbulu, Mustafa Kemal se odlučuje na novu akciju. On oprema svoje trupe spremajući se za borbu, dok mu paralelno iz Istanbula stižu pare i oružje, bez da britanski i francuski visoki predstavnici reagiraju, iako su o tome bili obavješteni. I pored nadziranja britanskog visokog predstavnika, Mustafi Kemalu polazi za rukom da dopremi vagone oružja i municije do Galipolja. Činjenica da Englezi u ovom trenutku ne interveniraju nam jasno pokazuje da su oni bili ti koji su štitili njegova leđa, te njegove planove pripremali i inicirali. Nakon toga izbija gerilski rat što ima za posljedicu evakuaciju talijanskog garnizona iz Biria, te francuskog i engleskog iz Anadolije. London i Pariz zahtijevaju apsolutni prekid vojnih operacija na šta se općenito niko nije osvrtao. 7. marta 1920. godine saveznici prisiljavaju Ali Rezu da podnese ostavku. Na njegovo mjesto dolazi ministar ratne mornarice Salih Paša, no i on se poslije jednog mjeseca povlaći. Nakon toga sve savezničke akcije idu u smjeru vojne okupacije Istanbula. Po dogovoru Pariza i Rima u akciji su trebali da učestvuju Velika Britanija, Francuska i Italija, međutim Englezi sami šalju svoju mornaricu i uspješno zauzimaju Istanbul. Francuzi i Talijani interveniraju u želji da spriječe samovoljno djelovanje Engleza, i očuvaju ravnotežu velikih sila. U tom smislu traže da učestvuju u radu vlade, što Englezi ne prihvataju. Tako Englezi marširaju u grad, zauzimaju zgradu vlade i hapse veći broj članova partije Mustafe Kemala, kao i premijera Said Halima. Time je Istanbul bio u rukama saveznika koji proglašavaju ratni zakon, cenzuru štampe i pošte kao i kontrolu vlade. Ove mjere bivaju podržane od strane sultana, što je općenito imalo negativne posljedice po njegov ugled. Na posljetku biva oficijelno raspušten i parlament. Damad Ferid Paša, Salih Pašin nasljednik, po želji Engleza imenuje 5. aprila 1920. novu vladu, a zatim upravlja zemljom na despotski način. Odmah nakon toga sultan proglašava smrtnu kaznu za Mustafu Kemala i njegove pomagače. Kao reakcija Mustafa Kemal naređuje turskom garnizonu da napadne Engleze i opsjedne grad Eskišehir, gdje je jedan britanski odred bio stacioniran. Turskim trupama polazi za rukom da zauzmu grad, pa se savezničke trupe povlače iz cijele Anadolije. Ovdje je bitno napomenuti da nije bilo nikakvih vojnih sukoba sa Englezima, jedino je došlo do male čarke sa Talijanima kod Konje. Ovim operacijama konstalacija u oba lagera postala je očigledna: Englezi podržani od strane halife i vlade na jednoj strani, a partija Mustafe Kemala kao „oslobodioca nacije“ iza koje stoji čitav narod na drugoj strani. Na taj način Mustafa Kemal, kojeg je narod gledao kao oslobodioca u borbi protiv Engleza, preuzima opozicionu ulogu spram vlade u Istanbulu. Usred takve povoljne situacije koristi priliku da u ime parlamentarnog komiteta, koji nikad nije bio rasformiran, najavi nove izbore. Takođe obećava da novi parlament neće imati veze sa starim, i da to neće biti osmanski parlament već nacionalistička i zakonodavna institucija sa dotad neviđenim ovlastima. Njene sjednice održavane su u Ankari, koja je izabrana kao centar vlasti. Do izbora u stvarnom smislu riječi nije došlo, već su organizovane vještačke akcije koje su trebale da daju privid izbora. Međutim, ovi sporni „izbori“ su ipak bili uspjeh za kemaliste, jer su oni iz njih proizašli kao pobjednici postajući time predstavnici cijele nacije. 23. aprila 1920. godine religioznim svečanostima otvara se zasijedanje Narodne skupštine. U toku priprema Mustafa Kemal prebacuje vladu u Ankaru, uvodeći time u Ankari upravni aparat. Također kupuje štampariju i tim novinara da bi mogao da počne izdavati svoje novine. Svrha svih ovih mjera je bila da naprave od Ankare glavni grad i središte vlade. Time je Mustafa Kemal položio kamen temeljac nove Turske republike. Ovu inicijativu sprovodio je sa velikim oprezom i u tišini pod plaštom borbe protiv okupacije i ratom protiv stranih sila. Za vrijeme svog uvodnog govora na zasijedanju Narodne skupštine izjavljuje da će biti donešene sve potrebne mjere za očuvanje hilafeta. Pošto halifa u njegovim oćima nije bio ni vladar niti je uživao bilo kakav suverenitet, Mustafa Kemal naređuje da se Vrhovna narodna skupština ima privremeno brinuti o uređenju zemlje. Na osnovu toga osniva se upravni komitet koji je bio zadužen da obavlja državne poslove. Za njegovog predsjednika bira se Mustafa Kemal, nakon što je prije toga bio proglašen glasnogovornikom Narodne skupštine. Narodna skupština donosi niz bitnih odluka. Tako npr. proglašavaju sve trgovačke ugovore i potpisane sporazume između vlade u Istanbulu i drugih zemalja za nevažeće. Jednom drugom uredbom dolaze svi državni prihodi pod upravu vlade u Ankari. Na taj način je stvorena vlada u Ankari koja je posjedovala parlament, državne urede i armiju. Halifa je sada stajao pred izborom ili da poništi novu vladu ili da joj se povinuje. Vojni sukob te dvije strane postaje neizbježan. Halifa zato šalje trupe u razne dijelove zemlje sa ciljem da pridobije narod za borbu protiv Mustafe Kemala. Osim toga poziva cijeli ummet da stane u zaštitu hilafeta. U to vrijeme je lojalnost naspram halife još uvijek bila vrlo velika, tako da su ga sve provincije podržale. Armija hilafeta je tako bila u stanju da posvuda porazi trupe Mustafe Kemala. On i njegovi pratioci u Ankari dolaze u težak položaj i mnogi od njih razmišljaju da se predaju i pridruže halifi. Život Mustafe Kemala visi u tom trenutku o svilenom koncu. I upravo tada kada je za Mustafu Kemala bilo najpovoljnije, u čitavoj zemlji bivaju obznanjeni uslovi ugovora o prekidu vatre koji je godinu dana ranije bio potpisan u Parizu. Radi se o ugovoru iz Sevres-a, kojeg je halifa prihvatio a potpisao ga je premijer Damad Ferid Paša. Tursko stanovništvo nije imalo pojma o uslovima ugovora koji se namjerno držao u tajnosti da bi tek sad, nakon više od jedne godine, kada je Mustafa Kemal zapao u krizu, bili ciljano objelodaljeni. Time se javno mnijenje u čitavoj zemlji okreće protiv halife i predsjednika vlade. Izjava britanskog premijera Lloyd Georgea, u kojoj je iskazan cilj saveznika da oslobode neturske narode od turskog jarma, širi se kao požar kroz narod. Ogorčenje raste da bi se na kraju srđba usmjerila protiv Engleza i njihovih „deklarisanih“ marioneta – halife i predsjednika vlade. Ova mutna okolnost je bez sumnje udešena od strane Engleza u želji da spasu Mustafu Kemala iz teške situacije, te zadaju halifi udarac da bi se tako mogla osnovati paralelna vlast u zemlji. Na osnovu toga narod napušta halifu i priklanja se Mustafi Kemalu. Vlast halife brzo opada i njegova armija ubrzo biva pobijeđena. Narod je tražio osvetu protiv Damad Ferid Paše koji je potpisao ugovor i time predao zemlju. Usljed toga Ankara ponovo preuzima kontrolu nad situacijom, a Mustafa Kemal biva uzdignut na položaj spasioca, tako da je mogao biti siguran u podršku naroda pri sprovedbi svojih planova. Razlog za ogromno razočarenje naroda ležao je u činjenici da su zaprepašćujuće klauzule ugovora praktično označile kraj Osmanskog carstva, reducirajući Tursku na područja pod engleskom, francuskom i talijanskom kontrolom. I tako Mustafa Kemal dobiva i ovu drugu fazu u kojoj je stvorena nova vlada sa sjedištem u Ankari. Na kraju preuzima kontrolu u zemlji i nad armijom.

Druga faza je, dakle, bila završena osnivanjem nove vlade u Ankari koja postaje nosiocem vlasti. Vlada u Istanbulu ostaje obezvlaštena i bez ikakvog autoriteta. Vlada u Ankari se još nije čestito ni etablirala, a Velika Britanija već saziva konferenciju u Londonu, na kojoj su učešće trebali da uzmu predstavnici Grčke i Turske. Namjera konferencije, zvanično najavljene kao "mirovna konferencija", je traženje rješenja za krizu na Istoku. To je moglo značiti samo preispitivanje mirovnih uslova donešenih u ugovoru iz Sevres-a koji time ponovo postaje predmetom diskusije. Taj ugovor prije toga nije imao dejstva, jer ni jedna tačka nije mogla biti sprovedena u djelo, što je pokazatelj da ga je Engleska samo koristila za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Ova činjenica privlaći veliku pažnju, jer je ishod sporazuma bio u korist Velike Britanije, koja sada traži reviziju istog. Za to vrijeme Narodna skupština počinje permanentno zasijedati. Pravi se nacrt ustava koji povlači za sobom veliku diskusiju o značaju hilafeta. Mustafa Kemal biva tada prinuđen da pod pritiskom velike većine u Narodnoj skupštini u ustavu jasno deklariše da će hilafet ostati očuvan. Ipak, sultan odbija da prizna Narodnu skupštinu i njen ustav, jer bi to značilo stvarno ukidanje hilafeta, iako je ustav nominalno sadržavao njegovu zaštitu. Ustav je uz to predviđao da je narod izvor zakonodavstva, te da Narodna skupština dobiva apsolutno pravo da zastupa suverenitet naroda. Osim toga odlučivala je i o ratu i miru. Stoga je za sultana bilo nemoguće da prihvati takav ustav. Sazivajući konferenciju Velika Britanija šalje u ime saveznika direktnu pozivnicu Mustafi Kemalu u Ankaru. Ovo je posmatrano kao jasno priznanje vlade u Ankari od strane saveznika, tako da na Londonskoj konferenciji, koja je održana u februaru 1921. godine, učestvuju dvije delegacije. Predvodnik delegacije halife bio je Teufik Paša, dok se na čelu delegacije iz Ankare nalazio Bakir Sami Beg. Teufik Paša ovlašćuje Bakir Sami Bega da govori u ime obje delegacije, tako da se samo glas Ankare čuo, dok je Istanbul ostao u sjenci. Postavlja se pitanje koju poziciju je zauzimala nova vlada u Ankari koju do tada nije priznala ni jedna država, te zašto je uopšte bila pozvana na internacionalnu konferenciju? Zar to nije dovoljan dokaz da je osnivanje ove vlade inicirano od strane Engleza koji su je prvo željeli uključiti u mirovne pregovore da bi je zatim učinili jedinim pregovaračem o konačnim uslovima mira? Halifa je trebao odbiti učešće ove delegacije, jer je to značilo njeno zvanično priznanje. Osim toga, prisustvo dvije vlade u zemlji koje stoje nasuprot neprijatelja i pregovaraju sa njim o mirovnim uslovima govore o velikoj slabosti te zemlje. Halifa je tako prihvatio i trpio nastalu situaciju, što međutim nije spriječilo neuspjeh konferencije koja biva okončana bez ikakvih rezultata, osim što su Francuska i Italija bili prinuđeni da ustupe neke teritorije. Ne obazirući se na prisustvo legitimne vlade iz Istanbula, Mustafa Kemal uspostavlja kontakte sa drugim državama, koje sa njim pregovaraju i sklapaju ugovore. Tako ga podržavaju Francuska i Italija, koje sa ishodom konferencije nisu bile nimalo zadovoljne, kao i Rusija koju je Kemal uspio da pridobije za sebe. Usljed toga ostaje još samo jedan problem otvoren, naime kriza sa Grcima, koju je Kemal želio riješiti vojnim putem. Zato počinje da se naoružava i povečava armiju. Francuzi u međuvremenu povlače svoje trupe iz Cilicije, gdje Mustafa Kemal zatim stacionira svoju vojsku. Ovo uznemirava Grke koji vide da su ih evropske države ostavile na cjedilu, naročito Velika Britanija. Pribojavajući se da Turci spremaju udar, Grčka planira napad na Tursku ne čekajući dozvolu saveznika, za koje je sumnjala da sada rade protiv nje. Kada su saveznici to uvidjeli pokušavaju da iniciraju približavanje prema Turskoj. Grci u ovome vide samo taktiku odugovlačenja, sa ciljem da se Turskoj da prilika da se još više naoruža. Zbog toga napadaju prvi a rat koji time izbija traje godinu i po dana. Čim su sukobi izbili saveznici zvanično proglašavaju svoju neutralnost. Ovo je bilo veoma čudno kada se uzme u obzir da je Osmanska država još uvijek bila pod engleskom okupacijom. Zbog toga bi se svaki sukob u Turskoj morao odraziti i na poziciju okupatora. Upravo u toj kritičnoj situaciji zauzeti neutralnu poziciju bilo je nerazumljivo. Isitna, Englezi se nude kao pregovarači između Grčke i Turske, no Grci to kategorički odbijaju sumnjajući da iza Kemala stoje upravo oni. I tako se borbe nastavljaju. Rat prolazi kroz svoje vrhunce i zastoje i razvija se iz čisto gerilskog u dobro organizovan rat protiv Grka. U međuvremenu se vode besplodni pregovori sa Grcima u kojima im Mustafa Kemal nudi niz ustupaka koje ovi, međutim, odbijaju. Nakon što je 07. 09. 1922. stigla vijest da je grčka ofanziva propala i da su se ovi povukli, turska armija započinje kontranapad, na šta Velika Britanija, Francuska i Italija konačno traže primirje. Ono stupa na snagu 11. 09. 1922., čime se rat između Grčke i Turske završava. Povlačenje Grka nije bila posljedica neke odlučujuće bitke sa Kemalom, jer su oni u tom trenutku imali prevlast. Turske trupe su u principu bile pobijeđene a njihov moral na najnižoj tački, dok se očajanje počelo širiti među vojskom. Neupitno je da je postojao međunarodni pritisak koji je prisilio Grke na povlačenje. On je sigurno potekao od strane saveznika, jer su Velika Britanija, Francuska i Italija bili ti koji su zahtijevali prekid vatre. Zbog toga je primirje i potpisano. Englezi su koristili borbe između Grka i Turaka kao sredstvo za Kemala da ukine hilafet. Naročito je Velika Britanija pravila veliku propagandu u korist Mustafe Kemala, kako u tako i izvan Turske, dok na kraju nije bio slavljen kao pobjednik i osvajač koji je potjerao Grke i saveznike. To mu je omogućilo da se etablira u zemlji, što će imati fatalne posljedice po muslimane i vladavinu islama. Kada su Francuska, Italija i Velika Britanija 15. 05. 1921. proglasile svoju neutralnost formirale su jednu neutralnu zonu koja se prostirala od Bosfora do obala Dardanela. Zaraćenim stranama bilo je zabranjeno da prelaze ovo područje. Međutim, prije nego što su htjeli da zauzmu Istanbul Grci pokušavaju da pređu ovu liniju, ali bivaju sprijećeni od generala Harringtona, glavnokomandujućeg savezničkih snaga. I Mustafa Kemal ignoriše ovu zabranu i prodire sve do u blizinu Dardanela. General Harrington reaguje i priprema se za odlučujući sukob. Iako je Turskoj uputio upozorenje, koje su podržali i saveznici, Mustafa Kemal se na to ne obazire. Velika Britanija pojačava svoje trupe i traži isto od Francuza i Talijana. Ovi odbijaju, te se povlače iz neutralne zone, ostavljajući Engleze prepuštene same sebi. Time čitava stvar više nije bila sukob između Turaka i saveznika, već između Turaka i Engleza. Turske trupe stajale su nasuprot engleskih. Ipak, nije došlo do oružanih sukoba, iako su engleske kopnene trupe bile u stanju da totalno poraze tursku vojsku. U pripravnosti su imali borbene avione i brodove, čime se Kemal nije mogao mjeriti. Britanske trupe bile su zbunjene jer su naređenja koja su dobivali zahtijevala sa jedne strane da sprijeće Turke u prolasku zone, a sa druge strane im zabranjivala primjenu oružane sile. Nakon što je jedan francuski izaslanik uvjerio Kemala da će se Grci povući, ovaj naređuje svojoj vojsci da se zaustavi. Saveznici to prihvataju i prisiljavaju Grke da se povuku, tako da je vlast u Ankari opet držala sve konce u rukama. U zemlji više nije bilo stranih trupa osim Engleza. To se, takođe, slavilo kao pobjeda Kemala nad saveznicima, mada bi svaka razumna analiza potvrdila da je taj teatar bio dogovoren sa Englezima, da bi se njihovi saveznici uklonili i oni ostali jedina sila u toj zemlji. Time je završena faza unutrašnjih sukoba, nakon čega se Kemal koncentriše na svoje stvarne namjere, naime ukidanje hilafeta. Političari i oficiri koji su to primijetili organizuju u Narodnoj skupštini protiv njega ogromnu večinu. Pri tome su jasno stavili do znanja da će se oni, kao i dio armije koji je isto tako razmišljao, okrenuti po ovom odlučujućem pitanju protiv Kemala. Kemal zatim izjavljuje da ustav još nije konačan, te da on predstavlja samo skup osnovnih principa kao smjernice onima koji žele da upravljaju zemljom na demokratski način bez kaosa. Onima koji su prozreli njegove stvarne namjere, prebacuje da su daleko od realnosti. Ova njegova izjava je imala efekta, tako da se situacija polako smiruje. Međutim, Kemal je sada znao da mu je potrebno slijepo odana vojska, prije nego pređe na ostvarenje svoje namjere o osnivanju Republike. Nakon što je pripremio takvu vojsku, ojačanu engleskom propagandom u Turskoj i islamskom svijetu, njegov cilj se bliži ostvarenju.

Kraj hilafeta

Dovoljno je da ispitamo samo događaje od potpisivanja Mondros-primirja pa do prve konferencije u Lozani, pa da postane jasno da su Englezi sa izuzetnom spretnošću igrali svoju prljavu igru uništenja hilafeta. Britanski general Harrington je bio glavnokomandujući savezničke vojske, te je imao totalnu kontrolu nad Istanbulom i ostalim turskim podrućjima. Ovo istovremeno znači da je Turska bila izolovana od ostatka islamskog svijeta, tako da je trenutak za djelovanje bio pogodan. Aktivnost Engleza koncentriše se tako na uništenje hilafeta, te uklanjanje ostalih saveznika iz Turske. Velika Britanija inicira svoje akcije zlonamjerno ali izuzetno spretno, ne prezajući ni pred mogućnošću izbijanja građanskog rata. Mustafa Kemal je bio čovjek kojem je u ovome pokvarenom planu pripala ključna uloga. Bez njegove pomoći bi njihova zavjera bila osuđena na propast. Glavni kontakt održavao je sa Harringtonom koji je držao kontrolu nad svim poslovima i bio smatran vrhovnim autoritetom u Turskoj. Tako je započela posljednja faza uništenja hilafeta, kada mu je zadan i smrtni udarac. Nakon što je primirje jula 1922. godine stupilo na snagu, zemlja je, sa izuzetkom Engleza, bila oslobođena od stranih okupatora. Tako je Harrington bio jedini posrednik čijim uticajem je popularnost i moć Mustafe Kemala dosegla vrhunac u čitavoj zemlji. U međuvremenu je vlada u Istanbulu spala na nivo nominalne vlade bez mogućnosti da utiće na državne tokove, jer je sav autoritet posjedovala samo vlada u Ankari. Dok je sultan i dalje bez uticaja boravio u svojoj palati, Englezi su ga sažaljevali, te bi mu s vremena na vrijeme dali nešto para da popuni prazne kase. Usred tog statusa quo, savezničke države Velika Britanija, Francuska i Italija, 17. oktobra 1922. šalju, kako vladi u Ankari tako i sultanovoj vladi u Istanbulu, poziv za učešće na konferenciji u Lozani da bi se potpisao mirovni sporazum. Ovaj poziv objema vladama je Narodna skupština u Ankari, koja je željela da okonča situaciju sa 2 vlade, primila sa ljutnjom. Time počinje direktan pokušaj ukidanja hilafeta. Neki od zastupnika čak predlažu fuzioniranje dvije vlade, gdje bi funkcija halife bila ograničena na konstitucionu ulogu sa Mustafom Kemalom kao njegovim premijerom. O ovom prijedlogu se zatim raspravljalo u Narodnoj skupštini, gdje ga pristaše Mustafe Kemala nastoje prikazati kao jedini spas za Tursku. Usred žestoke debate Mustafa Kemal obznanjuje svoju namjeru da odvoji sultanat od hilafeta. Ostali poslanici su bili vrlo iznenađeni ovim prijedlogom, u kojem se jasno ogledala opasnost za već ugroženi hilafet. Nakon žućnih rasprava cijelo pitanje se prosljeđuje Komitetu za spoljnje poslove, koji se sastojao iz grupe pravnika i uleme. Komitet je proveo sate i sate proučavajući pitanje razdvajanja sultanata od hilafeta. Njegovi članovi su pri tome citirali kako tekstove iz Kur'ana i sunneta, tako i primjere iz povijesti halifa. Nakon detaljnog izučavanja nije nađen ni u Objavi, ni u islamskoj povijesti, neki argument koji bi odobrio razdvajanje hilafeta, kao religioznog autoriteta, od sultanata, kao političkog autoriteta. Na osnovu toga je prijedlog jednoglasno bio odbijen. Bijesan zbog takvog ishoda Mustafa Kemal prijeti članovima komiteta smrću, na šta oni preplašeno čitav predmet vraćaju nazad na Narodnu skupštinu. Međutim, i većina u Narodnoj skupštini odbija prijedlog izražavajući svoje ogorčenje protiv toga, ali i protiv Mustafe Kemala. Izvan sebe od bijesa, ovaj okuplja svoje naoružane pristalice i zahtijeva novo glasanje, ovog puta javno dizanjem ruke, što ostali poslanici odbijaju. Mustafa Kemal se izdire na njih, dok su njegove pristalice držale ruke na pištoljima: "Siguran sam da će Skupština prijedlog jednoglasno prihvatiti, dovoljno je da se glasa samo rukom!" Iako su samo neki podigli ruku ipak je, uz glasne proteste kao rezultat glasanja proklamirana opšta saglasnost sa prijedlogom. Pet dana nakon što je ta odluka donesena, Rifat Paša organizuje pred oćima Harringtona vojni puč u Istanbulu, preuzimajući uz pomoć vojske vlast u glavnom gradu. Time je uništena vlada sultana, koji čitav događaj nekoliko dana ignoriše. Zatim se obraća Harringtonu za pomoć, tvrdeći da mu se život nalazi u opasnosti. Dva dana nakon toga, 17. novembra 1922. sultan Vahiduddin biva britanskim vojnim brodom prebaćen na Maltu. Nakon njegovog odlaska njegov rođak Abdelmeđid biva, uz saglasnost Narodne skupštine, proglašen za novog halifu. Veliki broj pristaša hilafeta se nakon toga zapućuju u Istanbul, da bi mu otvoreno iskazali svoju podršku, te cijelom svijetu demonstrirali da su mu lojalni i da je halifa još uvijek prisutan. Sa druge strane Mustafa Kemal se privremeno zadovoljava odvajanjem hilafeta od sultanata, koncentrišući se sada kada je držao političku vlast u rukama na pripremu mirovne konferencije.

Englezi uslovljavaju mirovni ugovor ukidanjem hilafeta i sekularizacijom države

20. novembra 1922., poćinje konferencija u Lozani, koja se održava na traženje Osmanske države. Na konferenciji se, međutim, pojavljuje samo delegacija iz Ankare predvođena Ismetom Inönü. Curzon, britanski ministar vanjski poslova i vođa britanske delegacije, postavlja tada 4 uslova za priznanje turske nezavisnosti: 1) Totalno ukidanje hilafeta, 2) Protjerivanje halife iz zemlje, 3) Zaplijena njegovog imetka i 4) Proglašenje sekularizacije zemlje. Uspjeh konferencije je zavisio od ispunjenja ovih uslova. 4. februara 1923. se konferencija završava, bez da je postignut neki rezultat. Zbog toga je njen ishod smatran neuspjehom. Ismet Inönü se vraća u Tursku i podnosi Kemalu izvještaj o toku pregovora. Predstavnici Narodne skupštine, skupa sa Vladom pod vođstvom premijera Reufa, žestoko napadaju Ismeta, optužujući ga da nije spretno vodio pregovore sa Curzonom. Takođe su kritikovali njegovo slanje bez njihove saglasnosti, pokušavajući da izdejstvuju njegovu smjenu kroz izbor i imenovanje novog pregovarača koji bi pokrenuo pregovore u Lozani. Mustafa Kemal, crven od bijesa, prijeti i pokušava da zavadi poslanike jedne protiv drugih, sve dok mu nije pošlo za rukom da sprijeći otpuštanje Ismeta. Ovaj je bio njegov najpouzdaniji i najodaniji izaslanik u kontaktu sa Englezima, čovjek koji ga je bez pogovora slušao. Poslati nekog drugog moglo je ugroziti njegove planove i značiti početak njegovog vlastitog kraja. Iz brige o prijetećem kraju hilafeta povezuju se neki predstavnici Narodne skupštine iz kemalističke Ankare sa opozicijom. Mnogi od Kemalovih najodanijih saputnika, koji su ga podržavali u najtežim vremenima, okupljaju se sada pod vođstvom Reufa protiv njega. Među njima su bili Rihmi, Adnan, Kazim Kara Bekir, Rifat, Ali Fuad, Nuruddin i mnogi drugi. Kemal uviđa da je njegov poraz u Narodnoj skupštini pod ovakvim okolnostima neminovan. To bi, opet, učinilo nemogućim nastavak konferencije u Lozani, jer je ona bila uslovljena ispunjenjem 4 uslova koja je Curzon formulisao.

Smrtni udarac

Kemal je, dakle, morao da omogući ispunjenje uslova, te da izdejstvuje odluku Narodne skupštine, koja ce podržati proglašenje republike i ukidanje hilafeta. Osim toga želio je da bude izabran za predsjednika nove republike. Pošto je bilo malo vjerovatno da će Narodna skupština sprovesti njegove planove, odlučuje da raspusti Skupštinu i organizuje nove izbore. Međutim, i nova Skupština je bila protiv njega, što ga tjera da stupi u akciju. Odlučuje da inscenira političku zavjeru, da bi stvorio krizu koju će iskoristiti u svoje svrhe. Kemal tako saziva ministre kod sebe na većeru, gdje detaljno raspravljaju o situaciji u Narodnoj skupštini. Na kraju im predlaže da podnesu kolektivnu ostavku, čime bi doveli Narodnu skupštinu u neugodnu situaciju da mora da postavlja novu vladu. Prijedlog biva prihvaćen i sljedećeg dana kompletno Ministarsko vijeće podnosi Narodnoj skupštini svoju ostavku. Nakon toga saziva se Narodna skupština da bi se izabrala nova vlada. Problem je bio što ona nije bila u stanju da to uradi. Poslanici se nisu mogli suglasiti oko nove vlade, došlo je do žestokih dijaloga, svađe, pa čak i nasilja. Svaki od njih je mislio samo na vlastitu korist, pokušavajući svoj stav silom progurati. Nakon dva dana, Mustafa Kemal organizuje ponovo većeru za svoje najbliže prijatelje. Među njima su bili Ismet, Fethi i Kemaluddin. Razgovarali su o ćorsokaku u koji je zapala Narodna skupština, te o njenoj nemoći da izabere novu vladu. Kemal je na kraju zaključio da je vrijeme da se kaos okonča i proglasi Republika, jer je to jedini izlaz iz svih neprilika. Dogovoreno je da Fethi sljedeći dan koliko god može uzbuni Narodnu skupštinu, okrene poslanike jedne protiv drugih, te se potrudi da vlada kaos. Nakon toga bi Kemaluddin trebao da predložiti da Kemal bude izabran da riješi problem i izvede Narodnu skupštinu iz ćorsokaka. Sutradan je sve teklo po planu. Na zasijedanju Narodne skupštine došlo je do oštrih diskusija, te gotovo do tuče. Na vrhuncu rasprave Kemaluddin predlaže da Mustafi Kemalu bude povjereno sastavljanje vlade. Poslanici prihvataju taj prijedlog, nakon što su očigledno zaboravili na svoj sukob sa njim. Mustafa Kemal, iz taktičkih razloga, u prvi mah odbija poziv. Poslanici onda formulišu pismenu molbu, u kojoj priznaju da nisu sami u stanju da prebrode krizu vlade. Mustafa Kemal, međutim, uslovljava svoje prihvatanje zahtjevom da Narodna skupština bez pogovora usvoji njegovo mišljenje, što poslanici prihvataju. Tako se 29. oktobra 1923. održava važno zasijedanje Narodne skupštine. Mustafa Kemal drži govor u kojem obznanjuje svoju odluku da proglasi Republiku sa izabranim predsjednikom na čelu. Svoju odluku obrazlaže tvrdnjom da je uzrok trenutne krize fundamentalna greška u sistemu. Po njemu, da bi se imala djelotvorna vlada, Narodna skupština ne smije istovremeno biti i legislativni i egzekutivni organ. Turska prije svega mora postati republika, na čijem čelu će se nalaziti izabrani predsjednik. Poslanici su ovu neočekivanu, nesretnu odluku primili netremice, kao omamljeni. Iako 40% poslanika nije učestvovalo u glasanju, ipak je unaprijed pripremljena odluka bila prihvaćena a Kemal izabran za novog predsjednika. Nakon toga Kemal se koncentriše na ukidanje hilafeta i provedbu sekularizacije države. Narod je sad mogao da osjeti šta im je Mustafa Kemal spremao. Javno mnijenje se okreće protiv njega i počinje da ga napada. Posvuda se moglo čuti da su nove vlasti u Ankari kafiri. Mustafa Kemal biva žestoko napadnut na lecima, u karikaturama, te od raznih vaiza. Osim toga napušta ga puno poslanika i poznatih osoba iz Ankare, okupljajući se oko halife u Istanbulu. U ovoj kritičnoj situaciji Englezi mu ponovo daju oružje u ruke koje će iskoristiti protiv pristalica hilafeta. Naime, u jeku najžešće antikemalističke kampanje, dvojica indijsko-muslimanskih vođa Aga Khan i Amir Ali šalju u ime muslimana Indije protestno pismo Mustafi Kemalu, u kojem zahtijevaju da se poštuje položaj osmanskog halife – halife svih muslimana. Međutim, Aga Khan je bio vođa Ismaelita, a kod muslimana Turske, a i drugdje je bilo poznato da je on prijatelj Engleza i njihov agent. Ovo pismo je bilo objavljeno u istanbulskim novinama prije nego je dospjelo do vlade u Ankari. Mustafa Kemal koristi ponuđenu priliku da pročeprka po neslavnoj prošlosti Age Khana. Tako otkriva da je ovaj živio u Engleskoj, dovodio tamo svoje konje na takmičenja, kretao se u krugu engleskih političara i ambasadora, te bio korišten kao pouzdano sredstvo da nahuška indijske muslimane protiv Turske kad god je to njima odgovaralo. Mustafa Kemal nije propustio da iskoristi ovog džokera da bi okrenuo javno mnijenje protiv halife. Tako npr. izjavljuje: "Englezi, ti prepredeni neprijatelji, kada im nije pošlo za rukom da unište Tursku putem Grka, pokušavaju to sada putem zavjere. Koriste svog Aga Khana da bi uspostavili savez sa halifom i podijelili Tursku na dvije strane!" Nakon toga se javno mnijenje okreće protiv halife. Potaknuta Mustafom Kemalom, Narodna skupština takođe potpiruje vatru protiv hilafeta, vjerskih autoriteta i opozicije. Čak je donešen i nacrt zakona, koji svaku opoziciju protiv Republike i svaki savez sa svrgnutim sultanom posmatra kao veleizdaju, koja se kažnjavala smrću. Par poslanika koji su u Narodnoj skupštini pokušali ukazati na diplomatsku korist hilafeta za Tursku bili su ušutkani od strane kemalovih pristalica. Kemal tada sa govornice poručuje: "Zar se nije za hilafet, islam i religiozni autoritet turska raja borila i tokom 500 godina ginula? Došlo je vrijeme da se Turska okrene svojim vlastitim interesima, da ignorise Indijce i Arape, te da spasi sebe od vođstva islamskih država!" I pored ovih žestokih napada na hilafet, bilo je još puno ljudi koji su bili striktno protiv njegovog ukidanja. Ponajviše u armiji je lojalnost halifi još uvijek bila čvrsta. U to se Kemal sam mogao uvjeriti prilikom jedne posjete vojnim jedinicama u blizini Izmira. Da bi sproveo svoje planove okreće se taktici zastrašivanja i terora. Nakon što je neki poslanik tokom jedne sjednice uporno oponirao, Kemal organizuje da ga još iste noći ubiju. Jednom drugom poslaniku, koji je u svom govoru podržao halifu, prijeti vješalima ako još jednom slično progovori. Osim toga dovodi Reufa iz Istanbula i prisiljava ga da se pred glavnim komitetom Narodne partije zakune na vjernost njemu i Republici Turskoj. U suprotnom mu prijeti isključenjem iz partije i komiteta. Guverneru Istanbula šalje striktnu naredbu da ne dozvoli više manifestacije raskoši i sjaja u pratnji halife za vrijeme obavljanja namaza u džematu. Osim toga reducira njegova primanja na minimum i upozorava svoje pristalice da prestanu da ga podržavaju. U ovakvoj atmosferi terora i zastrašivanja, glasina i negativne propagande, dolazi do zasijedanja Narodne skupštine 1. marta 1924. godine. Uvodni govor koncentriše se na nužnost rušenja hilafeta, što nailazi na žestok otpor. Mustafa Kemal podnosi Narodnoj skupštini nacrt zakona u kojem se predviđa rušenje hilafeta, protjerivanje halife i sekularizacija države. Poslanicima se obraća sljedecim riječima: "Ugrožena Republika se mora zaštititi po svaku cijenu, te izgraditi na čvrstim sekularističkim osnovama. Halifa i osmanski ostaci moraju ići. Stari vjerski sudovi i njihovi zakoni moraju biti zamijenjeni modernim sudovima i zakonima, a vjerske škole moraju ustupiti mjesto državnim laicističkim školama!" Dva dana su trajale sjednice Narodne skupštine, pune vatrenih rasprava i žestokih duela, a da se nije došlo do neke saglasnosti. Tek ujutro 3. marta 1924., nakon diskusija koje su trajale svu noć, biva objavljeno da je Narodna skupština prihvatila ukidanje hilafeta i odvajanje vjere od države. Još iste noći Kemal šalje naredbu guvreneru Istanbula da halifa Abdulmedžid mora napustiti Tursku prije nastupa zore. I tako je halifa usred noći sproveden od strane vojske i policije, i sa jednim jedinim koferom i nekoliko novčanica odveden u Švicarsku. Dva dana nakon toga Kemal okuplja sve prinčeve i princeze i protjeruje ih iz zemlje. Sve vjerske funkcije bivaju ukinute, tako što su npr. vjerske škole pretvorene u državne, a vakufi pretvoreni u državno vlasništvo. Kemal je tako ispunio sva 4 uslova koje je britanski ministar vanjskih poslova Curzon postavio za potpisivanje mirovnog sporazuma. Više nije bilo ničega što bi smetalo uspjehu konferencije. Ismet Inönü, turski ministar vanjskih poslova i vođa delegacije, šalje 8. marta 1924. pismo sa molbom da se pregovori ponovo započnu. Saveznici pristaju i sazivaju 23. aprila iznova konferenciju na kojoj se trebalo dogovoriti o uslovima mirovnog sporazuma. 24. jula 1924. biva potpisan ugovor iz Lozane. Tim ugovorom je priznata nezavisnost Turske, pa se Englezi povlače iz Istanbula i moreuza, a general Harrington konačno napušta Tursku. Engleski ministar vanjskih poslova Curzon, nakon protesta jednog parlamentarca protiv priznanja turske nezavisnosti, izjavljuje: "Činjenica je da je Turska poražena i da se više nikad neće opraviti, jer smo joj uništili njenu duhovnu snagu: hilafet i islam!" I tako je dovršeno uništenje hilafeta. Hilafet je u potpunosti ukinut, čime je nestalo islama kao državnog sistema, kao izvora zakonodavstva i načina života ummeta. Ovu katastrofu su prouzrokovali Englezi, uz svesrdno pomaganje njihovog agenta i izdajnika Mustafe Kemala. Tvrdnja iskrenih i prosvjećenih muslimana da su Englezi glava kufra među svim kufr državama ima svoga smisla: Oni su zaista smrtni neprijatelji islama, koji su uništenjem islamskog načina života donijeli muslimanima veliko zlo. Muslimani zato treba da gaje odbojnost prema onima koji su na prkos muslimanima cijelog svijeta, a pogotovo muslimanima Turske, uspjeli uz pomoć Mustafe Kemala da unište hilafet i islam (kao način života). Na ovaj način je Allahov zakon kojeg je On ljudima objavio, nestao iz života ljudi. Ono što je do danas ostalo su zakoni i sistemi koje su ljudi smislili, zakoni kufra koji vladaju ljudima, primjenjeni posvuda u svijetu. Koliko dugo još?

Egzistencijalno pitanje i odlučujuća akcija na život ili smrt

Sada se postavlja pitanje: Zar je silama kufra zaista tako jednostavno bilo da unište hilafet i uklone islam iz političke svakodnevnice? Zar muslimani, kojih je bilo stotine miliona, zaista nisu bili spremni da brane svoju vjeru i njenu političku egzistenciju? Odgovor je jasan: Da, kafiri su sa lakoćom uspjeli da unište hilafet i uklone islam iz političke svakodnevnice. I da, muslimani nisu bili spremni da im se zaista suprotstave, ili makar da se odupru zadnjem udarcu. Razlog tome leži u činjenici da islamski ummet u doba ovog katastrofalnog događaja nije imao svijest o egzistencijalnom pitanju, koje zahtjeva odlučujuću akciju na život ili smrt. Muslimani nisu shvatili da se tu radi o sudbonosnoj stvari, koja ugrožava njihovu egzistenciju i koja odlučuje o njihovom opstanku ili nestanku. Zbog toga i nisu bili spremni da poduzmu odlučne mjere, koje su u ovakvim situacijama neophodne, naime mjere koje odlučuju o životu ili smrti. Upravo zbog toga je nevjernicima bilo moguće da unište hilafet i eliminišu islam kao način života. Već instinkt samoodržanja u čovjeku propisuje svakom narodu i svakoj naciji na Zemlji da posjeduje egzistencijalno pitanje, za koje je spreman da, bez dvoumljenja i diskusije, odlučno prospe i svoju krv. Ovo pitanje je uvijek povezano sa očuvanjem ili gubitkom života, odnosno opstankom ili uništenjem jednog naroda. Kod svih ljudi je egzistenicijalno pitanje isto ili vrlo slično, to su slučajevi kada je njihov opstanak jasno i vidno ugrožen. I mjere koje tada poduzimamo su otprilike iste kod svih ljudi: Totalna akcija na život i smrt, da bi se očuvala vlastita egzistencija. Međutim, egzistencijalna pitanja nisu samo ona koja su povezana sa instinktom samoodržanja. Postoje i neka drugačije motivisana. Ona ovise o čovjekovom pogledu na svijet, te stoga nisu kod svih ljudi ista. U zavisnosti od pogleda na život i svijet ova egzistencijalna pitanja se razlikuju od naroda do naroda, a shodno tome razlikuju se i mjere koje ona zahtjevaju. I muslimani, kao jedan ummet, imaju svoja egzistencijalna pitanja i ona su, bez obzira bila motivisana instinktom samoodržanja, instinktom za održanje vrste ili religioznim instinktom, propisana njihovim pogledom na svijet, tj. islamom. Islam je, dakle, taj koji propisuje koja su to pitanja egzistencijalna za muslimane, kao i koje će se mjere pri tome poduzeti. Islam je ljudima egzistencijalna pitanja jasno definisao i odredio, kao što je utvrdio i učinio obaveznim i mjere koje u tim slučajevima moramo poduzeti. Zbog toga muslimanima uopšte nije ostavljena mogućnost da sami biraju koje pitanje je za njih od egzistencijalne važnosti a koje nije. Ono što islam posmatra kao egzistencijalno pitanje mora za nas takvo i biti, kao što se i odgovarajuće mjere, naime totalni angažman na život ili smrt, moraju sprovesti. U islamu je po prirodi stvari često dolazilo do situacija koje su ugrožavale njegovu egzistenciju. Svaki pokret, a pogotovo kada se radi o istinskom preporodilačkom pokretu, ima svoje protivnike i izložen je egzistencijalnim opasnostima. Još od prvih dana islama traju žestoki sukobi sa kufrom. Za obje strane ovi sukobi znače borbu za egzistenciju, gdje se odlučuje sudbina kufra i sudbina islama. Nakon osnivanja Islamske države u Medini, pored intelektualno-ideoloških dolazi i do vojnih sukoba. I ovi sukobi su bili egzistencijalna borba, gdje se odlučivalo o sudbini islama kao načina života. Zbog toga su egzistencijalna pitanja za muslimane neizbježna i sama po sebi razumljiva, kao što su to i mjere koje se tada poduzimaju, naime borba na život ili smrt. Džihad predstavlja jednu od najvećih obaveza. Tako kaže Allahov Poslanik s.: "Osnova je islam, namaz je stub a džihad je vrhunac!" Džihad će trajati sve do Sudnjeg dana, kao što je najavio Resul s.: "Džihad će biti nastavljen od trenutka kada me je Allah t. poslao sa porukom, pa sve dok se zadnji iz mog ummeta ne budu borili protiv Dedždžala, i neće ga dokinuti ni nepravda nepravednog, niti pravda pravednog (vladara)!" Takođe je rekao: "Džihad će biti nastavljen i sa pravdenim i sa nepravednim (vladarom)!" Zbog toga muslimani nisu oklijevali kada se radilo o odbrani njihove egzistencije, niti su otezali da poduzmu potrebne mjere i započnu borbu na život ili smrt. Kada je egzistencija muslimana kao ummeta i njihov društveni poredak bio ugrožen krstaškim ratovima, oni su odlučno započeli borbu na život ili smrt, vodeći preko sto godina ratove sa krstašima, u kojima im je uspjelo da se odbrane od smrtnog udarca. Slično se desilo i za vrijeme ratova sa Mongolima. Upad Mongola, koji su pregazili veliki dio islamskog svijeta uključujući i Bagdad, tada glavni grad hilafeta, ostavljajući iza sebe pustoš i razaranje, je ummet shvatio kao opasnost po vlastitu egzistenciju, pa je zbog toga i poveo borbu na život ili smrt. Muslimani su sa Mongolima vodili jedan od najkrvavijih ratova, spremno žrtvujući svoje živote, sve dok im Allah nije podario jasnu pobjedu. Muslimani su, dakle, bili svjesni svojih egzistencijalnih pitanja, te su poduzimali i odgovarajuće mjere, naime borbu na život ili smrt. Jer ono što je islam definisao kao pitanje egzistencije bilo je za njih neprikosnovena istina koje su se držali. Zbog toga su znali prepoznati opasnost koja je prijetila, te nije bilo moguće da se nešto desi što bi moglo ugroziti njihov opstanak, a da oni ne bi odlučno reagovali. Međutim, kada je razumijevanje islama spalo gotovo do nivoa zablude, a bogobojaznost u njihovim srcima tako oslabila da su trpili i nametanje otvorenog kufra, onda su ove stvari prestale da za njih budu egzistencijalne. Zbog toga nisu ni bile poduzete potrebene mjere, mjere koje su odlučivale o životu ili smrti, pa su se kao posljedica desile stvari koje su zaista ugrožavale njihovu egzistenciju. Muslimani, međutim, nisu više bili spremni da protiv te opasnosti žrtvuju svoj život, pa je tako došlo do rušenja hilafeta i ukidanja islamskog načina života, kao i do prijetnje da islamski ummet kao jedinstvena zajednica prestane da postoji. Za muslimane je zbog toga nužno da razumiju egzistencijalno pitanje sa islamskog stanovišta, onako kako je ono određeno Kur'anom i sunnetom. Nadalje, nužno je da razumiju i mjere koje u tim slučajevima moramo poduzeti, mjere koje su opisane u Kur'anu i hadisima Božijeg poslanika s. Ispravno razumijevanje egzistencijalnog pitanja i mjera koje ono nameće onemogućiće nastavak šutnje i neaktivnosti spram hegemonije kufra. Egzistencijalno pitanje sa stanovišta islama

Istražujući Kur'an i sunnet naćićemo da je islam egzistencijalno pitanje muslimana, te odgovarajuće mjere, jasno definisao na način koji ne ostavlja mjesta sumnji. Tako je npr. apostaziju, tj. otpadništvo od islama, bilo da se radio o jednoj osobi ili grupi ljudi, proglasio egzistencijalnim pitanjem, te je utvrdio i odgovarajuću mjeru, naime povratak islamu (tewba) ili smrt. Dakle mjera koja odlučuje o životu ili smrti. Poslanik s. je rekao: "Ko promijeni svoju vjeru (islam), ubijte ga!" Takođe: "Nije dozvoljeno proliti krv muslimana koji svjedoči da nema Boga osim Allah i da sam ja Njegov poslanik, izuzev u sljedeća 3 slučaja: Oni u braku koji počine blud, život za drugi život (u slučaju ubistva) i onaj koji napusti svoju vjeru, te se (tako) okrene od zajednice!" Za muslimane je ovo bila jasna stvar koju su odlučno izvršavali. Ashabi Božijeg poslanika s. su je sprovodili za vrijeme i poslije njegovog života, a tako su postupali i oni poslije njih. Od Ebu Musaa se prenosi: "...da ga je Poslanik s. poslao (kao valiju) u Jemen. Nedugo zatim poslao je za njim i Muaza ibn Džebela. Ebu Musau su tamo doveli čovjeka koji je otpao od islama. On ga je gotovo 20 noći pozivao da se vrati u islam. Kada je Muaz stigao i on ga je pozivao. Nakon što je čovjek ustrajao na svom otpadništvu, naredio je da mu odsjeku glavu!" (Ebu Davud) Takođe je i halifa Ebu Bekr naredio da se jedna žena pogubi, koja je i pored poziva da se vrati u islam, ustrajala na apostaziji, kao što to prenose Al-Baihaqi i Al-Daraqutni. Dakle vidimo da su muslimani, počev od Poslanika s., njegovih ashaba, tabi'ina i sljedećih generacija halifa, ovu naredbu sprovodili. Tome su prilazili sa velikom odlučnošću, jer su bili svjesni da se radi o egzistencijalnom pitanju po muslimane, koje se ne smije zapostaviti. Međutim, kako su halife postajale slabe, a opšte shvatanje islama sve više nazadovalo, tako se bilo sve nemarnije u sprovođenju smrtne kazne za otpadništvo. Slučajevi otpadništva i krivovjerstva postajali su sve česći. Išlo se dotle, da su neki otpadnici osnivali vjerske zajednice, sa učenjima koja nisu imala ništa sa islamom. Na taj način se uvukla slabost među muslimane, iako se ovdje radi o egzistencijalnom pitanju, gdje uviđavnosti i sažaljenju nema mjesta. Zbog toga se ne treba čuditi da neko kao Mustafa Kemal objavi rat islamu i počini otpadništvo, a da se niko nije našao da sprovede islamski zakon na njemu. Jer, pitanje otpadništva je za muslimane bilo izgubilo status egzistencijalnog pitanja, i tako je došlo do katastrofe. Zbog toga se ovom pitanju mora vratiti njegov status koji mu i pripada, makar što će to zahtijevati brojne ljudske živote. To, međutim, ne znači da se neko smije ishitreno proglasiti otpadnikom i pogubiti. Naprotiv, mora se bez ikakve sumnje dokazati da je neki musliman počinio kufr. Ako postoji i najmanja mogućnost, makar i 1%, da se izjava neke osobe protumači na islamski prihvatljiv način, pa makar da 99% govore protiv toga, onda ta osoba još uvijek važi za muslimana a ne za otpadnika, te se kazna ne smije izvršiti. Za izvršenje kazne mora, dakle, apostazija 100% biti dokazana. Sa druge strane, ne smije se ni samo tražiti neki izgovor da bi se kazna izbjegla. Jer to bi potkopalo i obezvrijedilo njenu osobinu kao egzistencijalno pitanje. Kada musliman, dakle, uradi nešto što ga nedvosmisleno čini otpadnikom, kao npr. da sa krsćanima u crkvi zajedno obavlja njihove molitve, ili nešto kaže, kao npr. da je pripovijest o Ibrahimu a.s. u Kur'anu laž, jer o tome ne postoje istorijski dokazi, ili u nešto vjeruje, kao npr. da islam nije primjenjiv u modernom dobu, ili u nešto jasno sumnja, kao što je sumnja da je Kur'an Božija riječ, u ovim slučajevima on bez ikakve sumnje postaje otpadnikom od islama, i njegov slučaj se mora posmatrati kao egzistencijalno pitanje za koje slijede odgovarajuče mjere koje se tiču života ili smrti, dakle ili njegov povratak u islam ili smrt. Islam je na isti način proglasio i jedinstvo ummeta i države za egzistencijalno pitanje, pa je i odgovarajuče mjere po tom pitanju proglasio mjerama koje se tiču života ili smrti. Ovo se ogleda u dvije situacije: Prva je u slučaju da istovremeno postoje dvojica halifa, a druga je kada se neka grupa ljudi oružjem digne protiv halife. Od Abdullaha ibn Amra ibn Al-Asa se prenosi da je Poslanik s. rekao: "Ko jednom imamu (halifi) da zakletvu na vjernost (Bej'a), svojom rukom i svojim srcem, treba da mu je poslušan koliko god može. A ako bi došao neko drugi da mu (halifi) ospori vlast, onda pogubite tog drugog!" Ebu Seid Al-Khudari prenosi da je Poslanik s. rekao: "Ako bi dvojici halifa bila data bej'a, ubijte posljednjeg od njih (onog ko se posljednji pojavio)!" Time je islam proglasio jedinstvo države za egzistencijalno pitanje, jer je zabranio postojanje više halifa, odnosno naredio da se pogubi onaj koji teži podjeli hilafeta, ako se toga ne okani. Arfaga prenosi da je čuo Poslanika s. kako kaže: "Kada vam neko dođe, a vi ste ujedinjeni pod vođstvom jednog čovjeka, pa proba da pocijepa vaše jedinstvo i podijeli vašu zajednicu, onda takvog pogubite!" Poslanik s. je time proglasio jedinstvo ummeta i države egzistencijalnom stvari, jer je zabranio podjelu zajednice i naredio da se onaj koji protiv toga radi likvidira, ukoliko ne odustane. A što se tiče onih koji se dižu protiv halife (Al-Bughah), za to je Allah t. sljedeće odredio: "Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni!"(49:9) Ukoliko je neko potvrđen za halifu muslimana, nije dozvoljeno okrenuti oružje protiv njega. Jer to bi dovelo do podjele muslimana, proljevanja krvi i gubitka njihove imovine. Allahov poslanik s. je rekao: "Ko se digne protiv mog ummeta, kada je on ujedinjen, skinite mu glavu, bez obzira o kome se radi!" Oni, dakle, koji ustaju protiv halife su "bughah", i trebaju se kroz dijalog dozvati pameti, da bi se tako uklonili eventualni nesporazumi. Ako bi i nakon toga ustrajali u svojoj namjeri, treba se boriti protiv njih. Ovim strogim naredbama je Allah t. uzdigao jedinstvo države i ummeta na nivo egzistencijalnog pitanja, time što je odredio da mjere koje se ovoga tiču budu mjere koje odlučuju o životu ili smrti. Ko se, dakle, ogriješi, mora se ili dozvati pameti ili biti ubijen. Muslimani su se ovoga pridržavali, posmatrajući to kao jednu od najopasnijih stvari sa kojom nema obzira. Tako Alija r.a. nije imao obzira prema Mu'aviji kada se ovaj okrenuo protiv njega, niti je imao obzira, ni on, a kasnije ni Umajadi ni Abasije prema Haridžijama, kada su ustali protiv hilafeta. Njima je bilo jasno da se pri tome radi o egzistencijalnom pitanju, gdje obziru nema mjesta. O tome ima toliko predaja da ih je nemoguće pobrojati. Međutim, kada su halife postale slabe a razumijevanje islama loše, prihvatilo se da se pojedina područja hilafeta odvoje od matice i muslimani time podijele. Tako je nastalo više država u islamskom svijetu, iako je jedinstvo hilafeta egzistencijalno pitanje koje ostavlja samo jedan izbor: Ili povratak pod okrilje države ili rat, bez obzira koliko novca ili ljudskih života da košta. Ovakva situacija se sve vise pogoršavala, dok muslimani na kraju nisu bili podijeljeni u brojne nezavisne države. Neke od njih su čak pozivale na osnivanje Islamske lige, u koju bi ušli hilafet (tj. ono što je od njega ostalo) i ostale države koje su se otcijepile, čime bi hilafet i zvanično priznao njihovu nezavisnost. Dakle, zahtijevalo se da se podrži, čak i legalizira, podjela islamskog jedinstva i cijepanje muslimana na različite narode i nacije. I to sve uprkos tome da se ovdje radilo o egzistencijalnom pitanju gdje su hadisi koji ga tretiraju jasni, naime ili odustajanje od podjele i povratak jedinstvu, ili smrt. Zbog toga nas ne treba čuditi da je neko kao Mustafa Kemal odvojio Tursku od ostatka islamskog svijeta, te čak otvoreno izjavio da će prepustiti ostatak islamskih zemalja kafirima da im određuju sudbinu. Jer to pitanje više nije imalo status egzistencijalnog pitanja. Tako muslimanima i nije teško palo da prihvate cijepanje na više država i njihovu podjelu na različite narode i nacije. Jer jedinstvo svoje države nisu više posmatrali kao pitanje opstanka za koji se mora uložiti i vlastiti život. Zato ovo pitanje mora ponovo dobiti status koji mu pripada, naime status egzistencijalnog pitanja. Otcjepljenje bilo kojeg dijela od državne cjeline hilafeta mora po svaku cijenu biti spriječeno, čak i ako bi to vodilo u dugogodišnji rat sa milionskim gubicima. Islam je isto tako proglasio za egzistencijalno pitanje i pojavljivanje otvorenog kufra (nevjerovanja) u Islamskoj državi, što se ni pod kojim uslovima ne smije prihvatiti, te je i ovdje odredio beskompromisne mjere koje odlučuju o životu ili smrti. I samo pitanje i odgovarajuče mjere su precizno utvrđene. Muslim tako prenosi od Auf ibn Malika da je Poslanik s. rekao: "Dolazit će vladari, neka njihova djela ćete odobravati, a druga ćete kritikovati. Ko (njihova ispravna djela) bude odobravao nema krivice, a ko (njihova neispravna djela) bude kritikovao neće mu ništa biti. Teško, međutim, onome koji bude zadovoljan i bude ih (u nepravdi) slijedio..." Upitaše ga: "O Božiji poslaniče, zar se ne bi trebali sabljom protiv njih boriti?" On odgovori: "Ne, sve dok među vama održavaju namaz!" Buhari prenosi od Ubada ibn Al-Samita: "Pozvao nas je Poslanik s. i mi smo mu dali bej'u. Između onoga što smo obečali bilo je: Da slušamo i pokoravamo se, u onome što nam je drago i u onome što nam nije drago, u teškim i u dobrim vremenima, da vladarima damo prednost nad nama samima, te da onima koji nam naređuju njihovo pravo ne osporavamo, osim ako ne vidimo otvoreni kufr, o kojem ima jasan dokaz od Allaha!" Riječi: "... sve dok među vama održavaju namaz!" u prvom hadisu su sinonim za održavanje islamskog poretka. "Otvoreni kufr" u drugom hadisu je onaj kufr koji u postupcima vladara jasno izađe na vidjelo. Dakle, onda kada on vlada po kufru. Implicitno značenje (mahfum) ovih hadisa je jasno: Kada vladari više ne budu sprovodili islamsko uređenje kao i islamske obrede, treba da im se suprotstavimo sabljom. A kada u njihovim postupcima primijetimo kufr kako se otvoreno pokazuje, dužni smo da im osporimo vlast i da se borimo protiv njih. U knjizi "Al-Fath" stoji: "Ulema je saglasna da vladaru koji je dobio vlast treba biti poslušan i sa njim ići u džihad... Jedini izuzetak koji su postavili je kada vladar učini otvoreni kufr. U tom slučaju svako ko je za to u stanju mora da se bori protiv njega, kako je to navedeno u hadisu." Obaveza da se vlada po islamu, odnosno, zabrana upravljanja po kufru je prema tome egzistencijalno pitanje, jer su mjere koje je Zakonodavac (Allah t.) u vezi toga propisao beskompromisne mjere koje odlučuju o životu ili smrti. Ko ne vlada po islamu nego po kufru, mora se ili vratiti islamskoj vlasti ili biti ubijen. Zato muslimani ne smiju nikada prihvatiti da se vlada po nečemu drugome osim po onome što je objavio Allah t., jer je to pitanje njihovog opstanka (egzistencijalno pitanje). Ali kada je bogobojaznost u njihovim srcima oslabila, a razumijevanje islama popustilo, nije im više teško padalo da prihvate da halife i upravnici u nekoj stvari vladaju po kufru. Kako su bivali sve slabiji i slabiji na kraju su prihvatili da se kufr primjenjuje čak i u čitavim pravnim oblastima. Posljedica je bila da su se vladari osmjelili da potpuno otvoreno primijene kufr zakonodavstvo. Tako su muslimani Egipta šutili kada je vlast 1883. godine uvela francusko civilno pravo i time ukinula islamski zakon. Muslimani Islamske države su šutili kada su 1909. kufr zakoni prihvaćeni kao ustav. Na početku je, istina, bilo pojedinačnih protesta, na kraju je to ipak bilo prihvaćeno. Zbog toga nas ne treba čuditi kada je neko kao Mustafa Kemal uspio srušiti hilafet i sa njim i sve islamske zakone, te potpuno otvoreno proglasiti kufr za jedini izvor zakonodavstva. Jer to pitanje za muslimane više nije imalo vrijednost egzistencijalnog pitanja, pa se desilo što se desiti moralo. Muslimanima nije više smetalo da se kufr među njima potpuno otvoreno pojavi, a da se oni protiv toga ne bore. Postalo im je normalno da im vlada kufr, a da ga oni čak i ne kritikuju. Još gore, večini su se kufr zakoni čak počeli sviđati, navikli su se na njih i potpuno dobrovoljno odustali od islamskih zakona. Ne samo da se ne podiže oružje protiv kufr zakona ili makar da se samo nevoljko trpe, već se došlo dotle da se sa njima zadovoljno i da se njima teži. I sve to iz jednog razloga: Pitanje upravljanja po sistemu kufra nije bilo posmatrano kao pitanje koje ugrožava egzistenciju, pa zato nisu ni bile primjenjivane potrebne mjere koje odlučuju o životu ili smrti. Zato i ovom pitanju moramo vratiti njegov status egzistencijalnog pitanja za muslimane. Vladanje po sistemu kufra mora po svaku cijenu biti zabranjeno, pa i kada bi to zahtijevalo dugogodišnju borbu sa milionima žrtava i šehida. Ovo se desilo sa svim egzistencijalnim pitanjima koje je Allah t. propisao skupa sa odgovarajućim mjerama koje se tiču života ili smrti. Ona više nisu bila ispravno shvaćena, njihova veza sa islamskom akidom se prekinula, izgubila su svoj status i više nisu bila posmatrana kao islamski zakoni od odlučujuće važnosti za koje se bez okljevanja poteže oružje. Status koji je islamsko pravo dalo ovim pitanjima se izgubio. Muslimani tako nisu shvatili da je mjera koju je Zakonodavac (Allah t.) učinio obaveznom u ovom slučaju oružani sukob, kojim će se ukloniti kufr sistem i ponovo uvesti islamski. Zato pitanje uništenja hilafeta i ukidanje islamskog načina života nije bilo shvaćeno kao pitanje opstanka. Ni u srcima ljudi a ni u javnosti ono nije bilo prisutno kao sudbonosno pitanje. Tako je Mustafa Kemal počinio svoje zlodjelo, uništio hilafeta i eliminisao islam iz političke svakodnevnice, bez da je iko podigao oružje i poveo borbu protiv njega. Pred očima stotina miliona muslimana kafiri su tako jednostavno uklonili hilafet i izbrisali islamski način života. Da su muslimani tog vremena bili svjesni da se tu radi o egzistencijalnom pitanju od kojeg zavisi njihova sudbina i sudbina islama, i koje zahtijeva odlučnu oružanu borbu protiv Mustafe Kemala, ne bi došlo do ovog smrtonosnog udarca i velike katastrofe sa nesagledivim posljedicama. Činjenica da muslimani to nisu smatrali egzistencijalnim pitanjem koje od njih zahtijeva odlučujuće mjere i zalaganje života je zapravo stvarni razlog što su dozivjeli ovu katastrofu.

Osnivanje hilafeta i vladanje po onome što je Allah objavio je egzistencijalno pitanje muslimana

Muslimani se danas nalaze u situaciji koja sigurno ne može biti gora. Izlaz iz nje leži prije svega u ispravnom prepoznavanju njihovih trenutnih problema, svejedno da li se radilo o egzistencijalnim ili drugim pitanjima. U slučaju egzistencijalnih pitanja moraju se sprovesti i neophodne mjere, kako je to islam već propisao, pogotovo onda kada se radi o najvažnijem egzistencijalnom pitanju koje obuhvata sva ostala. Sve dok svijest o ovome ne ispuni ljudska srca i počne da dominira u javnom mnijenju, muslimani će životariti u permanentnoj dekadenciji i učmalosti, i neće dostići položaj koji im pripada među narodima. Zbog toga je za muslimane od enormne važnosti da jasno prepoznaju svoja egzistencijalna pitanja. Ta spoznaja mora pronaći puta do njihovih srca, njihovih duša i do njihovog javnog mnijenja. Jer jedino onda će biti u stanju da pokrene muslimane da nepokolebljivo i sa neiscrpnom energijom poduzmu mjere koje egzistencijalna pitanja zahtijevaju, naime mjere koje odlučuju o životu ili smrti. To je, zapravo, osnovno pitanje i temelj na kojem muslimani moraju graditi svoje napore za promjenu njihove trenutne situacije. Trenutna sumorna stvarnost je svakom muslimanu očigledna i o tome ne treba trošiti puno riječi. U zemljama muslimana vlada se kufr sistemima, te su one stoga nesumnjivo sve do jedne područje kufra (dar-ul-kufr). Osim toga podjeljene su na više od 40 država, republika, sultanata, emirata i sl., te su tako preslabe da bi se oduprle kafirima. Zbog toga cilj svake zemlje u islamskom svijetu mora biti transformacija u dar-ul-islam (područje islama) i ujedinjenje sa ostalim islamskim zemljama. Ovo pitanje je egzistencijalno pitanje za muslimane, pitanje koje obuhvaća sva ostala i koje za sobom mora povlačiti jedinu prihvatljivu mjeru, a to je akcija na život ili smrt. Ovo egzistencijalno pitanje – transformacija zemalja islamskog svijeta u dar-ul-islam – je, dakle, cilj kojem se teži. Put do tog cilja neizbježno vodi ka osnivanju hilafeta kao sistema vladavine. Na taj način će islamske zemlje biti transformisane u područje islama, da bi nakon toga došlo do njihovog međusobnog stapanja. To je centralno pitanje koje nas, današnje muslimane, mora da okupira. Mora nam, međutim, biti jasno da se pri tome ne radi samo o postavljanju halife, da bi se moglo reči da je ispunjena jedna kolektivna obaveza shodno poznatom hadisu kojeg od Poslanika s. prenosi Ibn Omer: "Ko umre a da u zajednici ne postoji imam (halifa), umire smrću džahilijjeta!" Ovo samo po sebi ne bi predstavljalo egzistencijalno pitanje. Za današnje muslimane je prije svega bitno principijelno osnivanje hilafeta kao državnog i upravnog sistema, kao zamjene za današnje vladajuće sisteme, a ne samo formalno biranje halife. Radi se, dakle, o jednoj posve drugačijoj situaciji kojom mora da se pozabavimo. Naravno, osnivanje hilafeta povlači za sobom i biranje halife. Uspostava hilafeta je, kao što smo već naveli, bez sumnje egzistencijalno pitanje muslimana. Jer ono neće dovesti samo do transformacije naših zemalja u dar-ul-islam, već će prije svega imati za posljedicu uništenje sistema kufra, dakle "otvorenog nevjerstva", što je na osnovu hadisa Poslanika s. jasno egzistencijalno pitanje. Tako je Poslanik s. rekao: "... i da ne osporavate vlast onima koji je imaju, osim ako ne vidite otvoren kufr...". A u jednom drugom hadisu stoji: "Upitaše: 'O Allahov poslaniče, zar ih nećemo sabljom obuzdati?' On odgovori: 'Ne, sve dok uspostavljaju namaz među vama!'". Odatle slijedi da je metoda kojom se realizuje jedno egzistencijalno pitanje, sama po sebi egzistencijalno pitanje. Jer ona je neizbježan put koji vodi ka rješenju egzistencijalnog pitanja. Osim toga o ovome ima dokaza i u sunnetu. Zbog toga se i ovdje mora primijenti jedna i jedina mjera, ona koja odlučuje o životu i smrti. Nakon što se vlast kufra u potpunosti raširila među muslimanima, i od kad nevjernici, munafici i otpadnici upravljaju njihovim životima, muslimani pokušavaju da se oslobode te hegemonije kafira i njihovih pomagača i saveznika. Međutim, nisu ni svjesni da se pri tome radi o egzistencijalnom pitanju koje zahtijeva mjere koje odlučuju o životu ili smrti. Gubitak upravo ove svijesti oduzeo im je kao zajednici – ummetu spremnost da otrpe bol, proganjanje i mučenje, a da ne govorimo o siromaštvu, razaranju i smrti. To su, međutim, sve žrtve koje borba za jedno egzistencijalno pitanje zahtijeva i koje su sa njom nerazdvojivo povezane. Zbog toga su svi ovakvi pokušaji bili osuđeni na neuspjeh i nisu se ni korak približili konačnom cilju. Muslimanima nije potrebno puno razmišljanja da shvate da se ovdje radi o egzistencijalnom pitanju. Od samog početka bilo je jasno, isto kao što danas mora svakome ko ima oči biti jasno, da kufr nikad neće dozvoliti islamu da se vrati političkom životu, odnosno državnoj vlasti, sve dok ima i trunke snage da se bori protiv onih koji to zagovaraju. Otpadnici i munafici neće po tom pitanju biti ništa manje brutalni nego sami kafiri. Uložiće pri tome sve raspoložive snage i sredstva da bi se borili, čak i ratovali, protiv vjernika koji žele da im oduzmu vlast i zamijene je vlašću koja će čuvati Allahove naredbe i zabrane. Zbog toga je nemoguće da bilo koji pokušaj koji muslimani po ovom pitanju poduzmu uspije, sve dok to ne budu posmatrali kao egzistencijalno pitanje, gdje uspjeh zavisi od angažamana koji odlučuje o životu i smrti. Pošto muslimani nisu bili svjesni prirode ovog sukoba, te nisu spoznali suštinu islamskog hukma po ovom pitanju, pokušavali su da se oslobode na način koji ne odgovara jednom egzistencijalnom pitanju. To su bili pokušaji koji bi eventualno bili pogodni za normalne situacije, ali ne i za takve gdje se radi o biti ili ne biti. Mjere koje su poduzimali bile su daleko ispod potrebnog nivoa mjera koje odlučuju o životu ili smrti. Činjenica je, međutim, da je nemoguće da poduhvati koji su po svojoj prirodi sudbonosni, kao što je uklanjanje kufr sistema i uspostavljanje sistema islama, budu uspješno sprovedeni u djelo od nekoga, bez obzira koliko da je taj neko jak i koliko da se za to zalaže, ukoliko on u svojim konceptima i akcijama koje poduzima nije svjestan prirode tog poduhvata i ukoliko ne poduzima odgovarajuće odlučne mjere, koje proizilaze iz toga. Muslimani, pojedinci i grupe, moraju sebi jasno staviti do znanja da ne postoji drugi put osim da njihovo zalaganje u borbi protiv kufra bude na temeljima borbe na život ili smrt (biti ili ne biti), jer im to propisuje sama priroda tog egzistencijalnog pitanja kao i odgovarajući tekstovi iz Kur'ana i sunneta. I Poslanik s. nas je učio da sve stvari jasno definišemo, te da u slučaju sudbonosnih pitanja poduzimamo odlučne mjere koje se tiču života ili smrti. Tako je on (s.) kada ga je Allah t. poslao sa islamom i kada je počelo intelektualno sukobljavanje sa mušricima, definisao uzdizanje islama kao sudbonosno pitanje, te na tom putu poduzeo odgovarajuće mjere koje su odlučivale o životu ili smrti. Prenosi se da mu je njegov amidža Ebu Talib prenio zahtjeve Kurejšija da prestane da ih napada, te da mu je rekao: "Zato poštedi mene i samog sebe i nemoj mi tovariti teret koji ne mogu podnijeti!" Na to mu je Poslanik s. odgovorio: "O moj amidža! Tako mi Allaha, kada bi mi dali Sunce u desnu a Mjesec u lijevu ruku, samo da odustanem od ovoga, nikad to ne bih učinio, sve dok Allah ne uzdigne islam ili ja pri tome ne stradam!" A kada je Poslanik s. osnovao državu i poveo džihad sabljom, i u tom slučaju je definisao uzdizanje islama kao sudbonosno pitanje, kao što je na isti način odredio potrebne mjere koje se tiču života ili smrti. Tako se prenosi da je Poslanik s. na putu za Mekku prilikom umre, kada je čuo za vojni pohod Mekkelija protiv njega, rekao: "Pa šta misle Kurejšije? Tako mi Allaha nastaviću da se borim za ovo sa čime me je Allah poslao, dok ga Allah ne uzdigne ili se ova glava ne odvoji od tijela!", pokazujući na svoj vrat. Uzdizanje islama je, dakle, za Poslanika s. bilo egzistencijalno pitanje za koje je u svako doba bio spreman umrijeti. U oba slučaja, dakle, kako prilikom širenja poruke islama putem ideološko-intelektualnog sukoba, tako i prilikom širenja islama putem džihada sa sabljom, Poslanik s. je definisao cilj kao uzdizanje islama, te proglasio isti kao egzistencijalno pitanje. I u oba slučaja poduzeo je neizbježne mjere, naime one koje odlučuju o životu ili smrti. Dakle, vidimo potpunu spremnost da se za ovo egzistencijalno pitanje položi vlastiti život. U prvom slučaju potvrdio je to riječima: "...sve dok Allah ne uzdigne islam, ili ja pri tome stradam!", a u drugom slučaju: "...dok ga Allah ne uzdigne, ili se ova glava ne odvoji od tijela!" Da Poslanik s. nije ovo posmatrao kao egzistencijalno pitanje, i da nije poduzeo odgovarajuće odlučne mjere, nikad islam ne bi pobijedio, ni prilikom širenja putem intelektualnog sukoba, a ni putem oružane borbe. Isto je i sa današnjim muslimanima u njihovoj situaciji gdje su okupirani od strane kafira i munafika, i gdje se njima vlada po sistemima kufra. Sve dok to ne budu posmatrali kao egzistencijalno pitanje i ne poduzmu odgovarajuće mjere koje odlučuju o životu ili smrti, svi njihovi napori neće biti okrunjeni uspjehom, niti će se pomaći naprijed ni za jedan korak. Zato pozivamo svakog muslimana pojedinačno, usred ovog teškog kufra koji vlada zemljama islamskog svijeta, da se zauzme za osnivanje hilafeta kao puta da svoju zemlju transformiše u dar-ul-islam, te da je ujedini sa ostalim zemljama islama. Neka nosi islamsku poruku čitavom svijetu težeći da uzdigne islam. I neka čvrstog imana, sa jasnim saznanjem i ispravnom sviješću uvijek ponavlja rijeći Poslanika a.s.:

" Tako mi Allaha, kada bi mi dali Sunce u desnu a Mjesec u lijevu ruku, samo da odustanem od ovoga, nikad to ne bih učinio, sve dok Allah ne uzdigne islam ili ja pri tome ne stradam!"

"Tako mi Allaha nastaviću da se borim za ovo sa čime me je Allah poslao, dok ga Allah ne uzdigne ili se ova glava ne odvoji od tijela!"