Novotarska (vehabijska) podjela tevhida i odgovor ehli sunnet ve-l-džemata!

Iako ne postoji dokaz u Kur'anu, niti u sunnetu Poslanika, alejhi-s-selam, niti je to izrekao bilo ko iz generacije selefu saliha, vehabije dijele tevhid na tevhidu-r-rububijje, tevhidu-l-uluhijje i tevhidu-l-esmai ve-s-sifat, smatrajući da svaki od tih dijelova tevhida proizvodi određene šerijatske posljedice. Te posljedice su za njih „opravdanje“ za proglašavanje muslimana nevjernicima, a mušrika monoteistima.

Prema njima, tevhidu-r-rububijjet je „priznanje da je Allah, subhanehu ve te’ala, Gospodar svega, njegov Vladar, Stvoritelj i Opskrbitelj. To je uvjerenje da je On taj koji oživljuje i usmrćuje; Onaj koji korist i štetu daje; Jedini koji se odaziva na dove upućene u nevolji; Onaj koji drži svu vlast i svako dobro; On je u mogućnosti da uradi sve i nema sudruga ni u čemu od navedenog.“ (Humejjis, Osnove vjere, str. 231., Sarajevo, 2010.)

Oni tvrde da su „mušrici istinski priznavali tevhidu-r-rububijje i bili su Allahu pokorni sa tog stanovišta.“ (Humejjis, Osnove vjere, str. 235.)

Smatraju da „Allah, dželleša’nuhu, nije slao Poslanike da potvrde ovu vrstu tevhida, i nisu ga spominjale nebeske knjige – kao što su spominjale tevhid u ibadetu – jer bi to bilo postizanje već postignutog.“ (Humejjis, Osnove vjere, str. 235.)

Ovakve tvrdnje oprečne su Kur'anu i sunnetu i prepune su kontradiktornosti:

Ukoliko su mušrici priznavali tevhidu-r-rububijje (da samo Allah, dž.š., stvara, vlada, upravlja, opskrbljuje, koristi i sl.) zašto su oni tražili pomoć od božanstava mimo Allaha i zašto su im činili ibadet ukoliko su smatrali da oni nemaju apsolutno nikakvu moć ni u čemu? Pošto Allah, dž.š., o mušricima kaže:

مَا نَعْبُدُهُمْ إِلَّا لِيُقَرِّبُونَا إِلَى اللَّهِ زُلْفَىٰ

„Mi im ibadet činimo samo zato da bi nas što više Allahu približili…” (Zumer, 2.) jasno je da su oni činili ibadet, a ibadet se čini samo onome za šta se vjeruje da pomaže, utiče, stvara i koristi, odnosno što posjeduje osobine božanstva – rububijjeta.

U stvarnosti mušrici su vjerovali da njihova božanstva imaju moć mimo Allaha, dž.š:

Allah, dž.š., kaže:

وَاتَّخَذُوا مِن دُونِ اللَّهِ آلِهَةً لَّعَلَّهُمْ يُنصَرُونَ

„Već pored Allaha druge bogove prihvaćaju u nadi da će im oni na pomoći biti.” (Jasin, 74.)

Jasno je, dakle, da su mušrici vjerovali da božanstva kojima čine ibadet, mimo Allaha, imaju moć da im pomognu.

Allah, dž.š., kaže:

وَاتَّخَذُوا مِن دُونِ اللَّهِ آلِهَةً لِّيَكُونُوا لَهُمْ عِزًّا

„I pored Allaha su druge bogove uzeli da im budu oni koji će ih uzdići.“ (Merjem, 81.) Imam Kurtubi u svom tefsiru navodi da su ovo riječi koje se odnose na mušrike Kurejšije i božanstva koja su obožavali mimo Allaha. Prema tome, oni su vjerovali da ih ova božanstva mogu uzdići. Što se vjernika tiče oni vjeruju onako kako je Uzvišeni spomenuo u Kur'anu:

قُلِ اللَّهُمَّ مَالِكَ الْمُلْكِ تُؤْتِي الْمُلْكَ مَن تَشَاءُ وَتَنزِعُ الْمُلْكَ مِمَّن تَشَاءُ وَتُعِزُّ مَن تَشَاءُ وَتُذِلُّ مَن تَشَاءُ ۖ بِيَدِكَ الْخَيْرُ ۖ إِنَّكَ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

„Reci: "O Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; kod Tebe je svako dobro - Ti, uistinu, sve možeš!” (Ali Imran, 26.)

Allah, dž.š. kaže:

أَمْ لَهُمْ آلِهَةٌ تَمْنَعُهُم مِّن دُونِنَا

»Zar će ih njihova božanstva, a ne Mi, odbraniti” (El-Enbija, 43.) Prema ovome mušrici su vjerovali da njihova božanstva imaju moć da ih odbrane.

Allah, dž.š., kaže da su mušrici rekli:

إِن نَّقُولُ إِلَّا اعْتَرَاكَ بَعْضُ آلِهَتِنَا بِسُوءٍ

„Mi kažemo samo to da te je neko božanstvo naše zlom pogodilo.” (Hud, 54.) Dakle, vjerovali su da njihova božanstva mogu nanijeti zlo.

Allah, dž.š., kaže:

وَلَا تَسُبُّوا الَّذِينَ يَدْعُونَ مِن دُونِ اللَّهِ فَيَسُبُّوا اللَّهَ عَدْوًا بِغَيْرِ عِلْمٍ

„Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili…” (El-En’am, 108.) Ako oni priznaju Allaha za Jedinog Stvoritelja i Jedinog Boga, zar će ga grditi i psovati?

Na dan Uhuda Ebu-Sufjan, r.a., koji je tada bio mušrik, se obratio muslimanima riječima: اعل هبل – „Uzvišen budi, Hubele.“ Poslanik, alejhi-s-selam se onda obratio ashabima riječima: „Zar mu nećete odgovoriti?“ A oni rekoše: „Kako da mu odgovorimo, o Allahov Poslaniče?“ A on reče: Recite: اللَّهُ أَعْلَى وأَجَلُّ - „Allah je Uzvišeniji i Veličanstveniji.“ Zatim je Ebu-Sufjan, r.a., rekao: إنَّ لَنَا العُزَّى ولَا عُزَّى لَكُمْ – „Mi imamo Uzza-a, a vi nemate onoga koji uzdiže.“ A onda je Poslanik, alejhi-s-selam, rekao ashabima da mu odgovore riječima: اللَّهُ مَوْلَانَا، ولَا مَوْلَى لَكُمْ – Allah je naš zaštitnik, a vi nemate zaštitnika. “ (Buhari, Sahih, hadis br.3039) Ako su mušrici zaista vjerovali da je Allah, dž.š., jedini Bog i nisu Mu činili širk u rububijjetu, kako to tvrde vehabije, kako su onda mogli uzvisivati Hubela nad Allahom, dž.š., što je, prema Poslanikovom, alejhi-s-selam, odgovoru bila njihova namjera?

Na osnovu navedenog jasno je da su mušrici činili širk Allahu kako u ibadetu tako i u božanstvenosti i da je vehabijska tvrdnja da su mušrici vjerovali isključivo u Allahovu božanstvenost potpuno neutemeljena i neispravna.

Što se tiče njihove tvrdnje da Poslanici, alejhimu-s-selam, nisu poslani da bi ljude pozivali u vjerovanje u božanstvenost samo Uzvišenog Allaha – rububijjet, te da svi ljudi vjeruju da je samo Allah, dž.š., Bog, i ona je odbačena Kur'anom i Sunnetom:

Allah, dž.š. kaže:

يَا صَاحِبَيِ السِّجْنِ أَأَرْبَابٌ مُّتَفَرِّقُونَ خَيْرٌ أَمِ اللَّهُ الْوَاحِدُ الْقَهَّارُ

„O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni?” (Jusuf, 39.) Iz ovoga je jasno da Jusuf, alejhi-s-selam, poziva svoje drugove da vjeruju u božanstvenost samo Allaha, Jedinog, Svemoćnog, a da su ljudi u to vrijeme vjerovali u božanstvenost nečega mimo Allaha.

Allah, dž.š., govoreći o faraonu, kaže: فَقَالَ أَنَا رَبُّكُمُ الْأَعْلَىٰ فَحَشَرَ فَنَادَىٰ – „I sabrao je i povikao: "Ja sam bog vaš najveći!" (En-Nazi’at, 23-24.) Faraon je, dakle, tvrdio da je on bog i ljude pozivao da vjeruju u to.

Allah, dž.š., kaže: وَهُمْ يُجَادِلُونَ فِي اللَّهِ – „I oni raspravljaju o Allahu...“ (Er-Ra'd, 13. ) U ovom ajetu On Uzvišeni govori o čovjeku kojem je Poslanik, alejhi-s-selam, poslao izaslanika da ga pozove u vjerovanje u Allaha, a on mu odgovorio: „A ko je Allah? Je li On od zlata, ili od srebra?“ kako to navodi et-Taberi od Enes b. Malika. Da su mušrici zaista vjerovali da je samo Allah Bog zar bi se taj čovjek raspravljao o Allahu?

Poslanik, alejhi-s-selam, je, govoreći o ispitivanju u kaburu, rekao: „Zatim će mu doći i upitati ga: مَن رَبُّكَ – Ko je tvoj Bog?“ (Buhari, Sahih, hadis br. 1369.) Da je zaista istina kako vehabije kažu da svi ljudi vjeruju da je Allah, dž.š., jedini Bog onda pitanje meleka u kaburu ne bi imalo nikakvog smisla.

Na osnovu ovoga je vidljivo da su vehabijske teorije u potpunosti oprečne Kur'anu i Sunnetu i onome na čemu su bili dobri prethodnici ovog Ummeta.

Sami ef. Džeko