Magarac, lisica i lav

Jenna od poučnih priča iz "Mesnevije" Dželaluddina Rumija, r.a.

U jednoj velikoj šumi živio je snažan i neustrašiv lav. Jednog dana u šumu odnekud dođe jedan slon i uskoro između slona i lava započe ogorčena i krvava bitka. Naposljetku slon pobijedi, a lav se, sav krvav i izmučen, povuče na kraj šume. Živio je ondje sam, i samo što nije umro od gladi. Jer, onako izranjavan i iscrpljen nije mogao ići u lov, a nije bilo nikoga ko bi mu pomogao. I tako je svakog dana bivao sve slabiji, nešto od gladi a nešto od rana koje nikako da zacijele. Pokraj njegove jazbine jednom naiđe lisica s kojom se lav odavno poznavao. Začudi se kad vidje lava u takvom stanju, upita ga šta mu se desilo, i on joj sve ispriča. Lav joj na kraju reče: “Stara prijateljice, sad mi je zaista potrebna tvoja pomoć. Slab sam i onemoćao, pa ne mogu loviti. Zato te molim da nađeš negdje jednog magarca i dovedeš ga ovamo da se nahranim.”

Stihovi:

Naiđeš li negdje na magarca kakva, dovedi ga, poznata je tebi svaka varka;

kad magarca pojedem, vratit će mi se snaga, pa ću moći sam loviti, drugarice draga!

Lisica obeća da će mu pomoći i dodade: “Pa kad da prijatelji pomažu jedan drugome ako ne u ovakvoj nevolji. Ništa ne brini, naći ću magarca i namamit ću ga već nekako da dođe ovamo. Valjda sam ja poznata po svom lukavstvu, pa ću smisliti već nešto.” U obližnjem selu bio je jedan magarac, lisica je to znala, pa se odmah zaputi u selo. Na livadi na samom kraju sela zateče magarca kako pase, priđe mu, pozdravi ga i reče: “Ne znam zašto paseš na toj suhoj livadi na kojoj jedva da i ima trave!” “A šta da radim?”, reče magarac, “uostalom, meni je i ovo posve dovoljno i sasvim sam zadovoljan. Jeste da naporno radim i da mi je život težak, ali ja sam ipak zadovoljan i zahvalan sam Bogu. Znam da ima i onih kojima je gore nego meni i koji još teže žive.” “Zadovoljan si?!”, začuđeno ga upita lisica, “pa zar sam nisi rekao da naporno radiš i da ti je život težak?” “Tako je, ali šta mogu; tako je kako je, nemam drugog izbora”, odgovori magarac. Lisica na to reče: “Ne znam uopće zašto si toliko vezan za ovu suhu i siromašnu livadu?! Ovdje se nikad nećeš najesti kako treba. Osim toga, zašto ti, tako velik i snažan, moraš služiti čovjeka i biti njegov rob?! Zar da provedeš život pateći se u ovoj pustinji!” “Takva je moja sudbina”, mirno odgovori magarac, “svako mora prihvatiti svoju sudbinu i svakome je njegova sudbina takva kakva jeste. A moja sudbina je da naporno radim, nosim težak teret i hranim se suhom travom.” “Ali kako možeš tako govoriti?!”, iščuđavala se lisica, “kakva sudbina, kakve gluposti! Kad god poželiš, možeš krenuti sa mnom u zelenu šumu, a ondje ćeš živjeti lagodno i ni u čemu nećeš oskudijevati. Ali ti izgleda više voliš da u ovoj pustinji naposljetku umreš od gladi!” Magarac joj na to reče: “Ne brini, neću umrijeti od gladi. Naviknut sam na ovakav život, a meni mnogo i ne treba. Nema li ničeg drugog, ja se mogu hraniti i trnjem. A znaš kako kažu:

'Niko nije umro od bogatstva, a niko se nije niti obogatio škrtareći.'”

“Ne, ne, griješiš”, reče lisica, “ako se potrudiš da stekneš bolji život, sigurno ćeš ga i steći. Zar je sreća provesti život u ovoj pustinji, mukotrpno raditi i hraniti se trnjem? Pomozi sam sebi, pa će ti i Bog pomoći. Bit će ti onako kako sam želiš da ti bude. Potrudi se i imat ćeš ono što želiš.”

I tako su se lisica i magarac dugo nadmudrivali, ali ni jedno ni drugo nisu htjeli odustati od svog mišljenja. Lisica je upotrijebila sve svoje lukavstvo, sve svoje varke, ali se uvjerila da magarac nije nimalo naivan i da ga nije lahko prevariti. Ipak, lisica nije htjela odustati. Odluči da pokuša sa svojim posljednjim lukavstvom, pa reče magarcu: “Prijatelju dragi, posljednji put ti kažem da griješiš. Nastaviš li tako, iz dana u dan će ti biti sve gore i sve ćeš teže živjeti.”

Stihovi:

Budala je ko živi u mjestu siromaškom, umjesto da sreću traži u svijetu širokom!

A onda lisica poče hvaliti šumu, opisivati sve njene ljepote i pričati o bujnim pašnjacima koje se može naći samo u šumi. Magarac je ostao pri svome, ali mu se u srcu javi želja da vidi tako divno mjesto. Poželio se sam uvjeriti da je u šumi zaista onako lijepo kako je to lisica govorila. Kad lisica shvati da je zainteresovala magarca i da je on počeo razmišljati o njenoj priči, to joj dade novu snagu da nastavi. Govorila je: “Prijatelju dragi, ja te ne želim nagovarati da dođeš u šumu. Ali bilo mi te žao kad sam te vidjela tako mršavog i izmučenog, pa sam se začudila šta radiš ovdje. A meni je svejedno, došao ti u šumu ili ne. Ipak, poslušaj moj prijedlog: kreni sa mnom u šumu i uvjeri se sam da je tamo baš onako kako sam ti kazala. Ako ti se svidi, ostani tamo do kraja života, živi u izobilju i sreći. Spasi se zauvijek ljudi koji te muče i terete. A ako ti se u šumi ne bude sviđalo, vrati se ovamo. Ta, ova suha i jadna livada neće ti nikamo pobjeći. Uvijek se možeš vratiti ovamo i nastaviti živjeti svojim paćeničkim životom.” Magarac reče sam sebi: “Čini se da pametno govori. Otići i vidjeti o čemu se radi ništa me ne košta. Najbolje da pođem i sam se uvjerim kako je tamo, a ovdje se uvijek mogu lahko vratiti.”

Naposljetku, magarac reče lisici: “Uredu, poći ću s tobom, želim da mi pokažeš šumu.” Lisica se obradova, pa kaza: “Svaka ti čast, znala sam da si pametan i da ćeš me poslušati! Sam znaš ocijeniti šta je dobro a šta loše za tebe. Baš si ti jedan pravi magarac, pametan i mudar magarac, naravno!”

Tako, eto, magarac pođe s lisicom u šumu. Lav ih opazi izdaleka, ali bio je toliko gladan da nije imao strpljenja sačekati da priđu bliže, već, onako iznemogao i izranjavan, izađe iz svog brloga i glasno riknu.

Stihovi:

Među njima još bijaše poveliko rastojanje, al’ lava je nestrpljivog izmorilo gladovanje,

iz jazbine izađe, riknu iz sveg glasa, a magarac bježat stade da pronađe sebi spasa.

Kad magarac opazi lava, stade bježati što je brže mogao i nije se zaustavljao sve do svoje livade. Koliko god suha i škrta da je bila, ondje je bio siguran od lava i lisice. Lisica se oneraspoloži kad vidje šta je lav uradio, pa ga poče koriti: “O kralju naš, gadno si pogriješio! Zar nisi mogao još samo malo sačekati, samo što nisam dovela tog magarca pred tvoj brlog. Onako mršavog i jadnog mogao si ga oboriti jednim udarcem. Ali ti si upropastio sav moj trud. Sad se moram vratiti i pokušati magarca ponovo nagovoriti da dođe ovamo. No, sumnjam da ću ga ovoga puta moći prevariti.”

“Pokušaj još jednom, molim te. Uzdam se u tebe i znam da si sposobna opet ga prevariti”, molio je lav lisicu. “Dobro”, reče lisica, “idem, i pokušat ću ga opet dovesti. Nadam se da ću nekako uspjeti. Moram ga uvjeriti da mu se samo učinilo, da nije vidio nikakvog lava i da je bez razloga pobjegao glavom bez obzira.”

Stihovi:

Sačekati moram da ga prođe strava, objasniti da uopće ni vidio nije lava, a ti strpljiv budi, ovaj put ne žuri, zar ne vidiš da ti sam u ruke juri!

“Ne brini, neću ponoviti istu grešku”, reče lav, “samo ga ti dovedi ovamo, a ja ću biti strpljiv, obećavam.” Lisica onda opet izađe iz šume, krenu prema selu i nađe magarca na istoj onoj livadi. Priđe mu i reče: “Prijatelju dragi, pa šta se desilo?! Zašto si odjednom pobjegao kao da si vidio nešto užasno?! Ne shvatam šta te toliko preplašilo pa si pobjegao nazad ovamo?!”

Magarac s nepovjerenjem pogleda lisicu, pa joj reče: “Odlazi od mene, ti koja imaš stotinu lica! S tobom nikad ne možeš znati kad lažeš, a kad govoriš istinu. Ko zna šta mi sad spremaš!” “Zaboga, šta je tebi, o čemu to pričaš?!”, pravila se lisica nevještom, “samo sam htjela znati šta te toliko uplašilo i zašto si onako bezobzirno pobjegao iz šume?” “Šta sam vidio?!”, ljutito kaza magarac, “kao da i sama ne znaš šta sam ugledao i šta me toliko uplašilo! Vidio sam strašnog lava, i sva sreća da sam ga na vrijeme opazio i uspio pobjeći. Inače bih sada već bio mrtav. A ti si sigurno došla da me opet pokušaš nagovoriti da pođem s tobom. Želiš me odvesti lavu, znam to! Ali ovaj put ti je trud uzaludan. Neću opet nasjesti na tvoje laži, zato odmah odlazi i ne pokušavaj me nagovoriti da pođem s tobom!” “Eh, čuj ga šta govori, a samo sam ga pitala čega se uplašio!”, nije odustajala lisica, “pa ti kao da zaista nemaš pameti! Umislio si da si vidio lava. Ili ti se možda samo učinilo. Ta valjda ja znam da u našoj šumi nema nikakvih lavova. No, dobro, svako se može prevariti. Ali ti si barem pametan, pa kako možeš misliti da si zaista vidio lava? Ti i ja smo prijatelji, i zar misliš da bih te mogla tek tako odvesti nekakvom lavu! A u našoj šumi i nema lavova. Uostalom, kako to da si ga ti vidio, a ja nisam?” I tako, malo-pomalo, lisica je uspjela uvjeriti magarca da mu se samo učinilo i da uopće nije vidio lava. Onda mu je ponovo pričala o ljepotama šume, o bujnim pašnjacima i lagodnom životu u šumi, sve dok joj magarac ne povjerova, pa pristade opet krenuti s njom.

Stihovi:

Magarac glupi povjerova opet u laži njene; uvijek je tako: budala i u smrt brzo krene.

Magarac zaboravi na svoj prijašnji razgovor s lisicom, zaboravi šta mu je prvi put obećavala i kako ga je prevarila, i tako dokaza da je glup i nepromišljen. Lisica, dakle, opet odvede magarca u šumu, gdje ih je čekao gladni lav. Lav je ovaj put bio strpljiv, sačekao je da lisica dovede magarca pred samu njegovu jazbinu, a onda skoči i u trenu ga ubi. Odmah ga rastrga i poče jesti njegovo meso, ali ubrzo osjeti žeđ, pa ode na obližnje vrelo napiti se vode. Lisica to iskoristi, pa ne čekajući da joj lav ponudi ostatke magarca, poče sama jesti, birajući najukusnije dijelove. Tako odmah pojede srce i džigericu. Kad se lav vrati, nastavi jesti, ali vidje da magarcu nedostaju srce i džigerica. “A gdje su srce i džigerica?”, upita lav lisicu, “nije moguće da ih nije ni bilo.” “Eh, pa ne čudi me ako magarcu nedostaju srce i džigerica, jer da je bio posve normalan, on ne bi po drugi put došao ovamo”, mudro i mirno odgovori lisica.

Preveo i prilagodio: Muamer Kodrić