Sa zalaskom sunca nastupio je petak, a
petak je vrijeme za Mostarsku poruku
Velikani naše domovine!!
358. Mostarska poruka, petak, 15. rebiu-l-ahir 1446.h.g./ 18.oktobar 2024.godine
Neizmjerna hvala pripada Uzvišenom Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova, Milostivom, Samilosnom, i neka je Allahov blagoslov i mir na Njegova poslanika i miljenika Muhammeda, alejhisselam, poslanikove ashabe – prijatelje, i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana. Amin!
„…a ti podsjeti ili opomeni jer zaista podsjećanje ili opominjanje koristi vjernicima.“ (Ez-Zarijat 55.)
Danas, petnaestog dana mubarek mjeseca rebiu-l-ahira 1446.h.g., podsjećam sebe i vas da sam proteklog petka najkraću Mostarsku poruku?! Valjalo bi je se malo i prisjetiti?!
Danas ću govoriti na temu: Velikani naše domovine!
Da! I ovim je moja intencija da svako treba da probudi svoju svijest i počne brinuti o sebi i svojoj porodici, o svojoj vjeri i domovini, jer Gospodar svjetova je potvrdio: „...zaista Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda sve dok on ne izmijeni sebe!“ (Er-Ra'd, 11)
Da! I danas podsjećam, jer smatram da u podsjećanju “... ima znakova za razumom obdarene.” (Ali Imran, 190)
U duhu ove Božanske poruke, podsjećam sebe i vas na našu blisku prošlost i našu stvarnost kako bi iz svega uzeli pouku i donijeli bolja rješenja i poduzeli bolje korake u našem životu.
Prije 21.godinu preselio je prvi predsjednik samostalne i nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović.
On je, bez sumnje, ličnost kod Bošnjaka koja je najznačajnije obilježila povijest Bosne i Hercegovine na prelazu sa drugog u treći milenij.
Najzaslužniji je za političko organizovanje Bošnjaka, kroz Stranku demokratske akcije, a njegovi mudri potezi su plijenili čak i one koji ga nisu voljeli.
Mudro je vodio Bosnu i Hercegovinu u njenom najkritičnijem periodu u kojem je na nju u periodu 1992 – 1995 izvršena oružana agresija od strane komšija i susjeda, potpomognuta domaćim odmetnicima i izdajnicima.
U najtežim trenucima je upozoravao pripadnike Armije i MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, da se ne svete i da ne čine zločine, za koje će jednoga dana svi koji ih budu činili morati položiti račun, pred domaćim ili međunarodnim sudovima.
Govorio je generalima da liče na svoj narod.
Bio je vrlo skroman i jednostavan čovjek, koji je uvijek nalazio vremena da sasluša ljude i da im pruži adekvatnu pomoć.
Važne odluke nikada nije donosio sam i uvijek se konsultirao sa velikim brojem svojih saradnika.
Dijelio je sudbinu svoga naroda, tako da u vrijeme totalne blokade BiH, u njegovom skromnom stančiću nije bilo šećera i kahve, a on kao predsjednik je to mogao imati da je htio.
Prema kazivanjima njegovih bliskih saradnika nikada nije doručkovao ili ručao, a da nije upitao je li to hrana za sve uposlene u Predsjedništvu ili je to za njega posebno.
Njegovo radno vrijeme se nikada nije završavalo u 16,00 već u kasnim noćnim satima.
Svi oni koji vole Bosnu i Hercegovinu i osjećaju je svojom domovinom, a posebno Bošnjaci njegovom smrću su izgubili velikog čovjeka, patriotu i mislioca...
Neka ga Allah, dž.š., za sve to nagradi posebnom nagradom!
Na današnji dan je godišnjica smrti još jednog velikana našeg naroda i domovine, vrsnog historičara, bibliotekara, publiciste i naučnog radnika, rahmetli Hivzije Hasandedića.
U istaživačkom radu rahmetli Hivzija Hasandedić evidentirao je preko 1400 rukopisa koji su se nalazili u Mostaru, bilo da su ih napisali, prepisali ili posjedovali mostarci.
Tragajući za bogatim kulturnim nasljeđem ovoga grada i Hercegovine u cjelini, r. Hivzija Hasandedić je zapisao da je u Mostaru, za vrijeme 400-godišnje turske vladavine, osnovano više od 300 javnih i privatnih biblioteka koje su posjedovale bar po nekoliko knjiga na orijentalnim jezicima, pretežno iz islamistike.
Neka je rahmet duši r.Hifzije Hasandedića, velikog istraživača i vakifa.
U svjetlu prisjećanja na ovu dvojicu velikana, koji su spoznali svoju ulogu na zemlji, podsjećam sebe i vas, na potrebu razmišljanja i preispitivanja svoje svijesti, vjere i djela.
Ljudi danas često zaboravljaju na svoju ulogu na ovom svijetu, pa umjesto, da im ovosvjetska dobra budu sredstvo za život, ona im postaju glavna preokupacija.
Uzvišeni Allah je kazao:
„Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ (Ez-Zarijat, 65.)
Ljudima je dana uputa, pa i pored toga neki od njih zaboravljaju na Allaha, nakon čega ih spopadaju razne pošasti, poput obijesti, nezahvalnosti, nezadovoljstva, oholosti isl.
S mnogima je danas teško govoriti o bilo čemu, a posebno o namazu, poštenju, pravdi, zahvalnosti isl.
No, Uzvišeni Allah nas podsjeća, ali i upozorava, jednim primjerom u kojem kaže:
„Allah navodi kao primjer grad, siguran i spokojan, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah.“ (En-Nahl, 112.)
Kefere, u arapskom jeziku, pored toga što znači nevjerovati, znači i prikrivati.
Kako god pojedini ljudi prikrivaju istinu o Stvoritelju i Gospodaru svjetova, isto tako neki drugi, koji vjeruju ili ne prikrivaju istinu i Njemu Uzvišenom, prikrivaju istinu o Njegovim blagodatima:
- iako imaju danas više nego su imali prije rata,
- iako danas žive udobnije i ljepše nego prije rata,
- iako mi danas živimo komotnije i bolje nego veliki broj stanovništva u svijetu.
Kada god ljudi zaborave na Allaha i Njegove blagodati njima zavlada:
- prvo strah,
- pa onda i glad,
- pa i din dušmanin, što sve skupa život čini teškim i mučnim.
Takvi će na Sudnjemu danu biti zaboravljeni, zapostavljeni i kazni Božijoj izloženi. Na to nas podsjeća Uzvišeni Allah riječima:
„Onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti. ''Gospodaru moj," - reći će - "zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao. Evo zašto" - reći će On: "Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen. I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onome svijetu biće, uistinu, bolnija i vječna.“ (sura Taha, 124.-127.)
S druge strane, onaj ko ima Allaha na umu, ko Ga spominje i robuje Mu, ko Mu je zahvalan na blagodatima, nema straha nego je smiren i spokojan, a ni gladi, ako Bog da, neće osjetiti, sve nedaće i poteškoće lakše podnosi, i nagradu od Njega Uzvišenog na Sudnjemu danu očekuje. To je obećanje od Njega Uzvišenog Koji kaže:
„One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju - a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju! Onima koji vjeruju i čine dobra djela - blago njima, njih čeka divno prebivalište! (Er-Ra'd, 28.-29.)
I razmišljanje o Allahu je ibadet, a činiti zikr – spominjati Allaha, pored toga što je dobro djelo i srce se time smiruje, a vjera u njemu jača.
Namaz je jedan vid zikra, baš kao što je i rad kojim se obezbjeđuje nafaka za sebe i svoju porodicu pa i svaki korak koji čovjek napravi može biti ibadet, ako se čini na putu dobra i u ime Allaha.
Zato braćo, nastojmo da budemo od onih koji Allaha na umu imaju i koji Ga mnogo spominju, koji Njemu robuju, koji se iskušenjima strpljivo odupiru, koji su na Njegovim blagodatima zahvalni.
Budimo od onih koji dobra djela čine, a loša izbjegavaju.
Budimo onakvi kakvi pravi muslimani jesu.
Srce očistimo od ružnih misli, jezik čuvajmo od ružnih riječi, a svoje tijelo od ružnih djela.
Čuvajmo svoju porodicu, poštujmo svoje velikane.
Neka naše misli budu ispunjene lijepim, naš jezik neka govori samo ono što je lijepo i korisno il neka šuti, a naša djela neka budu ogledalo naših misli i riječi. Molim Allaha da nam olakša taj put. Amin!
Nazif ef. Garib