Jedna priča o Uvejs-dedi (Ajvaz-dedi)
Poslije smjene Mehmed-bega i dolaska u Bosnu Skender-bega, odnosno poslije osvajanja Bosne, u ove krajeve došla je jedna osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejs-dede. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se u to vrijeme ubrajala među veće kasabe.
Godinama je ulagao veliki trud u vjersko prosvjećivanje stanovništva pomenute kasabe i širio islamsko obrazovanje. On je bio taj uzrok prelaska stanovnika tog kraja na islam.
Svo kršćansko stanovništvo sela Vesele, u spomenutom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred Ajvaz-dedom i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur'an, pa su ga tamo postavili za muallima u mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širilo. Budući da nije bilo dovoljno vode za piće, mjesno stanovništvo se mučilo i oskudijevalo vodom u Pruscu. Nije bilo u blizini izvora koji bi se tamo doveo, a u mjestu Ajvatovici, pet čejreka sata hoda udaljenoj od spomenute kasabe, izvornu vodu pregrađivala je jako velika stijena. Ova potreba stanovništva, koja se prenosi predajom, zadovoljena je pokretanjem duhovnih snaga spomenutog šejha. On se sklonio pod okrilje Božijeg spasa i svakog jutra, prije izlaska sunca, na spomenutoj stijeni, izlazio je na brežuljak i tu boravio u pobožnosti, moleći da se spomenuta stijena Božijom svemoći, raspukne. Tako je činio punih četrdeset dana. Četrdesetu noć usnio je da se stijena rascijepila i da voda teče. U zoru se digao i sa muridima i učenicima otišao do spomenute stijene i vidio kako je, uistinu, stijena raspukla po sredini i voda teče. Tamo je uzvišenom Bogu iskazao veliku zahvalnost učeći dovu, a onda je u znak velike radosti ispaljeno iz pušaka. Iza toga napravljeni su čunkovi i voda dovedena u kasabu Prusac.
Treba naglasiti da je voda iz stijene kao opomena i sjećanje. Opomena na Allahovu svemoć, a sjećanje na srce i dovu, što bješe jače od kamena. Izvor koji se pije i na kome se žeđ ugasi, žeđ koja je potekla iz duše željna spoznaje, željna potvrde za istinom. Historija je to koja se ne piše, nego očima osvjedočava. Susret je to najtvrđeg i najmekšeg, kamena i duše čovječije.
Ovdje vrijeme kao da nema vrijednost. Sve je dio vječnosti pred kojom ljudski um stoji i prelazi u sfere koje ga nadmašuju. Vjera je to čovječe, vjera koja nema ogradu niti granice…
Eto, to je Ajvaz-dedo, to je bistri izvor vode, to je Ajvatovica dovište vjernika muslimana koje se ne zaboravlja nikada, pa ni onda kada je bila zabranjena.
Muslimani su, kao uspomenu na Ajvaz-dedu i dovođenje vode u grad, počeli posjećivati Ajvatovicu i učiti dove zahvalnosti uzvišenom Gospodaru na njegovoj milosti.
Admir Krša