GAZALI: Prisutnosti srca u namazu

Kitab o značaju i tajnama namaza

TREĆE POGLAVLJE

AKTIVNOSTI SRCA

U ovom poglavlju ćemo tretirati pitanje skrušenosti i prisutnosti srca u namazu, zatim o značenje unutarnjeg faktora, njegove uzroke, ograničenja i tretman. Govorit ćemo detaljno i o tome šta sve treba biti prisutno u srcu čovjeka pri obavljanju ključnih elemenata namaza, ukoliko se namazom žele postići koristi na Ahiretu.

OBJAŠNJENJE UVJETOVANJA SKRUŠENOSTI I PRISUTNOSTI SRCA U NAMAZU

Znaj da je mnogo dokaza toga uvjetovanja. Počet ćemo Kur’anom. Allah, dželle š‘anuhu, kaže:

“... i molitvu obavljaj da bi ti uvijek na umu bio.”[1]

Evidentno je da se radi o obligatnoj naredbi – vudžūb. Nehat i nemar su suprotnost sjećanju i zikiru pa kako će se onaj ko potpuno zapostavi namaz sjećati Allaha, dž.š? Nemar i nehaj se zabranjuje, na šta ukazuju ove Allahove, dželle š‘anuhu, riječi:

“I ne budi nemaran.”[2]

Isto tako, Allah, dželle š‘anuhu, kaže:

“O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate.”[3]

Ovo je objašnjenje razloga zabrane pristupa namazu osobe koja je u pijanom stanju, a isto se primjenjuje i za osobu koja je “opijena” i preokupirana zlim mislima i sugestijama, odnosno dunjalukom.

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Namaz je skrušenost i poniznost.”

Isto tako, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Zaista pravo i prvenstvo kupnje odnosi se samo na ono što nije razdijeljeno.”

Iz ovih riječi Resula, sallallahu alejhi ve sellem, pravnici su razumjeli namjeru, ograničenje, potvrdu i negaciju.

Rekao je Resul, sallallahu alejhi ve sellem: “Koga njegov namaz ne spriječi od bestidnih i grešnih dijela – taj se svojim namazom udaljava od Allaha, dželle š‘anuhu.”

Poznato je da onaj ko nemarno prilazi namazu da ga njegov namaz neće spriječiti da čini bestidna i grešna dijela. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Koliko je onih koji obavljaju namaz, a od toga imaju samo teškoću i umor.”[4]

Nema sumnje da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ovdje mislio na one koji nemarno i neodgovorno prilaze svome namazu. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je također rekao: “Čovjek od svoga namaza ima onoliko koristi koliko o istom bude mislio.”[5]

U Predaji stoji da je u “namaz razgovor sa Allahom, dželle š‘anuhu.”[6] Svakako da nehaj (gaflet) nema ništa zajedničkog sa tajnim razgovorom sa Allahom, dželle š‘anuhu (munadžāt). Međutim, zekat, post ili hadždž, imaju drugačije objašnjenje. Naime, samo izdvajanje zekata suprotno je strasti i težnji gomilanja imetka i škrtosti. Isto tako, samim činom Posta lome se i suzbijaju strasti koje su osnovni instrument šejtana, Allahovog, dželle š‘anuhu, neprijatelja. Dakle, u slučaju zekata i posta, cilj i svrha se mogu postići samim izvršavanjem propisa, makar srce ne bilo prisutno. Isto je i sa hadždžom. Sami propis hadždža iziskuje napor i tegobe i cilj se postiže, bilo srce prisutno ili ne?

Za razliku od toga, namaz se sastoji samo od zikira, učenja (kirāet), ruku’a, sedžde, stajanja (kijām) i sjedenja (ku’ūd). Zikir je dozivanje Allaha, dželle š‘anuhu, i razgovor sa Njim. Taj razgovor može biti istinski, a može biti samo formalno izgovaranje i testiranje jezika, onako kao što se želudac testira suzdržavanjem od jela i pića tokom Posta, kao što se tijelo testira tegobama obredā hadždža, kao što se onaj ko je zaljubljen u imetak testira izdvajanjem procenta zekata. Kada je namaz u pitanju od formalnog izgovaranja riječi nema efekta. Kakva je korist od molbe: “Uputi nas na Pravi put!,”[7] ako su osjećaji i srce odsutni? Toliko o propisu prizivanja odnosno zikra. Štaviše, slobodan sam ustvrditi da čovjek koji bi položio zakletvu: “Tome i tome čovjeku ću zahvaliti, pohvalit ću ga i od njega zatražiti uslugu,” istu nije ispunio ukoliko bi se toj osobi na ovaj način obratio u snu. Isto tako, kada bi zakletvu ispunio u mraku, gdje bi dotična osoba bila prisutna ali on nije znao za njenu prisutnost, zakletva se ne bi tretirala izvršenom. Čak, kada bi ovaj zavjet izvršio i u po bijela dana pred navedenom osobom, a ako bi u mislima i srcu bio odsutan od dotične osobe, sami izgovor riječi ne bi značio ispunjenje datog zavjeta i obaveze.

Nema sumnje da je cilj učenja (el-kirāetu) i zikra prije svega pohvala i zahvalnost, pokornost i skrušenost, dova. Onaj Kome se obraća i Koga oslovljava – to je Allah, dželle š‘anuhu. Ako je u momentu ovoga obraćanja i dove, srce čovjeka nehajno i odsutno, a njegov jezik samo mehanički izgovara riječi – to nije namaz koji je propisan, koji ima svrhu da izglača i prekali srce, da obnovi sjećanje na Allaha, dželle š‘anuhu, da učvrsti īman! U najkraćem, zikir i učenje (u namazu – op.prev.) se ne mogu svesti samo na izgovor.

Što se, pak, ruku’a i sedžde tiče, to je čin veličanja Allaha, dželle š‘anuhu, mada je moguće da onaj koji ruku’om i sedždom veliča Allaha, dželle š‘anuhu, duhom i srcem bude totalno odsutan od Njega. Ako su duh i srce odsutni u tom činu, onda je to samo pomjeranje i pokret leđa i glave. To nije namaz koji je “stup vjere,” koji razdvaja vjeru i nevjerstvo, koji ima prioritet nad hadždžom i drugim ibadetima, za čije se namjerno izostavljanje zaslužuje smrtna kazna. Ja ne vidim da je veličanje Allaha, dželle š‘anuhu, vezano samo za vanjsku formu namaza. Ako se za post, zekat, hadždž, kurban, traži nijjet i prisustvo duha, šta tek da kažemo za namaz? Allah, dželle š‘anuhu, kaže:

“Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša.”[8]

Znači, klanje kurbana, kao i sama nagrada, vezani su prije svega za motivaciju i stanje samoga srca. Ako postaviš pitanje: ”Kako za valjanost namaza uvjetuješ prisutnost srca, kad pravnici tu prisutnost uvjetuju jedino pri izgovoru Tekbira?” Na to smo dali odgovor u Knjizi o nauci. Pravnici ne ulaze u pitanje skrivenog, srca, niti pak Ahireta. Oni svoje vjerske postavke grade na vanjskim manifestacijama. Vanjske okolnosti i faktori su dovoljni da se smrtna kazna dokine, a vladaru se daje mogućnost sankcije (ta’zir). Što se Ahireta tiče, njegovih koristi i nagrada, to nije područje Fikha.

Ebu Talib el-Mekki prenosi od Bišr ibn el-Harisa, da je Sufjan es-Sevri rekao: “Ako u namazu nema skrušenosti – taj namaz ne vrijedi.”

Prenosi se da je El-Hasan rekao: “Svaki namaz u kojem srce nije prisutno – vodi kazni.”

U predajama stoji da je Muaz ibn Džebel rekao: “Onaj ko obavlja namaz, pa namjerno provjeri ko je sa njegove desne, a ko sa lijeve strane – taj nema namaza.”

Od Resula, sallallahu alejhi ve sellem, sa potpunom predajom, prenosi se ovaj Hadis: “Kada čovjek obavi namaz neće mu se vrednovati šestina ili desetina toga namaza, nego onoliko koliko razumom i dušom bude prisutan u tom namazu.”[9]

Kada bi ovo bilo preneseno od nekog drugog, od toga bi se napravio mezheb i doktrina, pa kako da se Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, uputa ne držimo?

Abdul Vahid ibn Zejd[10] je rekao: “Ulema je jednoglasna u mišljenju da čovjek ima korist od namaza samo onoliko koliko je srcem i razumom prisutan u svom namazu.” Ovo su potvrdili mnogi pobožni pravnici i ulema Ahireta. Naravno, i po ovom, kao i po svakom značajnom pitanju, najbolje se pozvati na šerijatske izvore. A svi ti izvori uvjetuju prisutnost srca u namazu. Ali, po ovom pitanju, teško je donijeti ”značajnu fetvu”, jer većina ljudi, teško se može skoncentrisati na namaz tokom čitavog namaza – to mogu samo rijetki. Ako je teško donijeti fetvu za prisutnost srca tokom kompletnog namaza, a očito je da jeste, onda tu prisutnost treba uvjetovati bar određenim trenutkom, a početni Tekbir je najpogodniji trenutak za takvo što.

Zato su pravnici i donijeli fetvu, da je prilikom uvodnog tekbira u namaz neophodna i prisutnost srca.

Mi se ipak nadamo i molimo Allahu, dželle š‘anuhu, da pozicija onoga ko se nemarno odnosi prema namazu, neće biti kao pozicija onoga ko potpuno ostavi namaz. Onaj prvi je, ako ništa drugo, praktično i formalno pristajao namazu, možda je i svoje srce, bar za trenutak uključio u svoj namaz. Ovu tvrdnju baziramo na sljedećoj činjenici: ako bi se čovjek zaboravio pa namaz obavio nečist, takav namaz je neispravan kod Allaha, dželle š‘anuhu, ali će imati određenu nagradu za uloženi trud, zavisno od okolnosti u kojima je došlo do samog previda.

S druge strane, bojati se da pozicija onoga koji se nemarno odnosi prema namazu, bude teža i gora od pozicije onoga ko zapostavi namaz! Kakva je pozicija onoga ko izvršava obavezu, a ponižava i omalovažava Onoga prema Kome ima tu obavezu? Pozicija toga je teža od pozicije onoga ko ne izvrši obavezu! Mi se ovdje ne želimo suprotstavljati pravnicima iz razloga što su dali valjanost namazu u slučaju da je srce odsutno jer, kao što smo pojasnili, to je nužnost i karakteristika fetve. Onaj ko spozna tajnu namaza, shvatit će da je nehaj njegova suprotnost. U Kitabu osnovi vjerovanja, govoreći o razlikama između površnih i mističnih znanosti, naglasili smo da je ograničenost jedan od ključnih razloga zbog kojeg se ne mogu spoznati i otkriti tajne Šerijata. Zadovoljit ćemo se sa ovim obimom izlaganja naznačene teme, mislimo da je to dovoljno za iskrenog poklonika puta Ahireta, a što se tiče onog koji je frakcionaški i polemički nastrojen, ovoga puta mi nismo imali namjeru sa njim voditi raspravu.

Naš zaključak je da je trajna prisutnost srca – duša namaza, da je njegova prisutnost samo prilikom uvodnog tekbira karika i nit koja namaz održava, a ako se i ta nit izgubi, slijedi propast. U kojoj se mjeri prisutnost srca povećava u toj se mjeri duša namaza primjećuje i širi. Koliko ima onih koji su živi, ali su nepokretni, oni su bliži mrtvacu! Namaz osobe, kod koje je srce prisutno samo prilikom izgovora tekbira, podsjeća na toga živoga mrtvaca.

O UNUTARNJIM FAKTORIMA KOJI UPOTPUNJUJU NAMAZ

U upotrebi je dosta termina kojima se označavaju i imenuju postupci i osobine koji namaz čine potpunim i perfektnim. Mi ćemo navesti šest tih termina koji uključuju i sve ostale, a to su:

1. Prisutnost srca – huduru el-kalbi,

2. Razumijevanje - tefehhum,

3. Veličanje – ta’zīm,

4. Strahopoštovanje – el-hejbe,

5. Pouzdanje – er-redžā’,

6. Stidljivost – el-hajāu.

Govorit ćemo o pojedinostima ovih svojstava, njihovim uzrocima, kao i njihovom stjecanju.

Prvo: Prisutnost srca (hudur el-kalbi). Pod ovim se podrazumijeva da srce čovjeka ne bude preokupirano bilo čim osim što je vezano za izgovor i radnje čina namaza.

Drugo: Razumijevanje (et-tefehhum). Razumijevanje i razmišljanje o izgovorenim riječima je nešto što slijedi prisutnost srca. Naime, dešava se da je srce prisutno izgovoru same riječi, ali ne i poruci i razumijevanju te riječi. Pod pojmom razumijevanja (et-tefehhum) upravo se misli na prisutnost srca izgovoru same riječi, ali i njenoj poruci i značenju. Kako će se i u kom smislu shvatiti Poruka namaza, bilo iz samog učenja ili dove zavisi od osobe do osobe, i tu postoje velike razlike. Nekada će onaj ko obavlja namaz razumjeti veličinu i značaj Poruke, a da o tom značenju ranije nije razmišljao!

U tom i jeste uloga i značaj namaza – odvraćanje od razvrata i svega ružnog.

Treće: Veličanje (et-ta’zīm). To je nešto što dolazi nakon izgovora i razumijevanja. Tako npr. kada se neko obraća svom slugi, on mu upućuje riječi i razumije ih, ali to ne znači da ga i hvali ili veliča. Veličanje je posebna kategorija koja slijedi nakon izgovora i razumijevanja riječi.

Četvrto: Strahopoštovanje (el-hejbetu). Pod ovim se misli na osjećaj i držanje koje je rezultat veličanja. To je posebna kategorija straha. Bojazan i strah od zmije ili lošeg ponašanja čovjeka – nije strahopoštovanje. Za razliku od toga, strah od vladara može biti jedna vrsta strahopoštovanja. Strahopoštovanje je, dakle, strah koji je vezan za respekt i poštivanje.

Peto: Pouzdanje i očekivanje (er-redžā’). I to je posebna kategorija. Koliko je onih koji hvale i veličaju vladara bojeći se njega ili njegovog biča, ali se ne nadaju njegovoj nagradi. Onaj ko obavlja namaz treba željeti i očekivati Allahovu, dželle š‘anuhu, nagradu, a onaj ko ga zapostavi treba se bojati Allahove, dželle š‘anuhu, kazne.

Šesto: Stidljivost (el-hajāu). To je osjećaj i pretpostavka grijeha, baziran na eventualnih greškama i propustima u toku namaza. Naravno, postojanje takvog osjećaja, ne znači i postojanje samog grijeha.

A sada ćemo govoriti o uzrocima ovih šest navedenih realnosti. Što se tiče prisutnosti srca u namazu, razlog te prisutnosti je težnja i revnost. Tvoje srce bit će tamo gdje su tvoje preokupacije i ambicije. Ako srce nije prisutno u namazu, to ne znači da je ono van funkcije - ono je samo u funkciji preokupacije čovjeka, vezanih za dunjaluk i sl. Ako se želi postići prisutnost srca u namazu, to se može ostvariti samo pravom koncentracijom u namazu. To može postići onaj ko vjeruje i ko je uvjeren da je Ahiret, u odnosu na ovaj svijet, vječan, te da je namaz most i posrednik toj Vječnosti. Ako se ovom uvjerenju doda još i spoznaja ništavnosti ovoga svijeta, u odnosu na Ahiret, prisutnost srca u namazu bit će ostvarena. Vezano za ovaj razlog, tvoje srce će biti prisutno i u slučaju tvoga susreta sa uglednim ličnostima, koje ti ne mogu koristiti ni naškoditi jer daješ težinu i značaj tome susretu. Ako srce ne bude prisutno prilikom razgovora sa Vladarom vladara, Koji upravlja vidljivim i nevidljivim svijetom, Koji je kadar dati i oduzeti, nemoj misliti da za to postoji neki razlog osim – nedostatka īmana. Zato, nastoj i trudi se da ojačaš svoj īman. Kako i na koji način se jača īman, određeno je na drugom mjestu u našoj knjizi.

Uzrok poimanja i razmišljanja, nakon prisutnosti srca, vezan je za razumijevanje Poruke. To se postiže na taj način što će se čovjek osloboditi misli koje ga udaljavaju od namaza. To je moguće ako se prekine veza sa uzrocima koji razum čovjeka okupiraju i opterećuju. Ako se ta veza ne prekine, misli je nemoguće osloboditi. Onaj ko nešto voli, toga se i sjeća, to ovlada srcem. Zato možeš primijetiti da onaj ko zavoli nekog osim Allaha, dželle š‘anuhu, svoj namaz ne može očistiti i osloboditi različitih pomisli.

Pohvala i veličanje Allaha, dželle š‘anuhu, je odraz stanja srca. Ovo stanje rezultiraju dvije spoznaje: spoznaja Allahove, dželle š‘anuhu, Uzvišenosti i Veličine, što je osnov vjere, jer, onaj ko to ne vjeruje, njegova duša ne iskazuje poštovanje prema Njemu, zatim, s druge strane, spoznaja vlastite niskosti i beznačajnosti. Ove dvije spoznaje rezultiraju kod čovjeka pokornost, skrušenost i poniznost. Ako se ove dvije spoznaje ne spoje, ljudsko srce ne iskazuje zahvalnosst Allahu, dželle š‘anuhu, niti Ga veliča, jer primjera radi, čovjek može spoznati svojstva i Veličinu Allahu, dželle š‘anuhu, od drugih, ali ukoliko nije spoznao vlastitu sićušnost i ništavnost, on neće moći iskazivati hvalu i veličanje Allaha, dželle š‘anuhu.

Strahopoštovanje je također stanje srca, koje rezultira spoznaja o Allahovoj, dželle š‘anuhu, moći, Njegovim zakonitostima. To je spoznaja da Allah, dželle š‘anuhu, kada bi uništio čovjeka i ovaj svijet, ni za jedan atom ne bi umanjio Svoju Vlast.

Spoznaja o tome kakvim su iskušenjima izloženi Allahovi, dželle š‘anuhu, poslanici i odabranici, kako je Allah, dželle š‘anuhu, kadar da ih pomogne i zaštiti, za razliku od zemaljskih vladara. U najkraćem, što je veća spoznaja o Allahu, dželle š‘anuhu - sve je veći osjećaj strahopoštovanje prema Njemu. O tome ćemo opširnije govoriti kada budemo objašnjavali fenomen straha, u poglavlju “El-Mundžijāt” – spasonosna djela.

Nada i pouzdanost nastaju iz spoznaje o Allahovoj, dželle š‘anuhu, velikodušnosti i sveobuhvatnosti, Njegovom obećanju da će nagrada za namaz biti Džennet. Kada čovjek čvrsto povjeruje u ovo Allahovo, dželle š‘anuhu, obećanje, kada dođe do spoznaje o Njegovoj dobroti i blagosti – osjećaj nade i pouzdanja je neminovan.

Stidljivost nastaje iz osjećaja da se prave previdi i greške u ibadetu, kao i iz spoznaje čovjeka o vlastitoj nemoći i nesposobnosti da se prema Allahu, dželle š‘anuhu, ophodi onako kako to On zaslužuje. Ovaj osjećaj još više ojača spoznaja o mahanama i bolestima duše, zatim spoznaja da je Allah, dželle š‘anuhu, upućen u sve tajne duše i srca.

Ovakva saznanja, kod osobe koja do njih dođe, rezultiraju osjećajem i stanjem za koje nazivamo “el-hajā’” – stidljivost.

Naveli smo uzroke ovih stanja i osobina. Ako želimo neko stanje obrazložiti, neophodno je istražiti njegov uzrok. Spoznaja uzroka je i spoznaja postupka, odnosno tretmana. Sve ove uzroke spaja i objedinjuje – īman i uvjerenje (el-jekīn). Pod pojmom “jekin” podrazumijevam spoznaje koje smo naveli, lišene bilo koje vrste kolebanja i sumnje, onako kao što smo naveli u Knjizi o nauci kada smo obrađivali ovu temu. U onoj mjeri u kojoj je srce ispunjeno “jekinom” u toj mjeri u srcu postoji i strah. Tako možemo shvatiti riječi hazreti Aiše: “Resul, sallallahu alejhi ve sellem, bi sa nama bio u razgovoru, ali kada bi došlo vrijeme namaza (kada bi se oglasio ezan – op.prev.) ponašali smo se kao da jedni druge ne poznajemo.”

Prenosi se da je Allah, dželle š‘anuhu, objavio Musa, alejhis-selamu: “O Musa, kada Me spomeneš, spomeni Me na način da se trese tvoje tijelo, budi smiren i skrušen, neka tvoj jezik bude iza tvog srca, kada staneš preda Me, stani ponizno i razgovaraj sa Mnom, neka ti je srce bojažljivo a jezik iskren.” Isto tako, prenosi se da mu je Allah, dželle š‘anuhu, rekao i ovo: ”Reci grešnicima u svome narodu da Me ne spominju, jer sam Se zakleo da ću spomenuti svakoga ko Mene spomene, ali kada me neki spomenu, njih ću spomenuti prokletstvom.” Ovo se odnosi na grešnika, koji ipak spomene Allaha, dželle š‘anuhu, kako je tek za one koji i griješe, a i ne spominju Allaha, dželle š‘anuhu? U skladu s ovim razlikama ljudi se dijele na one koji su u svome namazu nehajni (gāfil) – obave namaz ali im srce nije prisutno u namazu niti na trenutak, zatim, na one koji obave svoj namaz i čija su srca prisutna u namazu svakoga momenta. Oni su toliko okupirani svojim namazom tako da ne znaju šta se oko njih dešavalo dok su namaz obavljali. Tako Muslim ibn Jesar nije osjetio rušenje dijela zida džamije u kojoj je klanjao. Tako bi neki dugo obavljali namaz u džema’atu a nikada nisu znali ko im je bio sa desne a ko sa lijeve strane. Lupanje srca Ibrahima, alejhis-selama, čulo se na dvije milje unaokolo. Bilo je onih koji su mijenjali boju svoga lica i tresli se i drhtali dok bi obavljali namaz. Sve je to moguće, zar ne primjećujemo kako ljudi osjećaju strah od vladara? Kada neko od njih uđe kod vladara, i to ministra, iznese mu svoj zahtjev, pa ga nakon što izađe od ovih upitamo ko je sve bio u društvu vladara ili ministra, ili kakva su bila njihova odijela, ne bi nam znao odgovoriti, jer je bio preokupiran svojim brigama, odnosno zahtjevom. Allah, dželle š‘anuhu, kaže: “Svima će pripasti nagrada ili kazna, već prema tome kako su postupali.”[11]

Svako će imati korist od svoga namaza onoliko koliko kroz taj namaz doživi i izrazi zahvalnost i strahopoštovanje. Allah, dželle š‘anuhu, će nagraditi čovjeka za ono što je u njegovom srcu, a ne za njegove pokrete. Zato je neko od Ashaba rekao: “Na Kijametskom danu Allah, dželle š‘anuhu, će ljude proživjeti onako kako su bili u svom namazu, zavisno od toga koliko su bili smireni i tihi, koliko su osjećali užitak i slast u svom namazu.” Tačno je rekao, jer svako će biti proživljen sa onim što je zaradio do trenutka svoje smrti. Vrednovat će se ljudsko srce, ne njegovo tijelo. Na Ahiretu će izgled zavisiti od svojstva srca. Spasit će se samo onaj ko pred Allaha, dželle š‘anuhu, dođe sa čistim srcem. Molimo Allaha, dželle š‘anuhu, da Njegovom plemenitošću i susretljivošću dođemo do uspjeha.

OBJAŠNJENJE DJELOTVORNOG LIJEKA ZA PRISUTNOST SRCA

Znaj da je obaveza vjernika da veliča Allaha, dželle š‘anuhu, da Ga se boji, da se uzda u Njega, da se stidi svojih nedostataka. Sve ove karakteristike kao vjernik treba očuvati i održati. Ako onaj ko obavlja namaz bude raspolagao ovim osobinama neće doći do njegove odsutnosti u namazu. Ako, pak, do toga dođe, razlog treba tražiti u rasutosti i razjedinjenosti misli, podjeli pažnje i interesovanja, u odsutnosti srca ili, konačno u nehatu za sami namaz. Od namaza najviše odvraćaju različite sklonosti i pomisli kojima je čovjek izložen i koje mnogim ovladaju. Da bi srce bilo prisutno u namazu, treba se osloboditi tih pomisli, a da bi se oslobodili nečega, moramo se osloboditi njegovog uzročnika. Taj uzročnik može biti vanjske ili unutarnje naravi. Vanjski uzročnici su vezani ili za sluh ili za vid. Ta osjetila skrenu pažnju čovjeka u određenom pravcu, ili na određenu temu i udalje ga od namaza. Onaj ko ima čvrst nijjet i revnosno se preda namazu, može obuzdati i kontrolisati svoja osjetila, ali onaj ko je slab i nema te čvrstine, sigurno to ne može učiniti.

On će pokušati izbjeći ili eliminisati uzroke koji odvlače njegovu pažnju od namaza. To će učiniti tako što će ograničiti i spustiti svoj pogled, što će se približiti zidu ili nekom predmetu kako bi suzio vidik, izbjegavat će obavljanje namaza na ulicama i frekventnim prostorima, dekorativnoj i obojenoj prostirci. Iz toga razloga su pobožni ljudi za mjesto svoga ibadeta odabirali tijesne i mračne kućice, velike tek toliko da mogu nesmetano činiti sedždu. Na taj način bi očuvali pažnju i koncentraciju u svome namazu. Jaki i pribrani između njih, u džamiji i džema’atu su se ponašali tako, da bi gledali samo na mjesto sedžde, nisu znali ko im je bio sa desne a ko sa lijeve strane. Prenosi se da Ibn Omer, da je Allah sa obojicom zadovoljan, ne bi dozvolio da na mjestu gdje će klanjati bude Mushaf, sablja ili knjiga. To bi obavezno uklonio.

Unutarnji faktori koji doprinose odsutnosti u namazu mnogo su opasniji od vanjskih. Dunjalučki izazovi čovjeka navode na različita razmišljanja, misao leti od pojma do pojma, tu ne pomaže obaranje pogleda.

Ono što čovjeku padne na srce dovoljno je da ga zabavi i preokupira. Zato čovjek treba da disciplinuje svoj duh, da se skoncentriše na ono što uči u namazu, da ga to odvrati od svega drugog. Za ovo se treba pripremiti prije uvodnog Tekbira (et-tahrīm), npr. donijet će odluku da će misliti o Ahiretu, o tome da je to direktno stajanje pred Allahom, dželle š‘anuhu, i izravan razgovor sa Njim. Pokušat će, još prije nego počne namaz, svoje srce isprazniti i osloboditi svega što nije vezano za namaz. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao Osman ibn Ebi Šejbeu:[12] “Zaboravio sam da ti kažem da prekriješ lanac koji je u Kući[13] (Bejtullah – op.prev.), jer u Kući ne smije biti ništa što čovjeku odvraća pomisao od namaza.” Ovo je put i način da se lutanje misli obuzda i smiri. Ako se na ovaj način misli ne mogu srediti i umiriti onda se mora upotrijebiti lijek koji će iz temelja očistiti tragove bolesti. Taj lijek je u suprotstavljanju svim strastima koje čovjeka dekoncentrišu u namazu i njegovo srce čine odsutnim. Sve što čovjeka dekoncentriše u namazu je njegov neprijatelj, a pomagač Iblisa. Iblisovim spletkama se treba suprotstaviti, i to na način da se suzdržavamo i odupremo njegovim izazovima, ili da ih iz temelja iskorijenimo. Ovo drugo, za nas je bolje, a za Iblisa teže i pogubnije.

Prenosi se da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ”obavio namaz u ogrtaču koji mu je donio Ebu Džehm,”[14] sa ukrašenim porubom. Nakon namaza Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je skinuo ogrtač i rekao: ”Vratite ovo Ebu Džehmu. Malo prije mi je to skrenulo pažnju od namaza. Donesite mi obični ogrtač od Ebu Džehma.”[15]

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se izmjeni kožni kaiš na njegovoj obući. Pogledao je prilikom obavljanja namaza u novi kaiš, pa je naredio da se zamjeni upotrijebljenim i istrošenim kaišem.[16]

Drugom prilikom Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je obuo obuću koja mu se dopala. Pao je na sedždu i rekao: ”Ponizno se molim Allahu, dželle š‘anuhu, da ne izlije Svoju srdžbu na mene.” Zatim je tu obuću dao prvom čovjeku kojem je bila potrebna, a naredio hazreti Aliji da mu kupi dva para obuće od neštavljene kože, te je tu obuću koristio.[17]

Isto tako, prenosi se da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, na svojoj ruci nosio zlatni prsten – prije zabrane. Jednom prilikom ga je bacio sa minbera rekavši: “Ovo mi skreće pažnju. Jedan pogled mi pada na vas, drugi na ovaj prsten.”[18]

Prenosi se da je Ebu Talha obavljao namaz u svome vrtu u kome je bilo rastinja. Pažnju mu je skrenuo divlji golub koji je poletio sa drveta. Na trenutak je ispratio njegov let, ali onda nije znao koliko je rekata klanjao. Ovaj slučaj je zatim iznio Allahovom poslaniku i rekao mu: ”O Allahov poslaniče, ovo (vrt – op.prev.) je milostinja i usmjeri je gdje hoćeš.”[19]

Isto tako, prenosi se od drugog čovjeka, da je obavljajući namaz u svome vrtu, obratio pažnju na plodove palmi kojima je bio okružen. Zadivio ga je taj prizor, ali je pritom zaboravio koliko je rekata namaza klanjao. Ovo je prenio hazreti Osmanu, da je Allah sa njim zadovoljan, i rekao mu: ”Ovo (bašča – op.prev.) ti je sadaka, usmjeri je u ime Allaha, dželle š‘anuhu.” Hazreti Osman je to prodao i unovčio u iznos od pedeset hiljada. Ovako su postupili zato što su, jednim dijelom, u toku obavljanja svoga namaza, bili odsutni svojim mislima. Ovo je bilo ispaštanje i naknada (keffaretun) za propust učinjen u namazu.

Kao što smo naglasili, kada strasti i izazovi zahvate samo periferne dijelove srca, misli je moguće smiriti i usmjeriti ih ka namazu. Međutim, ako su strasti i prohtjevi snažno izraženi, nemoguće je misli smiriti i skoncentrisati ih na namaz.

U takvoj situaciji čovjek je u stalnoj borbi i hrvanju sa svojim mislima. U toj borbi obično protekne čitav namaza. To je kao primjer čovjeka koji je došao pod drvo da se opusti i razmišlja. Međutim, svojim cvrkutom ga počnu uznemiravati vrapci. On uzme drvo i otjera ih, ali bi se vrapci uvijek ponovo vraćali. Rečeno mu je: “To je radnja poput vodenog kola – ona nema kraja. Ako hoćeš spas odsjeci drvo.” Slično je i sa drvetom strāsti. Ako se ono razgrana za čovjeka je privlačno i atraktivno isto kao što je stablo privlačno za vrapce, ili kao što je prljavština privlačna za muhu, teško ih je otjerati sa te prljavštine. Slično je i sa zabludama i strastima, a njih je mnogo. Malo je osoba koje tim zabludama i strastima mogu odoljeti. Sve te strasti i zablude imaju zajednički korijen, a to je ljubav prema dunjaluka. To je glava svakoga grijeha, osnova svake nedostatnosti, izvor svakoga nereda i pokvarenosti. Onaj ko svojim srcem zavoli dunjaluk, ne želeći sticanjem dunjaluka pomoći drugoga, niti pak s tim postići Ahiret, nemoj od takvog očekivati da će osjetiti slast i zadovoljstvo namaza. Onaj ko se raduje dunjaluku, ne raduje se Allahu, dželle š‘anuhu, niti razgovoru sa Njim. Ambicije čovjeka usmjerene su prema onome što ga usrećuje i raduje. Ako sreću i radost osjeti u dunjaluku, on će se tamo i usmjeriti. Pa i pored svega i ovakav čovjek treba uložiti napor da svoje srce vrati namazu, da reducira sve ono što ga od namaza udaljuje. Ovo je gorak lijek, bolest postaje hronična i teško je liječiti. Veliki ljudi su pokušali da obave dva rekata namaza a da se pri tom oslobode dunjalučkih preokupacija – ali nisu uspjeli! Šta tek da kažemo za one poput nas? Kada bi uspjeli bar trećinu našega namaza, ili jedan njegov dio, obaviti koncentrisano, bez šejtanskog došaptavanja (el-visvāsu), pa da budemo od onih “koji su dobra djela sa lošim zamijenili.”[20]

Težnja za Ahiretom i težnja za dunjalukom u ljudskom srcu je poput vode koju sipamo u čašu napunjenu sirćetom. Koliko vode uspemo – toliko sirćeta isteče. Ne mogu jedno s drugim.

OBJAŠNJENJE STANJĀ SRCA PRILIKOM IZVRŠENJA OSNOVNIH ELEMENATA NAMAZA

Na početku želim istaći da, ukoliko si od onih koji žele Ahiret, ne smiješ zanemariti upozerenje i upute koje se odnose na namaske preduvjete (šūrūt) i osnove (erkān).

Preduvjeti namaza su: ezan, čišćenje, pokrivanje tijela, okretanje prema Kibli, ispravno stajanje i nijjet.

Zato, kada čuješ poziv muezzina, pripremi svoje srce za poziv Sudnjeg dana, pripremi se svojom vanjštinom i nutrinom za odgovor i užurbanost. Oni koji će se žurno odazvati Pozivu toga Dana osjetit će blagonaklonost toga Poziva. Upravi i uputi svoje srce ka ovom Pozivu. Ako tvoje srce bude ispunjeno radošću i veseljem, kao i željom za tim trenutkom, znaj da će ti Poziv donijeti radosnu vijest i oproštenje na dan Suda. Zato je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Odmori nas, o Bilale.”[21]

Namaz je bio radost za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ezan i namaz su ga odmarali. Što se čistoće tiče, kako god obratiš pažnju čistoći mjesta gdje ćeš namaz obaviti, čistoći svoga odijela i tijela, nemoj zaboraviti posvetiti pažnju čišćenja najbitnijeg – svoga srca. Očisti ga tevbom – pokajanjem, donesi čvrstu odluku da nećeš praviti propuste koje si ranije činio. Očisti svoju nutrinu, jer On posebno na to gleda.

Stidna mjesta svoga tijela trebaš pokriti i zaštiti ih od ljudskih pogleda. Vanjština tvoga tijela predmet je ljudskih pogledā, a šta misliš o svojim unutarnjim nedostacima i mahanama, koje ne vidi niko osim Allaha, dželle š‘anuhu? Od Njega se ništa ne može sakriti. Svoje srce napuni pokajanjem, stidom i strahom od tih unutarnjih grijeha.

Stani pred Allaha, dželle š‘anuhu, poput onoga koji je pogriješio ali se zatim pokajao i sa osjećajem straha i stida pognuo glavu pred svojim Gospodarom.

Okretanje prema Kibli je usmjeravanje lica u pravcu Allahove Kuće. Misliš li, da isto tako, nisi dužan usmjeriti svoje srce prema Njegovim uputama? Da, i to je osnovno! Vanjski pokreti i aktivnosti samo su odraz unutarnjeg stanja. Zato, vodi računa, da lice tvoga srca bude okrenuto kao lice tvoga tijela, prema Kibli se orijentiši srcem i tijelom. Kako god prilikom obavljanja namaza zapostavimo svaku drugu stranu osim Kible, isto tako, svojim srcem zapostavljamo svaku uputu osim Upute Uzvišenog Allaha.

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Kada čovjek obavlja namaz, pa Allahu, dželle š‘anuhu, usmjeri svoje lice, svoje žudnje i svoje srce, postane čist od grijeha kao što je bio od njih čist onoga dana kad ga je majka rodila.”[22]

Ispravno stajanje u namazu podrazumijeva i tijelo i srce. Neka tvoja glava u namazu bude pognuta i oborena, neka tvoje srce upozori na skromnost i poniznost. Neka te stajanje u namazu podsjeti na stajanje pred Allahom, dželle š‘anuhu, na Kijametskom danu, kada ćeš polagati račun za svoja djela. Znaj, da stojiš pred Allahom, dželle š‘anuhu, i da te On promatra. Stani pred Njim bar onako kao što stojiš pred zemaljskim vladarima, ako već ne možeš shvatiti Njegovu Veličinu. Pretpostavi da te, dok obavljaš namaz, prati neko od tvoje rodbine, ili neko za koga želiš da ima dobro mišljenje o tebi. Vjerovatno bi to bio razlog da se namaz nastoji obaviti propisno, da taj bijednik i nemoćnik ne bi stavio neki prigovor na obavljanje namaza! Zato, kada god osjetiš obuzdanost u namazu, iz razloga što te neko prati i posmatra, ukori svoju dušu i reci joj: ”Ti si ta koja tvrdiš da imaš spoznaju o Allahu, dž.š, i da Ga voliš!

Zar imaš smjelosti i zar te nije stid da pored Njega uvažavaš Njegova stvorenja, da se bojiš ljudi a ne Njega, a On je dostojniji straha?” Zato, kada je Ebu Hurejre, da je Allah sa njim zadovoljan, upitao Resula, sallallahu alejhi ve sellem: “Kako da se stidim Allaha, dželle š‘anuhu?”, dobio je odgovor: “Stidi Ga se onako kao što se stidiš autoritativnog čovjeka iz tvoga naroda.”[23] U drugoj verziji hadisa stoji: “...čovjeka iz tvoje porodice.”

Nijjet je odluka da se odgovori Allahovoj, dželle š‘anuhu, naredbi o obavljanju namaza, da se namaz ispravno obavi, da se izbjegne sve što ga obezvređuje i kvari, da bude posvećen samo Allahu, dželle š‘anuhu, da bi se zaslužila Njegova nagrada a izbjegla Njegova kazna, tim bi se postigla Njegova blizina i blagonaklonost – unatoč lošeg ljudskog ponašanja i brojnosti njegovih grijehā. Uveličaj svoj razgovor sa Njim (munādžāt), pazi Koga dozivaš, šta tražiš i moliš i kako to činiš? Trebalo bi da znoj oblije tvoje čelo od stida, da ti se tijelo trese od strahopoštovanja, da ti lice požuti od straha.

A Tekbir, kada ga izgovaraš svojim jezikom, treba biti potvrđen iz tvoga srca. Ako u tvom srcu bude išta veće od Uzvišenog Allaha, On će svjedočiti protiv tebe da si lažov, unatoč tome što si jezikom rekao istinu.

I munafici su za Resula, sallallahu alejhi ve sellem, rekli da je Allahov poslanik. Ako ti sklonost prema prohtjevima bude jača i izraženija od sklonosti prema Allahu, dželle š‘anuhu, onda si ti pokorniji prohtjevima nego li Allahu, dželle š‘anuhu, a tvoje riječi: “Allahu ekber”, samo su fraza i izgovor – osjećaj srca je suprotan.

Za takvu osobu bi još veća opasnost bila da nije pokajanja i nade u Allahovu, dželle š‘anuhu, milost i oprost!

Što se tiče uvodne dove u namazu, počinješ je sa riječima: “Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio.”[24] Ovdje se ne misli na okretanje lica i tijela, nego srca. Svojim tijelom okrenuti smo prema Kibli, a prema Allahu, dželle š‘anuhu, možemo se okrenuti samo svojim srcem. Zato, pazi kada staneš na namaz, da li si se okrenuo svojim prohtjevima i strastima, potrebama u kući i trgovini, ili Stvoritelju nebesa i Zemlje? Nemoj dozvoliti da početak tvoga namaza i razgovora sa Allahom, dželle š‘anuhu, bude popraćen lažima i izmišljotinom! Čovjek je istinski okrenut Allahu, dželle š‘anuhu, samo onda kada napusti sve osim Njega. Zato, odmah nastoj da se potpuno posvetiš i predaš Allahu, dželle š‘anuhu. Ako ne uspiješ u kontinuiranoj predanosti, budi bar u trenutku svoje odluke iskren.

A kada izgovoriš riječi: “Hanifen muslimen” – pravi vjernik, trebaš biti svjestan, da je pravi vjernik samo onaj čovjek od čijeg su jezika i ruke sigurni i bezbjedni ostali muslimani. Ako nisi takav – onda si lažov. Trudi se da tvoja odluka bude čista i da je prate pokajanja za propuste iz prošlosti. Kada izgovoriš:

“Ja nisam od onih koji Njemu druga ravnim smatraju”[25] treba da se preispitaš da eventualno ne posjeduješ neke osobine skrivenog širka, jer kur’anski tekst: “Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!”[26] aludira na one koji se pored Allaha, dželle š‘anuhu, udvaraju i čine zahvalnost čovjeku. Budi oprezan od ove vrste širka, osjeti stid ako u tvom srcu opaziš i najmanji njegov trag, jer termin širk obuhvata njegovu prisutnost bilo u najvećem ili najmanjem vidu. A kada izgovoriš: “Reci: Klanjanje moje i obredi moji...”[27] znaj da se to odnosi na stanje čovjeka koji je u svome namazu zaboravio na sebe, a uspostavio kontakt sa Allahom. Međutim, ako čovjek svoje zadovoljstvo i strah, svoje stajanje i sjedenje, svoju želju za životom i strah od smrti isključivo veže za ovaj svijet, on je u totalnoj koliziji sa smislom navedenog kur’anskog teksta.

A kada kažeš: “Utječem se Allahu, dželle š‘anuhu, da me sačuva od prokletog šejtana”, trebaš imati znanje i osjećaj da je šejtan tvoj neprijatelj, da te u svakoj situaciji pokušava odvojiti od Allaha, dželle š‘anuhu, i to iz zavidnosti što sa Njim razgovoraš, što Mu činiš sedždu, a on je, samo što je odbio učiniti jednu sedždu, proklet od Allaha, dželle š‘anuhu. Tvoje očitovanje, da se utječeš Allahu, dželle š‘anuhu, od prokletog šejtana znači da ostaviš sve što je drago i ugodno šejtanu, i da to zamijeniš sa onim što je drago Allahu, dželle š‘anuhu. Naravno, ne samo riječima, jer, ako bi ti neprijatelju, koji te napada i želi da te ubije, ili lavu koji ima namjeru da te rastrga, rekao: “Da me ova utvrda sačuva od tebe,” a ti ostao na mjestu na kojem jesi, to te neće spasiti. Spasit ćete ako promijeniš tu svoju lošu i nepovoljnu poziciju, i iskoristiš zaklon i tvrđavu. Isto tako, onaj ko bude slijedio prohtjeve i strasti, što šejtan voli, a Allah, dželle š‘anuhu, mrzi, neće mu pomoći formalno izgovaranje riječi. Pomoći će mu odluka i odlučnost da se stavi pod zaštitu Allahovu, dželle š‘anuhu. Ta zaštita je: “La ilāhe illallah” – nema boga osim Allaha. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, navodi da je Allah, dželle š‘anuhu, rekao: “Ko uđe u moju tvrđavu, taj je zaštićen od Moje kazne.”[28] Onaj ko je u toj “tvrđavi” ne obožava nikog osim Allaha, dželle š‘anuhu. Onaj ko slijedi strasti, on je na otvorenom polju šejtana, ne u zaštićenoj Tvrđavi Allaha, dželle š‘anuhu. Znaj da te šejtan svojim spletkama, dok si u namazu, navodi na pomisli o Ahiretu, planovima o dobrim djelima, samo da bi te spriječio da pratiš i razumiješ ono što učiš u namazu. Znaj da se sve što te odvraća od razumijevanja značenja teksta koji učiš u namazu, da je to šejtanska sugestija.

Nije svrha i cilj namaza da se određeni tekstovi izgovore jezikom, nego upravo da se razumije i realizuje ono što se izgovara. Što se tiče učenja (el-kirāetu) u namazu, mogli bi reći da se tu ljudi mogu svrstati u tri kategorije:

a) čovjek koji tekst izgovara jezikom a srce mu je odsutno,

b) čovjek koji tekst izgovara jezikom, a njegovo srce prati, sluša i razumije to učenje, kao da ga sluša od neke druge osobe. Ova kategorija učača spada u one za koje Kur’an kaže da su srećni, da će biti na desnoj strani – Ashabul jemīn,

c) čovjek koji prati značenje teksta i razumije ga prije samog izgovora (srce je ispred jezika – op.prev.), a njegov jezik je sluga srca, njegov interpretator i tumač. Velika je razlika između onoga kod kojeg je jezik tumač srca i onoga kod kojeg je jezik učitelj srca.

Kod onih “koji su Allahu bliski” – el-mukarrebūn,[29] jezik je tumač srca, on je iza srca, ne ispred srca. To znači, kada izgovoriš: ”Bismillahir-rahmanir-rahīm”, podrazumijevaš postizanje blagoslova, pripremaš se za početak učenja Allahove, dželle š‘anuhu, Riječi, priznaješ da se sve dešava po Njegovoj Odredbi i Volji. Ako bi čovjek blagodat pripisao bilo kome osim Allahu, dželle š‘anuhu, ili mu izrazio apsolutnu zahvalnost, njegovo izgovoranje ”Bismillahi” i ”Elhamdulillahi” je pogrešno i gubi svoj pravi smisao.

Kada izgovoriš: ”Er-rahmanir-rahīm” – Milostivog, Samilosnog, pokušaj u svom srcu osjetiti i spoznati mnogobrojne Allahove, dželle š‘anuhu, blagonaklonosti, Njegovu Milost. Taj osjećaj i spoznaja vodi te ka ostvarenju tvojih želja i molbi upućenih Allahu, dželle š‘anuhu.

Zatim, izgovarajući riječi: ”Maliki jevmiddin” – Vladara dana Sudnjeg, iskaži veličanje i strah.

Veličanje iz razloga što ništa ne postoji a da nije u Njegovoj vlasti, a strah iz razloga što nam predstoji Dan obračuna i polaganja računa, čiji je On vlasnik.

Zatim, svoju iskrenu odanost prema Allahu, dželle š‘anuhu, obnovi izgovarajući: ”Ijjake na’budu” – Tebi se klanjamo.

Izgovarajući: ”Ve ijjake nesteīn” – I od Tebe pomoć tražimo!, izražavamo svoju nemoć pred Allahom, dželle š‘anuhu. Budi siguran da je tvoja poslušnost i pokornost rezultat Njegove pomoći, jer da ti On nije pomogao, bio bi jedan od onih koji su prognani, zajedno sa prokletim šejtanom.

Zatim, nakon što si proučio ”Euzubillahi” i ”Bismillahi”, izrazio zahvalnost Allahu, dželle š‘anuhu, (et-tahmid), zatražio od Njega sveukupnu pomoć, moliš Ga za ono što je najvažnije za tebe: ”Ihdenas-siratal mustekim” – Uputi nas na pravi put. To je Put koji vodi ka Njegovoj blizini i Njegovom zadovoljstvu.

Zatim, učeći dalje Fatihu, naglašavaš svoju žudnju za društvom poslanika, Njegovih ugodnika, šehidā i odabranih ljudi, jednom riječju, onih koji su živjeli po Njegovoj Uputi i osjetili Njegove blagodati. S druge strane, moliš Allaha, dželle š‘anuhu, da te sačuva društva koje je pogodila Njegova srdžba, koji su skrenuli s Njegovog Puta, kako nevjernici, tako i neki židovi, kršćani i Sabejci.

Zatim, moleći afirmativan odgovor na svoju molbu reci: ”Amin!” Učeći Fatihu bit ćeš od onih za koje je Allah, dželle š‘anuhu, kako prenosi Njegov poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

”Podijelio sam namaz između Sebe i Moga roba na dvije polovine, jedna polovina pripada Meni, druga pripada Mome robu. Moj rob će dobiti ono što je tražio. Kada Moj rob kaže: Elhamdulillahi Rabbil ālemīn – Allah, dželle š‘anuhu, će reći: Moj rob Me veliča i hvali.”[30]

Kada od svog namaza ne bi imao ništa osim ovoga da te Allah, dželle š‘anuhu, spomene, to ti je dovoljna nagrada, a šta tek da kažemo za ono što ćeš od Njega dobiti kao nagradu?

Trebaš dobro razumjeti tekstove sura koje učiš u namazu, kao što ćemo to objasniti u Knjizi učenja, odnosno recitiranja Kur’ana. Nemoj zanemariti Njegove naredbe, zabrane, obećanja, prijetnje, opomene, vijesti o Njegovim poslanicima, Njegovim darovima i dobročinstvu. Na ovome se baziraju naša prava i očekivanja. Tako je naša nada bazirana na Njegovom obećanju, naš strah na Njegovoj prijetnji, naša odlučnost na Njegovoj naredbi i zabrani, naše upozorenje na Njegovoj opomeni, naša zahvalnost na Njegovim blagonaklonostima, naše izvlačenje pouka bazira se na Njegovom kazivanju o poslanicima i drugim događajima. Prenosi se da je Zurare ibn Evfā,[31] nakon što je učeći Kur’an, došao do teksta: “A kada se u rog puhne,”[32] pao i ostao mrtav.

Ibrahim En-Nahai bi, kada bi čuo Allahove, dželle š‘anuhu, riječi: “Kada se nebo rascijepi”[33], toliko bio uznemiren da su se tresli zglobovi njegovog tijela.

Abdullah ibn Vākid[34] je rekao: ”Primijetio sam Ibn Omera, kako bi obavljajući namaz, djelovao shrvan i iscrpljen.” To ne treba da čudi, njegovo srce bi se rasplamsalo pod utjecajem obećanja i prijetnji Allahovih, dželle š‘anuhu, on je imao osjećaj grešnog i poniznog roba, koji u namazu stoji direktno pred Svemogućim i Silnim. Ovakvi postupci i držanja vezani su za spoznaju i čistoću srca. Ovi stepeni nisu limitirani. Namaz je ključ ljudskih srcā, kroz koji se dolazi do otkrivanja tajnī u riječima. Ovo su propisi o ispravnosti učenja Kur’ana u namazu, zikiru i tespihu (tesbih) također.

Potrebno je također voditi računa o strahopoštovanju prilikom učenja, poželjno je polahko i pravilno učenje (tertīl), ne učenje na brzinu i nabrajanje (serd). Učenje “tertilom” olakšava i omogućava meditaciju. Lijepo je da učač Kur’ana mijenja i prilagodi ton svoga glasa zavisno od toga šta tretira tekst Kur’ana, da li je milost, kazna, obećanje, prijetnja, zahvala, veličanje Allaha, dželle š‘anuhu, i sl. Ibrahim En-Nahai bi, učeći tekst Kur’ana: “Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga”[35] smanjio ton svoga glasa, kao da se stidio spomenuti ono što Mu ne dolikuje. Prenosi se da će se učaču Kur’ana reći: ”Uči umjereno i lijepo, onako kako si to činio na dunjaluku.”[36]

Stajanje (kijām) u namazu podsjeća čovjeka na prisutnost njegovog srca. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Allah, dželle š‘anuhu, će pokloniti pažnju prema osobi koja obavlja namaz sve dotle dok se ta osoba ne okrene od Njega.”[37]

Kako god je obavezno paziti da glava ili oko ne skrenu na neku drugu stranu, osim Kible, isto tako je obavezno paziti da srce ne ”skrene” na neku drugu stranu u namazu.

Posebno obrati pažnju na skrušenost srca, jer skrušenost sprečava okretanje i nemarnost u namazu, kako u materijalnom tako i duhovnom vidu. Ako je mir i skrušenost unutra, ona će se reflektovati i izvana. Zato je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, za čovjeka koji se u namazu igrao sa svojom bradom, rekao:

“Ovaj čovjek, da ima smireno i skrušeno srce, imao bi smireno i skrušeno i tijelo.”

Stado je ovisno od pastira. U tom smislu je i dova: ”Dragi Allahu, dovedi u red pastira i stado.”[38] - misli se na srce i organe tijela.

Hazreti Ebu Bekr, da je Allah sa njim zadovoljan, dok bi obavljao namaz, bio je miran i nepomičan, izgledao je kao šatorski stup. Slično bi se moglo reći i za Abdullah ibn Zubejra, da je Allah sa njim zadovoljan. Neki od njih su na svom ruku’u bili tako smireni i nepomični, da su vrapci padali po njima, jer su djelovali kao da pripadaju neživoj prirodi. Takvo ponašanje i držanje primjećuje se kod ljudi kad izražavaju poštovanje prema običnom smrtniku – čovjeku, a šta da kažemo za onoga koji se obraća Vladaru vladārā, i uz to, koji je spoznao Vladara vladārā? Onaj ko osjeća respekt i strah kad stane pred čovjeka, a neozbiljnost i površnost kad stane pred Allaha, dželle š‘anuhu, ponaša se tako iz razloga što nema svijesti i spoznaje o uzvišenosti Allahovoj, dž.š, o Njegovoj vlasti i kontroli nad ljudskim srcem, dušom i savješću.

‘Ikrime[39], tumačeći ajet: ”Koji te vidi kada ustaneš, da sa ostalim molitvu obaviš,”[40] tvrdi da se odnosi na kijām, rukū, sedždu i sjedenje u namazu.

RUKU’ I SEDŽDA

Ruku’ i sedžda su momenti koji posebno trebaju biti ispunjeni obnovom spoznaje i svijesti o veličini Allahovoj, dželle š‘anuhu. Početak je sa dizanjem ruku i molbom Allahu, dželle š‘anuhu, za oprost, a tu je i nijjet, onako kako je praktikovao Resul, sallallahu alejhi ve sellem. Ruku’om se izražava krajnja poniznost i potčinjenost Stvoritelju.

Srce treba biti nježno i ispunjeno osjećajem strahopoštovanja. To stanje srca u ruku’u prati jezik izgovarajući riječi zahvale i veličanja (tesbih) Allaha, dželle š‘anuhu. Te riječi zahvale na ruku’u se ponavljaju. Ispravljajući se sa ruku’a izgovaramo: ”Semiallahu limen hamideh” – Allah, dželle š‘anuhu, je čuo onoga ko Mu zahvaljuje, znači, udovoljava molbi onoga ko Mu je upućuje. Zahvaljujući Allahu, dželle š‘anuhu, na tome, idući na sedždu, izgovaramo: ”Rabbena lekel hamd” – Naš Stvoritelju, hvala Tebi. Lijepo je da se još doda i kaže: ”Neka su zahvalnošću Tebi ispunjeni nebesa i Zemlja.” Zatim činiš sedždu, koja je vrhunski čin pokornosti i poniznosti. Najdraži dio svoga tijela, svoje lice, spuštaš i spajaš sa onim što je najčednije i najponiznije u cjelokupnom bitisanju – to je prašina, odnosno zemlja. Najbolje je da između tvoga lica i zemlje ne bude nikakve pregrade, ako mogneš, tako obavi sedždu, jer se na taj način najbolje izražava i doživljava skrušenost i poniznost. Ako istinski uspiješ ostvariti osjećaj poniznosti i pokornosti, ostvario si pravi cilj, povezao si ogranke sa stablom. Ti si stvoren od zemlje i u nju se vraćaš. Dok je osoba na sedždi, srce se puni osjećajem moći i veličine Uzvišenog. Zato reci: ”Subhane Rabbijel e’ala” – Hvaljen neka Si, moj Uzvišeni Allahu!. Ponovi to više puta, ponavljanje pojačava efekt. Kada tvoja molba Allahu, dželle š‘anuhu, bude iskrena, kada se tvoje srce oslobodi krutosti, osjetit ćeš Allahovu, dželle š‘anuhu, Milost. Njegova Milost vezana je za skrušenost i poniznost, ne za oholost i obijest. Kada podigneš svoju glavu sa prve sedžde, Allahu, dželle š‘anuhu, uputi sljedeću dovu: ”Allahu moj, od Tebe tražim oprost i milost, samo Ti znaš moja djela.” Možeš izgovoriti i neku drugu molbu, odnosno dovu. Zatim, na isti način, obavi drugu sedždu.

Prilikom sjedenja (Tešehhud) budi smiren i skrušen, iskaži svoju zahvalnost Allahu, dželle š‘anuhu, i pozdrav na Resula, sallallahu alejhi ve sellem, to je značenje i značaj učenja ”Ettehijjatu.”

Pozdrav plemenitoj ličnosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućuješ riječima: ”Selamun alejke ejjuhennebijju ve rahmetullahi ve berekatuhu!” Budi prožet osjećajem i nadom, da će tvoj pozdrav stići do Resula, sallallahu alejhi ve sellem, i da će ti na još bolji način biti uzvraćen. Zatim ćeš predati selam – pozdraviti sve Allahove dobre robove. Imaj osjećaj da predajom selama pozdravljaš meleke i sve prisutne.

Na kraju ćeš izgovoriti Šehadet i završiti svoj namaz sa tradicionalnom dovom. Učenje dove treba biti popraćeno skrušenošću, odanošću i poniznošću. Također, treba biti popraćeno osjećajem i ubjeđenjem da će traženjima u dovi biti udovoljeno. U svojoj dovi se obavezno moli za svoje roditelje i sve vjernike. Izrazi zahvalnost Allahu, dželle š‘anuhu, što ti je omogućio da obaviš namaz i izraziš svoju zahvalnost. Budi svjestan mogućnosti da je to tvoj zadnji namaz u životu, sjeti se riječi Resula, sallallahu alejhi ve sellem: ”Obavi svoj namaz kao da ti je oproštajni.” Neka te, nakon obavljenog namaza, obuzme stid i bojazan za eventualne propuste koje si, klanjajući namaz, počinio. Boj se da taj namaz, zbog materijalnih (zahir) ili moralnih (batin) propusta, bude odbijen od strane Allaha, dželle š‘anuhu. S druge strane, neka kod tebe postoji nada, da će ti Allah, dželle š‘anuhu, oprostiti eventualne propuste, i tvoj namaz primiti.

Jahja ibn Vessāb[41] bi, nakon što obavi namaz, ostao sjediti i razmišljati o svome namazu. Na njemu su se primjećivali tragovi težine i odgovornosti namaza. Ibrāhīm En-Nahai bi, nakon obavljanja namaza, dugo vremena proveo sjedeći i razmišljajući. Odavao je utisak osobe pogođene bolešću. Ovo je opis namaza skrušenih i bogobojaznih osoba “koji namaz ponizno obavljaju,”[42] “koji namaz na vrijeme obavljaju,”[43] koji se u namazu obraćaju Allahu, u skladu sa svojim mogućnostima. Najbitnije je da se čovjek posveti namazu, pa u kojoj mjeri ga ispravno obavi i doživi, neka se u toj mjeri veseli i raduje, a u kojoj mjeri u namazu napravi propuste, neka se u tolikoj mjeri žalosti i tuguje.

Što se, pak, tiče nemarnosti i odsutnosti u namazu, to je opasno i pogibeljno. Za propust te vrste ostaje nam jedino da nas Allah, dželle š‘anuhu, prekrije Svojom milošću i oprostom, Njegova milost i plemenitost je neograničena. Ne preostaje nam ništa nego da priznamo svoju nemoć da Mu izrazimo istinsku pokornost.

Znaj da će namaz, koji se obavi isključivo u ime Allaha, dželle š‘anuhu, kroz koji se ispune uvjeti koje smo naveli i iskaže se skrušenost, veličanje i stid, osvijetliti ljudsko srce. To svjetlo su ključevi skrivenih znanosti. Do tih znanosti, koje otkrivaju nebeske i zemaljske tajne, dolazi se dok je čovjek u namazu, naročito dok je na sedždi, jer je tada čovjek najbliži Allahu, dželle š‘anuhu. Zato Allah, dželle š‘anuhu, kaže: ”Čini sedždu i nastoj da se Gospodaru svome približiš!”[44] Do ovih tajnih spoznaja ne može doći svako ko namaz obavlja. Da bi se do njih došlo treba se osloboditi i očistiti dunjalučkih natruha i prljavštine.

Po ovom pitanju među ljudima postoje razlike. Zato se nekima stvari otkrivaju u njihovoj suštini, dok se drugima obznanjuju u njihovoj sličnosti, npr. nekima se dunjaluk ukazuje u vidu lešine, a šejtan u liku podmuklog psa, koji čovjeka poziva na tu lešinu. Isto tako, ljudi se razlikuju u svojoj spoznaji i otkrićima vezanim za određeni pojam. Tako će nekim osobama biti otkrivene stvari vezane za svojstva Allaha, dželle š‘anuhu, drugima stvari vezane za Njegova djela, dok će nekima biti otkriveni detalji praktičnih znanosti.

Ova spoznaja, odnosno otkrovenja, vezana je za mnoge tajne faktore. Svakako da je ključni faktor težnja i ambicija, odnosno revnost, jer, ako postoji želja i ambicija za nečim, postoji vjerovatnoća da se ta spoznaja i otkrije. Ali, ove stvari se mogu vidjeti samo kroz čisto ogledalo. Ako je ogledalo premazano farbom, ono ne otkriva istinu, ne zbog škrtosti Onoga Ko Istinu daruje, nego zbog naslaga prljavštine na srcu onoga kome se Istina upućuje. S druge strane, čovjek je po svojoj prirodi takav da negira sve ono što nije konkretno, što nije sadašnjost. Kada bi kojim slučajem djetetu u majčinoj utrobi (fetusu) bio dat razum i inteligencija, ono bi zanijekalo život čovjeka u zemaljskim i nebeskim prostranstvima. Ili, kada bi npr. malodobnom djetetu bila data inteligencija punoljetne osobe, on bi zanijekao tvrdnje učenih koje su vezane za zemaljske i nebeske zakonitosti, za koje učeni tvrde da su ih spoznali. I tako, čovjek, u svakom svom stadiju, obično negira ono što će biti i doći poslije. Zato, onaj ko negira fazu evlijaluka (velājetun), zasigurno će negirati i fazu poslanstva (ennubuvvetu). Čovjek je stvoren u fazama i etāpama, nije razumno od njega da negira fazu koja dolazi poslije one u kojoj se on trenutno nalazi. Diskutujući o ovim stvarima, neki su se bazirali na jalove i konfuzne diskusije i rasprave, umjesto da odgovore potraže u čistom srcu, rasterećenom i očišćenom od svega osim od Allaha, dželle š‘anuhu. Zbog toga se ne treba čuditi što u svojim raspravama nisu došli do prave istine. Onaj ko ne može dokučiti i spoznati tajne, u najmanju ruku, trebao bi vjerovati u te tajne (el-gajbu), sve dok ih ne doživi i iskusi.

U Tradiciji stoji: ”Kada čovjek obavlja namaz, Allah, dželle š‘anuhu, otkloni svaku prepreku između Njega i Njegovog roba. Meleki okruže onoga ko obavlja namaz i mole Allaha, dželle š‘anuhu, da ispuni njegove dove. Allah, dželle š‘anuhu, sa nebeskog obzorja izlijeva svoju milost i dobrotu na onoga ko obavlja namaz, a glasnik će povikati: Kada bi ovaj koji moli bio svjestan Koga moli i Kome se obraća, ni na što drugo ne bi obraćao pažnju. Nebeska vrata se otvaraju onima koji namaz obavljaju. Allah, dželle š‘anuhu, Svoje meleke ističe i poredi sa onim Njegovim robovima koji namaz obavljaju.”[45] Otvaranje nebeskih vrata, uklanjanje prepreke između Allaha, dželle š‘anuhu, i onoga ko klanja, to su metafore koje upućuju na otkrivanje tajni o kojima govorimo.

U Tevratu stoji: ”O sine Ademov, ne dozvoli da te bilo šta onemogući da obaviš namaz, da staneš preda Me i da plačeš. Ja sam Allah, Koji sam se približio tvome srcu, ti si u nevidljivom svijetu (gajbu – op.prev.) vidio Moje Svjetlo!” Neko je rekao: ”Mislimo da je upravo ta naklonost, osjećaj i plač, neočekivana spoznaja, a što srce doživi u namazu, dokaz Allahove, dželle š‘anuhu, blizine srcu.” Ako to nije blizina u mjestu, prostoru, svakako jeste u Uputu, Milosti i Otkriću.

Isto tako, rečeno je: ”Kada Allahov rob klanja dva rekata, okruži ga deset safova meleka. U svakom saffu je deset hiljada. Ovaj broj Allah, dželle š‘anuhu, poveća sa još stotinu hiljada meleka. Ovo je zbog toga što je čovjek kroz namaz objedinio stajanje, sjednje, ruku’ i sedždu. Ove radnje Allah, dželle š‘anuhu, je razdvojio kada su u pitanju Njegovi meleki, a za njih je zadužio četrdeset hiljada melekā. Oni koji su zaduženi za stajanje (kijām), ostat će tako, i neće učiniti ruku’, sve do Sudnjeg dana, a oni koji su zaduženi za sedždu, neće podići glavu sa sedžde sve do Kijametskog dana. Tako je i sa melekima koji su na ruku’u i sjedenju.

Dakle, vezano za blizinu i stepen prema Allahu, dželle š‘anuhu, meleki su u poziciji koja je stalna i nepromjenljiva do Sudnjeg dana, nikad nisu bliže niti dalje Allahu, dželle š‘anuhu. Zato oni i kažu: “Svakome od nas mjesto je određeno.”[46]

Za razliku od melekā, čovjek nema tih ograničenja, on prelazi iz stānja u stānje u tom približavanju Allahu, dželle š‘anuhu. Melekima su, kao što smo istakli, ta vrata zatvorena, oni u svom ibadetu ne prelaze iz stānja u stānje, niti malaksavaju:

“... ne zaziru da Mu se klanjaju, i ne zamaraju se, hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju.”[47]

Ključ toga približavanja Allahu, dželle š‘anuhu, upravo je namaz: “Ono što žele – vjernici će postići,

oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju.”[48]

Kao što vidimo, Allah, dželle š‘anuhu, najprije hvali one koji obavljaju namaz skrušeno, a zatim, završavajući opis onih koji su spašeni, ističe da je to zahvaljujući namazu: “i koji molitve svoje na vrijeme obavljaju.”[49]

Zatim, Allah, dželle š‘anuhu, objašnjava da će oni, koji budu raspolagali ovim svojstvima, pored spasenja, biti nasljednici Firdevsa u kojem će vječito boraviti:

“oni su dostojni nasljednici,

koji će džennet (firdevs) naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.”[50]

Ali, po mom mišljenju, sāmo mehaničko izgovaranje riječi u namazu i odsutnost srca, neće dovesti do ovog stepena. To je suprotnost namazu koji vodi do Firdevsa, zato Allah, dželle š‘anuhu, kaže: “Šta vas je u Sekar dovelo?

Nismo – reći će – bili od onih koji su molitvu obavljali.”[51]

Oni koji su istinski obavljali namaz, oni su nasljednici Firdevsa, oni će vidjeti Svjetlo Allahovo, dželle š‘anuhu, i oni će svojim srcima osjetiti radost i sreću Allahove, dželle š‘anuhu, blizine.

Molimo Allaha, dželle š‘anuhu, da nas učini od nasljednika Firdevsa, da nas sačuva kazne, kojoj će biti izloženi oni koji pred Njega dođu sa lijepim riječima a lošim djelima! On je Plemenit, Dobročinitelj, Vječan. Neka je Allahov pozdrav na Njegove dobre robove.

PREDAJE O NAMAZU BOGOBOJAZNIH

Znaj da je skrušenost i bogobojaznost plod īmana, ubjeđenja i osjećaja Veličanstva Allaha, dželle š‘anuhu. Ko bude imao taj osjećaj, taj će iskazivati bogobojaznost, ne samo u namazu, nego i u svakoj drugoj prilici. Bogobojaznost nastaje iz spoznaje da Allah, dželle š‘anuhu, stalno kontroliše čovjeka, spoznaje Uzvišenosti Njegovog Bića, te iz spoznaje o vlastitim nedostacima. Dakle, ova spoznaja nije ograničena isključivo na namaz. Prenosi se za nekoga od Prethodnika, da četrdeset godina nije podigao glavu i usmjerio svoj pogled prema nebu, iz stida od Allaha, dželle š‘anuhu.

Za Er-Rebi’ ibn Husejma[52] prenosi se da su mnogi zbog oborenog pogleda pri hodu, stekli dojam o njegovoj sljepoći! Preko dvadeset godina održavao je susjedske i prijateljske kontakte sa Ibn Mes’udom. Jednom prilikom, sluškinja koja ga je inače dočekivala, reći će Ibn Mes’udu: “Tvoj slijepi prijatelj je došao.” Ibn Mes’ud bi, gledajući ga, imao običaj citirati ajet: ”A radosnom viješću obraduj poslušne.”[53] Isto tako, rekao je: ”Da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, živ pa da te vidi – obradovao bi se.” U drugoj verziji stoji ”zavolio bi te.” Jednom prilikom Er-Rebi’ je sa Ibn Mes’udom prolazio ulicom u kojoj su kovačke radnje, pa kada je vidio kako se iz mjehova puše i kako se na ognjištima rasplamsava vatra, pao je i onesvijestio se. Ibn Mes’ud ga je pričuvao i sjeo kod njega dok je došlo vrijeme namaza, i budući da nije dolazio svijesti, odnio ga je kući na svojim leđima. Međutim, on nije dolazio svijesti čitav dan, a Ibn Mes’ud, koji je bdio nad njim, reći će: “Tako mi Allaha, ovo je istinski strah!” Er-Rebi’ bi imao običaj reći: ”U namazu sam bio preokupiran samo sa onim što izgovaram.”

Amir ibn Abdullah[54] je, također, bio jedan od onih koji je bio poznat po skrušenosti i strahopoštovanju u namazu. Ako bi, dok bi on obavljao namaz, njegova kćerka svirala u def (daire), ili žene vodile svoje uobičajene razgovore u kući, on to ne bi čuo niti bi to skrenulo njegovu pažnju. Jednom prilikom je upitan: ”Da li ti nešto padne na um u namazu?” ”Da, kako ću stati pred Uzvišenog Allaha, dželle š‘anuhu, i koja će od dvije vječne kuće biti moje boravište (Džennet ili Džehennem – op.prev.).” Zatim su ga pitali: ”Da li predmet tvoga opažanja bude neka dunjalučka stvar, kao što se nama dešava?” Odgovorio je: ”Volio bih da budem zubima rastrgan nego da u namazu pomislim ono što neki pomisle!” također je rekao: ”Kada bi se ‘otkrile tajne’ – moje ubjeđenje bi ostalo isto.”

Već ranije smo naveli slučaj Muslim ibn Jesara, koji, obavljajući namaz, nije osjetio da se jedno krilo džamije srušilo!

Nekome je opet, trebalo amputirati oboljeli dio tijela, ali je to bilo nemoguće izvesti, jer za takav zahvat nisu bila dostupna sredstva. Primjećeno je: ”Učinite to dok obavlja namaz, jer on tada ništa ne osjeća.” Stvarno, amputirali su mu taj dio tijela dok je obavljao namaz!

Neko je rekao: ”Namaz je veza sa Ahiretom, pa kada stojiš u namazu, ti si se isključio i izišao iz ovog svijeta.”

Drugome je opet postavljeno pitanje: ”Da li si tokom svoga namaza preokupiran dunjalučkim stvarima?” Odgovorio je: ”Ne, niti u namazu, niti van namaza!”

Neko je opet na pitanje, da li u svom namazu pomisli i na nešto drugo, odgovorio: ”Zar mi ima nešto draže od namaza, pa da na to mislim?”

Ebu ed-Derda’, da je Allah sa njim zadovoljan, imao je običaj reći: ”Čovjek koji poznaje propise, dunjalučke potrebe i obaveze odradit će prije stupanja u namaz tako da njegovo srce bude oslobođeno i rasterećeno svega osim namaza.”

Neki su praktikovali polahko i brže obaviti namaz, da bi na taj način izbjegli eventualne šejtanske sugestije i utjecaje.

Prenosi se da je Ammar ibn Jasir obavio namaz osjetno brzo, pa mu je prigovoreno: ”Brzo si obavio namaz, oče El-Jakzanov!” Odgovorio je: ”Jesam li izostavio bilo koji elementarni dio namaza?” Odgovoriše: ”Nisi.” Reče: ”Nastojao sam preduhitriti šejtana, da me ne navede na neku grešku.”

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Čovjek može obaviti namaz a da mu Allah, dželle š‘anuhu, ne primi ni polovinu, ni trećinu, ni četvrtinu, ni petinu, ni šestinu ili ni deseti dio toga namaza. Čovjeku će biti priznato samo onoliko od namaza koliko je u njemu bila prisutna njegova svijest i razum.”[55]

Prenosi se da su Talha i Ez-Zubejr, kao i brojni Ashabi, bili poznati po bržem obavljanju namaza. To su objašnjavali riječima: ”Ovakvim klanjanjem želimo preduhitriti šejtana.”

Hazreti Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, jednom prilikom je rekao sa mimbera: ”Možda će čovjek osjediti u Islamu, a neće upotpuniti i usavršiti svoj namaz.” ”Kako to?” – upitaše. Odgovori: ”Zato što namazom nisu ispoljili skrušenost, skromnost, niti pak predanost Allahu, dželle š‘anuhu.”

Pitali su Ebu El-’Aliju,[56] da im protumači kur’anski ajet: “A teško onima koji, kad molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju.”[57]

Odgovorio je: ”To je onaj koji je odsutan u namazu, ne zna koliko je rekata klanjao, ne zna da li je na parnom ili neparnom rekatu u namazu.”

El-Hasan kaže da se to odnosi na čovjeka koji ne vodi računa o vaktu namaza, tako da mu prođe namaski vakat. Neki, pak, kažu da se odnosi na čovjeka koji, ako namaz obavi na vrijeme, ne osjeti zbog toga radost i zadovoljstvo, a ako ga obavi na samom isteku vremena, ne osjeća žalost i pokajanje. On u redovnom obavljanju namaza ne vidi niti osjeća dobro, a kašnjenje obavljanja namaza (bez opravdanog razloga – op.prev.) ne smatra grijehom i propustom.

Znaj da Allah, dželle š‘anuhu, od Svoga roba primi dijelove namaza a dijelove ne primi, na šta nedvosmisleno ukazuje Tradicija, mada šerijatski pravnici tvrde da se o ispravnosti i validnosti namaza može govoriti u njegovoj cjelini a ne u pojedinim dijelovima. To ima svoje tumačenje i objašnjenje, ali, vezano za materiju koju ovdje izlažemo, imamo argumentaciju u Tradiciji. Tako stoji, da se “farzovi mogu nadomjestiti nafilom.”[58]

Isa, alejhis-selam, kaže: “Allah, dželle š‘anuhu, je rekao: Izvršavanjem farza čovjek će zaslužiti spas kod Mene, a nafilom će zaslužiti Moju blizinu.”

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Uzvišeni Allah, dželle š‘anuhu, kaže: Čovjek neće postići spas kod Mene osim ako bude izvršavao ono što sam mu naredio.”[59]

Prenosi se da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, klanjajući namaz sa Ashabima izostavio učenje ajeta. Nakon što su obavili namaz, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ih je upitao: “Šta sam učio?” Prisutni su šutjeli. Zatim se Resul, sallallahu alejhi ve sellem, obraća Ubejj ibn Ka’bu, da mu on odgovori. Rekao je: “Allahov poslaniče, učio si tu i tu suru i izostavio si taj i taj ajet. Ne znamo da li je taj tekst derogiran?” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je pohvalio Ubejja, zatim se okrenuo prema ostalima i upitao: ”Kakvi su oni koji prisustvuju namazu, popune safove, stanu iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ne znaju šta im je učio iz Allahove Knjige? Tako su radili Izraelićani, pa je Allah, dželle š‘anuhu, njihovom poslaniku objavio: Reci svome narodu: Vi Mi dajete vaše tijelo i jezik, a srce vam je odsutno! Uzaludno je i isprazno ono što radite.”[60]

Ovo je argument da je učenje imama obavezno pratiti i razumijevati. Neko od dobrih Prethodnika je rekao: “Čovjek će pasti na sedždu Allahu, dželle š‘anuhu, a u trenutku obavljanja sedžde imat će toliko grijeha da, kada bi se isti rasporedili na stanovnike jednog grada, svi bi nastradali.” Upitaše ga – kako? Odgovori: “Taj čovjek će biti pred Allahom, dželle š‘anuhu, na sedždi svojim tijelom, ali će svojim srcem biti sa strastima koje su njim ovladale.”

Ovo su svojstva skrušenih i bogobojaznih. Ova predanja i pouke, zajedno sa ovim koje smo ranije naveli, jasno ukazuju da je osnov i srž namaza skrušenosti i bogobojaznost popraćeno sa prisutnošću srca. Od pukih mehaničkih pokreta i nehajnog ponašanja u namazu, na dan Obećanja Povratka – neće biti nikakve koristi. A Allah, dželle š‘anuhu, najbolje zna.

Da nam Allah, dželle š‘anuhu, pomogne!

O VODSTVU (el-imāmetu) I UZORU (el-kudvetu)

Imam ima obaveze i dužnosti prije samoga namaza, zatim obaveze vezane za učenje u namazu (el-kirāetu), obaveze koje se odnose na elementarne dijelove namaza, te napokon dužnosti nakon predavanja selama.

Što se tiče obaveza prije namaza, radi se o sljedećih šest:

Prva obaveza se odnosi na raspoloženje džema’ata u odnosu na imama. Nije dozvoljeno obavljati funkciju imama u situaciji kada džema’at, nije zadovoljan sa dotičnim imamom. U tom slučaju presudan je stav većine.

Naravno, ne treba postupiti ishitreno, ako se dokaže da manjina zastupa zdrave i pravedne stavove, treba je pomoći i podržati. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Tri su osobe čiji se namaz ne uzdiže dalje od njihovih glava: odbjeglom robu, ženi koja muža ne uvažava i zbog toga je ljut na nju, i imamu koji predvodi ljude a oni ga ne vole.”[61]

Kako god nije dozvoljeno predvođenje (imamet) onih koji su nezadovoljni sa vođom, isto tako nije dozvoljeno u namazu stati ispred onog koji je učeniji, osim sa ovlaštenjem učenijeg. Ako ne postoje navedeni razlozi, onda onaj ko ispunjava osnovne uvjete imāmeta, može predvoditi džema’at. Ružno je nekome uskraćivati pravo na imāmet u trenutku kada namaz počinje.

Prenosi se da su neki ljudi bili strašno kažnjeni i uništeni jer su se sporječkali oko pitanja imameta nakon što je namaz već počeo. Što se, pak, tiče prakse Ashabā, da su se teško odlučivali za preuzimanje uloge imameta, to su činili iz razloga što su nastojali da ulogu imama između njih preuzme onaj koji je najsposobniji i najzaslužniji, te zbog toga što su se bojali da ne naprave neku grešku u namazu, naročito kada je u pitanju noćni namaz, gdje treba glasno učiti pred džema’atom. Osim toga, bojali su se odgovornosti i garancije za namaz, jer tu odgovornost i garanciju preuzima upravo imam. Ovo su razlozi zbog kojih su se Ashabi ovako odnosili prema ulozi imama. Drugo: Ako se čovjek nađe u poziciji da bira između uloge imama i muezzina, odlučit će se za ovo prvo, jer je imamet preči. Mekruh je da jedna te ista osoba preuzme ulogu imama i muezzina. Doduše, ima onih koji zastupaju mišljenje da je uloga muezzina časnija i od samog imameta, rukovodeći se nekim hadisima Resula, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima se posebno naglašava uloga muezzina. Jedan od tih hadisa je i ovaj: “Imam je garant, a muezzin je povjerilac.”[62]

Naravno, većina je onih koji odgovornost i garanciju vežu za ulogu imameta. U tom smislu su hadisi kao:

“Imam je opunomoćenik i vođa – pa kada on učini ruku’, i vi to učinite, kada je na sedždi i vi budite na sedždi.”[63]

Isto tako, za imama i ispravnost njegovog obavljanja namaza, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ako imam ispravno obavi namaz, ta ispravnost se odnosi na njega i džema’at, ako pak napravi grešku ili propust, odgovornosti pada samo na njega, ne i na džema’at.”[64]

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je upućivao Allahu, dželle š‘anuhu, i ovu dovu: “Dragi moj Allahu, uputi imame i oprosti muezzinima.”[65]

Ovdje se ne smije izgubiti iz vida, da traženje upute (er-Rušdu) podrazumijeva i traženje magfireta. To se razumije iz ovog Hadisa: “Ko u jednoj džamiji obavlja dužnost imama sedam godina, taj će ući u Džennet – bez polaganja računa. Ko bude obavljao dužnost muezzina četrdeset godina ući će u Džennet – bez polaganja računa (hisāb).”[66]

Dužnost imama je časnija i odgovornija od dužnosti muezzina. Dužnost imama obavljao je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njega hazreti Ebu Bekre, hazreti Omer i dr. Ovo je zbog toga što je dužnost imama povezana sa odgovornošću. Što je veća odgovornost, dužnost je odlikovanija i časnija. Zato Resul, sallallahu alejhi ve sellem, za položaj vladara kaže: ”Jedan dan pravednog vladanja, bolje je od ibadeta sedamdeset godina.”[67]

Isto tako, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Vaši imami su vaši predvodnici i zagovarači kod Allaha, dželle š‘anuhu, pa ako želite da vaš namaz bude ispravan, neka vas u namazu predvode najdostojniji između vas.”[68]

Neko od dobrih Prethodnika je rekao: “Najodabraniji ljudi su: Poslanici, ulema i imami. Oni stoje između Allaha, dželle š‘anuhu, i Njegovih stvorenja. Poslanici su odlikovani poslanstvom, ulema znanjem, a imami stupom vjere – namazom.” Ovo je bio kriterij Ashaba prilikom izbora hazreti Ebu Bekra za halifu. Oni su rekli: ”Pošli smo od činjenice da je namaz stup vjere. Odabrali smo da nas u dunjalučkim predvodi onaj koga je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, odabrao i ovlastio da nas predvodi u vjerskim poslovima.”[69] Isto tako, uvažvali su Bilala iz razloga što ga je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, “potvrdio kao muezzina.”[70]

Prenosi se da je neki čovjek upitao Resula, sallallahu alejhi ve sellem: “O Allahov poslaniče, uputi me na posao kojim ću zaraditi Džennet”, na što mu je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ”Budi muezzin!” Čovjek odgovori: ”Ne mogu.” Resul mu zatim reče: “Budi imam!”, na što on opet odgovori: “Ne mogu.” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Klanjaj odmah do imama.”[71]

Kao što vidimo, tendencija je da se stekne želja i sposobnost ka imāmetu.

Treća: Imam treba voditi računa da namaz obavi odmah u nastupu dotičnog vakta, kako bi se postiglo zadovoljstvo Allahovo, dželle š‘anuhu, jer prednost obavljanja namaza u nastupu njegovog vakta, za razliku od izlaska dotičnog vakta, jednaka je prednosti Ahireta nad dunjalukom.[72]

U tom smislu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

”Možda će čovjek obaviti svoj namaz pri kraju izlaska namaskog vakta ali, da ga je obavio na početku bilo bi mu mnogo bolje. Namaz obavljen u početku vakta, vredniji je od dunjaluka i svega što je na njemu.”[73]

Namaz ne treba odgađati iz razloga da se sakupi više džema’ata, nego treba dati prednost početku vakta. Ashabi, da je Allah sa njima zadovoljan, ponašali su se tako da, ”ako su se našla dvojica u početku vakta, nisu čekali trećega”, a ako su se našla četverica da obave dženaze-namaz, ”nisu očekivali petog.”

Prenosi se da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ”okasnio na sabah-namaz, pa je Abdurrahman ibn Avf[74] preuzeo ulogu imama da se ne bi čekalo sa obavljanjem namaza. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je stigao kada su Ashabi bili na drugom rekatu.” Neki od ashaba su se pokajali što su tako postupili, a Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Pravilno ste postupili – uvijek tako radite.”[75]

Drugom prilikom Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je okasnio na podne-namaz. Hazreti Ebu Bekr je stao da klanja kao imam, a Resul, sallallahu alejhi ve sellem, koji se u međuvremenu priključio džema’atu, došao je i stao pored njega.[76] Imam ne treba čekati muezzina, a muezzin treba sačekati imama da bi počeo sa ikametom. Kada se imam pojavi, muezzin treba početi sa ikametom ne čekajući bilo koga drugog.

Četvrta: Imam treba voditi računa da njegov imamet bude čist i iskren, te da u potpunosti izvrši sve obaveze ovog Allahovog, dželle š‘anuhu, emaneta. Pod čistotom i iskrenošću podrazumijeva se da za obavljanje namaza ne uzima plaću i nadoknadu. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje Osman ibn ebi el-’As es-Sekafiju[77]:

“Uzmi i odredi muezzina, ali onog koji za to neće uzimati bilo kakvu nadoknadu.”[78]

Ezan je poziv i put ka namazu, i za to se ne priliči uzimati naknada. Međutim, ako bi muezzin sredstva za život uzeo iz fonda koji je određen za uzdržavanje džamije, budžeta države, ili, pak, pojedinaca koji ulažu sredstva za održavanje tih ustanova, to je dozvoljeno, mada se smatra pokuđenim. U slučaju da dođe do plate i protuusluge, istu treba prihvatiti u smislu organizacije i održavanja džema’atskog života, a nikako to vezati sa obavljanjem samoga namaza. Vezano sa emanet, imam treba biti moralno čist, kloniti se velikih i malih grijeha. On je predvodnik i zagovarač naroda pred Allahom, dželle š‘anuhu. Treba biti najodabraniji između njih, pored duhovne, treba biti primjer i oličenje i materijalne čistoće. On sam sebe kontroliše. Ako u tom namazu pri sebi primijeti bilo kakvu nečistoću, ili npr. pusti vjetar i sl., neće se stiditi niti ustručavati, nego će onoga ko mu bude najbliži uzeti za ruku i postaviti ga da umjesto njega predvodi džema’at.

Prenosi se za Resula, sallallahu alejhi ve sellem, da je jednom prilikom zaboravio da se okupa poslije spolnog općenja. Toga se sjetio u toku obavljanja namaza. Odmah je zadužio ko će ga zamijeniti, okupao se i priključio se namazu.[79]

Sufjān[80] je rekao: “Klanjaj i stani iza pravednog a i iza grešnika, samo nemoj stati da klanjaš iza notornog pijanice, ozloglašenog fasika, iza onoga koji je odbio poslušnost svojim roditeljima, iza onoga ko uvodi novotariju, i iza roba koji se odmetnuo.”

Peto: Da ne izgovori tekbir dok se safovi ne uspostave i srede, neka se okrene prema džema’atu, pogleda desno i lijevo, i ako primijeti bilo kakvu grešku u formiranju safova, na to treba upozoriti.

Prenosi se da su dobri Prethodnici, dok obavljaju namaz, praktikovali da se u safovima ”dodiruju svojim ramenima i svojim člancima.” Imam ne donosi tekbir dok muezzin ne završi sa ikametom. Muezzin će, nakon ezana, dati mogućnost džema’atu da se pripremi za obavljanje namaza, a zatim će početi sa ikametom. U Hadisu stoji:

”Neka muezzin između ezana i ikameta napravi toliku pauzu, kojom će se omogućiti onom ko je u toku jela, da završi sa svojim jelom, a onome ko obavlja nuždu – da je okonča.”[81]

Zato je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se prvo obavi večera pa onda noćni namaz[82] (jacija), kako srce ne bi bilo okupirano dunjalučkim potrebama.

Šesto: Imam treba glasno izgovoriti početnik tekbir u namazu, kao i ostale tekbire, a onaj ko slijedi imama (me’mūm) neće tekbire naglas izgovarati. To smije učiniti tek toliko da sām sebe čuje. Imam će naglasiti u nijjetu svoj imamet, za šta je predviđena nagrada. Ako bi pak to zaboravio učiniti, njegov namaz je ispravan, ali neće dobiti nagradu za imamet. S druge strane, ako oni koji slijede imama, naglase svoje pristajanje za njim, bit će za taj nijjet nagrađeni. Onaj ko slijedi imama, počet će sa izgovorom tekbira u momentu kada imam završava njegov izgovor. Mislim da je to ispravno, a Allah najbolje zna.

Što se tiče obavezā imama vezanih za učenje u namazu (el-kirāetu) – to su tri sljedeće:

Prva: Da u sebi prouči dovu stupanja u namaz, kao i ”euzu billahi” i ”bismillahi”, a naglas će učiti Fatihu i suru, i to u oba rekata sabah-namaz, a na dva prvo rekata akšama i jacije-namaza. Isto tako, glasno će izgovarati ”Amin” nakon učenja Fatihe u namazima u kojima se Fatiha i sura uče naglas. Onaj ko slijedi imama, riječ ”Amin” će izgovarati istovremeno kada i imam, ne poslije.[83] Dužnost imama je da ”Bismillah” uči naglas. Istina, po ovom pitanju stavovi uleme su različiti.[84] Imam Šafija, da je Allah sa njim zadovoljan, smatra da ”Bismillah” imam treba glasno izgovarati.

Druga obaveza imama je da tokom stajanja (kijām) na jednom rekatu napravi tri pauze u učenju.[85] Ovo prenose od Resula, sallallahu alejhi ve sellem, Samure ibn Džundub[86] i ‘Imrān ibn el-Husajn.[87]

Prva pauza, i ona najduža, slijedi poslije početnog tekbira. Ona traje toliko da oni koji slijede imama, mogu proučiti Fatihu. To je vrijeme u kojem imam uči dovu kojom započinje namaz. Jer, ako imam ne bi napravio pauzu, oni ne bi bili u stanju čuti njegovo učenje, i u tom slučaju, on bi bio odgovoran za eventualne njihove propuste u namazu. Ako, pak, oni, tokom pauze ne bi učili Fatihu, nego budu preokupirani nečim drugim, odgovornost i grijeh je njihov, ne imamov.

Druga pauza slijedi nakon što imam prouči Fatihu. Tada će oni, koji eventualno nisu stigli proučiti Fatihu proučiti na pravoj pauzi, učiniti sada. Ova pauza je duplo kraća od prve pauze.

Treća pauza slijedi nakon učenja sure, prije ruku’a. Ovo je najkraća pauza, tek toliko da se odvoji učenje od tekbira. Zabranjeno je spojiti tekbir i učenje. Oni koji stoje iza imama, ne mogu učiti za njim ništa osim Fatihe. Ako on ne bi pravio pauze oni bi Fatihu učili zajedno s njim, a grijeh bi bio njegov. Ako onaj koji slijedi imama, i stoga ne bi čuo u noćnom namazu, npr. zbog udaljenosti od imama, ili se radilo o dnevnom namazu, u tom slučaju, pored Fatihe, dozvoljeno je da uči i suru.

Treća obaveza imama je da vodi računa o učenju sura u pojedinim namazima. Preporučeno je da na sabah-namazu uči tekstove sure ”El-Mesāni,”[88] ali da ne uči više od stotinu ajeta na jednom rekatu. Učenje dužih tekstova na sabah-namazu je sunnet. Na drugom rekatu npr. može učiti zadnjih 30-40 ajeta navedenih sura, ali s tim da prouči suru do kraja. Naime, ima uleme koja tvrdi, da nije lijepo početi sa učenjem sure u namazu, a ne dovršiti njeno učenje.

Postoji predaja, po kojoj je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom od namaza učio suru Junus, i kada je došao do dijela teksta koji govori o Musa, alejhis-selamu, i faraonu, prekinuo je učenje i učinio ruku’.[89] Prenosi se da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, na prvom rekatu farza sabah-namaza učio ajet iz sure El-Bekare[90]:

“Recite: Mi vjerujemo u Allaha i u ono što je objavljeno nama...”[91], a na drugom rekatu je učio ajet iz sure Āli ‘Imrān:

“Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo...”[92] Zatim je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, čuo Bilala kako u namazu uči tekstove, pa ga je pitao za razlog odabira tih tekstova, a Bilal mu je odgovorio: “Miješam ugodno sa ugodnim.”

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je pohvalio taj njegov gest, rekavši: ”Dobro si postupio.”[93] Preporučeno je da imam u podne-namazu uči do 30 ajetā iz sura ”El-Mufassal”[94], u ikindiji-namazu do 15 ajetā, a u akšam-namazu da uči najkraće sure ”El-Mufassal.”

Po predajama, zadnji namaz koji je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, obavio u svome životu, bio je akšam-namaz. Na tom namazu Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je učio suru El-Murselāt.[95] U najkraćem, imam treba da se drži pravila, da ne odulji sa učenjem, naročito kada je veći džema’at u pitanju. Na ovo ukazuju i riječi Resula, sallallahu alejhi ve sellem: ”Kada neko od vas klanja kao imam, neka olakša i požuri, jer u džema’atu ima slabih i bolesnih, starih, onih koji žure svojim obavezama i poslovima. A kada klanja sām, neka odulji koliko hoće.”[96] Prenosi se da je Muaz ibn Džebel klanjao jaciju-namaz kao imam i da je u cjelini učio suru El-Bekare. Jedan od džematlija je istupio iz džema’ata i sam obavio ostatak namaza. Neki su ovoga čovjeka okarakterisali kao munafika. Međutim, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je ukorio Muaz ibn Džebela, rekavši mu: ”O Muaz, ti si uznemirio i doveo u iskušenje ovoga čovjeka! Uči sure (kraće – op.prev.) poput: El-A’la (87.), Et-Tārik (86.), Eš-Šems (91.).”[97]

Što se pak tiče dužnosti imama koje se odnose na elementarne stvari u namazu, najvažnije su tri:

Prvo – da se na ruku’ i sedždi ne zadržava dugo. Dovoljno je da se zadrži toliko koliko se može tri puta izgovoriti ”subhane Rabbijel ‘azim”, odnosno ”subhane Rabbijel e’ala”, ali ne duže.

Prenosi se da je Enes ibn Malik rekao: ”Nisam vidio da iko obavi namaz tako lahko i brzo, a istovremeno ispravno i kompletno, kao Resul, sallallahu alejhi ve sellem.”[98]

Isto tako, prenosi se, da je Enes ibn Malik, nakon što je obavio namaz iza Omer ibn Abdul Aziza, koji je u to vrijeme bio namjesnik Medine, rekao: ”Nisam klanjao ni iza koga a da mu je namaz sličniji namazu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je namaz ovoga mladića.”[99] Dalje je rekao: ”Subhane Rabbijel ‘azim” i ”Subhane Rabbijel e’ala” mogli smo klanjajući za njim izgovoriti po deset puta.

Prenosi se hadis jake predaje: ”Klanjajući iza Resula, sallallahu alejhi ve sellem, mogli smo na ruku’u i sedždi riječi veličanja Allaha, dželle š‘anuhu, izgovoriti po deset puta.”[100] To je lijepo, međutim, ako se radi o većem džema’atu, kao što smo naglasili, riječi veličanja Allaha, dželle š‘anuhu, (tesbih) ispravnije je izgovoriti tri puta. Ova zahvala izgovara se deset puta kada se radi i o manjem džema’atu i kada taj džema’at čine osobe koje su posebno odane ibadetu.

Prilikom podizanja glave sa ruku’a, imam će izgovoriti: ”Semiallahu limen hamideh” – Allah čuje onoga ko Ga hvali!

Druga obaveza se odnosi na onog koji slijedi imama – muktediju. Naime, onaj ko slijedi imama, neće istovremeno sa imamom učiniti ruku’ i sedždu, nego malo kasnije. Tako će npr. krenuti na sedždu u trenutku kada čelo imama dotiče tlo. Ovako su Ashābi praktikovali klanjajući za Resulom, sallallahu alejhi ve sellem.[101] Isto tako, poći će na ruku’ u trenutku kada imam bude u završnoj fazi ruku’a. Zato se kaže da se džema’at, nakon obavljenog namaza, može rangirati u tri različite skupine: one koji se tretiraju kao da su obavili dvadeset pet namaza – to su oni koji su tekbir i ruku’ činili poslije imama, one koji se tretiraju kao da su obavili jedan namaz – to su oni koji su tekbir i ruku’ činili istovremeno sa imamom, one koji su ostali bez namaza – jer su tekbir, ruku’ i sedždu činili prije imama. Ulema se razilazi po pitanju kako će imam postupiti u slučaju kada je sa džema’atom na ruku’u, a osjeti da neko dolazi u džema’at. Da li će sačekati i oduljiti sa ruku’om, da bi i taj čovjek stigao na dotični rekat, ili neće čekati? U svakom slučaju, lijepo je sačekati, ali, s druge strane, treba voditi računa da ne dođe do disharmonije u obavljanju namaza i da vodi računa o pravima i osjećanjima većine džema’ata, jer kao što smo istakli, treba se paziti odugovlačenja u namazu.

Treće: Prilikom ”Tešehhuda” neće učiti dužu dovu od samog ”Tešehhuda”, izbjegavajući opširnost. U dovi će isticati i naglašavati džema’at, ne sebe, npr. izgovarat će: ”Dragi Allahu, oprosti nam”, a ne: ”Dragi Allahu, oprosti mi”: nepoželjno je da imam u dovi preferira sebe. Lijepo je npr. da imam u svojoj dovi koristi ovih pet fraza koje je uobičavao Resul, sallallahu alejhi ve sellem: “Utječemo Ti se od džehennemskog i kaburskog azaba (kazne), utječemo Ti se od iskušenja života i smrti, utječemo Ti se od iskušenja mesiha Dedždžala, ako Tvoja odluka padne da narod izložiš iskušenju, onda nas, prije toga iskušenja, usmrti i primi k Sebi.”[102]

Uz riječ Dedždžal spominje se i riječ mesih. Ulema objašnjava da se ovom riječi aludira da će Dedždžal stići na svako mjesto na Zemlji, jer glagol – meseha – znači, dotaknuti, obrisati. Isto tako, mesih, odnosno mensūh – znači, zamagljenog oka, odnosno slijep. Slijepoća je jedna od karakteristika Dedždžala.

Što se tiče obaveza vezanih za “Et-Tehallul” – završetak, odnosno izlazak iz namaza, ona su sljedeća:

Prva: Da prilikom predaje selama na desnu i lijevu stranu ima spoznaju i nijjet da se obraća prisutnim i melekima.

Drugo: Da odmah poslije selama, što je praktikovao Resul, sallallahu alejhi ve sellem, hazreti Ebu Bekr, hazreti Omer, da je Allah sa obojicom zadovoljan, klanja nafilu, ali ne tu, nego na drugom mjestu. Ako u džema’atu iza imama budu žene, on neće ustati dok one ne napuste svoje mjesto.[103] I nače, u Predaji je zabilježeno, da se “Resul, sallallahu alejhi ve sellem, poslije predaje selama nije zadržavao osim koliko bi izgovorio: Allahumme entes-selamu ve minkes-selamu tebarekte ja zel-dželāli vel ikrāmi[104] - Dragi Allahu, Ti si spas, i od Tebe je spas, blagoslovljen Si, o Veličanstveni i Plemeniti.”

Treće: Kada imam izlazi iz džema’ata treba se okrenuti svojim licem prema džema’atu i tako izaći. Nepristojno je za onoga ko slijedi imama, da ustaje i odlazi prije njega. Prenosi se da su Talha i Ez-Zubejr, da je Allah sa obojicom zadovoljan, obavili namaz za nekim imamom, pa mu se, nakon obavljenog namaza, obratili riječima: “Ispravno si obavio namaz, ali si pogriješio što se poslije selama licem nisi okrenuo prema džema’atu.” Džema’atu su zatim dali sljedeću primjedbu: ”Lijepo ste obavili namaz, ali ste pogriješili što ste izlazili prije vašega imama.” Nakon što se okrene prema džema’atu, imam napušta džema’at onako kako želi, ili svojom desnom, ili lijevom stranom poželjnija je desna strana.

Ovo su namaske obaveze, s tim što imam, kada je sabah-namaz u pitanju, ponizno i skrušeno uči dovu – kunūt. Obično uči: ”Allahumme-hdinā” Dragi Allahu, uputi nas, neće učit: “Allahumme-hdinī” – Dragi Allahu, uputi me. Dok ovo uči, onaj ko slijedi imama, govorit će: Āmin. Kada imam bude učio tekst: “Ti ćeš sudit, a Tebi se neće suditi” (Inneke takdi vela jukda alejke), oni koji slijede imama, na ove njegove riječi neće uzvraćati sa Āmin, nego će izgovarati isto ono što i imam, ili će reći: “Da, ja to svjedočim” (Bela ve ene ala zalike mineš-šāhidīn), ili: “Istinu govoriš” (Sadekte ve bererte) i sl.

Prenosi se hadis[105] u kojem stoji da se prilikom učenja ove dove podignu ruke. Ako je ovaj hadis vjerodostojan, onda to treba činiti. Međutim, poznato je da se prilikom dova iza ”Tešehhuda” ne dižu ruke, nego se drže na bedrima, odnosno koljenima. Međutim, dova kunuta poslije sabah-namaza, razlikuje se od dovā poslije ”Tešehhuda”, pa nije isključeno da je ovdje ruke ispravnije podići, to priliči ovoj vrsti dove, a Allah najbolje zna.

DŽUM’A-NAMAZ ODLIKE, OBIČAJI I UVJETI

ODLIKE DŽUM’A-NAMAZA

Znaj da je ovo veliki dan kojim je Allah, dželle š‘anuhu, uveličao Islam i njegovim pripadnicima dao specifično obilježje. Allah, dželle š‘anuhu, kaže: “O vjernici, kad se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate.”[106]

Kao što se da zaključiti iz Časnog teksta, u terminu obavljanja džum’a-namaza, zabranjuju se sve dunjalučke aktivnosti i poslovi. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

”Allah, dželle š‘anuhu, vam je propisao Džum’u u ovom mome danu i u ovoj mojoj poziciji.”[107]

Isto tako, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Ko izostavi džum’u-namaz tri puta, bez opravdanog razloga, Allah, dželle š‘anuhu, je zapečatio njegovo srce.”[108]

U drugoj verziji hadisa stoji: ”Taj je okrenuo leđa Islamu.”[109]

U predajama stoji da je Ibn Abbas, da je Allah sa njim zadovoljan, upitan za čovjeka koji u svom životu nije prisustvovao džum’a-namazu niti džema’atu. Odgovorio je: “Taj će u vatru.” Zatim mu je u više navrata postavljeno isto pitanje i uvijek je odgovorio: ”Taj će u vatru.” U Tradiciji stoji: ”Sljedbenicima dviju Knjigā (židovima i kršćanima) također je bio dat i određen petak. Međutim, oni nisu ostali složni i saglasni i udaljili su se od propisā vezanih za taj dan. Allah, dželle š‘anuhu, nas je uputio i ovaj dan nam odredio praznikom. Petak je praznik islamskog ummeta i oni su najviše vezani za taj dan, a sljedbenici dviju Knjiga slijede iza njih.”[110]

Enes ibn Malik prenosi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Došao mi je Džibril, aljehisselam, i u svojoj ruci je držao bijelo ogledalo. Rekao mi je: Ovo je ‘Džum’a’ (petak). Allah, dželle š‘anuhu, će ti taj dan učiniti praznikom, a i tvom ummetu poslije tebe.

Upitao sam ga: Kakvu ćemo imati korist od toga dana? Džebrail, alejhis-selam, je odgovorio: U tome danu ćete imati ‘odabrani čas’, u kojem će Allah, dželle š‘anuhu, ispuniti vaša traženja koja budu iskrena, a sačuvati vas od zla i nesreće. Petak, to je najodabraniji dan kod nas. Na Ahiretu ćemo ga zvati ‘Dan uvećanja’ (jevmul-mezīdi). Upitah ga: Zašto? Odgovori: Allah, dželle š‘anuhu, će odabrati jednu dolinu u Džennetu, u kojoj će se širiti miris bijelog miska. Tu će se Allah, dželle š‘anuhu, spuštati sa Svoga nebeskog Arša, i Njegovi robovi će Ga moći vidjeti.”[111] Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Najodabraniji dan je petak. U tom danu je stvoren Adem, alejhis-selam, u tom danu je uveden u Džennet, u njemu je spušten na Zemlju, u tom danu mu je oprošteno, toga dana je umro, toga dana će nastupiti Kijametski dan, Allahovi meleki na nebu su taj dan nazvali ‘Dan uvećanja’, to je dan u kojem će se Allah, dželle š‘anuhu, moći vidjeti u Džennetu.”[112]

Prenosi se Hadis: “Allah, dželle š‘anuhu, svakoga petka oslobodi šest stotina hiljada grešnika od Vatre.”[113]

Enes ibn Malik, da je Allah sa njim zadovoljan, prenosi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ako je uredu petak – uredu će biti i ostali dani.”[114] Rekao je Resul, sallallahu alejhi ve sellem: “Džehennem provre i rasplamsa se svakoga dan kada Sunce bude na sredini neba. Nemojte u tom času obavljati namaz, osim petkom, u tom danu Džehennem se ne rasplamsava.”[115]

Ka’b el-Ahbar[116] je rekao: “Allah, dželle š‘anuhu, je od gradova odlikovao Mekku, od mjeseci - ramazan, od dana - petak, a od noći - Lejletul kadr.”

Tvrdi se da se petkom susreću ptice i zmije, i jedne drugima govore: ”Mir, mir – divnog li dana!”

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko umre u petak, ili uoči petka (džum’a), Allah, dželle š‘anuhu, će ga nagraditi šehidskom nagradom i sačuvat će ga kaburskog iskušenja.”[117]

OBJAŠNJENJE UVJETA DŽUM’E

Vezano za uvjete (šart), pored onih koji se odnose na ostale namaze, džum’a-namaz ima svojih specifičnih šest šartova. Prvi od tih šartova je – vrijeme. Ako bi se desilo da imam preda selam za džum’a-namaz u momentu kada je već nastupilo vrijeme ikindije-namaza, u tom slučaju džum’a je prošla, imam će klanjati još dva rekata i učiniti ga četverorekatnim – tretirat će se kao podnevski namaz. Drugi šart je – mjesto obavljanja džum’a-namaza. Džum’a se ne obavlja u pustinjama, stepama, šatorima. Tu nema uvjeta za obavljanje džum’a-namaza. Mjesto u kojem se obavlja džum’a mora biti stalno nastanjeno i neophodno je da u njemu živi najmanje četrdeset osoba koje su dužne obavljati džum’a-namaz. Za valjanost džum’a-namaza ne uvjetuje se prisutnost vladara niti njegova saglasnost, mada se ovo posljednje preporučuje.

Treće – broj prisutnih. Uvjet je da džum’a-namazu prisustvuje najmanje četrdeset osoba. Prisutni trebaju biti stalno nastanjeni u dotičnom mjestu. Ako bi džum’i, bilo da se radi o hutbi ili farz-namazu, prisustvova manji broj ljudi (manje od četrdeset – op.prev.) – džum’a nije valjana.

Četvrto – džema’at. Kada bi u jednom selu ili gradu, klanjalo džum’u-namaz, ali na različitim lokacijama, džum’a ne bi bila valjana. Onaj ko zatekne imama na drugom rekatu farz-namaza prije ruku’a, stigao je na dotični namaz. Međutim, ako bi u namaz prispio poslije ruku’a na drugom rekatu, on će, nakon što imam preda selam, klanjati četiri rekata i nijjet učiniti za podnevski farz.

Peto – da dotičnoj džum’i ne prethodi džum’a u tom mjestu. Ako, pak, opravdane okolnosti zahtijevaju i diktiraju da se džum’a-namaz obavi na dva, tri, četiri ili više mjesta, to se dozvoljava. Ako nema za tim potrebe, ispravna je ona džum’a kod koje je prvo izgovoren početni tekbir, ako postoji stvarna potreba, vrjednija je džum’a za boljim imamom. Ako bi, primjera radi, dva imama bili istoga nivoa, dat će se prednost džamiji koja je starija, zatim onoj koja je bliža. Sevabnije je klanjati u džamiji u kojoj je više svijeta.

Šesto – Dvije hutbe. One su obavezne (farz). Obavezno je stajanje prilikom ove dvije hutbe, a obavezno je i sjedenje između njih. Prva hutba ima četiri farza, to su: izražavanje zahvalnosti Allahu, dželle š‘anuhu, pozdrav na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preporuka, odnosno zapovijed bogobojaznosti prema Allahu, dželle š‘anuhu, te učenje ajeta iz Kur’ana. I Druga hutba ima ta četiri farza. Jedino se umjesto ajeta iz Kur’ana uči dova. Za prisutne je obaveza saslušati obje hutbe.

SUNNETI DŽUM’E

Kada sunce prijeđe zenit (nastupi vrijeme podne-namaza – op.prev.), muezzin izuči ezan, imam zauzme svoje mjesto na minberu, prekida se klanjanje bilo kojeg namaza, osim pozdravnog namaza mesdžidu (tehijjetu el-mesdžidi). Svaki govor ili razgovor prekida se sa početkom govora hutbe. Imam će, zauzimajući svoje mjesto na minberu, pozdraviti džema’at, a džema’at će uzvratiti pozdrav – selam. Kada muezzin završi sa učenjem ezana, imam će se obratiti džema’atu. Prilikom obraćanja neće se osvrćati desno ili lijevo, ruke će držati na ručci od sablje, oslonjene na štapu ili ručkama minbera, a neće se igrati rukama niti ih stavljati jednu preko druge. Održat će dvije hutbe i između njih će napraviti kratko sjedenje. Prilikom svoga govora, imam će izbjegavati korištenje nepoznatih riječi i fraza, otezanja u izgovoru, kao i nejasnog govora. Hutba treba biti kratka, ozbiljna i sažeta.

I na Drugoj hutbi je lijepo citirati ajet iz Kur’ana. Onaj ko uđe u džema’at, dok im govori sa minbera, ne treba nazivati selam. Ako to uradi, ne treba mu uzvraćati pozdrav. Dozvoljeno je uzvratiti pozdrav išaretom. Ako tokom Hutbe neko od prisutnih kihne, ne uzvraća mu se na uobičajeni način: “Jerhamukellah” – Allah ti se smilovao i sl.

Ovo su šartovi ispravnosti džum’a-namaza.

UVJETI OBAVEZNOSTI DŽUM’E

Što se tiče uvjeta vezanih za obavezu džum’a-namaza, mogli bismo reći sljedeće: Džum’u-namaz je dužan obaviti muškarac koji je punoljetan, pametan, musliman, slobodan, nastanjen u mjestu gdje se džum’a-namaz obavlja. Ako bi stanovao u predgrađu, odnosno susjedstvu toga mjesta, a čuo glase ezana, bio bi dužan obaviti džum’u. Allah, dželle š‘anuhu, kaže: .”..kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite.”[118]

Dozvoljava se izostanak sa džum’a-namaza u slučaju velikog nevremena, straha ili bolesti. Za one koji nisu dužni obaviti džum’a-namaz, lijepo je da klanjanje podne-namaza obave nakon džum’a-namaza. Ako bi bolesnik, putnik (musāfir), rob ili žena, prisustvovali džum’a-namazu – džum’a-namaz im je valjana i oni ne bi bili dužni klanjati podne-namaz, a Allah najbolje zna.

OBJAŠNJENJE PRAKSE I OBIČAJA VEZANIH ZA DŽUM’A-NAMAZ

Posebno ćemo ukazati na ovih deset ādeta:

Prvi: Za džum’u istinska priprema počinje u četvrtak. Već tada se počinje sa dovom, traženjem oprosta. To se posebno intenzivira nakon klanjanja ikindije-namaza, i to iz razloga što je to ”čas” koji je po primanju dove od strane Allaha, dželle š‘anuhu, ekvivalentan petku.

Neko od Prethodnika je rekao: “Allah, dželle š‘anuhu, će posebne nagrade dati onima koji Ga mole četvrtkom u predvečerje i petkom.” U četvrtak će očistiti i pripremiti svoje odijelo za džum’u, pripremiti mirise. Iz srca će otkloniti sve pomisli i planove koji bi ga mogli onemogućiti da na vrijeme prisustvuje džum’a-namazu.

U četvrtak navečer će donijeti odluku da petak posti, to je lijepo, ali samo sa danom koji slijedi ili prethodi. Mekruh je postiti samo petak. Noć uoči petka lijepo je što više posvetiti namazu, završit u toj noći učenje Kur’ana (hatma), u tome je velika nagrada. Lijepo je da tu noć, kao i petak, bude u krugu svoje porodice i bude im primjer. Lijepo je da supružnici imaju spolni odnos. Prenosi se ovaj hadis Resula, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah, dželle š‘anuhu, će iskazati Svoju milost prema onome ko rano odlazi u džamiju i svoju porodicu požuruje da tako postupa, ko se okupa prije odlaska u džamiju i tako svoju porodicu usmjerava.”[119]

Na ovaj način će se čovjek pripremiti za džum’u, izdvojiti se iz onih nehajnih i nemarnih, koji, kada osvane petak, postavljaju pitanje: “Koji je ovo dan?”

Neko od Prethodnika je rekao: “Najveću nagradu u petak će ostvariti oni koji su se za taj dan pripremili dan ranije, a najmanje će biti nagrađeni oni, koji, kada osvane petak, pitaju: Koji je ovo dan?” Bilo je onih koji su noć uoči petka provodili u džamiji, da bi se što bolje pripremili za džum’u-namaz.

Drugi: Odmah nakon buđenja u petak, nakon što nastupi vrijeme sabah-namaza, treba se okupati. Neka ulema je mišljenja da je ovo kupanje obavezno. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Kupanje petkom je obavezno za svakog punoljetnog muslimana.”[120] Poznat je Hadis koji prenosi Nāfi’[121] od Ibn Omera, da je Allah sa obojicom zadovoljan: “Ko dočeka petak – neka se okupa.”[122] Isto tako, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko prisustvuje džum’a-namazu, bilo muškarac ili žena, neka se okupa.”[123] Stanovnici Medine imali su običaj, kada bi grdili jedan drugog, reći: “Gori si od onoga koji se petkom ne okupa.”

Hazreti Omer je jednom prilikom prigovorio hazreti Osmanu, da je Allah sa obojicom zadovoljan, koji je ušao u džamiju kada je hazreti Omer već počeo sa minbere govoriti: ”Zar u ovom trenutku?” hazreti Osman je odgovorio: ”Samo sam, nakon što sam čuo ezan, uzeo abdest.” Hazreti Omer je rekao: ”Zar i to, a zar nisi čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji nam je naredio prije džum’a-namaza kupanje.”[124]

Hazreti Omer je u ovom slučaju naglasio kupanje, mada je znao da hazreti Osman nije napravio grešku, jer je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko se u petak abdesti, taj je zadovoljio propis, ko se okupa – to je još bolje i pohvalnije.”[125]

Ko bude u petak imao potrebu da se okupa iz razloga obredne nečistoće – el-dženābetu (nakon spolnog općenja ili ejakulacije – op.prev.), taj bi, poslije toga pranja, trebao obaviti i drugo – za džum’u. Međutim, ako bi učinio nijjet da je njegovo kupanje iz razloga dženābeta i džum’a-namaza, ispravno je i dovoljno da izvrši jedno kupanje. Prenosi se da je neko od Ashaba ušao kod svog punoljetnog sina koji se upravo kupao. Upitao ga je: ”Kupaš li se zbog džum’e?” Odgovorio je: ”Ne, nego zbog nečistoće – dženābeta.” Upozorio je svog sina rekavši mu: ”Ponovi kupanje.” Već smo naveli Hadis u kojem se naređuje kupanje petkom svakom punoljetnom. S pravom se može prigovoriti: ”Ako je svrha kupanja čistoća, taj cilj je postignut i bez naglašavanja nijjeta!” To je tačno, i isti je slučaj i sa abdestom, ali nijjetom se iskazuje pokornost i blizina Onome ko je uspostavio taj propis, i zato nijjet u Šerijatu ima tu težinu. Ako bi neko, nakon kupanja, došao u dodir sa nečistoćom, ne mora obnavljati kupanje, uzet će abdest, ali je bolje takve slučajeve izbjegavati.

Treće: Ukras – nakit. Ovo je poželjno petkom, a obuhvata sljedeće: odjeću, čišćenje i parfemisanje.

a) Čišćenje obuhvata upotrebu misvaka (čišćenje zuba – op.prev.), skraćivanje (brijanje) kose, obrezivanje nokāta, skraćivanje brkova i onoga na što smo već ukazali u poglavlju o čistoći. Ibn Mes’ud kaže: ”Ko u petak obreže svoje nokte, Allah, dželle š‘anuhu, će iz njega izvući bolest a unijeti lijek.” Ako u četvrtak ili srijedu, bude koristio kupatilo, isto je postigao.

b) Petkom treba koristiti prijatne i efikasne mirise, koji će dopirati do prisutnih i odagnati i neutralisati svaki neprijatni miris i zadah. Za muškarce je pohvalno da koriste parfeme čiji se miris ističe a boja diskretna ili neprimjetna. Ženama se preporučuju parfemi upadljive boje, a diskretnog mirisa.[126] Ovo je spomenuto u Tradiciji.

Imam Šafija, da je Allah sa njim zadovoljan, kaže: ”Ko očisti svoje odjelo – umanjuje brigu, ko upotrijebi fin miris – prosvjetljuje svoj razum.”

c) Što se tiče odjeće – najpoželjnija je bijela odjeća. To je Allahu, dželle š‘anuhu, najdraža odjeća. Treba izbjegavati napadnu, estravagantnu odjeću. Nošenje crnine nije sunnet niti je pohvalno. Ashabi to nisu voljeli. To je novotarija, nastala poslije smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nošenje čalme (imamah) – turbana petkom je poželjno i pohvalno. Vāile ibn el-Eska’[127] prenosi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Zaista Allah i Njegovi meleki blagosilju one koji nose turban petkom.”[128]

Ako vremenski uvjeti zahtijevaju (vrućina – op.prev.) turban se može skinuti, prije namaza i poslije namaza. Međutim, turban se ne može skinuti prilikom hoda od kuće do džamije, niti prilikom namaza, niti dok imam izlazi na minber, niti dok drži govor (hutba).

Četvrto: Rano prisustvo u džamiji i džema’atu. Pod ranim odlaskom u džamiju podrazumijeva se priprema za polazak od samog ranog sabaha. U tom je velika odlika i nagrada. Idući tako rano prema džamiji, držat će se skrušeno i ponizno, s namjerom da u džamiji provede vrijeme do nastupa džum’a-namaza, odazivajući se na taj način pozivu Allahu, dželle š‘anuhu, na taj namaz, žureći Njegovom oprostu i Njegovom zadovoljstvu. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

”Onaj ko se na džum’u-namaz uputi u prvom satu, kao da je u kurban zaklao devu. Onaj ko to učiniti u drugom kao da je zaklao kravu. Onaj ko se u džamiju uputi u trećem satu, kao da je zaklao rogatog ovna. A onaj ko se u džamiju uputi u četvrtom satu, njegov kurban je kokoš, a ko krene u petom satu kao da je darovao jaje. Kada se imam pojavi na minberu, tada se stranice zatvore, pera se dignu, meleki okruže minber i slušaju govor i upute. Onaj ko u džamiju dođe poslije toga, on je došao samo da obavi namaz, nema drugih nagradā.”[129]

Pod prvim satom se podrazumijeva izlazak Sunca, a pod drugim njegovom uzdignuću na horizontu. Treći sat podrazumijeva vrijeme u kojem je Sunce visoko na nebu, kada vrućina počinje pržiti po tabanima.

Četvrti i peti sat podrazumijeva vrijeme podneva. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Tri su stvari, koje, kada bi ljudi znali njihov značaj i nagradu za njih, ne bi ispustili i odazvali bi se, po cijenu da trče, poput deve: ezan, prvi saff i rani odziv džum’i.”[130]

Ahmed ibn Hanbel, da je Allah sa njim zadovoljan, je rekao: “Najbolja stvar je rano prisustvo džum’i.”

Prenosi se i ovaj hadis: “U petak meleki zauzmu pozicije na ulazu džamijā. U rukama su im srebrni listovi i zlatna pera. Pišu i registruju redoslijed dolaska u džamiju.”[131]

U Predaji također stoji: “Meleki se interesuju i raspituju za čovjeka koji na džum’u ne dođe u svoje uboičajeno vrijeme. Jedni druge pitaju: Šta ga je spriječilo da ne dođe na vrijeme? Zatim upućuju za njega dovu Allahu, dželle š‘anuhu: Dragi naš Allahu, ako razlog njegovog zakašnjenja bude siromaštvo – učini ga bogatim, ako je uzrok bolest – učini da ozdravi, ako su to obaveze i posao – olakšaj mu da Ti može ibadetiti, a ako je razlog provod i zabava – vrati njegovo srce Tvojoj pokornosti.”[132]

U Prvom stoljeću Islama rano se ustajalo na namaz. Već ranim sabahom ulice su bile pune ljudi koji su sa svijećama u rukama hrlili prema džamiji. Izgledalo je kao da je Bajram. Ali, to je vremenom iščezlo. Zato je rečeno: Prva novotarija u Islamu – to je odstupanje od prakse ranog odlaska u džamiju. Kako se muslimani ne stide židova i kršćana koji subotom i nedjeljom rano odlaze u sinagoge i crkve? Pogledajte, kako se oni što traže dunjaluk, rano pojavljuju na pijacama, kako bi prodavali, kupovali i profitirali. Pa zašto se sa njima ne takmiče i preteknu ih oni koji traže Ahiret?

Rečeno je: ”Ljudi će biti u blizini Allahovoj, dželle š‘anuhu, u onoj mjeri u kojoj su ranili na džum’a-namaz.” Ibn Mes’ūd, da je Allah sa njim zadovoljan, dolazi ranije u džamiju i primjećuje da su ga u dolasku pretekle tri osobe. Rekao je, koreći sebe: ”Četvrti!” Zatim je zaključio da i četvrti nije daleko od ranog dolaska.”

Peto: Način ulaska u džamiju. Prilikom ulaska u džamiju nije dozvoljeno ići preko safova i ”lomiti vratove” ljudima niti prolaziti ispred njih. Rani dolazak u džamiju olakšava sve i eliminiše ovakve pojave. Inače, za one koji prelaze preko safova u džema’atu, izrečeno je ozbiljno upozorenje i prijetnja, a to je da će na Kijametskom danu sačinjavati most preko kojeg će prelaziti ljudi. Taj hadis glasi:

”Ko prelazi preko leđa ljudi petkom u džamiji, taj će na Kijametskom danu biti jedan od onih koji će sačinjavati most koji vodi u Džehennem.”[133]

Ibn Džurejdž prenosi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom, dok je govorio sa minbera, primjetio čovjeka kako prolazi preko safova, da bi zatim sjeo u prednji dio džamije. Nakon što je obavljen namaz, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, se obratio dotičnom čovjeku i upitao ga:

”Šta te spriječilo da danas sa nama ne obaviš namaz?” Čovjek je odgovorio: ”Allahov poslaniče, ja sam obavio namaz sa vama.” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: ”Zar te nismo vidjeli kako prelaziš preko ramena i vratova ljudi?”[134] Ovim je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao da je njegov namaz uzaludan.

U drugoj verziji hadisa stoji da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Vidio sam te kako si okasnio i kako uznemiravaš ljude.”[135] Ako bi prednji safovi u džamiji bili prazni i nepopunjeni, u tom slučaju bi se imalo pravo prelaziti preko njih, jer su zanemarili svoja prava da zauzmu počasno mjesto u džamiji.

Hasan el-Basri je rekao: ”Prelazite preko onih koji za vrijeme Džum’e sjede na vratima džamija, jer oni ne zaslužuju respekt i poštovanje!” Ako u džamiji ne bi bio niko osim onih koji klanjaju, onda ne treba nazivati selam, jer bi to značilo obavezu za one koji nisu u poziciji da toj obavezi udovolje.

Šesto: Kako je god pokuđeno i zabranjeno prelaziti iza i preko leđa džematlija, zabranjeno je prelaziti ispred njih. Treba sebi naći mjesto u blizini zida ili stupa i tu stati, mada prelaženje ispred onoga ko klanja istome ne kvari namaz, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je taj čin strogo zabranio. Rekao je: “Da neko stoji i čeka četrdeset godina, bolje mu je nego da prođe ispred onoga ko je u namazu.”[136]

Isto tako, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Da čovjek bude pijesak i prašina koju vjetar nosi, bolje mu je nego da prođe ispred osobe koja obavlja namaz.”[137]

U drugom hadisu, u kojem se govori o onom koji obavlja namaz i prolazniku, gdje ovaj prvi obavlja namaz na javnom putu i time onemogućava prolaz ovom drugom, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kada bi onaj koji obavlja namaz i onaj koji prolazi ispred onoga ko namaz obavlja, znali težinu svoje obaveze i odgovornosti, radije bi čekao i stajao četrdeset godina nego da prođe ispred njega.”[138] Stup, zid i hasura (klanjačica – op.prev.) su zaštita onome ko obavlja namaz. Ako, pak, i u takvim okolnostima neko pokuša proći ispred njega, takvoga u tome treba spriječiti. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, o tome kaže:

“Neka takvoga (onaj koji klanja – op.prev.) spriječi. Ako i dalje bude uporan, neka ga spriječi. Ako i dalje ustraje, neka se bori protiv njega – to je šejtan.”[139]

Ebu Seid el-Hudri, da je Allah sa njim zadovoljan, nije nikome dozvoljavao da prođe ispred njega dok obavlja namaz, po cijenu da mu se suprotstavi i obori ga na tle! Možda je zbog toga jedan čovjek protestovao kod Mervana[140] i žalio se na Ebu Seida, na šta je on odgovorio, da mu je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da tako postupi. Ako onaj ko obavlja namaz nije u prilici da ispred sebe postavi stup, neka postavi bar neki predmet u visini jednog aršina (60-70 cm – op.prev.), što će biti znak, odnosno ograničenje prelaza ispred onoga ko namaz obavlja (kod nas se kaže perda – op.prev.).

Sedmo: Želja i nastojanje za prvim safom. Već smo govorili o prednosti i počasti prvog safa. U Hadisu stoji:

“Ko se u petak okupa i rano dođe u džamiju pa stane u prvi saf blizu imama i sluša njegov govor, time će iskupiti grijehe počinjene između dva petka, i još tri dana više.”[141] U drugoj verziji hadisa: “Allah, dželle š‘anuhu, će mu oprostiti grijehe do sljedeće džum’e.” Ima i verzija hadisa u kojoj se ova nagrada uvjetuje pristojnim ulaskom u džema’at.[142]

Prilikom odabira prvog safa treba voditi računa o tri sljedeća momenta:

a) ako u blizini imama primjeti prizor koji Allah, dželle š‘anuhu, ne voli, a koji on ne može spriječiti, npr. da je imam ili neki oko njega obučen u svilu, ili da je tu neko sa pozlaćenim oružjem, ili, pak, oružjem koje skreće pažnju, bolje mu je da ostane pozadi. Tako su radili ulema i ugledni ljudi. Bišr ibn el-Harisa[143] su upitali: ”Vidimo te da rano dolaziš na namaz, a klanjaš u zadnjim safovima?” Odgovorio je: ”Važna je blizina srca – ne tijela.”

Sufjan Es-Sevri je posmatrao Šu’ajb ibn Harba[144] kako u blizini minbera sluša hutbu Džafera el-Mensura.[145] Nakon namaza upitao ga je: ”Zabrinut sam tvojom blizinom ovome čovjeku. Da li si ispravan ako mirno slušaš govor kojem se trebaš suprotstaviti, a to ne uradiš?” Zatim mu je spomenuo novotariju crne nošnje koju su ovi počeli praktikovati... Šu’ajb ibn Harb mu je odgovorio: ”O oče Abdullahov, zar u Hadisu ne stoji: Priliži se i slušaj!”[146] Sufjan Es-Sevri mu je rekao: ”Teško tebi, to se odnosi na pravedne halife (Hulefā’ er-rašidūn), a što se ovih tiče, što se god više udaljiš od njih, i manje ih gledaš i slušaš – bit ćeš bliže Allahu, dželle š‘anuhu!”

Seid ibn Amir kaže: ”Klanjao sam sa Ebu ed-Derdāom, koji je nastojao da ostane u zadnjim safovima. Klanjali smo u zadnjem safu. Upitao sam ga: Zar nije rečeno: Najbolji safovi su prednji? Odgovorio je: To znamo, ali ovaj ummet je nagrađen milošću Allaha, dželle š‘anuhu, a Allah, dželle š‘anuhu, kada vidi Svoga roba u namazu, oprosti i njemu i onome ko je iza njega.[147] Ja sam stao u zadnji saf da mi Allah, dželle š‘anuhu, oprosti zajedno sa nekim ‘koga On vidi’.” Neki navode da je (Ebu ed-Derdā’ – op.prev.) rekao:

”Čuo sam ovo od Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” Ko klanja u zadnjim safovima sa ovakvim nijjetom, uvažavajući i poštujući druge, to nije loše. To je u skladu sa pravilom: ”Ljudska djela vrednuju se prema namjerama.”

b) Ako bi prostor u blizini mihraba bio ograđen i separatno namijenjen za vladara i vlast, u tom slučaju ne proporučuje se ulaz u taj prostor – maksura. Istinska ulema je prezirala ograde i specijalne lože u pročelju džamije, i tu nisu željeli namaz obavljati.

Hasan el-Basri i Bekr el-Muzeni nisu htjeli obavljati namaz u ovim ograđenim i specijalnim prostorima, to su smatrali novotarijom, uvedenom u džamije poslije smrti Resula, sallallahu alejhi ve sellem. Mesdžid je podjednako za sve ljude. Praksa ograde i lože, suprotna je ovom principu.

Međutim, Enes ibn Malik i ‘Imran ibn Husejn, obavljali su namaz u ovakvim prostorima, iz želje da budu u blizini imama. Mišljenja smo, da sama ograda i loža, ne bi trebala biti prepreka osim ako bi na taj prostor bila stavljena zabrana pristupa svim ljudima.

c) Pitanje prvog safa. Poznato je da minber siječe, odnosno prekida nekoliko safova. Prema tome, prvi saf bi bio onaj koji je neposredno ispred ulaza na minber, jer je on prvi kompletan. Zato Es-Sevri kaže: ”Prvi saf je ispred ulaza na minber, on je kompletan, a oni koji su u njemu direktno su okrenuti prema imamu i slušaju ga. Mekruh je obavljati namaz na otvorenim prostorima između kuća, posebno pijacama i trgovima. Neki od Ashaba, da je Allah sa njima zadovoljan, su negodovali na ovakve pojave i sprečavali ih.

Osmo: Kada imam pođe na minber prekida se svako obavljanje namaza i razgovor. Prati se samo glas muezzina a zatim izlaganje hutbe. Neki iz običnog svijeta, uobičajili su, kada muezzin počne sa ezanom, učiniti sedždu.

Za tu sedždu nema uporišta u Tradiciji niti bilo kakvoj ozbiljnoj predaji. Ali, s obzirom da su to trenuci kada se uči Kur’an, ako bi ta sedžda bila vezana za taj momenat (sedždei tilaveti) imala bi svoj smisao. Ne možemo za ovu vrstu sedžde reći da je zabranjena (haram) jer za to nemamo osnova.

Prenose se riječi hazreti Osmana i hazreti Alije, da je Allah sa obojicom zadovoljan: ”Onaj ko bude slušao (hutbu – op.prev.) i šutio imat će dvije nagrade; onaj ko ne bude slušao, a šutio, imat će jednu nagradu; onaj ko bude slušao i govorio imat će dva grijeha; onaj ko ne bude slušao, a govorio, imat će jedan grijeh.”

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

”Ko svome drugu, dok imam govori, rekne: Šuti! ili: Tiše! – pogriješio je. Ko napravi takvu grešku – taj nema džum’e.”[148]

Iz ovog se razumije da bi se neko, ko remeti red za vrijeme hutbe, mogao upozoriti nekom gestikulacijom (išaretom), ali ni u kom slučaju riječima.

Ebu Zerr prenosi da je, dok je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, govorio sa minbera, upitao Ubejj ibn Ka’ba: ”Kada je objavljena ova sura?” Ubejj mu je na to samo gestikulirao da šuti. Kada je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, sišao sa minbere, Ubejj je Ebu Zerru rekao da se tretira kao da džum’u nije ni obavio. Na to se Ebu Zerr požalio Resulu, sallallahu alejhi ve sellem, tražeći od njega pojašnjenje, a Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

”Tačno je to što ti je Ubejj rekao.”[149]

Ako bi onaj ko prisustvuje hutbi bio toliko udaljen od imama da ga uopće ne čuje, i u tom slučaju ne bi smio glasno govoriti. Ako je mekruh obavljati namaz u vremenu dok imam govori, šta da kažemo za razgovor?

Hazreti Alija, kerremallahu vedžhehu, je rekao: ”Mekruh je klanjati u četiri vakta: poslije sabah-namaza, poslije ikindije-namaza, u sredini dana i u vremenu dok imam govori prilikom džum’e-namaza.”

Deveto: Kada se završi džum’a-namaz, prije nego progovori, lijepo je da sedam puta prouči Fatihu, zatim sure El-Ihlas, El-Felek i En-Nās, također po sedam puta. Ko ovo uradi, tvrdi neki od Prethodnika, sačuvat će se od grijeha između dvije džum’e, i bit će sačuvan od šejtanskog utjecaja. Također je lijepo da poslije džum’e prouči ovu dovu: ”Dragi moj Allahu, Koji su najbogatiji, Koji si najmilostiviji, Koji stvaraš i rastvaraš! Daj mi halal kojim ćeš me učiniti neovisnim o haramu i Svoje blagodati kako ne bih imao potrebu za nekim osim Tebe.” Tvrdi se da će one koji budu praktikovali ovu dovu, Allah, dželle š‘anuhu, uzdići iznad Njegovih drugih robova i iznenaditi ih obiljem i nafakom. Poslije džum’e treba klanjati šest rekata (sunneta – op.prev.). Ibn Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, navodi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, poslije džum’e klanjao dva rekata,[150] Ebu Hurejre tvrdi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao poslije džum’e četiri rekata,[151] a hazreti Alija i Abdullah ibn Abbas, da je Allah sa njima zadovoljan, kažu da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, poslije džum’e klanjao šest rekata.[152] Sve ove predaje smatraju se tačnim. Naravno, najbolje je prihvatiti predaju koja je najkompletnija.

Deseto: Da poslije džum’e ostane u džamiji do ikindije-namaza. Ako bi ostao do akšam-namaza, to je još bolje. Zato je rečeno, da će onaj, ko poslije džum’e ostane i klanja ikindiju-namaz, imati nagradu obavljenog hadždža, a onaj ko ostane i klanja akšam-namaz, nagradu hadždža i ‘umre. Ako bi, pak, njegov ostanak u džamiji izazvao pažnju i komentare okruženja, ili ako bi procijenio da bi se svojim ostankom u džamiji morao upustiti u beskorisne diskusije i poslove, bolje je da odmah nakon džum’e krene svojoj kući, spominjući Allaha, dželle š‘anuhu, zahvaljujući na Njegovim blagodatima, bojeći se eventualnih propusta vezano za Allahove, dželle š‘anuhu, naredbe, i kontrolišući svoje srce i svoj jezik. Tako će ostati kod svoje kuće sve do akšam-namaza vodeći računa o ”odabranom trenutku” (es-sa’ātu eš-šerife) u tom intervalu. U džamiji, i sličnim objektima, treba izbjegavati razgovor o dunjalučkim stvarima. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

”Doći će vrijeme u kojem će ljudi u džamijama najviše razmatrati pitanja dunjaluka. Allah, dželle š‘anuhu, takvim neće pokloniti Svoju pažnju, pa se ne družite sa njima!”[153]

SUNNETI I POSTUPCI KOJI NISU TRETIRANI U PRETHODNOM IZLAGANJU

Ovi sunneti i postupci odnose se na cjelodnevne aktivnosti i postupke petkom. One obuhvataju sljedećih sedam detalja:

1. Aktivnosti na planu nauke. Veoma je bitno svoje vrijeme iskoristiti prisustvom i učešćem na naučnim skupovima i debatama. Treba izbjegavati skupove na kojima se demonstriraju sadržaji i poruke koji nemaju istinske, naučne argumentacije, jer od toga nema koristi. Najvećim dijelom petka pobožan čovjek će se posvetiti dobrim djelima i dovama, da se ne desi da ga ”odabrani trenutak” u tom danu zateče osim u dobrim djelima ili dovi. Nije lijepo da se, neposredno prije džum’a-namaza, priključuje krugu (halki) – (predavanju – op.prev.).

Abdullah ibn Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, prenosi da je ”Resul, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio održavanje halke – predavanja prije džum’a-namaza.”[154] Predavanje može održati ālim koji je svestrano upućen u islamske znanosti, ali u petak ranije, ne pred džum’a-namaz. Slušati ovakvog ālima mnogo je bolje od obavljanja nafile. Ebu Zerr prenosi da je ”prisustvo naučnoj debati bolje od klanjanja hiljadu rekata.”[155]

Enes ibn Malik, objašnjavajući ajet: “A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite...”[156] kaže: “Ovim se ne podrazumijeva samo dunjalučka zarada, nego i obilaženje bolesnika, ispraćaj dženaze, širenje nauke – poučavanje, posjeta prijatelja i rodbine i sl.”

Allah, dželle š‘anuhu, na mnogo mjesta u Kur’anu znanje karakteriše najvećim odlikama i blagodatima. Ovdje navodimo dva primjera: “.. i uči te onome što nisi znao; velika je Allahova blagodat prema tebi!”[157] i: “Mi smo Davudu Našu milost ukazali.”[158]

Traženje znanja, kao i prenošenje istog, je aktivnost koja najviše približava čovjeka Allahu, dželle š‘anuhu. S druge strane, nafila-namaz je korisnija od prisustva skupovima pripovjedača.[159] Kao što je poznato, ashabi su pripovjedačku djelatnost smatrali novotarijom i zabranjivali pripovjedačima djelovanje u krugu džamijā. Prenosi se da je Ibn Omer, da je Allah sa obojicom zadovoljan, jednom prilikom došao rano u centralnu džamiju i tamo zatekao pripovjedača koji je sjedio na mjestu odakle je Ibn Omer uobičajio držati svoja predavanja. Rekao mu je: “Ustani, i pomjeri se sa moga mjesta!” Odgovorio mu je: ”Neću ustati, došao sam prije tebe!”

Ibn Omer je zovnuo čuvare reda koji su pripovjedača pomjerili sa toga mjesta. Da je pripovjedačka djelatnosti u skladu sa sunnetom, ovo se ne bi moglo desiti, jer je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Niko od vas nema pravo da svoga brata pomjeri sa mjesta gdje je sjeo, nego načinite mjesta jedni drugima tamo gdje sjedite.”[160]

Zna se da Ibn Omer nikada nije htio sjesti na mjesto onoga ko bi ustao ispred njega. Insistirao bi da se taj vrati na svoje mjesto, a zatim bi sjeo. Prenosi se da je pripovjedač došao u blizinu kuće hazreti Aiše gdje je počeo svoje izlaganje. Ona je o tome izvjestila Ibn Omera, rekavši: ”Ovaj me uznemirava svojim pričama i dekocentriše u mom ibadetu.” Ibn Omer ga je otjerao slomivši svoj štap o njegova leđa.

2. Pratiti dolazak “odabranog trenutka.” U mešhur hadisu stoji: “U petak ima jedan određen čas, u kojem će Allah, dželle š‘anuhu, muslimanu ispuniti svaku želju koju Mu uputi.”[161]

U drugom hadisu stoji: “Abdun jusalli” – “Robu koji klanja.”[162]

Koji je to trenutak? Neki navode da je to pri izlasku Sunca, neki da je to u podnevskom vremenu, drugi tvrde da je to u trenutku ezana, treći kažu da je to momenat kada se imam penje na minber i počne svoj govor. Ima mišljenja po kojima taj čas nastupa u trenutku početka klanjanja farz-namaza. Spominje se i kraj ikindijskog vremena kao i zalazak Sunca.

Hazreti Fatima bi pratila trenutak zalaska Sunca i tada bi se posebno posvetila dovi i istigfaru. Isticala je da je u tom vremenu taj ”odabrani trenutak,” te da je tu spoznaju naslijedila od svoga oca.[163]

Poznata ulema tumači, što je najprihvatljivije i najlogičnije, da je to misteriozni trenutak, isto kao što je misteriozan trenutak početka Objave Kur’ana u noći El-kadr. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “U danima vašega života Allah, dželle š‘anuhu, će vam dati posebne darove. Pripremite se za te Njegove darove.”[164] Nema sumnje da je petak jedan od tih dana. Zato će onaj, ko vjeruje u taj trenutak, svoje srce i svoje poslove, podrediti tom trenutku i živjeti u nadi, da će biti jedan od sretnika i dobitnika specijalne Allahove, dželle š‘anuhu, nagrade i dara u tom danu. Ka’b ibn el-Ahbār kaže: ”Taj čas je u petak prilikom zalaska Sunca.”

Ebu Hurejre kaže: ”Kako će taj trenutak biti u tome vremenu, kad je to vrijeme u kojem nije dozvoljeno obavljanje namaza?!” Ka’b na to odgovara: “Zar Resul, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao: ‘Onaj ko iščekuje namaz – tretira se kao da je u namazu...’”[165] Ebu Hurejre je ovo potvrdio i ušutio.

Ka’b je preferirao taj termin iz razloga što je to vrijeme u kojem ljudi obično završavaju sa dunjalučkim aktivnostima i poslovima. U svakom slučaju, ovaj termin, kao i moment kada imam izlazi na minber, je odabran i častan. Neka se čovjek što više posveti dovi u tom trenucima.

3. Donošenje Salavata na Resula, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Resul, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko na mene petkom donese osamdeset puta Salavat, Allah, dželle š‘anuhu, će mu oprostiti grijehe za osamdeset godina.”

Upitan je: ”O Allahov poslaniče, kako se donosi Salavat na tebe?” Odgovori: ”Reci: Blagoslovi Muhammeda, Tvoga roba, Tvoga poslanika i vjerovjesnika koji je ‘El-Umijj.’” Ovo ćeš izgovoriti jedanput. Možeš reći: ”O Allahu, blagoslovi Muhammeda, njegovu porodicu, učini ga posrednikom (šefāadžijom), podari mu počasni položaj koji Si mu obećao, nagradi ga najvećom nagradom, najvećom nagradom među Tvojim poslanicima, prospi Svoj blagoslov na njega i na svu njegovu braću, poslanike i ugodnike, Ti si najmilostiviji.”[166] Ovo ćeš izgovoriti sedam puta. Tvrdi se, da onaj ko ovako donese Salavat za sedam džum’a, stiče pravo šefāata Resula, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu.

Onaj ko želi još više, neka prouči ovaj Salavat koji se prenosi u Tradiciji:

“O Allahu, iskaži Tvoj blagoslov, Tvoju veliku nagradu, Tvoju blagonaklonost i milost, prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, koji je najugledniji među poslanicima, koji je imam bogobojaznih, pečat Objave, poslanik Gospodara svijetova, vođa i primjer dobročinstva i poslušnosti, poslanik Milosti, predvodnik ummeta. O Allahu, podari mu počasnu poziciju, kojom će se radovati njegovo srce i oko, na kojoj će mu zavidjeti i oni prije i oni poslije. O Allahu, podari mu Svoju naklonost, Svoju počast, visoke stepene kod Tebe. O Allahu, udovolji njegovim molbama, ispuni njegove želje, učini ga prvim zagovaračem i prvim čije će zagovaranje biti uvaženo. O Allahu, ojačaj njegov argument, učvrsti njegov kriterij, učini ga najbližim Sebi. O Allahu, učini nas na Kijametu njegovom sljedbom i da budemo pod okriljem njegovog šefāata. Učini da budemo od onih koji će biti oživljeni u njegovom sunnetu a usrećeni kao sljedbenici njegovog ummeta. Omogući nam da dođemo do njegovog izvora (el-havd), da se napojimo iz njegove čaše. Učini da ne budemo poniženi, tužni, nesigurni, da ne budemo stavljeni na kušnju, i da druge ne stavljamo na kušnju! Amin! O Stvoritelju svijetova.”[167]

Koju god od ovih poruka čovjek iskaže – donio je salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Lijepo je, naročito petkom, da salavat bude popraćen traženjem oprosta od Allaha, dželle š‘anuhu, - istigfarom.

4. Učenje Kur’ana. Preporučuje se što više učenje Kur’ani Kerima, naročito sure El-Kehf. Ibn Abbas i Ebu Hurejre, da je Allah sa obojicom zadovoljan, navode ”da će onome ko u petak prouči suru El-Kehf biti podareno svjetlo, i to od mjesta gdje uči Kur’an do Mekke, da će mu biti oprošteni grijesi do sljedeće džum’e, i još tri dana više, da će se za njega moliti sedamdeset hiljada meleka do sabaha dotične noći, da će biti zaštićen od stomačnih bolesti, pleuritisa (upala porebnice – op.prev.), lepre (gube), elefantijaze (potkožni lišajeva). Bit će pošteđen iskušenja Dedždžala.”[168] Veoma je lijepo u petak završiti sa učenjem Kur’ana (hatma – op.prev.) ako je to moguće. Najbolje je učenje završiti sabahskim farzom, kada je u pitanju noćni namaz, ili učenjem na dva rekata akšam-namaza, ili pak u vremenu između ezana i ikameta džum’a-namaza. U tom je velika blagodat. Neki pobožni ljudi bi suru Ihlas petkom proučili hiljadu puta. Neki kažu ”da je učenje sure Ihlas na deset ili dvadeset rekata – bolje od učenja same hatme!,” donosili bi hiljadu salavata na Resula, sallallahu alejhi ve sellem, izgovarajući: ”Subhanallahi, Elhamdulillahi, La ilahe illallah, Allahu ekber.” Ako bi se ovaj salavat izgovorio i po sedam puta, uoči petka ili u petak, to je lijepo.

U Predaji ne stoji da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, u svome namazu učio određene sure, osim uoči petka i petkom, tada je uobičajio prilikom obavljanja akšam-namaza učiti sure ”El-Kāfirūn” i ”El-Ihlas”, a prilikom obavljanja jacije-namaza učio je sure ”El-Džumu’a” i ”El-Munafikūn.”[169]

Prenosi se da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ove dvije sure učio na farzu džum’a-namaza. Na sabah-namazu u petak Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je uobičajio učiti sure ”Es-Sedžde” i ”Lukmān” i ”El-Insān.”[170]

5. Namaz pri ulasku u džamiju. Prilikom dolaska u džamiju lijepo je, prije nego se sjedne, klanjati četiri rekata na kojima će proučiti suru ”El-Ihlas” dvije stotine puta – na svakom rekatu po pedeset puta.[171]

Prenosi se od Resula, sallallahu alejhi ve sellem, da će osoba koja tako postupi, prije nego što umre, vidjeti svoje mjesto u Džennetu.

Naravno, ovim obaveza dva rekata pozdravnog namaza džamiji (tehijjetul-mesdžidi) ne prestaje.

Taj namaz će čovjek klanjati, čak i u slučaju da imam govori, ukoliko ne bude upozoren od strane imama, ali, nastojat će da taj namaz, u tom slučaju, obavi što prije.

Prenosi se da je ovako naredio Resul, sallallahu alejhi ve sellem.[172] U hadisu koji je iz kategorije ”garib” hadisā (neobičan – op.prev.) stoji, da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, tolerisao i prešutio čovjeku koji je, dok je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, govorio, obavio ”Tehijjetul-mesdžidi.”[173]

Prestavnici kufske pravne škole zastupaju mišljenje da se ovaj namaz može obaviti ako ne uslijedi intervencija imama. Isto tako, lijepo je uoči petka i petkom, klanjati četiri rekata i proučiti sljedeće četiri sure: “El-En’ām”, “El-Kehf”, “Ta Ha”, “Ja-Sin.” Ako ne bude dobro znao ove sure, može umjesto njih proučiti: “Es-Sedžde”, “Lukmān”, “Ed-Duhān” i “El-Mulk.” Neka petkom ne izostavi učenje ovih sura – u tome je velika blagodat. Ko ne zna učiti ove sure, neka (uoči petka i petkom – op.prev.) uči ono što zna iz Kur’ana – bit će mu to tretirano kao da je proučio hatmu. Lijepo je da se što više uči sura “Ihlas.” Također je lijepo da se klanja namaz “Salatu et-Tesbih,”[174] kao što ćemo naglasiti u poglavlju o dobrovoljnom namazu (Et-Tetavvuāt). Prenosi se da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, vezano za ovaj namaz, svome amidži Abbasu rekao: “Klanjaj ga svakog petka.”[175]

Ibn Abbas, da je Allah sa obojicom zadovoljan, praktikovao je ovaj namaz klanjati svakog petka, nakon džum’e a prije ikindije, ističući značaj ovog namaza. Inače, ovaj namaz je najbolje obaviti u tom intervalu i još se pored toga posvetiti slušanju naučnih predavanjā do ikindije-namaza, a vrijeme od ikindije do akšama provesti u dovi i istigfaru.

6. Davanje sadake (milostinje). Davanje sadake petkom je pohvalno, osim onome ko milostinju traži dok traje hutba.

Salih ibn Muhammed[176] prenosi da je ”čovjek tražio milostinju u momentu dok je imam govorio, a taj čovjek je sjedio do moga oca. Neko je mome ocu dao nešto novca da preda ovome što je tražio milostinju, ali je moj otac odbio da to učini.”

Ibn Mes’ud smatra ”da čovjek koji traži milostinju u džamiji ne zaslužuje da mu se da – kad bi se taj pozivao i na Kur’an, ne treba mu dati.” Većina uleme smatra pokuđenim davanje sadake unutar džamije, osim da onaj ko traži sadaku stane ili sjedne na određeno mjesto, ali ne da hoda po džamiji.

Ka’b el-Ahbār kaže: “Onaj ko prisustvuje džum’a-namazu, izađe iz džamije i podijeli dvije različite milostinje, zatim se vrati i obavi dva rekata upotpunivši ruku’e i sedžde, iskaže skrušenost i strahopoštovanje, zatim prouči dovu: Dragi, Milostivi Allahu, molim Te Tvojim Imenom, Tebe, pored Kojeg nema drugog boga, Kojeg ne obuzima ni drijemež niti san – neće mu biti uskraćena bilo koja želja koju zatraži od Allaha, dželle š‘anuhu.”

Neki od Prethodnika tvrde: “Onaj ko u petak nahrani siromaha, ode rano u džamiju, zatim, nakon što imam preda selam nakon farz-namaza, prouči: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog, Živog i Vječnog, Molim Te da mi oprostiš i da mi se smiluješ i da me sačuvaš od vatre – zatim zamoli šta želi, Allah, dželle š‘anuhu, će mu to uslišiti.”

7. Posvećivanje Ahiretu. Petkom se što više treba posvetiti Ahiretu, što manje biti preokupiran dunjalukom, učestati sa virdom.[177] Petkom se ne kreće na put. Prenosi se hadis u kojem stoji da ”onoga ko uoči petka, ili petkom rano krene na put, dva meleka dozivaju da to ne učini.”[178] Zabranjeno je petkom nakon sabaha krenuti na put, osim u slučaju, kada bi onaj ko mora putovati sa društvom, ostao sām. Isto tako, pokuđeno je u džamiji od vodonoša kupovati vodu, s namjerom da istu pije ili da je pokloni, jer je kupovina i prodaja unutar džamije pokuđena. Ako bi, pak, tu vodu kupio van džamije, pa je u džamiji popio ili poklonio drugima, to bi bilo dozvoljeno.

U najkraćem, petkom se najbolje što više posvetiti virdovima, zikiru i dobrim djelima jer, kada Allah, dželle š‘anuhu, zavoli Svoga roba, pomogne mu da u odabranom vremenu čini dobra djela, a kada čovjeka, zbog njegovih djela, zamrzi, omogući mu da u odabranim momentima počini loša djela, što njegovu kaznu još više povećava, zato što je počinio grijeh i što je oskrnavio svetost, odnosno nepovredivost određenog termina. Posebno se petkom preporučuje dova i skrušenost u dovi. Ali, o tome ćemo više reći kada budemo govorili na ovu temu (Deveta knjiga prve četvrtine ”Ihjaa” – op.prev.).

Autor: Ebu Hamid el-Gazali

Naslov originala: Ihja ulumid-din

Prevod naslova: Preporod (oživljavanje) islamskih nauka, kitab o značaju i

tajnama namaza

---

[1] Ta-Ha, 14. [2] El-A’rāf, 205. [3] En-Nisā, 43. [4] En-Nesāi “El-Kubra” (3249); od Ebu Hurejre sa hasen senedom. [5] Kaže hafiz Iraki: “Nisam ga pronašao u ovom obliku kao merfu’ predaju, međutim Muhammed ibn Nasr el-Meruzi (“Es-Salatu”) prenosi ga od Osmana ibn ebi Dehreša kao mursel predaju, Ebu Mensūr Ed-Dejlemi (“Musnned El-Firdevs”) od Ubejj ibn Ka’ba, Ibn Mubarek (“Ez-Zuhdu”) od Ammara kao mevkuf predaju. [6] Muttefekun alejhi od Enes ibn Malikabuhari (413,417); Muslim (54/551). [7] El-Fatiha, 6. [8] El-Hadždž, 37. [9] Ebu Davud, En-Nesāi “El-Kubra” (611); Ibn Hibban od Ammar ibn Jasira. [10] Abdul Vahid ibn Zejd el-Basri, umro 745/128. [11] El-En’ām, 132. [12] Ovdje se potkrala greška. Naime, ne radi se o Osman ibn Ebi Šejbe, nego Osman ibn Talha el-Hadžebi, koji je bio jedan od čuvara Kabe. Umro 662/42. [13] Ebu Davud (2030), Ahmed (4/68, 5/380) od Osman ibn Talha el-Hadžebi. [14] Ebu Džehm - poznati ashab, umro (679/60). [15] Muttefekun alejhi od hazreti Aiše. Buhari (373); Muslim (61-62/556). [16] Ibn el-Mubarek (”Ez-Zuhdu”) od Ebi en-Nadra kao mursel predaju sa sahih (vjerodostojnim) senedom. [17] Ebu Abdullah ibn Hukajk ”Šerfu el-fukarā’”) od hazreti Aiše sa slabim (daif) senedom.. [18] En-Nesāi (5304) sa sahih (vjerodostojnim) senedom od Ibn Abbasa. U predaji se ne navodi da je prsten bio zlatni, srebreni ili obični. [19] Malik (69) od Abdullah ibn Ebi Bekra el-Ensarija. [20] Et-Tevbe, 102. [21] Ed-Darekutni(”El-’Ilebu”) od Bilala, Ebu Davud od sa sahih (vjerodostojnim) senedom. [22] Nepoznat. [23] El-Harāiti (”Mekarimu el-Ahlaki”), El-Bejheki (”Eš-Šuabu”) od Seīd ibn Zejda kao mursel predaju, Ed-Darekutni od Ibn Omera. [24] El-En’ām, 79. [25] El-En’ām, 79. [26] El-Kehf, 110. [27] El-En’ām, 162. [28] El-Hākim (”Et-Ta’rīhu”), Ebu Nuajm (”El-Hiljetu”) od hazreti Alije sa veoma slabim senedom. [29] El-Vāki’a, 11. [30] Muslim (395/4038);od Ebu Hurejre. [31] Zurare ibn Evfā, umro 711/93. [32] El-Muddessir, 8. [33] El-Inšikāk, 1. [34] Abdullah ibn Vākid, umro 737/119. [35] El-Mu’minūn, 91. [36] Ebu Davud, 1464; Et-Tirmizi, 2914; En-Nesāi u “El-Kubra”, 8056; od Abdullah ibn Omera. Tirmizi kaže da je hadis hasen-sahih. [37] Ebu Davud, 909; En-Nesāi, 1194; El-Hākim od Ebu Zerra i kaže da je njegov sened sahih. [38] Hadis nepoznat. [39] Ebu Abdullah ‘Ikrime, oslobođeni rob Ibn Abbasa, umro 723/105. [40] Eš-Šu’rā, 219. [41] Jahja ibn Vessāb, poznati učač, umro 721/103. [42] El-Mu’minūn, 2. [43] El-Me’aridž, 23. [44] El-’Alek, 19. [45] Hadis nepoznat. [46] Es-Saffat, 164. [47] El-Enbijā’, 19-20. [48] El-Mu’minūn, 1-2. [49] El-Mu’minūn, 9. [50] El-Mu’minūn, 10-11. [51] El-Muddessir, 42-43. [52] Er-Rebi’ ibn Husejm, umro 683/64, poznati sufija. [53] El-Hadždž, 34. [54] Amir ibn Abdullah ez-Zubejr, umro 784/168. [55] Ahmed (4/264, 319), sa sahih (vjerodostojnim) senedom. [56] Ebu el ‘Alijeh, umro 708/90. [57] El-Mā’ūnm 4-5. [58] Ebu Davud, 864; Ibn Madže, 1425; El-Hākim od Ebu Hurejre i kaže da je sahih. [59] Nepoznat. [60] Muhammed ibn Nasr (”Es-Salatu”), kao mursel predaju, Ebu Mensur ed-Dejlemi od Ubejj ibn Ka’ba, En-Nesāi, 1698; od Abdurrahmana ibn Ebza u skraćenom obliku sa sahih (vjerodostojnim) senedom. [61] Et-Tirmizi, 360; od Ebi Umame i kaže da je hadis hasen-garib, a El-Bejheki kaže da je daif. [62] Ebu Davud, 517; Et-Tirmizi, 207; od Ebu Hurejre, Ahmed (5/260) od Ebu Umame sa dobrim senedom. [63] Buharija, 734; od Ebu Hurejre. [64] Ebu Davud, 580; Ibn Madže, 983; El-Hākim od ‘Ukbe ibn Amira i kaže da je sahih, Buhari, 694; od Ebu Hurejre. [65] Hadis prethodno spomenut. [66] Et-Tirmizi, 206; Ibn Madže,727; od Ibn Abbasa. Tirmizi kaže da je hadis garib. [67] Et-Taberani od Ibn Abbasa sa dobrim senedom.. [68] Ed-Darekutni, El-Bejheki i kaže da je slabog seneda od Ibn Omera, El-Begavi, Et-Taberani, El-Hākim od Mersed ibn ebi Mersed. Hadis je munkati’a i u njegovom lancu se nalazi Jahja ibn Jahja el-Eslemi koji se tretira kao slab prenosilac. [69] Ibn Šahin (”Šerhu mezhebi Ehlis-sunneti”) od hazreti Alije. Prenosi se također od hazreti Aiše kod: Buharije, 679; Muslima (94/418), od Ebu Musa el-Eš’arije kod: Buharije, 678; Muslima (102/420). [70] Ebu Davud, 499; Et-Tirmizi, 189; i kaže da je sahih, Ibn Madže, 706; Ibn Huzejme, Ibn Hibban od Abdullah ibn Zejda. [71] Buharija (”Et-Ta’rih”), El-’Akili (”Ed-Du’afā’”), Et-Taberāni (”El-Evsatu”) od Ibn Abbasa sa slabim (daif) senedom. [72] Ebu Mensūr Ed-Dejlemi (”Musnedu el-Firdevsi”) od Ibn Omera sa slabim (daif) senedom. [73] Ed-Darekutni od Ebu Hurejre sa slabim (daif) senedom. [74] Abdurrahman ibn Avf, poznati Ashāb, umro 65/31. [75] Muttefekun alejhi od El-Mugire. [76] Muttefekun alejhi od Sehl ibn Sa’da. Buharija, 684; Muslim (102/241). [77] Osman ibn ebi el-’As es-Sekafi, umro 671/51. [78] Ebu Davud, 531; Tirmizi, 209; Ibn Madže, 714; El-Hākim od Osman ibn ebi el-’As es-Sekafija i kaže da je sahih. [79] Ebu Davud, 233; od Ebu Bekra sa sahih (vjerodostojnim) senedom, stim da se u njemu ne spominje dio “zadužio ko će ga zamijeniti.” [80] Ebu Muhammed Sufjan ibn Ujejne el-hilali, umro 813/198. [81] Et-Tirmizi, 195; El-Hākim od Džabira. [82] Muttefekun alejhi od Ibn Omera i hazreti Aiše. [83] Ed-Darekutni, El-Hākim od Ibn Abbasa i kaže da je sahih. [84] Muslim (50/399) od Enesa, En-Nesāi, 903. [85] Ahmed (5/7), od Samure, Ebu Davud, 777-778; Ibn Madže, 844; Ibn Hibban, Et-Tirmizi, 251; i kaže da je hasen, Ed-Darekutni od Ebu Hurejre i kaže da je daif. [86] Samure ibn Džundub, poznati Ashab, umro 677/58. [87] ‘Imrān ibn el-Husajn, poznati Ashab, umro 672/52. [88] ”El-Mesāni” – sure dužih tekstova. To su sure: El-Bekare, Āli ‘Imran, En-Nisā’, El-Māide, El-En’ām, El-A’rāf, El-Enfāl, Et-Tevbe. [89] Muslim (163/455), od Abdullah ibn Es-Sāiba. [90] Muslim (99/727), Ebu Davud, 1260; od Ebu Hurejre. [91] El-Bekare, 136. [92] Āli ‘Imran, 53. [93] Ebu Davud od Ebu Hurejre sa sahih (vjerodostojnim) senedom. [94] ”El-Mufassal” – zadnja sedmina Kur’ana, počev od sure Kāf pa do kraja Kur’ana. [95] Muttefekun alejhi od Umm el-Fadl. Buharija, 763, 4429; Muslim (173/462). [96] Muttefekun alejhi od Ebu Hurejre. Buharija, 703; Muslim (183-185/467). [97] Muttefekun alejhi od Džabira. Buharija, 705, 6106; Muslim (178/465). [98] Muttefekun alejhi od Enes ibn Malika. Buharija (706); Muslim (188/469). [99] Ebu Davud, 888; En-Nesāi, 980; od Enesa sa dobrim senedom. Ibnu Kattan kaže za ovaj hadis da je daif. [100] Lanac nepoznat. [101] Muttefekun alejhi od El-Bera’ ibn ‘Aziba. Buharija, 690, 811; Muslim (197-199/474). [102] Et-Tirmizi, 3233; od Ibn Abbasa, El-Hākim od Sevbana i Abdurrahmana ibn Āj’iša i kaže za obe predaje da su sahih (vjerodostojne). [103] Buharija, 849-850; od Umm Seleme. [104] Muslim (136/592) od hazreti Aiše. [105] El-Bejheki od Enes ibn Malika sa dobrim senedom. [106] El-Džumu’a, 9. [107] Ibn Madže, 1081; od Džabira sa slabim (daif) senedom. [108] Ahmed, (3/424-425), Ebu Davud, 1052; Ibn Madže, 1125; Tirmizi, 500; El-Hākim od Ebu el-Dža’d ed-Damri i kaže da je sahih. [109] El-Bejheki (”Eš-Šu’abu”) od Ibn Abbasa. [110] Muttefekun alejhi od Ebu Hurejre. Buharija, 896; Muslim (19-20/855). [111] Eš-Šafi’ī (”El-Musned”), Et-Taberāni (”El-Evsat”), Ibn Merdevije (”Et-Tefsir”) sa slabim (daif) senedima. [112] Muslim (17-18/854) od Ebu Hurejre. [113] Ibn Adijj, Ibn Hibban (”Ed-Du’afā’ ”, ”Eš-Šu’abu”) od Enesa, ED-Darekutni u “El-Ilelu” i kaže da je hadis nepouzdan. [114] Ibn Hibban (”Ed-Du’afā’ ”), Ebu Nu’ajm (”El-Hiljetu”), El-Bejheki (”Eš-Šu’abu”) od hazreti Aiše. [115] Ebu Davud, 1083; od Ebi Katade. [116] Ka’b el-Ahbar, jedan od najranijih prenosilaca hadisā. Jevrej iz Jemena koji je prihvatio Islam u vremenu hazreti Ebu Bekra ili hazreti Omera. Bio je veliki poznavalac Šerijata. Umro 652/32. [117] Ebu Nu’ajm “El-Hilje” od Džabira i El-Hakim et-Tirmizi “En-Nevadir.” [118] El-Džumu’a, 9. [119] Ebu Davud, 345-346; Tirmizi, 496; i kaže da je hasen. Nesai, 1380; Ibn Madže, 1087; Ibn Hibban, El-Hākim od Evs ibn Evsa i kaže da je sahih. [120] Muttefekun alejhi od Ebu Seīd. Buharija, 879; Muslim (7/846). [121] Ebu Abdullah Nāfi’ ibn Hurmuz el-Medeni, jedan od najpoznatijih tradicionalista, umro 734/116. [122] Muttefekun alejhi. Buharija, 877, 894; Muslim (1-2/844) od Nafi’a a on od Ibn Omera. [123] Ibn Hibban, El-Bejheki od Ibn Omera. [124] Muttefekun alejhi od Ebu Hurejre. Buharija, 878; Muslim (4/845). [125] Ebu Davud, 354; Et-Tirmizi, 497; i kaže da je hasen, En-Nesāi, 1379; od Samure. [126] Ebu Davud, 2174; Et-Tirmizi, 2787; i kaže da je hasen, En-Nesāi, 5132-5133; od Ebu Hurejre. [127] Vāile ibn el-Eska’ – poznati Ashab. Umro 702/83. [128] Et-Taberāni, Ibn Adijj od Ebu Derdaa i kaže da je munker hadis.. [129] Muttefekun alejhi od Ebu Hurejre i Enes ibn Malika. Buharija, 881; Muslim (24/850). [130] Ebu Eš-Šejh (”Sevabu el-’amāli”) od Ebu Hurejre. Buharija, 615, 654, 721; Muslim (129/437). [131] Ibn Merdevejh (”Et-Tefsir”) od hazreti Alije sa slabim (daif) senedom. [132] El-Bejheki od Amr ibn Šuajba od njegovog oca, od njegovog djeda sa dobrim senedom. [133] Et-Tirmizi, 513; i kaže da je daif, Ibn Madže, 1116; od Muāz ibn Enesa. [134] Ibn el-Mubarek (”Er-Rekā’ik”) od Ibnu Džurejdža kao mursel predaju. [135] Ebu Davud, 1118; En-Nesāi, 1398; Ibn Hibban, El-Hākim od Abdullah ibn Busr. [136] Muslim (261/507), i Buharija, 510; od Ebi Džuhejma, El-Bizār od Zejd ibn Halida, Ebu Davud, 701; Ibn Hibban od Ebu Hurejre. [137] Ebu Nuajm (”Ta’rihu Asbehāni”), Ibn Abdul Berr (”Et-Temhidu”) kao mevkuf predaju od Abdullah ibn Omera. [138] Ebu el-Abbās Muhammed ibn Jahja Es-Sirādž (”El-Musned”) od Zejd ibn Halida sa sahih (vjerodostojnim) senedom. [139] Muttefekun alejhi. Buharija, 509; Muslim (258/505) od Ebu Se’ida. [140] Mervan ibn el-Hakem, poznati halifa, umro 684/65. [141] Ebu Davud, Ibn Madže, El-Hākim od Evs ibn Evsa. [142] Ebu Davud, 1113; Ibn Hibban, El-Hākim od Ebi Seid el-Hudrija i Ebi Hurejre i kaže da je sahih shodno šartovima Muslima. [143] Bišr ibn el-Hars, umro 824/209. [144] Šu’ajb ibn Harb, umro 812/197. [145] Džafer el-Mensur, drugi halifa iz dinastije Benu Abbasa. Osnovao Bagdad 762/145 i učinio ga prijestolnicom. Umro 775/159. [146] Ebu Davud, 1108; od Semure. [147] Hadis je nepoznat. [148] Buharija, 394; Muslim (11-12/851), Ebu Davud, 1051 od hazreti Alije, Et-Tirmizi, 512; En-Nesāi, 1400 od Ebu Hurejre. [149] El-Bejheki (”El-Ma’rife”) sa sahih (vjerodostojnim) senedom, Ebu Davud, Ibn Madže, 1111; od Ubejj ibn Ka’ba sa sahih (vjerodostojnim) senedom, Ahmed od Ebu ed-Derdā’, Ibn Hibban od Džabira. [150] Muttefekun alejhi. Buharija, 937; Muslim (71,72/882) od Ibn Omera. [151] Muslim (67-69/881) od Ebu Hurejre. [152] El-Bejheki od hazreti Alije, Ebu Davud, 1130; od Ibn Omera. [153] El-Bejheki (”Eš-Šu’ab”) od El-Hasena kao mursel predaju, El-Hākim od Enesa i kaže da mu je sened sahih, Ibn Hibban od Ibn Mes’uda. [154] Ebu Davud, 1079; En-Nesāi, 713; Ibn Madže, 1133; od Ibn Omera. [155] Hadis spomenut u Poglavlju o nauci. [156] El-Džumu’a, 10. [157] En-Nisā’, 113. [158] Sebe’, 10. [159] El-Kussasu: govornici koji u svojim nastupima prvenstveno koriste pripovijetku i historiju. [160] Muttefekun alejhi od Ibn Omera. Buharija, 911; Muslim (27-30/2177). [161] Et-Tirmizi, 490; Ibn Madže, 1138; od ‘Amr ibn ‘Avfa el-Mizeni. [162] Muttefekun alejhi od Ebu Hurejre. Buharija, 935; Muslim (13-15/852). [163] Ed-Darekutni(”El-’Ilelu”), El-Bejheki (”Eš-Šu’abu”). Učenjaci imaju različite stavove u vezi sa senedom ovog hadisa. [164] El-Hākim (”En-Nevadir”), Et-Taberāni (”El-Evsat”), Ibn abdul Berr (”Et-Temhīd”) od Enesa, Ibn ebi ed-Dun’ja (”El-Feredžu”) od Ebu Hurejre. Učenjaci imaju različite stavove u vezi sa senedom ovog hadisa. [165] Ebu Davud, 1046; Et-Tirmizi, 491; En-Nesāi, 1429; Ibn Hibban od Ebu Hurejre; Ibn Madže od Abdullah ibn Selama. [166] Ed-Darekutni od Ibn el-Musejjeba i kaže: ”Mislim da je od Ebu Hurejre,” i kaže da je hadis garib. Ibn En-Nu’man kaže da je hadis hasen. [167] Ibn Ebi ‘Asim (”Essalatu alennebijji”) od Ibn Mes’uda sa slabim (daif) senedom i kaže da je ovo mevkuf predaja od Ibn Mes’uda. [168] Nepoznat. [169] Ibn Hibban, El-Bejheki od Samure. Hafiz Iraki kaže da nije vjerodostojan ni kao musned a ni kao mursel predaja. [170] Muslim od Ibn Abbasa (64/879) i Ebu Hurejre (61/877). [171] El-Hatib (”Er-Ruvāt”) od Mālika i kaže da je izrazito/veoma garib (garib džidden). [172] Buharija, 931; i Muslim (59/875) od Džabira. [173] Ed-Dārekutni od Enes ibn Mālika. [174] ”Salatu et-Tesbih” – Namaz od četiri rekata u toku kojeg se tri stotine puta izgovori ”Subhanallahi ve-lhamdulillahi ve la ilahe illalallah vallahu ekber”, ”La havle ve la kuvvete illa billahil-’alijjil-’azim.” [175] Ebu Davud, 1297; Ibn Madže, 1387; Ibn Huzejme, El-Hākim od Ibn Abbasa. El-’Akili i drugi u vezi sa tespih namazom rekli su da nema vjerodostojnog hadisa. [176] Salih ibn Muhammed ibn Hanbel eš-Šejhāni – umro 878/265. [177] Vird – učenje i zikir koje se praktikuje u određenom vremenu. [178] Ed-Darekutni (”El-Efrād”) od Ibn Omera stim da se u njegovom senedu nalazi Ibn Lehi’a i kaže da je hadis garib; El-Hatib (”Er-Ruvāt”) od Malika i Ebu Hurejre sa slabim (daif) senedom.