Allahov Poslaniče! Nikad te nećemo napustiti !
Poznata je izreka koju je čuvar Medine, Fahreddin-paša, izrekao sa minbera Poslanikove, alejhisselam, džamije, u vrijeme kada su krstaške vojske sastavljene od Engleza, Iraca, Novo Zelanđana, Australijanaca, pomognute arapskim izdajničkim snagama, jurišali da osvoje hazreti Pejgamberov (a.s.) grad, Medinu Munevveru te časni i blagoslovljeni medinski harem.
Arapski poluotok i prvi svjetski rat
Arabija je bila dijelom osmanskog carstva od 1517. godine. Kada je osmanski sultan Selim II osvojio Siriju i Egipat, šerif Mekke je priznao nadmoć osmanskog hilafeta. Od tog vremena Hidžaz postaje dijelom osmanske države, ali je lokalna samouprava ostavljena hašemitskim upraviteljima, tzv. velikim šerifima.
U novembru 1908. godine, Sejjid Hussein bin Ali biva imenovan u Istanbulu za novog šerifa (upravnika) Meke. Čim je preuzeo dužnost, šerif Hussein sarađuje sa osmanskom upravom, vojnim i civilnim osobljem, kako bi pomogao protiv klana Ibn Sauda i Idrisija iz Asira, koji ne samo da su se pobunili protiv hilafeta, već su ugrozili i Husseinovu borbu za nadmoć na arabljanskom poluotoku. Želio je da dokaže halifi i Porti u Istanbulu da je pouzdan saveznik. Ali, istovremeno nije bio naklonjen vladinim naporima centralizacije države i reformama koje je smatrao prijetnjom njegovoj neosporljivoj lokalnoj moći.
Kako se prvi svjetski rat razvijao, vlada u Istanbulu, ulaže velike napore ka dobroj saradnji sa arapskim plemenima. Do 1914. godine, većina nesuglasica sa Arapima biva sporazumno riješena. Međutim, Istanbul nije bio jedini u svojim nastojanjima da poveća svoj utjecaj na arapski svijet. Na scenu dolazi konkurencija u vidu zapadnih sila, posebno Velike Britanije i Francuske. Godine 1914. dolazi do intenziviranja nadmetanja između Istanbula i Londona u pridobijanju odanosti arapskih plemena i pojave glasina o kontaktima između Husseinovog sina šerif Abdullaha i britanskih vlasti u Egiptu. Osjećajući potrebu da podsjeti Husseina da je Hidžaz i dalje dio islamskog hilafeta, Porta imenuje pukovnika Vehib-beya na dvostruku dužnost, upravnika i zapovjednika oružanih snaga Hidžaza. Čim je Vehib-bey došao u Medini, došlo je do direktnog sukoba s šerif Husseinom oko nadležnosti. Vlada to nije željela jer je Hussein i dalje bio vrijedan saveznik. Vehib-bey više puta šalje izveštaje u Istanbul, tražeći da se šerif Hussein razriješi dužnosti, jer je „Želio propast države" i da „Ne odustaje od najmanjih mogućnosti da surađuje s neprijateljem ako bi došlo do neprijateljskog napada na obalu Crvenog mora!"
Ulaskom u rat, Sultan Mehmet Rešad, koji je ujedno bio halifa muslimana, izdao je poziv u sveti rat (džihad) protiv sila tzv. Trojne Entente (Velika Britanija, Francuska i Rusija).
Još od 1913. godine, Porta pribjegava propagandi u arapskim pokrajinama, s pozivom na džihad, pozivajući muslimane da se bore sa snagama islamske države protiv kršćanskih agresora. Hasan Kayalı je napisao, da je poziv bio „Osmišljen kako bi se povećala domaća potpora vladinim ratnim naporima i pružila prepreka Trojnoj Ententskoj mobilizacijskoj kampanji".
Istovremeno, kampanja zapadnih sila, kao što je spomenuo Kayalı uključivala je britanske napore kako bi povećali svoj utjecaj u arapskim plemenima i motivirali ih da se bore protiv hilafeta.
Šerif Hussein je pozdravio džihad u Mekki, ali je bio u nedoumici da li se treba pridružiti općem džihadu ili se pak prikloniti britanskim interesima. Zbog toga je, po rečima Kayalija: „Igrao igru čekanja!", tokom koje je održavao kontakte sa obje strane.
Dolazak Džemal Paše
U decembru 1914. godine, Džemal-paša preuzima komandu nad Četvrtom armijom u Damasku i počinje pripremu za vojnu ekspediciju na Suezskom kanalu. Zamolio je Šerif Husseina od Mekke da učestvuje u ovoj ekspediciji sa svojim snagama, ali Hussein je bio neodlučan i nije se obavezao, ali je obećao da će poslati postrojbe pod komandom svoga sina Šerif Alija. Februara 1915. godine, Džemal-paša kreće prema Suezu, vodeći sa sobom većinu osmanskih snaga stacioniranih u Hidžazu. Istovremeno, Šerif Hussein je uvjerio Enver-pašu da će na svetim mjestima štititi halifine interese. Četiri dana nakon što je Džemal-paši zajamčio svoju odanost, Šerif Hussein započeo je svoju tajnu prepisku s britanskim visokim povjerenikom u Egiptu, Sir Henry McMahonom, čija je namjera bila oslabiti osmansko vojno napredovanje otvaranjem novog fronta s leđa! Prepiska se nastavlja do januara 1916. godine i rezultira savezom Šerifa od Mekke i Velike Britanije protiv hilafeta.
Međutim, bilo bi pogrešno reći da su Turci bili u potpunom neznanju glede Husseinovih izdajničkih ciljeva. Osmanski guverner u Medini, Basri-paša, slao je izvještaje Porti u kojima tvrdi da sumnja u Šerif Alija, koji je otvoreno uključen u antiosmansku propagandu među plemenima, te da vjeruje da Šerifi pokazuju dobru volju prema hilafetu samo s ciljem kupovine vremena. Slično tome, Džemal-paša je predviđao da stvari mogu krenuti u pogrešnom smijeru u Hidžazu, te da ne treba vjerovati mekkanskim Šerifima. Zbog toga šalje Fahreddin-pašu, zapovjednika XII. korpusa u Medinu. Kasnije će napisati u svojim memoarima:
„Prema članku u novinama Temps, Šerif Hussein je sklopio ugovor s Britancima već 1. januara 1916. godine i čekao je priliku da javno deklariše svoju pobunu. U to vrijeme, da sam bio svjestan situacije, odmah bih uhapsio Šerif Faisala u Damasku i Šerif Alija u Medini. Poslao bih čak i tursku diviziju u Mekku da uhapsi Šerif Huseina i njegove druge sinove. Na taj način mogao sam suzbiti ovu prokletu pobunu prije nego što je izbila. Međutim, nisam imao nikakvih konkretnih dokaza da bih dokazao pogrešake ovih izdajnika!"
Arapska izdaja islamske države (darul islama)
Do maja 1916. godine, Džemal-paši bilo je jasno šta su Šerif Husseinove namjere. Zbog toga šalje Basri-pašu i Fahreddin-pašu, tražeći od njih da zauzmu odbrambene pozicije, ojačaju položaje duž hidžaske željeznice te da izbjegavaju prvo otvaranje sukoba.
22. maja pojačanja napuštaju Siriju i kreću prema Medini a u noći 23. i 24. maja, Šerif Husseinove snage prvi otvaraju vatru na položaje legitimne vojske islamskog hilafeta. Arapki pobunjenici počeli su napadali osmanske ispostave oko Medine, što je značilo početak onoga što je postalo poznato kao arapska izdaja islamske države i stavljanje na stranu nevjerničkih vojnih snaga. Nekoliko dana kasnije, pobunjenici su počeli granatirati grad Džeddu, uz podršku topničkog baraža britanske flote stacionirane u Crvenom moru. Osmanski garnizoni u Džeddi, koji su se sastojali od dvije pješadijske pukovnije i jedne planinske jedinice, uspjeli su pružati otpor svega sedam dana.
Osmansko pojačanje stiže u Medinu 31. maja, kada je uspostavljen odbrambeni front Hidžaza pod komandom Fahreddin-paše. Uz britansku pomoć, vojni uspjeh arapskih izdajnika nastavio se a do kraja septembra 1916. godine, izdajnici su zauzeli primorske gradove Rabegh, Yenbo i Qunfida.
Suočena uspjesima Husseina, osmanska vlada odlučuje da se bori na dva fronta. Propagandni front - u arapskim pokrajinama započeli su intenzivni napori na diskreditiranju Husseina i njegovih izdajničkih snaga. Te vojni front - planirali su preći iz odbrane u napad i zauzeti Mekku, koja je bila u rukama Husseinovih snaga. Porta u avgustu 1916. godine, imenuje Šerif Hajdara za novog, legitimnog emira Mekke. Sljedeći potez je bio vojni prodor ka Mekki i oslobađanje iste od britanskih i izdajnički snaga. 14. septembra 1916. Enver-paša i Džemal-paša organizuju vojni sastanak u Siriji i raspravljaju o ovom pitanju. Pošto su im bile potrebne vojne snage i u Palestini da se bore protiv Britanaca, plan napada na Mekku je odgođen. Umjesto toga, zadržali su odbrambeni stav koji se fokusirao na očuvanje Medine.
Palestina i Hidžaz
Situacija se pogoršavala, kako u Palestini tako i u Hidžazu. Osmanlijama su Arapi zabili nož u leđa u najgore moguće vrijeme, u vrijeme kada su snage hilafeta branile Palestinu i Kuds (Jerusalem). Ta izdaja je dobro planirana jer su Britanci, još u oktobru 1916. godine, poslali kapetana Thomas Edward Lawrence-a, poznatiji kao Lorens od Arabije, da lobira arapske lidere. Lorens nije jedino bio zadužen za lobiranje arapskih vođa i naroda nego je imao ingerencije da zatraži vojnu intervenciju u bilo koje vrijeme. Tako je dobio direktnu pomoć britanske flote da odbije osmanski napad na Yenbo u decembru 1916. godine. Također, uvjerio je arapske vođe, posebno Husseinove sinove Faisala i Abdullaha, da koordiniraju svoje napade sa britanskom ratnom strategijom i da se usredotoče na hidžasku željeznicu umjesto na Medinu. Već 3. januara 1917. godine, Faisalove snage započele su napredovati prema sjeveru duž obale Crvenog mora prema mjestu Vedžh. Mali osmanski garnizon u gradu mogao se odupirati samo dva dana i povlači se prema Medini.
Turska postaja duž željeznice Hidžaz Turski liječnik brine o ranjenom vojniku
Do početka 1917. godine, arapski pobunjenici uz Britance osvajaju nadmoć na arapskom poluotoku. Ne samo da su bili brojniji, već su uspostavili i efikasan logistički sistem za snadbijevanje hranom, vodom i oružjem. S druge strane, Turci su se povukli na odbrambene položaje u Medini sa malim odredima raspoređenim duž hidžaske željeznice. S obzirom na očajnost situacije, Enver-paša i Džemal-paša odlučili su evakuirati Hidžaz i koncentrirati se na odbranu Palestine. Turskim vojnicima ta odluka teško pada, nije bilo lako napustiti svete gradove islama koji su bili pod kontrolom osmanskog hilafeta gotovo četiri stoljeća. Sultan Mehmet Rešad, uz Talat-pašu i Fahreddin-pašu, uspjeli su uvjeriti generale Envera i Džemala da se ostane u Hidžazu i da se brani Poslanikov, a.s., grad Medina po svaku cijenu. Samo bolesni i ranjeni mogli su otići, sem njih, vojska je ostala i grčevito se borila. Još jedna osoba koja je napustila Medinu, iz sigurnosnih razloga, bila je novi emir Meke, Šerif Hajdar, koji napušta Medinu 14. marta 1917. godine.
Ömer Fahreddin-paša Türkkan - Odbrana Poslanikovog (a.s.) grada Medine Munevvere
Tokom prvog svjetskog rata lokalni arapski lideri stavljaju se na stranu Velike Britanije a protiv islamskog hilafeta. Britanci i Francuzi sa svojim arapskim slugama opsjedaju blagoslovljeni grad Allahovog Poslanika, a.s., blizu tri godine. Bila je to jedna od najdužih opsada u istoriji koja je trajala čak i nakon oficijelnog završetka rata. Šerif Abdullah je uspostavio sjedište u blizini Medine blokirajući sve puteve koji su vodili do grada. Time je prekinut svaki vid pomoći braniteljima Medine. Preostale turske snage trude se najbolje braniti Medinu kao i vojne postaje duž željezničke pruge, koje su bile pod konstantnim napadima arapske konjice i Britanaca. Lorens od Arabije aktivno nastavlja lobirati preostala arapska plemena koja su bila neutralna regrutirajući ih plaćanjem u zlatu.
Dana 12. jula 1917. godine, Akaba, jedina preostala osmanska luka na Crvenom moru, pala je u ruke britansko-arapskih snaga, što je agresorima i izdajnicima olakšalo protok logističke podrške. Nakon pada Akabe, Lorens odlazi u Kairo, gdje se sastaje s generalom Allenbijem (Allenby) koji je kandovao britanskim snagama u Palestini i dogovara saradnju palestinskih pobunjenika s britanskim snagama na sjeveru Palestine. Na taj način smjer rata se promijenio, povezani su britanski frontovi uz pomoć domaćih izdajnika u Hidžazu i Palestini. Arapska pobuna pod budnim okom i vojnom pomoći Britanaca sada napreduje prema Siriji.
Ono što je ostalo na Arapskom poluotoku bila je šaka turskih vojnika koji su branili Medinu pod zapovjedništvom Fahreddin-paše Turkkan-a . Oni ostaju pod vojnom opsadom i prekidom svakog dotoka hrane, vode, oružja, municije i ljudstva. U telegramu kojeg je 7. marta 1918. poslao Mustafi Kemal-paši, koji je tada bio zapovjednik Yıldırım vojne formacije, Fahreddin-paša piše da ne može pružiti više od 2.000 kalorija dnevno za svakog vojnika. Životinje su također bile podhranjene, svaki dan pet deva i pet konja bi lipsavali od gladi. Iako im je trebalo 16 tona zaliha dnevno, nisu imali ni polovicu od toga. Situacija se pogoršavala iz dana u dan. U takvom beznadežnom stanju Fahreddin-paša šalje dopis Mustafi Kemalu da mu pomogne ako je u mogućnosti:
„Molim te, nemoj dopustiti da Medina padne samo zbog gladi!"
Feridun-bey, oficir koji je tada bio u Medini, napisao je u svojim memoarima:
„Nismo bili zabrinuti zbog tih razbojnika i njihovih saradnika koji su nas okruživali. Ono čime smo bili pogođeni bila je poteškoća u pronalaženju hljeba.U tim svetim zemljama bilo je mnogo datula, ali to je bilo sve. Ništa drugoga čime bi se hranili. Ali iznenada smo vidjeli da blagoslovi sipaju sa neba!"
Ono što je ovaj oficir vidio kao blagoslov bili su skakavci. Bez ikakve druge opcije, Fahreddin Paša naređuje svojim ljudima da jedu skakavce. U dekretu koji je izdao, izjavio je da su skakavci hranjivi, ukusa ptičijeg mesa. Čak je davao smjernice o tome kako spremati skakavce:
„Kuhajte ih. Odstranite glave i noge. Pomiješajte ih s rižom. Poslužite s limunom i maslinovim uljem."
Takvi su bili uvjeti života turskih vojnika koji su ostali u Medini da bi branili sveti grad islama. Uprskos svemu ove turske trupe su se i dalje žestoko borile. Susreti sa arapskim pobunjenicima i dalje su se odvijali u pustinji oko Medine. Nije im se moglo pomoći, ali je Istanbul znao šta se dešava. U novinama Akşam od 30. novembra 1918. godine, novinar Falih Rifki Bey (koji je takođe služio u Siriji kao oficir u četvrtoj armiji Džemal-paše) objavljuje tekst pod nazivom Heroju Medine. Obraćajući se Fahreddin-paši, napisao je sljedeće:
„S kojom nadom ste preduzeli odbranu Medine? U to vrijeme nismo mogli naći nikakav drugi razlog osim vaše odanosti islamu... Svi su bili očajni, svi su bili beznadežni u vezi sa Medinom. Samo ste vi bili sretni i nasmijani. Danas su frontovi daleko od uživanja. Medina je morala biti evakuirana, a svaki preostali vojnik morao je biti poslan u Gazu. Niste bili sretni zbog toga i rekli ste: „Nemojte dozvoliti da svojim rukama spustim bajrak koji je podigao Sultan Selim. Koliko vojnika možete žrtvovati za Medinu, hiljadu, tri hiljade? Dajte mi ono što možete i neću dozvoliti ulazak ni jednom strancu!" Ali povukli su sve snage. Ono što vam je ostalo je šaka heroja. Danas branite naš svetni grad sa ovim herojima, koji su već žrtvovani."
Iako u vojno inferiornijoj poziciji, 30 000 neprijateljskih vojnika protiv svega 3000 mudžahedina, uporno i junački brane ovaj mubarek grad. Zbog neviđene požrtvovanosti, upornosti i snazi gazi Fahreddin-paše, neprijatelji ga prozivaju 'Pustinjskim lavom' i 'Medinskim tigrom'.
Fahreddin-paša i njegovi ljudi branili su Medinu po svaku cijenu. Međutim, 31. oktobra 1918. godine, svi osmanski garnizoni su dobili telegram od načelnika štaba Ahmet Izzet-paše:
„Potpisali smo sporazum sa snagama Entente, na snazi od danas, 31. oktobra 1918., poslijepodne. Predstavnici navedenih država obavijestili su svoje vojske u Bugarskoj, Siriji i Iraku o ovome. Uslovi sporazuma moraju biti striktno poštovani, a prijem ove prepiske mora biti potvrđen. Pojedinosti će biti dostavljene kasnije."
Nakon ove korenspodencije slijedi telegram od 6. novembra, koji je Ahmet Izzet-paša poslao izravno branitelju Medine, gaziji Fahreddin-paši:
„Nakon četiri godine žrtvovanja za vjeru i čast, činjenica je da je naš savez izgubio rat što je prisilio osmansku državu na potpiše primirje sa snagama Entente. Prema jednoj od klauzula primirja, osmanske jedinice i garnizoni u Hidžazu, Asiru i Jemenu moraju se predati najbližem komandantu Entente. Svakako priznajemo da za vas moji ratni prijatelji koji već godinama obavljate svoju časnu dužnost, slaganje s ovim strašnim uslovom samo može proisteći iz patriotskog osjećaja spašavanja domovine od konačne smrti. Siguran sam da ćete krunisati vaše žrtve, koje čak i naši neprijatelji cijene, u potpunosti ispunjavajući ovaj težak zadatak."
Ipak, Fahreddin-paša nije bio spreman napustiti Medinu i prepustiti krstaškoj armadi i domaćim izdajnicima blagoslovljeni grad i mezar voljenog Poslanika, Muhammeda (a.s.). Nije dao negativan odgovor vladi, ali je pokušao dobiti na vremenu. Ponovno, dva puta zaredom dobiva isti nalog, 28. novembra, preko telegrama novog ministra rata Dževat-paše, a zatim 8. decembra putem kurira kapetana Zija-beya, koji je lično donio i na ruke uručio naređenje. Dana 27. decembra, Fahreddin-paša, okuplja svo svoje osoblje na sastanak da razmotre datu situaciju. Vojni kamp je bio podijeljen. Neki oficiri su bili odlučni slijediti Fahredin-pašu i ostati u Medini, dok su drugi, predvođeni potpukovnikom Emin-beyom, mislili da je svaki dalji otpor uzaludan i da moraju slijediti vladine naredbe kako bi smanjili gubitke. Nakon dugih diskusija ipak nisu mogli postići dogovor.
Fahreddin Paša konsultuje se sa arapskim plemenskim vođama
Fahreddin-paša rekao je da je usnio Allahovog Poslanika Muhammeda, a.s., koji mu je koji mu je poručio da ne smije predati Medinu! Obavijestio je svoje vojnike o tom snu. Jednog petka u proljeće 1918. godine, nakon namaza u Mesdžidu-l-nebevi (Poslanikovoj, a.s. džamiji), paša je uzašao na minber, zaustavio se na pola puta, te se okrenuo Pejgamberovom (a.s.) mezaru i jasno rekao:
„Allahov Poslaniče! Nikada te neću napustiti!"
Potom se obratio ljudima i svojim mudžahedinima:
„Askeri! Molim vas u ime ovog Poslanika, mog svjedoka. Zapovijedam vam da branite njega i njegov grad do posljednjeg metka i posljednjeg daha, bez obzira na jačinu neprijatelja. Neka nas Allah pomogne, i neka je hrabrost Muhameda a.s., s nama. Oficiri junačke turske vojske! Priđite i dajte mi obećanje, pred našim Gospodarom i našim Pejgamberom a.s., da ćete počastiti svoju vjeru s uzvišenom žrtvom, vašim životima."
Kakav moral su imali vojnici Fahreddin-paše svjedoči dio stiha osmanskog vojnika iz Medine, pukovnika Sabrija posvećenog Allahovom Poslaniku i odbrani njegovog mubarek harema u Medini:
„Potomci Ertuğrula ne mogu živjeti bez tebe, Turci će se odreći svojih života, ali ne i voljenog Poslanika (s.a.v.s.), Ti si naš vođa na oba svijeta, Ti si vladar; mi smo pod tvojom komandom, Ti si naš kralj, obećan od vječnosti, Malo nas je ali s tobom shvatili smo šta nam je cilj, Naš si sultan na oba svijeta, Zaboravili smo svoje prošle kraljeve, O zjenico očiju naših, vječne sluge smo Haramejna (Mekke i Medine), Čak i ako umremo, naše duše će čuvati tvoj mezar..."
U avgustu 1918. godine, Fahreddin dobio je pismeni poziv od Šerif Husseina od Meke da se preda. Fahri paša mu je odgovorio ovim riječima:
„Fahruddin, General, Branitelj Presvetog grada Medine, Sluga Poslanika a.s. U ime Allaha, Svemogućeg. Za onoga koji je slomio moć islama, koji je uzrokom krvoprolića među muslimanima, koji je ugrozio hilafet i pao pod dominaciju Britanaca. U četvrtak navečer četrnaestog Zu’l-Hidžeta, hodajući umoran i iscrpljen, razmišljajući o zaštiti i odbrani Medine, naišao sam na nepoznate ljude koji su radili na malom trgu. Onda, pred sobom ugledah čovjeka plemenitog lica. Bio je to Pejgamber, Allahov blagoslov na njega! Njegova lijeva ruka počivala je na njegovom boku ispod ogrtača, i on mi zaštitnicki reče, „Slijedi me." Pratio sam ga dva ili tri koraka, i probudio sam se. Odmah sam produžio do njegove mubarek džamije i pao sam ničice na sedždu iz zahvalnosti [u blizini njegova mezara]. Ja sam sada pod zaštitom Poslanika, mog vrhovnog komandanta. Zauzet sam jačanjem odbrane grada, izgradnjom cesta i trgova u Medini. Stoga, ne dodijavaj mi beskorisnim ponudama."
Dana 5. januara 1919., pukovnik Ali Nedžip-bey, zapovjednik 58. divizije, lično dolazi Fahreddin-paši s naredbom da se preda. Fahreddin mu potrcrtava da kao komandant snaga u Medini ima posljednju riječ o pitanju predaje Medine. Dodao je da su svi oficiri odlučili da će učiniti sve što im on naredi. Međutim, dodao je Ali Nedžip-bey, nijedan od njih nije mogao dati i vidjeti nikakvo dugoročno rješenje osim predaje. Nakon duge rasprave, Fahreddin-paša, se složio, te 7. januara, više od dva meseca nakon primirja, predstavnici turskih, arapskih i britanskih snaga potpisali su sporazum o „Evakuaciji Medine i evakuaciji osmanskih snaga u priobalne regije i njihovu domovinu".
10. januara, Fahreddin-paša napušta Medinu, nakon što je posjetio časni mezar Allahovog Pejgambera, Muhammeda, a.s. Žarko je želio da ostane tamo, uz voljenog Resulullaha a.s., ali dogovor ne bi mogao biti ispunjen ako bi on ostao u Medini. Na kraju, uz velike pritiske okružen je i na silu priveden. Feridun-bey opisao je ovu scenu u svojim memoarima:
„U tom trenutku oni koji su ga molili gledali su jedni druge, shvatajući da je došlo vrijeme da se izvrši već donijeta odluka. Okružili su pašu, bez mogućnosti da zaustave suze koje su kapale iz očiju priveli su ga... Suočen ovim kolektivnim činom njegovih najbližih zapovjednika, Fahreddin-paša nije mogao ništa drugo osim pomiriti se sa svojom sudbinom, duboko žalostan."
Turci su se predali u Medini, ukupno 654 oficira, 6.000 vojnika, 30.000 pušaka, 75 automatskih pušaka i 22 artiljerijska oružja različitih veličina. Gazi Fahreddin-paša, njegovi oficiri i turske trupe koje su ostale u gradu, svi su poslati u zatvorske logore u Kairu (Egipat), zbog kršenja primirja potpisanog sa Britancima i domaćim izdajničkim snagama. Turski branitelji Medine su izdržali preko 500 napada, iako je najbliži osmanski garnizon bio udaljen čak 1300 km, Fahreddin sa svojim vojnicima nije htio predati Medinu 72 dana nakon završetka Prvog svjetskog rata!
Abdullah I, ušao je u Medinu ubrzo nakon predaje, 13 januara 1919. godine, a potom i Ali koji je ušao 2. februara iste godine. Nakon predaje, arapske trupe su pljačkale Medinu 12 dana. Ukupno 4,850 kuća evakuisanih stanovnika, koje su bile zaključane i zapečaćene vojnim pečatom, otvorene su i opljačkane.
Nakon rata, Džemal-paša napisao je u svojim memoarima da je arapska revolucija prouzrokovala katastrofu u arapskom svijetu, a Šerif Hussein je zbog svojih vlastitih ambicija postao izdajnik Arapa i Muslimana. Savremeni historičari, kao što su Efraim i Inair Karsh tvrde da:
„Hussein nije bio prvak nacionalnog oslobođenja koji je nastojao izbaviti arapski narod iz lanaca osmanskog zatočeništva: bio je imperijalistički aspirant i dvoličnjak koji je želio iskoristiti jedinstvenu priliku da zamjeni osmansko carstvo svojim licnim". Slično piše i Philip Robins kada kaže da je Hussein: "Izbjegao islamsku solidarnost osmanskom hilafetu u korist lične dinastijske ambicije!"
Sjećanje na arapsku revoluciju i danas je u Turskoj intenzivno u umovima Turaka, koji najčešće izražavaju svoje stavove o ovom pitanju navodeći da su im „Arapi zabili nož u leđa". Međutim, treba imati na umu da nijedna od arapskih jedinica pod komandom osmanske vojske nije dezertirala i prešla na stranu izdajnika Šerif Husseina ili izdajničkog plemena el-Saud. Većina Arapa ostala je vjerna ideološkoj osnovi osmanskog hilafeta, koja je, u Robinovim riječima, bila „Odanost centru u ime islama!"
Fahreddin-paša je odveden prvo u Egipat, a onda na Maltu, gdje je ostao u engleskom zarobljeništvu do 1921. godine. Nakon puštanja iz pritvora, odmah se pridružuje turskim snagama pod zapovjedništvom Mustafe Kemal Ataturka, boreći se protiv Grčkog i Francuskog zauzimanja Anadolije. Nakon rata za nezavisnost, imenovan je za turskog ambasadora u Kabulu (Afganistan) između 1922. i 1926. Godine 1936., unaprijeđen je u čin general-majora te umirovljen iz vojske.
Umro je u Istanbulu 22. novembra 1948. godine. Allah se smilovao njegovoj plemenitoj i hrabroj duši i proživio ga sa voljenim Resulullahom, alejhiselam, kojeg je junački branio. Allahumme Amin.
(Ertan Č., dip. isl. nauka)
Reference:
I. Dünya Savaşı'nda Osmanlı Cepheleri" (Istanbul Military Museum)
Birinci Dünya Savaşı'nda Türk Askeri Kıyafetleri (T.Örses & N.Özçelik)
Harp Mecmuası
Turkeyswar.com
Australian War Memorial
Ottoman History Pictures Archive
Medine Müdafaası" (N.K. Kıcıman)