Badžije je termin kojim se nazivala pobožna žena, bogougodnik, dobra, sufija, evlija i islamska povijest je puna primjera znanih i neznanih žena koje su iskreno, srčano i osvjedočeno nosile baklju islama. S dubokim respektom priča se o njima, njihovu „svetom” životu i bogougodnim djelima. U literaturi se nalazi na hiljade "svetih" žena. Nema knjige s hagiografijama u kojoj se kod vakog slova alfabeta ne bi našla duga lista žena. U njima je opisano mnoštvo dogodovština sa čudotvornostima, isto tako neobičnim i čudnovatim, kakve se u tim istim biografijama pripisuju muškarcima. U domeni „svetosti” i dostizanja u Allahovu blizinu vlada apsolutna jednakost spolova. U arapskoj literaturi postoji posebno djelo, posvećeno biografijama „svetih” žena. Napisao ga je šejh Tekijjudin Ebu Bekr el Husni i dao mu naslov „Život žena-dobrih i vjernica koje su se dovinule Božanskog puta.”
Termin 'badžije'
Poznati historičar Koprulu zaključuje da je Ašikpaša-zade pod imenom Baciyan-i Rum htio da označi naoružane i ratničke žene turkmenskih plemena u pograničnim krajevima ali novija istraživanja, izložena u Turskoj enciklopediji, daju potpuniju sliku o pojmu Badži i Badžijani-Rum.
Oba izraza označuju se kao tesavvufski termini. Pojam je nastao od turske riječi bacı (badži) u značenju starija sestra. To bi bile ženske skupine pri ortodoksnim sunijskim medresama. Sufije su smatrali badžijama ili badžijanijama žene koje su u sufijskom tarikatu, analogno pojmu ihvan, ahi (braća, brat) za muške pripadnike tarikata. Šejhovu ženu također su nazivali badži (sestra-majka).
Derviško obilježje pojma Badži kasnije se zaboravilo, očito za to jer takve asocijacije žena u poznije doba nisu ni postojale. Po Šemsudin Samiji badži je starija sestra, žena u poodmaklim godinama, kalfa (pomoćnik hodže u mektebu), supruga šejha, a riječ se upotrebljavala i kad je prijatelj oslovljavao prijateljevu suprugu, a i žene su se tako međusobno oslovljavale. Na kraju se ovaj pojam korumpirao, mada je zadržao prizvuk pobožne žene.
U Turskoj, naime, pod pojmom 'badž' podrazumijeva se „starija crnkinja, a to se ime davalo starijim ženama - crnkinjama, koje su bile dadilje. Ova poznija evolucija tog pojma može se semantički objasniti tako da se uzeo jedan eufemistički naziv kako bi se za starije odgojiteljice djece izbjegao kakav ponižavajući naziv, pa im se na taj način pribavljao autoritet, naročito kod djece.
Konačna degradacija tog imena i u nas vidi se po Škaljićevim objašnjenjima. On pod riječ badža daje dva značenje:
1. žena; sirota žena, i
2. stara kućna služavka, stara kućna kuharica.
Daje i tumačenje riječi badžkaduna u smislu žena, supruga, regionalizirajući taj pojam na zapadnu Bosnu.
O badžijanijama u Bosni do sada nije mnogo pisano, osim što ih u svom ljetopisu spominje Mula Mustafi Bašeskijia i što je neke korisne podatke zabilježio i objavio šejh Sejfudin Kemura, a u novije vrijeme i Sabina Voloder u djelu Badžije.
Ustanovljeno je da je u vrijeme osmanske uprave u Sarajevu na Hošinu brigu postojala tzv. badžijanska (ženska) tekija - koja po svoj prilici nije bila jedina, u kojoj je neka Đulbadža kaduna bila glavar tekije. Pod godinom 1172. (1757/58.) Bašeskija je zabilježio da je umrla „poznata Badžkaduna, Ibrahim-agina žena”, a pod godinom 1181. (1767/68.) „poznata hodža Badža-kaduna, žena Redžeb-dedeta." Pretpostavlja se da je upravo Badžkaduna, Ibrahim-agina žena, koju spominje Bašeskija bila glavar badžijanska tekije na Hošinu.
(Priredio Ertan Č., prema tekstu Muhameda Hadžijahića 'Badžijanije u Sarajevu i Bosni)
Comentarios