Autor teksta: Mr. Meho Šljivo, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini • Ilustracija: WEB
Ukoliko vas put navede da od kultne kafane „Fis“, smještene u centru Sarajeva, krenete prema užoj jezgri grada, vjerovatno ćete proći Mis Irbinom ulicom.
Ulica je dobila ime po poznatoj Engleskinji plemićkog porijekla Mis Irby, koja je 1866. godine stigla u Bosnu, prethodno dobivši dozvolu od vlasti Osmanske Carevine da u Sarajevu otvori školu u koju su se upisivale samo hrišćanske djevojčice. Iz kratkih dostupnih biografija o njenom profesionalnom angažmanu između ostaloga saznajemo da je Mis Irby „izražavala veliko interesovanje za slavenske provincije koje su u to doba bile još uvijek pod osmanlijskom vlašću”. Škola koju je u Sarajevu otvorila i s velikim uspjehom vodila vremenom je stekla status Srednje učiteljske škole. Mis Irby je u Sarajevu ostala sve do svoje smrti, gdje je i sahranjena pored svoje dugogodišnje prijateljice Stake Skenderove, sarajevske učiteljice.
Nekoliko decenija poslije dolaska Mis Irby u Sarajevo bosanski muslimani bili su u potrazi za svojevrsnom vlastitom Mis Irby. Naime, turski, arapski i perzijski jezik, na kojima su tečno govorili, učili i pisali više od pet stoljeća, nakon austrougarske okupacije i aneksije više nisu bili u zvaničnoj upotrebi. Prelazak na latinično i ćirilično pismo za njih je predstavljao kulturno-civilizacijski šok kroz koji se nije moglo proći bez ozbiljnih duhovnih i društvenih potresa. Muslimani su na vlastitoj koži osjećali da se sada „kola historije valjaju preko njih“ i da je njihov život bespovratno utopljen u ogromnoj većini kršćanskih naroda i pod kršćanskom upravom i da kao takav neizostavno mora biti orijentiran ka bolnim reformama spram duha novog vremena i nove evropske kulture.
Jedno od najfrekventnijih pitanja muslimanske javnosti tog vremena odnosilo se na pravo muslimanke na obrazovanje i njeno snažnije učešće u javnom životu. Prepreku za progresivnije ostvarivanje tog prava jedan dio uleme, reformista i savremene inteligencije prepoznao je u ukorijenjenom običaju pokrivanja ženskog lica, otjelotvorenog u praksi nošenja zara i feredže. Puna tri desetljeća prve polovice 20. stoljeća u različitim glasilima, brošurama i publikacijama odvijala se snažna debata o tome da li je i u kojim okolnostima muslimanki dozvoljeno otkriti lice u javnosti.
Tadašnji istaknuti subjekti bošnjačkog naroda kao što su Islamska zajednica, najsnažnija bošnjačka stranka – Jugoslovenska muslimanska organizacija i razna bošnjačka društva poput „Gajreta“, „Narodne uzdanice“, „Muslimanske ženske zadruge“, „Spasa“, „Hurijeta“ i drugih, aktivno i javno sučeljavaju suprotstavljene i nepomirljive stavove o takozvanom „muslimanskom ženskom pitanju“.
Štaviše, postepeno dolazi do institucionalizacije muslimanskog ženskog pitanja. U jednom intervjuu iz 1927. godine na pitanje novinara da li je emancipacija muslimanki u Turskoj u skladu s vjerskim propisima islama, reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević je dao sljedeći odgovor:
Sakrivanje žena (...) je duboko ukorijenjen običaj ali po vjerskim odredbama otkrivanje lica se ne protivi. Vjera načelno protiv tog nema ništa, ali shvaćanje pojedinca i odgoj djece koji su naše žene imale tokom stoljeća, a koji je došao preko Turaka, on se protivi. Ima sva sila knjiga, koje su se nekad u školama upotrebljavale, a kojim se kaže da djevojka čim navrši 12 godinu treba da zastre lice da se pokrije i ne dolazi u dodir sa tuđincem. Ali pitam vas: naše djevojke, koje polaze fakultete i svršavaju za liječnike i druge profesije, mogu li one zastrta lica učiti i prisustvovati predavanjima i nauci?!
U nastavku argumentiranja svojih stavova reis Čaušević formalističkom i dogmatskom pristupu otkrivanju ženskog lica na osnovu svuda prisutne životne realnosti suprotstavlja logične i moralne protuargumente:
Ja bih simpatičnije gledao onu muslimanku, koja otkrivena lica na pošten način zarađuje recimo u trgovini ili radioni, nego one zastrta lica, koje se šeću korzom i bave se noću po kafanama.
I dok su ultrakonzervativni i tradicionalistički krugovi insistirali da reisu-l-ulema povuče i demantira ovako interpretiranu izjavu o otkrivanju ženskog lica, reisa su svesrdno podržali istaknuti intelektualci, književnici i javni radnici iz redova svjetovne i vjerske inteligencije: Osman N. Hadžić, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Hafiz Ajni Bušatlić, Dževad Sulejmanpašić, Šaćir Dedić Lutvica, Adem Bise i dr. Muslimanska javnost nije ostala po strani. Podrška reisu se iskazala u održavanju skupova i konferencija u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Mostaru i Tešnju. Bilo bi pogrešno pomisliti kako je reisova izjava o otkrivanju lica muslimanki bila ishitrena, nepromišljena i izrečena samo pod dojmom njegovog kratkog boravka u Turskoj. Osam godina prije ove izjave prva doktorica muslimanka u Bosni i Hercegovini – Ševala Zildžić Iblizović – 1919. godine zatražila je i dobila saglasnost od reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića da upiše mušku gimnaziju. Taj događaj sam po sebi svjedoči da je muslimansko žensko pitanje već dugo bilo predmet kontinuiranog polemiziranja i propitivanja u javnom diskursu u kojem su aktivno učestvovale i muslimanke.
O reisovim stavovima o otkrivanju lica očitovala se i Hodžinska izborna kurija – visoko autonomno vjersko tijelo koje je biralo kandidate za reisu-l-ulemu i članove medžlisa – donijevši takozvani Takrir. Ovim takrirom (službenim očitovanjem) Hodžinska kurija je praksu pokrivanja lica poistovijetila s moralnim ponašanjem. U najkraćem, njihov stav o spomenutom pitanju bio je sljedeći: otkrivanje ženinog lica i ruku, kao i muškarčevo gledanje u njih, dozvoljeno je ukoliko ne postoji bojazan da takva aktivnost neće pobuditi strast. Ne postoji šerijatska prepreka otkrivanju lica kada je u pitanju obrazovanje žene, studij, trgovina i svako časno zanimanje.
Tačku na raspravu o otkrivanju ženskog lica stavio je Husein-ef. Đozo objavivši u časopisu Novi Behar 1938. godine gledište najstarijeg i najvećeg muslimanskog sveučilišta El-Azhar o tom pitanju. U podužem odgovoru na pitanje postavljeno iz Indije u kojem stoji da se tamo jedna grupa Hindusa sprema da prigrli islam, ali da im se pokrivanje žene i obrezivanje (sunnet) ne sviđa i da im to čini smetnje pri prelasku na islam, između ostalog, stoji:
Svi kapaciteti islamske nauke saglasni su u tome da lice žene i njeni dlani mogu biti otkriveni i da nisu avret, sramno mjesto, kao i to, da može obavljati poslove van kuće, baviti se zanatom i zarađivati sebi što joj je potrebno, pod uvjetom da ne pokazuje onih dijelova koji bi izazvali muškarce. Ovo zadnje islam propisuje ženi samo zato da bi se sačuvalo društvo i da ljudska strast ne bi podgrizla njegove temelje. Prema tome, islam ne propisuje ženi da živi kao životinja i da se čuva u zatvoru kao zločinac, nego joj naprotiv naređuje da prisustvuje u džamijama pri obavljanju namaza zajedno sa muškarcima i da posjećuje javne zborove muslimana, gdje se raspravlja o važnim pitanjima. Islam joj je dopustio da i ona na tim zborovima kaže svoje mišljenje. Isto tako joj je dozvolio da se školuje i obrazuje kao i svi muškarci i da upravlja svojim imetkom po svom nahođenju. (...)
Jasno je iz gornjega da islam ne propisuje ženi pokrivanje lica i da to prema tome ne može biti smetnja onome ko se misli staviti pod njegovo okrilje.
Sa današnje vremenske i historijske distance, muslimansko žensko pitanje o kojem je tako gorljivo raspravljano prije jednog stoljeća pokazuje svoju višeslojnu fenomenološku specifičnost uvjetovanu historijskim kretanjima, ali i logičku kontradiktornost uvjetovanu intelektualnim razvojem. Dok su muslimani na prostorima monarhističke Jugoslavije u teorijskom i kulturološkom smislu tek otvarali pitanja emancipacije muslimanske žene i njenih temeljnih prava participacije u javnom životu u nemuslimanskom društvu, u državama pod osmanlijskom upravom desetljećima su aktivno djelovala društva i zavodi koje su osnivale žene nemuslimanke a čiji je cilj bio opismenjavanje i ekonomsko osnaživanje žena. Muslimanima su trebale decenije javnog dijaloga, intelektualnih debata, ali i suhoparnih rasprava, raznih beznačajnih polemika, „izvrtanja i izigravanja Božijih riječi“ da dođu do institucionalnog odgovora o pitanjima koja nisu bila vjerskog karaktera nego stvar običaja. Razloge za takvo kulturno zaostajanje i mentalitetno opredjeljivanje jednim dijelom treba tražiti u činjenici na koju ukazuje Enes Karić kada podsjeća da su muslimanski intelektualci na Balkanu (Bošnjaci, Albanci, Torbeši, Pomaci) početkom 20. stoljeća raspravljali o pitanjima kakvu odjeću nositi i šta činiti sa starim grobljima dok su se u isto vrijeme intelektualci kršćanskih naroda na Balkanu pretežno bavili pitanjima države, političkih partija, nacije i nacionalnih institucija. Očigledno je da evropske sile nakon propasti Osmanske Države muslimanskim narodima na Balkanu nisu otvarale mogućnost državne, već samo vjerske opstojnosti.
Modernističko-tradicionalističke konfrontacije i otvoreni antagonizmi među muslimanskom ulemom i inteligencijom demonstrirane na primjeru takozvanog muslimanskog ženskog pitanja, s druge strane rasvjetljavaju još jedan važan i zanimljiv fenomen: najdublje i najdeblje su granice i podjele unutar istog kulturno-civilizacijskog kruga.
Dževad Karahasan je tu nerješivu aporiju, historijski i iskustveno više puta potvrđivanu, sažeo u vidu retoričkog pitanja:
Nije li provalija između skeptika i onih koji misle da znaju, tragalaca i dogmata, u islamu ili kršćanstvu, ipak dublja od one između islama i kršćanstva, Istoka i Evrope. Bojim se da je granica koja odvaja Istok od Zapada plića, da je nju lakše premostiti od granice koja odvaja ove ljude što vjeruju da znaju i da imaju pravo suditi i one ljude kojima oni sude, između ortodoksije i heterodoksije, između skeptika i dogmatika.
Izvori:
Jahić, Adnan (2010), Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), Zagreb.
Karahasan, Dževad (2002), O jeziku i strahu, Sarajevo.
Karić, Enes (2003), Bosanke muslimanske rasprave, Sarajevo.