Poznato je da je pitanje produciranja i slušanja muzike sporno kod uleme. Neki to dozvoljavaju uz određene uvjete, dok drugi smatraju da je to zabranjeno ili u najmanju ruku pokuđeno. [1]
Mišljenja uleme o muzici, ne zalazeći u detalje i vrste muzike, su podijeljena upravo iz razloga što nema kategoričkih tekstova koji je zabranjuju (ili dozvoljavaju), s izuzetkom upotrebe defova prilikom vjenčanja, što je izričito dozvoljeno. Da je muzika po sebi zabranjena (haram lizatihi), bila bi zabranjena i upotreba defova, koji su jedna vrsta muzičkih instrumenata. Muzika može biti zabranjena ili pokuđena samo zbog radnji, stanja i postupaka koji je prate ili je mogu pratiti, odnosno po nekim spoljnim obilježjima i posljedicama (haram li gajrihi). Kako je granica između jedne i druge zone fluidna i često neprimjetna, musliman treba biti na oprezu kako ne bi upao u zonu harama. [2]
Zabranjeno je slušati muziku ukoliko ona razbuktava strasti, podstče na grijeh, oštećuje sluh, uznemirava druge, otupljuje osjećaj za namaz, traći vrijeme i sl. Muzika koja je uobičajena u povodu svadbe ili nekog drugog veselja i povoda nije zabranjena ukoliko ne vodi nekoj od gore spomenutih zabrana. [3]
Ovo pitanje sam pojasnio u nekoliko mojih dijela, čak sam napisao i knjigu koja se zove «Fikh pjevanja i muzike» u kojem sam odgovorio na sve argumente onih koji kažu da je pjevanje zabranjeno. Neki uzimaju za dokaz 6. ajet sure Lukman u kojem Allah, dž.š., kaže: "Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, sa Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna." Citiraju predaju Ibn Abasa u kojoj se on zaklinje da se ovo odnosi na pjevanje. Međutim, ako pažljivo pročitamo ajet shvatit ćemo da se njime ne kore priče za razonodu, nego upotreba istih s ciljem odvraćanja ljudi od Allahove vjere. Dakle, ako bi se neko služio pjesmama da odvoji ljude od vjere, odnosno njihovih osnovnih obaveza, nema sumnje da griješi i da njegov postupak nije u redu! Dakle, ako se nešto koristi u zabranjene svrhe onda je upotreba toga strogo zabranjena kako bi se spriječilo zlo. Međutim, upotreba nečeg što nije zabranjeno u dobre svrhe je pohvalna i nema nikakve zabrane za to. U Kur'an i sunnetu ne postoji nijedan vjerodostojan i jasan dokaz koji zabranjuje pjevanje. Zbog toga se držimo šerijatskog pravila koje glasi: "Osnov kod stvari je da su dozvoljena (ako nema dokaza o njihovoj zabrani)." [4]
Niti jedan od hadisa koji se pripisuju Poslaniku Muhammedu (s.a.v.s.) nije dokaz o zabrani. Štaviše, svi ovi hadisi su proglašeni "slabim"! U svojoj knjizi, Al-Ahkam, Al-Qadi Abu Bakr ibn al-`Arabi kaže: "O zabrani pjevanja ne postoji ni jedan pouzdan dokaz." Isti stav zauzimaju i Al-Ghazali i Ibn an-Nahwi u Al-`Umdahu. Ibn Tahir kaže: "Niti jedno slovo svih ovih hadisa nije dokazano kao autentično." Ibn Hazm kaže: "Svi hadisi koji su navedeni u tom pogledu su izmišljeni i falsifikovani." [5]
Kaže Imam Kurtubi nakon što je naveo hadis o upotrebi defa u vrijeme svadbi: "Isto tako su dozvoljeni i drugi instrumenti koji su poznati po njihovom korištenju na svadbama i veseljima ako se ne preteruje sa njihovim slušanjem." [6] A rekao je El Izz ibn Abdusselam, poznat kao Sultanul ulema: "Pjesma bez muzike ili sa njom nekada može da bude sredstvo za popravljanje stanja srca" [7]
O ovoj temi sam čitao od jednog (hanefijskog) pravnika XI hidžretskog stoljeća poznatog po pobožnosti i bogobojaznosti, poslanicu pod nazivom "Idahud-dilalalati fi sima'il-alati" Šejha Abdulganija Nablusija El-Hanefija. U njoj je dokazao da hadisi sa kojima dokazuju oni koji smatraju muziku zabranjenom, pod uslovom da su vjerodostojni, ograničeni riječima: el-melahi (zabava), el-hamr (alkohol), el-kinat (pjevačica), el-fusuk (griješenje), el-fudžur (razvrat), i skoro da nema nijednog, a da u njemu nisu spomenuti ovi izrazi. Na osnovu toga, status slušanja glasova i muzičkih instrumenata je haram ukoliko se sa muzikom spoji nešto od spomenutoj značenja ili ukoliko muzika podstiče i vodi u haram. U protivnom ako muzika bude čista od svih spomenutih stvari dozvoljeno ju je slušati, prisustvovati joj i učiti je. [8]
Neke od autentičnih predaja:
1. Neka žena je rekla Allahovome Pejgamberu, sallallahu alejhi ve alihi sellem:
- "Zavjetovala sam se da ću, ako te Allah iz borbe vrati zivog i zdravog, to proslaviti udaranjem defom iznad tvoje glave!"
- "Ako si uistinu na to se zavjetovala, onda to učini. A ako nisi, onda nemoj", reče joj Poslanik, a.s.
- "Da, bila sam se zavjetovala," kaza ona.
- "Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, sjeo je, a ona je udarala defom iznad njegove glave." [9]
2. Neka žena je rekla Allahovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem:
"Zavjetovala sam se, ako te Allah iz borbe vrati zivog i zdravog da ću to proslaviti udaranjem defom iznad tvoje glave."
Rekao je: "Izvrši svoj zavjet!"
Rekla je: "Zavjetovala sam se da ću na tom i tom mjestu zaklati kurban!"
To je bilo mjesto na kojem kolju mušrici.
"Je li žrtva kipovima?", upita Poslanik s.a.v.s?
"Nije", reče ona.
"Je li idolima?"
"Nije", odgovori ona.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče joj: "Onda ispuni svoj zavjet". [10]
3. Hazreti Aiša, r.a., je rekla: "Ušao je Resullullah, a.s., a kod mene su bile dvije sluškinje koje su pjevale o Bu'asu (Jewm-u-Bu'as je bio poznati dan kod Arapa u kojem se desila pogibija Ewsa i Hazredža). Poslanik (a.s.) je prilegao na postelju okrenuvši svoje lice.
Zatim je ušao Ebu Bekr (r.a.) i koreći me kazao: "Zar šejtanske frule kod Vjerovjesnika, s.a.v.s.!"
Resulullah, a.s., se okrenu prema Ebu Bekru rekavši: "Pusti ih."
Kada sam osjetila da Pejgamber (a.s.) ne obraća pažnju na njih, namignuvši, dala sam im znak da izađu. [11]
Ova vjerodostojna predaja ukazuje na to da ove dvije djevojke nisu bile toliko mlade, kao što tvrde neki učenjaci. Da su to bile , Ebu Bekr (r.a.) ne bi bio ljut na njih na takav način. Osim toga, u ovom hadisu, Poslanik (s.a.v.s.) nas poducava da u islamu ima mjesta za veselje i da je on sam poslan s umjerenim i fleksibilnim zakonom.
Zato naš zaključak po pitanju muzike jeste da ona može biti haram, i to ukoliko u sebi sadrži nešto što je haram ili podstiče čovjeka na grijeh, a ukoliko ne sadrži u sebi nešto što je zabranjeno i ne podstiče na grijeh, već podstiče čovjeka na pozitivno razmišljanje ili je nešto što čovjeku pomaže da se nakon napornog rada opusti i odmori, a ni u kom slučaju ga ne odvraća od onoga što je Uzvišeni Allah propisao, u njoj nema ništa loše i ona je dozvoljena. Ovom prilikom želim posebno skrenuti pažnju onima koji olako posežu za haramom, kojima je ta riječ laka na jeziku ili papiru, da je to opasna riječ i da znači potpuno uskraćivanje prava nekome na nešto i kaznu za ono što čine, ako čine, a to se ne može učiniti na osnovu nečijeg ličnog mišljenja ili prohtjeva, ili još gore, na osnovu neke pročitane stare ili nove knjige, određenog autora koji tako misli. Haram može biti nešto što je jasno Kur'anom ili sunnetom Poslanika a.s. zabranjeno ili postoji konsenzus cjelokupne uleme. Ukoliko toga nema onda moramo znati da je krug dozvoljenog i oproštenog u islamu mnogo širi nego što neki misle. Nažalost, naše vrijeme je puno smjelih „učenjaka“ koji umjesto da kažu: „To je moje mišljenje“, ili: „Smatram pokuđenim ili ružnim“, posežu za haramom, i ne samo to, već svako onaj ko se ne slaže sa njihovim mišljenjem postaje sumnjiva osoba po pitanju imana, što samo pokazuje njihov stepen poznavanja vjere. Šafija r.a. prenosi u jednom svom djelu riječi Ebu Jusufa, učenika Ebu Hanifinog, koji kaže: „Zatekao sam učene ljude koji su u svojim fetvama izbjegavali da kažu da je nešto haram ili halal sve dok ne bi našli jasan dokaz u Allahovoj knjizi, kojem nije bio potreban nikakav dodatni komentar.“ Prenosi se od imami Malika r.a. da je rekao: „Nema mi ništa teže nego kada mi neko dođe i pita me da li je nešto halal ili haram, jer to znači jasno razdvajanje“. Takođe u vrijeme Omera Ibn Hataba r.a., kada bi se pojavilo neko pitanje ili problem koje bi trebalo riješiti, uvijek bi se okupljali ashabi Poslanika a.s., međusobno se konsultovali, pa tek onda donosili konačan sud. [12]
Priredio: (Ertan Č., dip. isl. nauka)
U prilogu pogledajte kratko pojašnjenje propisa slušanja muzike u islamu.
Reference:
[1] Muzika kao posao, muftija prof. dr. Enes Ljevaković Fetva-i emin Vijeća muftija Islamske zajednice; http://www.islamskazajednica.ba/umjetnost-muzika-knjizevnost-nauka-kultura/7023-muzika-kao-posao
[2] Slušanje muzike, muftija prof. dr. Enes Ljevaković Fetva-i emin Vijeća muftija Islamske zajednice; http://www.islamskazajednica.ba/ostalo/10026-sluanje-muzike
[3] O zabrani i dozvoljenosti muzike, muftija prof. dr. Enes Ljevaković Fetva-i emin Vijeća muftija Islamske zajednice; http://www.islamskazajednica.ba/zabrane-grijesi-pokajanje/1453-o-zabrani-i-dozvoljenosti-muzike
[4] Shaykh Yusuf al-Qaradawi, Halal wa l-Haram fi-l-Islam. On Music and singing – Fatwa by Shaykh Yusuf al-Qaradawi https://islamictextinstitute.co.za/on-music-and-singing-fatwa-by-shaykh-yusuf-al-qaradawi/
[5] Ibid
[6] Tefsir Kurtubi, 14/54
[7] Pogledaj Et Tadz vel iklil, El Abderi El Maliki, 2/62
[8] Dr. Jusuf Karadavi, Smisao šerijatskih propisa, str. 261
[9] Hadis je sahih, Ibn Kajjim el-Dzevzijje, Poslanikove Fetve, Naslov originala: Fetava Imami-I-Muftijjine ve Resuli-r- Rabbi-I- 'Alemine Nebijji s.a.v.s.
[10] Ebu Davud, br. 3315; Hadis je hasen, od Ibn-Omera, r.a. Spomenut je prvi njegov dio sve do rijeci "Nemoj", Ahmed, "Musned", 5/356; Hadis je hasen, od AbduUaha b. Burejde, a on od svog oca.
[11] Bilježi Imam Buhari
[12] Muzika između halala i harama, Fakultet za islamske studije, Novi Pazar; https://fis.edu.rs/muzika-izmeu-halala-i-harama/