Zauzimanjem Bosne, Osmanlije su zatekle relativno sitna gradska naselja – varoši koje su razvijane uglavnom u blizini rudarskih nalazišta. Njihovo stanovništvo bilo je domaće, mahom kršćansko, a bavilo se rudarstvom i rudarstvom srodnim granama kao i poljoprivredom. Na ovim temeljima poslije tridesetak godina razvijaju se gradovi orijentalnog tipa (kasabe), zavisno od stepena sigurnosti i širenja islama. Tako se u dubokoj pozadini prvo razvija Novi Pazar, a zatim Sarajevo i Foča. Brži razvoj gradova na prostoru današnje Bosne i Hercegovine počinje tek poslije sloma ugarskog kraljevstva u Bici na Mohaču 1526. godine, kada je osigurana velika sigurnosna pozadina. Gradovi orijentalnog tipa građeni su veoma često na osnovama zatečene varošice, tj. dograđivana su zatečena mjesta ili su formirana potpuno nova mjesta. U slučaju zatečene varošice, koja je bila kršćanska, ukoliko bi preovladalo muslimansko stanovništvo grad bi dobio stepen kasabe, dok bi varoš postala periferni dio novog orijentalnog grada kao kršćanska mahala. Ovakvi gradovi su se sporo razvijali, dok su gradovi koje su Osmanlije nanovo podizale, na mjestima sitnih trgova i seoskih naselja, imali daleko brži stepen razvoja. Među takve spadaju sjedišta sandžak begova: Sarajevo, Banja Luka, Travnik, Mostar, Taslidža i Livno. Izuzetak su Foča i Zvornik koji su uspjeli doživjeti brz stepen razvoja iako su bile kršćanske varoši.
Kada je riječ o porijeklu gradskog stanovništva, susreće se zatečeno kršćansko stanovništvo i novo muslimansko stanovništvo. Dolaskom osmanske vlasti zaustavljeno je daljne širenje kršćanstva, jer su kršćani mahom prelazili na islam. Najrazvijenija varoš koju su Osmanlije zatekli bila je Fojnica, rudnik srebra i trg u centralnoj Bosni, u kojoj je 1468. godine bilo zapisano svega 329 kršćanskih kuća, kao i 3 franjevca u samostanu. Do početka XVII stoljeća Sarajevo se razvilo u veliki grad od 93 mahale, od kojih su samo dvije bile kršćanske, sa ukupno 4 220 kuća, među kojima su samo 144 bile nemuslimanske. Na muslimansko stanovništvo otpadalo je dakle 4 076 kuća. Kao i u slučaju Sarajeva, i druga naselja formirana su uglavnom doseljavanjem. Došlo je i nešto turskog stanovništva iz istočnih oblasti Rumelije, a vrlo rijetki su bili stanovnici iz dalekih oblasti Osmanskog carstva. Taj doseljeni sloj društva vršio je vojno – administrativne poslove i vjersku službu. Međutim, uslijed naobrazbe širom Osmanskog carstva taj sloj društva je zamijenjen domaćim stanovništvom. Daleko izraženiji je bio proces doseljavanja kršćanskog i muslimanskog stanovništva sa sela u grad. Ono stanovništvo koje je bilo vezano za zemlju i spahiju na selu privremeno je boravilo u gradu, dok ono stanovništvo koje nije bilo potčinjeno spahiji naseljavalo se u grad prvenstveno u nadi da će tamo imati bolje uvjete za život.
Kada je u pitanju kršćansko stanovništvo, ono je na neki način već od ranije bilo vezano za grad jer je svoju djecu slalo na zanatsku službu, te je i samo kasnije obično primalo islam. Davanje povlastica gradskom stanovništvu dovelo je do toga da su gradovi u Bosni do kraja XVI stoljeća postali izrazito muslimanski Posebno zanimljiv segment stanovnika gradskih naselja predstavljaju zarobljenici, odnosno budući robovi. Ropstvo je u vrijeme sredjovjekovne Bosne bilo jedno od važnijih privrednih grana i sasvim je bilo normalno vidjeti velike grupe robova kako se prodaju po trgovištima širom srednjovjekovne Bosne.
Osmanlije su dolaskom u Bosnu u skladu sa načelima islama otpočeli sa procesom oslobađanja ovih ljudi i davanja potpuno ravnopravnog statusa. Zarobljenik je u to vrijeme i na jednoj i na drugoj strani predstavljao robu koja se prodavala. U kanunnamama za Bosanski sandžak iz 1565. i za Kliški iz 1574. godine navodi se visina pristojbe za prodatog roba od 2 akče za kupca, kao i 2 akče za prodavca. U defterima je zabilježeno i nekoliko bazara gdje se roblje prodavalo. Još sedam godina prije nego što će Osmanlije započeti osvajanje Slavonije, tj. 1529. godine, postojali su na dva mjesta na rijeci Savi bazari robljem, kod tvrđave Rače i kod tvrđave Brčko. U opširnom popisu iz 1528. godine navedeno je da je u Sarajevu godišnji prihod od roblja 1 000 akči a u Livnu 600.
Ovi robovi su vremeno vjerovatno prešli na islam kako bi olakšali svoj položaj, jer su osmanske vlasti u skladu sa Kur’anom podržavale oslobođenje robova. Vremenom je ropstvo potpuno iščezlo, jer su obrazovaniji slojevi savjetovali one ljude koji su posjedovali robove da je “moralna dužnost da ih oslobode, a naročito ako su robovi primili islam”.
Ovakve stavove nalazimo u vakufnami Gazi Husrev bega u Sarajevu, u vakufnami Karađoz bega u Mostaru ali i drugim vakufnamama iz XVI stoljeća.
Eklatantan je primjer Murad bega Tardića iz Šibenika, oslobođenog roba Husrev bega koji je postao njegov vojvoda i pratilac u toku Bitke na Mohaču 1526. godine, a zatim je osnivanjem Kliškog sandžaka 1537. godine postao njegov prvi sandžak beg. U svojoj vakufnami od 1531. godine Husrev beg je Murad bega odredio i prvim mutevelijom svoga velikog vakufa. Koliko je bio cijenjen od strane Husrev bega govori podatak da je sahranjen u turbetu pored Husrev bega, u dvorištu Husrev begove džamije u Sarajevu.
Osmanski popisi nam pokazuju da su bivši robovi najviše bivali naseljeni po gradovima ali i selima. Svi su oni označavani kao kršćanski sinovi (izričito kršćansko ime oca), a rijetko kao sinovi muslimana kada su u ropstvo pali i otac i sin, te obadvojica prije popisa primili islam. U gradovima bivše robove nalazimo na svim položajima – počevši od svih vrsta zanatlija do vjerskih i državnih službenika. Za njih je važio potpuno ravnopravan satus i mogli su ukoliko se dokažu doći do najviših pozicija u društvu. U defterima utvrđeni procenat oslobođenika bio je veoma značajan.
U Novom Pazaru su 1528. godine zabilježene 42 kuće oslobođenika kada je ukupan broj muslimanskih kuća iznosio 616, tj. na oslobođenike je otpadalo 7%. Iste godine taj procenat je u Sarajevu iznosio 7,6%, tj. bilo je zabilježeno 70 oslobođenika kada je Sarajevo imalo 919 muslimanskih kuća. Tada je i šejh Iskender pašine tekije u Sarajevu bio oslobođenik. Godine 1540. oslobođenike nalazimo u džamiji Čekerkdži – Muslihuddina imam je također bio oslobođenik. Iste godine nalazimo ih i u Kladnju, Visokom i Livnu. U popisu iz 1570. godine u Sarajevu je zabilježeno 130 oslobođenika, dok je broj svih vjerskih službenika u 63 postojeće muslimanske mahale iznosio 128. Vlasnici ovih robova veoma često su bili ljudi iz visokog staleža, u prvom redu: Isa beg, Skender paša, Davud beg, Bali beg, Firuz beg, Husrev beg i dr. U defterima je, na primjer, zapisano da je u Sarajevu Isa beg oslobodio 5 robova, Skender paša 3, Firuz beg 10, Husrev beg 15 itd. Pored istaknutih ličnosti robove su oslobođale i vojvode, age, spahije, gradski dizdari, kadije, imami pa i trgovci.
Commentaires