Svoje obrazovanje Ebu Hanifa započeo je sasvim slučajno, kad se umiješao među studente, radeći dotad kao trgovac svilom. Profesor je primijetio da je veoma inteligentan slušalac i sagovornik i zamolio ga da krene na studije književnosti, geologije, historije, fikha, hadisa i kelama, što je on i učinio.
Period djetinjstva i obrazovanja Ebu Hanife bio je veoma težak. Bilo je to doba vladavine Hadždžadža u Iraku, koji nije bio prijateljski raspoložen prema ulemi i za kojeg je Abdulaziz rekao: “Kad bi sljedbenici svih drugih poslanika trebali zajedno istaknuti sve velike zlotvore svog vremena a mi predložili samo Hadždžadža, naša bi strana prevagnula.”
Kelam, nauka o govoru i dijalektici, u Ebu Hanifino vrijeme nije bio ono što je danas, jer filozofija nije imala utjecaja na islamska pitanja; iako je Ebu Hanifa kao svjedok svog vremena predstavljao najveći doseg oštroumnosti, inovativnosti i originalnosti u diskusijama koje su se ticale religije.
U arapskom govornom području islam se razumijevao pomoću kazivanja Kur’ana, a.š., pomoću kazivanja o Božijoj biti i atributima, o početku i kraju svijeta, dok su u Iranu, Siriji, Egiptu već vođene debate o razvoju civilizacija i evoluciji, Božijoj čistoći prirode, antropomorfizmu, identitetu ili određenje Božije biti od atributa, nepredvidivosti vječnosti i drugim sličnim spomenutim pitanjima.
Izbjegavali ući u raspravu
Nakon što je kelam sistematiziran u akademsku disciplinu, Ebu Hanifa je stekao toliko znanja o njemu da su ga brojni poznavaoci zaobilazili i izbjegavali svaku raspravu s njim o ovoj temi.
Iako je vremenom napustio ove debate i do kraja života se predao fikhu, nikad u potpunosti nije prestao sudjelovati u raspravama o kelamu, što pokazuju zabilješke o njegovim raspravama s pravnicima i drugima, a koje su zaista remek-djela ove oblasti i što je posebno iskazano u djelu “Ukud el-Džuman”.
Kako je poznato, dok je pohađao predavanja iz fikha kod Hammada (velikog poznavaoca hadisa i fikha u Kufi), Ebu Hanifa je počeo proučavati i hadis, jer je osjećao da bez potpunog poznavanja hadisa ne bi mogao steći znanje kojem je težio u fikhu. Tako u Kufi nije bio nijedan muhaddis a da Ebu Hanifa nije sjeo pred njega i slušao njegovo predavanje, što je kasnije činio i u Basri.
Iako je u ovim školama prikupio obilje predaja, Ebu Hanifa je, u namjeri da dovrši svoje obrazovanje, ipak morao posjetiti i dva časna grada – Mekku i Medinu, izvore vjerskog učenja, što je i učinio. U Mekki je pohađao je školu Ata’ bin Ebi Rebaha i tom prilikom su mu postavili pitanje o njegovom vjerovanju, našto je on odgovorio: “Ne govorim ružno o starijim generacijama (es-selef), grješnike ne nazivam kafirima, a vjerujem u “kada i kader”. Ata’ mu je nakon te izjave dozvolio da pohađa njegovo predavanje. Otprilike 102. godine po Hidžri, Ebu Hanifa je posjetio Medinu, riznicu hadisa, i s tadašnjim savremenicima utemeljiteljima Konsultativnog tijela koje je rješavalo sva pitanja Šerijata učestvovao na jednoj tribini. Fikh Medine koji je kodificirao Malik zasniva se uglavnom na njihovim pravnim presudama.
Medinska škola fikha, čiji je vođa bio Malik ibn Malik, bila je poznata po velikoj primjeni hadisa i predaja, a kufska škola fikha je bila čuvena po oslanjanju na vlastiti razum i analogiju (kijas).
Prvi kodificirao fikhsku nauku
Ebu Hanife je prvi fakih koji je kodificirao fikhsku nauku putem svojih istaknutih učenika i poredao je po poglavljima onako kako je i danas poredano. On je prvi uveo “Kitabul-feraid” i “Kitabuš-šurut” (djela o pravilima nasljeđivanja).
Ebu Hanife je kazao: “Ako postoji vjerodostojan hadis, to je moj mezheb. Ako kažem nešto što je u suprotnosti s Allahovom Knjigom i hadisom Poslanika, nemojte uzimati moje riječi, nije dozvoljeno nikome prihvatiti naš stav ako on ne zna odakle smo ga mi uzeli.”
Anologija se više primjenjivala u njegovom mezhebu nego kod drugih imama, zato što su u njegovo vrijeme šerijatski dokazi bili razuđeni s tabiinima (generacija muslimana nakon ashaba, prijatelja Allahova poslanika Muhammeda, s.a.v.s.) i tabiitabiinima (generacija muslimana nakon tabiina) po raznim gradovima.
Osnove mezheba i pravila o idžtihadu Ebu Hanifa nije skupljao u jedno djelo. Njegovi učenici i fakihi njegovog mezheba su osnove hanefiskog mezheba i njegova pravila sakupili i ponudili javnosti. Ebu Hanifa je relativno mlad dostigao status samostalnog šerijatsko-pravnog mislioca (mudžtehida). Iz obzira prema svom živom učitelju Hammadu, tada nije osnovao vlastitu školu, nego je to učinio poslije njegove smrti a na poziv njegovog sina Muse, kad postaje prvi čovjek njegove škole.
Zatvor mu povećao popularnost
Prema historičaru Hatibu Bagdadiju, Ebu Hanifa je pod pritiskom vladavine Mensura prihvatio mjesto suca, te nakon prve rasprave, neprihvatljive za Ebu Hanifu, dao ostavku na to mjesto. Mensur je odmah naredio da ga zatvore. S vremena na vrijeme nalogodavac zatvaranja je pozivao Ebu Hanifu iz zatvora i vodio s njim vjerske rasprave. Zatvaranje ne samo da nije umanjilo Ebu Hanifinu popularnost i utjecaj nego ih je u velikoj mjeri povećalo, naročito među učenim krugovima Bagdada. Mensur je morao uvažiti ove činjenice i dopustiti Ebu Hanifi da nastavi s podučavanjem u zatvoru, gdje je Muhammed bin El-Hasan, jedan od nepokolebljivih pristaša hanefijskog fikha stekao obrazovanje od samog njegovog osnivača.
Kako Ebu Hanifa nije predstavljao ništa manju opasnost po postojeću vlast Abbasija iako je bio u zatvoru, Mensur ga je odlučio otrovati. Kad je Ebu Hanifa osjetio djelovanje otrova, pao je na sedždu i u tom položaju je umro. To se desilo u mjesecu redžebu 150. godine po Hidžri. Da mu Allah podari džennet.
Odbio visoki položaj
Za vrijeme vladavine Jezida, Ebu Hanifi je ponuđen visok položaj u izvršnoj vlasti – mjesto glavnog blagajnika, što je Veliki imam odbio rekavši: “Kad bi Jezid tražio od mene da za njega brojim vrata džamija, ne bih na to pristao, a kamoli da odobrim njegov nalog za izvršenje smrtne presude nad bilo kojim muslimanom.”
Na ovaj nepristanak i odgovor Jezid je naredio zatvoriti Ebu Hanifu, odredivši mu stotinu bičeva dnevno. Ovo monstruozno naređenje bilo je i izvršeno. Ebu Hanife nije popustio, nego je Jezid, pod pritiskom javnosti, morao ukinuti kaznu. Godine 132. po hidžri, Abbasije su s vlasti zbacile Emevije, čiji je svjedok prevlasti i nedjela bio i sam Ebu Hanifa, posebno za vrijeme vladavine Seffaha. Njegov prijatelj, veoma pobožan čovjek Ibrahim ibn. Mu’min zapitao je Ebu Hanifu: “Da li vjerske vođe imaju pravo šutjeti dok se tako nepravedne stvari dešavaju u državi?”
Imam je odgovorio: “Isticanje onoga što nam je naređeno bez sumnje je dužnost, ali za to treba imati osnovne preduvjete.”
mr. Husein ef. Smajić