Uvod u islam, Sarajevo, 1989. god. III izdanje, strane: 140-146
Dr Muhammed Hamidullah
Božiji poslanik Muhamed a. s. nije samo poučavao svoje sljedbenike teološkim i eshatološkim dogmama; on im je dao u velikoj mjeri i njihove zakone na svim poljima života: ličnog kao i zajedničkog, svjetovnog kao i duhovnog: štaviše, on je ni iz čega stvorio državu kojom je upravljao, armiju kojom je komandovao, diplomatiju i strane poslove koje je nadzirao; a ako je bilo nesporazuma među podanicima, on je bio taj koji ih je rješavao. Dakle, neophodno je, ako se želimo vratiti na početke islamskog prava, proučiti prije svega lično vladanje Božijeg poslanika. Kao stanovnik grada Meke, on je rođen u jednoj porodici trgovaca i vođa karavana. U svojoj mladosti on je posjetio tržišta Jemena, istočne Arabije i Palestine. Njegovi zemljaci su se običio vraćali preko Iraka, Egipta i Abesinije, sa istom namjerom da trguju. Kada je on počeo svoj muslimanski život, jaka reakcija njegovih sugrađana ga je natjerala da se iseli i da se nastani u jednom drugom gradu, Medini, gdje je poljoprivreda bila glavna privredna grana. Ovdje je on organizirao državni život. To je najprije bio samo jedan grad-država. Postepeno, on je taj grad preobrazio u državu koja je neposredno poslije njegove smrti obuhvatala čitavo Arapsko poluostrvo sa nekim pograničnim oblastima Iraka i Palestine. Međunarodni karavani su prolazili kroz Arabiju. Sasanidi i Vizantijci su bili zauzeli neke predjele Arabije i tu osnovali kolonije i protektorate. Sajmovi u Arabiji, naročito istočnoj, privlačili su svake godine trgovce iz Indije, Kine, sa istoka i zapada, kako nam to opisuje Ibn el-Kelbi. U Arabiji je bilo ne samo stočara, nego i mnoštvo građana, od kojih su Jemeniti i Lijaniti imali civilizacije stare hiljade godina, koje su postojale daleko prije osnivanja grada Atine ili Rima.
Običajni zakoni zemlje sa dolaskom islama. pretvarali su se u državno zakonodavstvo. Božiji Poslanik je imao prerogative ne samo da preuredi stare običaje, nego isto tako i da objavi nove zakone. Svojstvo Božijeg poslanika predstavljalo je za njega jedan izvanredan prestiž, što je činilo da su za muslimane ne samo njegove riječi, nego i njegova djela predstavljali zakon na svim poljima života; čak i njegova šutnja je bila znak da se on ne protivi nekom običaju koji su praktikovale njegove pristalice. Taj trostruki izvor zakona: njegove riječi, koje su u cjelosti bile zasnovane na Božijoj objavi, njegovo lično vladanje i prećutno prihvatanje navika i običaja njegovih pristalica, sačuvan je za nas u Kur'anu i Hadisu. Već za njegova života počeo se stvarati još jedan novi izvor prava: dedukcija ili formulisanje jednog zakona od strane pravnika u slučaju »šutnje« u zakonodavstvu. Naime, u vrijeme Božijeg poslanika bilo je sudija i pravnika u glavnom gradu kao i u sjedištima provincija. Mi smo već spomenuli uputstva data Mu'azu, koji je bio imenovan sudijom Jemena. Bilo je i slučajeva kada su provincijski službenici tražili uputstva od centralne vlasti; ona je počela da interveniše u nepravilnim odlukama svojih podređenih, ako bi bila obaviještena o ovim slučajevima. Propisi koji su trebali mijenjati ili preurediti stare običaje i stare navike, to jest izvršiti islamizaciju zakona zemlje - djelovali su sasvim postepeno, u mjeri u kojoj su ovi slučajevi iznošeni pred sudije; ali, bilo je mnogo slučajeva u kojima su stranke, ne poznavajući zakon, postupale samo onako kako je njima od-govaralo. Na primjer, neki musliman je bio oženjen svojom rođenom sestrom; kada je slučaj iznešen pred halifu Omera i on zatražio objašnjenje od toga čovjeka, ovaj je odgovorio da ne zna da je to zabranjeno. Halifa ih je rastavio i tražio od njega da plati naknadu štete svojoj sestri, ali ipak nije dosudio kaznu radi razvrata ili rodoskrvnjenja. Smrt Božijeg poslanika je označila prestanak »Božijih objava« koje su mogle propisati bilo koji novi zakon i ukinuti ili izmijeniti. bilo koji stari običaj ili naviku. Nakon toga se muslimanska zajednica morala zadovoljiti zakonodavstvom koje je postavio Božiji Poslanik i sredstvima razvoja prava koje je odobrilo ovo isto zakonodavstvo. »Razvoj« ne znači ukidanje onoga što je Poslanik odredio, nego izvođenje zakona u slučaju kada ne postoji zakonska odnedba.
Među tim mogućnostima možda je najvažnija slijedeća: u više navrata Kur'an je precizirao neke zabrane, dodajući da je sve ostalo dozvoljeno (na dotičnom polju). Sve što se ne protivi zakonodavstvu Božijeg Poslanika je, dakle, dozvoljeno i predstavlja jedan dobar zakon. Tako su zakoni i običaji stranih zemalja bili prva sirovina za muslimanske pravnike, koji su trebali upozoriti samo na one koji su bili nespojivi sa islamom. Ovaj izvor je neiscrpan. Jedan drugi izvor, možda neobičan, je upućivanje Kur'ana na Božanske objave ranijih Božijih poslanika - on ih imenuje oko dvadeset, među kojima su Idriz, Nuh, Ibrahim, Musa, Sulejman, Isa, Jahja - koje su jednaka važeće i za muslimane. Broj i važenje ovih zakona je, naravno ograničeno onim što je bilo priznato od strane Kur'ana i Hadisa, čineći tako autentičnim dio objava upućenih poslanicima prije Muhameda a. s.. Zakon odmazde iz Petoknjižja je primjer spomenut u Kur'anu (5:45), gdje je precizno rečeno: »Bog je to odredio Jevrejima«, ne dodajući »i vama«. Samo petnaest godina poslije smrti Božijeg Poslanika, muslimani su već vladali na tri kontinenta, na prostranim teritorijama u Aziji, u Africi i u Andaluziji, u Evropi. Halifa Omer je ocijenio sasanidski fiskalni sistem dobrim i zadržao ga u provincijama, Iraku i Iranu; međutim, smatrajući fiskalni sistem Vizantijaca tiranskim, on ga je reformisao za Siriju i Egipat itd. Čitav prvi vijek po hidžri predstavljao je jedan period prilagođavanja, učvršćivanja i promjena. Dokumenti na papirusu, porijeklom iz Egipta, informišu nas o mnogim stvarima, bar što se tiče egipatske uprave. Već na početku drugog vijeka po hidžri, nailazimo na zbornike zakona, kodifikovane od strane nezavisnih pravnika; jedan od tih pravnika je bio Zejd ibn Ali, koji je umro 120. godine po hidžri (738. g. po Isau).
Jemen se od davnina zvao »Arabia Felix« (Sretna Arabija) i ne bez razloga: pogodni uslovi bili su u staro predhrišćansko vrijeme razlog nadmoći ove zemlje u pogledu kulture i civilizacije, u odnosu na druge predjele Arabije; njena bogatstva, kao i njeno moćno kraljevstvo, o čemu govori i Biblija, bili su slavni. Na početku hrišćanske ere jedan talas emigracija je doveo neka jemenska plemena u Irak, gdje su ona osnovala kraljevstvo Hiru, koje je bilo čuveno po svom pomaganju književnosti i koje je trajalo sve do dola-ska islama. Ali, u međuvremenu, Jemen je doživio vladavinu Jevreja (Zu ' Nuwas), zatim hrišćansku vladavinu (od strane Abesinaca), za kojom je slijedila okupacija od strane zoroastrovaca iz Perzije, koji su opet ustupili mjesto islamu. Neki istaknuti Jemenci, koji su stajali pod uplivom ovih neprekidnih uzajamnth uticaja, bili su još jednom, pod halifom Omerom, ubjeđeni da se isele i da se nastane u Iraku, posebno u Kufi (deveta četvrt grada Hire).
Omer je tamo poslao Ibn Mes'uda, jednog od najeminentnijih pravnika među prijateljima Božijeg Poslanika, da bi upravljao jednom školom. Desilo se da su nasljednici Ibn Mes'uda na ovoj školi - Alkamah, Ibrahim En-Nahai, Hammad i Ebu Hanife - sticajem okolnosti svi bili specijalisti prava. U međuvremenu, Alija, jedan drugi veliki pravnik među Muhamedovim drugovima, premjestio je sjedište hilafeta iz Medine u Kufu. Nemojmo se čuditi, dakle, da je taj grad postao sjedište neprekinute tradicije u pravnoj nauci i sebi priuštio ugled koji je stalno rastao.
Potpuno odsustvo miješanja centralne vlasti u slobodno mišljenje sudija i pravnika pomoglo je brz napredak ove nauke, ali je ono imalo i svoje loše strane. Jedan upravitelj Ibn el-Mukafa, koji je uživao ugled vrlo učenog i iskusnog administratora, žalio se početkom drugog stoljeća po hidžri na veliki broj divergenca u islamskom parničnom pravu, u kaznenom zakonu, u pitanjima ličnog statusa i u svim drugim granama prava. On je predložio halifi da stvori najvišu ustanovu za ispitivanje pravnih odluka i da ustanovi jedinstven zakon u svim zemljama.
Ova sugestija nije imala pristalica. Njegov suvremenik, Ebu Hanife, ponosan na slobodu nauke i u nastojanju da je zaštiti od političkih kolebanja, stvorio je jednu pravnu akademiju od četrdeset članova, od kojih je svaki bio specijalista za neku od pomoćnih pravnih nauka - kao tumačenje Kur'ana, hadis, logiku, leksikografiju, itd. Ona je ocijenjivala pravo tog vremena i vršila njegovu kodifikaciju; štaviše, ona je popunjavala praznine u islamskom pravu na mjestima gdje se ni Kur'anski tekstovi ni pravo još nisu bili izjasnili. Ako je vjerovati jednom od njegovih biografa, Ebu Hanife (umro 150. po h.) »je objavio pola miliona pravila« (El - Muvaffek, II, 137).
Sa svoje strane, Malik iz Medine i El-Avzai iz Sirije su istovremeno radili sličan posao u kome su im pomagali samo njihovo znanje i njihova lična sredstva. Međutim, dok je Ebu Hanife stavio akcenat na rezonovanje (očuvavši Kur'an i Hals kao apsolutnu osnovu svakog zakona), Malik je umjesto logike i dedukcije davao prednost praksi i običajima stanovnika grada Medine, kao grada koji je bio najviše prožet tradicijama Božijeg Poslanika. Kur'an je »publikovan« samo nekoliko mjeseci poslije smrti Božijeg Poslanika. Sakupljanje podataka o riječima, ličnom ponašanju i prešutnim dozvolama Božijeg Poslanika, što je sadržaj Hadisa - vršeno je za vrijeme života Božijeg Poslanika, a i kasnije, poslije njegove smrti. Više od sto hiljada poznavalaca Božijeg Poslanika su nam ostavili više ili manje bogata predanja o onome što su oni znali o ovoj temi, jedni pišući, drugi usmenim prenošenjem. To unanje, visoke pravne vrijednosti, bilo je naravno razbacano na tri kontinenta, gdje su se pristalice Božijeg Poslanika naselile već u vrijeme halifa Omera i Osmana.
U narednim generacijama, istraživači su sastavljali sve obuhvatnije zbirke, gdje su bila sakupljena lična sjećanja prijatelja Božijeg Poslanika. Preispitivanje pravne nauke i kodifikacija Hadisa vršili su se paralelno i gotovo istovremeno, gotovo nemajući povjerenja jedno u drugo. Šafi’ se rodio iste godine kad je umro Ebu Hanife. Međusobna neslaganja navela su pravnike na dublje upoznavanje Hadisa, a muhaddise na to da dovedu u red podatke o Božijem Poslaniku, ocjenjujući pri tome lične vrijednosti prenosnika informacija, utvrđujući povezanost i vrijeme raznih izreka Božijeg Poslanika, sa ciljem da odavde izvedu zakone. Šafi’ se istovremeno specijalizovao u pravu i u Hadisu; zahvaljujući njegovim visokim intelektualnim sposobnostima i njegovim naporima, mogla se postići sinteza dviju disciplina. Sjetimo se da je Šafi’ bio prvi u istoriji uopšte koji je ostavio jednu nauku apstraktnog prava, različitu od proučavanja zakona, kao konkretnih pravila ponašanja.
Mnogi pravnici, među kojima Ebu Hanife, Malik, Šafi’, Džafer es-Sadik, iza sebe su ostavili pravne škole čije pristalice čine danas posebne skupine unutar islama. To znači da među njima postoje neke razlike. Na primjer u školi koju je osnovao Džafer as-Sadik, potomak Alijin i suvremenik Ebu Hanife, politički razlozi su uslovili specifični razvoj zakona o nasljeđivanju. Ali, razlike među ovim školama su bile malo značajne, još manje nego razlike među filozofskim školama. Tako ćemo vidjeti da su se u kasnijim stoljećima pristalice šafijskog pravca, na primjer, udaljile od Šafijevog učenja i prihvatili, u nekim tačkama, mišljenje Malika i Ebu-Hanife, i obrnuto. Kao što smo upravo vidjeli, muslimansko carstvo se proširilo vrlo rano na ogromna područja koja su do tada imala razne pravne sisteme: iranski, kineski, indijski, vizantijski, gotski itd. a da ne računamo da je Arabija dala prvim muslimanima svoj vlastiti doprinos.
Ova istorijska činjenica je imala za posljedicu, naravno, potpuno isključivanje monopolizacije prava od strane bilo kojeg pravnog sistema stranog porijekla. Uostalom, može se vidjeti da je među osnivačima škola, Ebu-Hanife bio porijeklom Perzijanac: Malik, Šafija, i Džafer es-Sadik su bili Arapi; biograf Bahabi navodi da je Avzai bio iz Sinda; u slijedećim generacijama će biti musli-manskih pravnika svih narodnosti. Razvoj muslimanskog prava je, dakle, predstavljao jedan »međunarodni« pothvat: jer, muslimanski pravnici, pošto su poticali iz različitih naroda, govorili su raznim jezicima i poznavali različite običaje. Bilo je evropskih muslimana iz Španije, Portugala i Sicilije, bilo je Kineza, Abesinaca, Indijanaca, Perzijanaca, Turaka i mnogih drugih pored Arapa. U svakoj epohi se susreću dogmatski i nezavisni duhovi. To je ljudsko! Jedni bi htjeli žrtvovati duh slovu nekog starog učitelja, a drugi se upuštaju u nekonformizam; uvijek je na kraju prevladavala ispravna sredina. Jedan duh bez kompleksa inferiornosti, ali koji zna sve potrebne podatke o problemu i koji je pritom praktičan vjernik, neće nikada imati poteškoća da nađe tumačenja istovremeno praktična i razumna, modifikujući stavove starih. Kakva sigurnost u riječima velikog pravnika Bazdavija: »Ne samo jedan lični stav, nego i jedan raniji konsensus može biti zamijenjen jednim kasnijim konsensusom.«
ZAKLJUČAK
Islamsko pravo počinje kao zakon jedne države, jedne vladajuće zajednice i ne prestaje odgovarati svim potrebama zajednice dok je ona vladala od Atlantika i Pacifika. To pravo ima mogućnosti da se razvija i prilagođava potrebama vremena i podneblja. Ono nije izgubilo svoju dinamiku ni danas i vraćanje njemu se sve više uzima u obzir kao promjena na bolje za muslimanske zemlje, koje su nekada bile pod političkom - pa time i pod pravnom dominacijom stranih zemalja.
Comments