Musliman koji sam nije u stanju donositi šerijatsko pravna rješenja na temelju svog idžtihada, obavezan je slijediti mezheb nekog od poznatih mudžtehida, ne tražeći, obzirom da to i nije u stanju, dokaz iz Kur'ana i sunneta.
Nije potrebno posebno govoriti o osnivačima pravnih škola i nastanku tog mišljenja, kada smo o tome dosta već rekli. Treba reći da se najveći dio velikih islamskih učenjaka i eksperata, kao što su: Ebu Dž'fer et-Tahavi, El-Hatib el Bagdadi, El-Bejheki, Ez-Zehebi, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Es Sujuti i dr., smatrali sljedbenicima jednog od četverice velikih imama i, na taj način potvrdili su, da, iako su bili velikani islamske misli, nisu smjeli donositi samostalno sva rješenja u vezi sa šerijatsko pravnom oblasti ili su smatrali da nisu u stanju bolje riješiti ta pitanja od spomenute četverice islamskih genija.
Ovdje ćemo spomenuti samo neka imena savremenih islamskih učenjaka koji zagovaraju obavezno slijeđenje nekog od mezheba i koji su, iz te oblasti, napisali neka djela. Među njima su najpoznatiji: šejh Muhammed el-Hamid (umro 1389./1969.), šejh Habiburrahman el-E'azami (rođen 1319./1901.), veliki indijski muhaddis, šejh Se'id Havva, šejh Abdu-l-Fettah Ebu Gudde i šejh Muhammed Se'id Ramadan el-Buti, poznati sirijski učenjak.
Predstavnici ovog učenja smatraju da pravne škole poznatih imama svoje učenje crpe iz Kur'ana i sunneta. Međutim, svaki musliman, kako tvrde , nije u stanju sam, na temelju svoga znanja, donositi direktno rješenja iz Kur'ana i sunneta. Oponašanje drugog tzv. taklid je, prema njima, ne samo neizbježno i dozvoljeno po konsenzusu svih muslimana, nego i obligatno u slučaju kada je osoba nedovoljno sposobna za donošenje rješenja na osnovu svog slobodnog razmišljanja i zaključivši na osnovu analogije.
Oni to argumentiraju kur'anskim ajetom:
”Pitajte učene ljude ako vi ne znate.”
(En-Nahl, 43)
Po njima bi, neoponašanje imama mudžtehida i iznošenje slobodnih zaključaka direktno iz Kur'ana i sunneta dovelo do beskrajne anarhije u vjeri! Međutim, nema nikakve smetnje za slobodno razmišljanje u cilju spoznaje propisa koj i se odnose na sporedna, pojedinačna i vanredna pitanja.
Iz knjige: Ebu Hanife i namaz u hanefijskom mezhebu, dr. Šefik ef. Kurdić
